Ukrajinske bilješke Nenada Popovića (1)

6.4.2022. – 42. dan rata

Danas je 6.4.2022. Koliko brojim, 42. dan rata u Ukrajini. Dana 24. veljače napala ju je Rusija s tri strane, s juga, istoka i sa sjevera preko Bjelorusije, satelitske države i teške diktature, čiji šef je pak marionetski vladar voljom Rusije. Prethodnih mjeseci uz ukrajinsku granice okupljala se velika ruska vojska. Satelitske snimke ratnog materijala su govorile da se radi o oko 150.000 vojnika. Zapadne zemlje i Ukrajina protestirale su protiv takve prijetnje, Rusija je odgovarala da se radi o vojnim vježbama. Uzrok napetog iščekivanja što će se dogoditi bile su ruske nasilne aneksije ukrajinskog poluotoka Krima i dijelova istočnoukrajinskih regija Luhanska i Donbasa osam godina ranije. Nakon zauzeća, veliki poluotok i formalno je uzet u sastav Rusije, a u okupiranim dijelovima Donbasa i Luhanska Rusija je organizirala vojno-ratne uprave; na njihovim granicama održavala je rat razmjerno 'niskog intenziteta' s ukrajinskom vojskom. Ruske vojne aneksije iz 2014. i pripajanje Krima bili su u Europi prvi vojno-osvajački pohod nakon 8. maja 1945., otkad je vrijedilo poštivanje suverenosti svake zemlje.

Sedamdeset i sedam godina nakon 1945. Rusija je započela generalni napad na Ukrajinu s ogromnom vojnom silom koja se prvi put kretala Europom od Drugog svjetskog rata, a napredovala je prema glavnom gradu susjedne zemlje Kijevu, iz tri pravca. Za kontinent Europu formati sukobljenih zemalja su najveći mogući. Rusija je daleko najveća europska država, a Ukrajina jedna od najvećih. Njen teritorij je veličine Francuske a stanovništvo se procjenjuje od 41 milijun do, prema UN-u, preko 44 milijuna.

7.4.2022. - 43. dan rata

Trenutačni osjećaj Velike Povijesti. Istini za volju, rado bih ga nazvao  trenutačnim osjećajem za povijest čovječanstva, no to ne ide. Digitalna tehnika je za um uspostavila globalnu paralelnost svega, što znači da mogu u svakom trenutku za sekundu početi čitati, a i gledati video snimke s Novog Zelanda ili Filipina, pa tako doznati čime je tamošnje čovječanstvo preokupirano i tiče li ga se zapravo povijest ovdašnjeg 'čovječanstva'. Sad dakle već moram reći Velika Povijest Europe i zemalja koje joj pripadaju, na primjer Kanade, Sjedinjenih Američkih Država, Čilea, Argentine i Paragvaja, Australije i modernog Japana. Taj trenutak osjećaja o dimenziji događaja imao sam 24. veljače oko osam i trideset ujutro kad sam uključivši se televizijski u jutarnji politički magazin kanala N1 na donjoj tekućoj traci s tekstom ugledao rečenicu Rusija napala Ukrajinu ili Rusija započela napad na Ukrajinu. Taj osjećaj je ujedno bila spoznaja da ništa neće biti kao do sada. Doživio sam ga u 72 godine samo dva puta. Prvi put u ulici u kojoj sam rođen, bio je lijep dan, a jedna mlađa žena koja mi je išla usuprot rekla 'Sklonite se, atomska je radijacija' a ja sam ošamućen i poput automata požurio doma tih par kuća dalje. Ne da se sklonim, nego da sa svojima čekam što će biti. Drugi put je to bio Pad Berlinskog zida, nečuven događaj oslobađanja mog kontinenta, uza svu neizvjesnost i strah, hoće li za 12, 24, 48 sati ili unutar tjedan dana sloboda biti poništena. No, bila je Velika Povijest. Ovo pismeno fiksiram zbog toga što početak rata u Jugoslaviji pamtim, uključujući i 'moj trenutak' vrlo precizno, ali ga ni tad ni kasnije nisam mogao 'po osjećaju' hijerahizirati uz bok navedena dva, odnosno sad tri. Makar je to suprotno svakoj racionalnoj i psihološkoj logici.

8.4.2022. - 44. dan rata

Jučer je ukrajinski predsjednik objavio da na istoku zemlje sad očekuje vojnu konfrontaciju u stilu Drugog svjetskog rata. Zbog toga je tamo već pred dva, tri dana stanovništvo pozvano da napusti područje prema sigurnijim krajevima zapadno od njih. Narod sam sebe evakuira. Ostat će doslovno bojno polje, poligon za kretanje tenkova, artiljerijsko gađanje, ispaljivanje svih mogućih kačuša. Stvarne seoske kuće, gradske zgrade, škole, crkve igrat će ulogu maketa. Ostat će teren, muškarci vojnici i željezne naprave. Od humane civilizacije ostat će jedino domaće životinje, žive ili unaprijed poklane, krave, konji, psi, mačke ovce, koze i perad. Ovo tereniziranje unaprijed zahvaljuje se satelitima koji s neba promatraju ruske pripreme kao na dlanu. Napadnuti tako unaprijed znaju u kojem će stilu biti napadnuti. Osobno i kao jedinice. Gdje će biti točno bojna polja, a bila su to nekad stvarno polja, zadnji put je to prakticirano u Napoleonskim ratovima. Zato se velike bitke zovu po prvim obližnjim selima ili gradićima, na primjer Wagram ili Magenta. Koje je teško naći na geografskoj karti. Ti čisti okršaji vojski nisu se doslovno dogovarali ali su se dan, doba dana i otprilike mjesto s jedne i druge dale precizno proračunati.       

10.4.2022. - 46. dan rata

Zadnjih tri, četiri dana potpuno su u znaku otkrivenih masovnih zločina nad civilnim stanovništvom u dijelovima Ukrajine iz kojih se ruska vojska povukla. Za to stoji mjesto Buča nedaleko od Kijeva, s leševima na cesti i masovnom grobnicom civila načinjenom u vrijeme dok je tamo bila ruska vojska. U obližnjem mjestu, dok su u Buči trajala ta otkrića, ruska vojska je ispalila nekoliko raketa na kolodvor gdje su civili u bijegu čekali na vlak. Poginula su djeca, žene, starci, nekih pedesetak njih. Ovo posljednje je odmah, tj. istodobno i dokumentirano i prenošeno pomoću mobitela, a prave kamere stigle su na lice mjesta za nešto kao par minuta nakon toga.

Istovremeno na jugu zemlje ruska vojska sustavno demolira, izgladnjuje itd. grad Mariupol u okruženju i druge, naprosto ih bomardirajući i granatirajući, brišući sa lica zemlje. To su dvije taktike srpske vojske – odnosno JNA pod srpskom komadom – iz Jugoslavenskog rata. Raketiranje malog kolodvora Kramatorska punog civila su ponavljanje masakra na tržnici Markale u Sarajevu. Anihiliranje Mariupola, grada u građevinskom smislu, je ponavljanje artiljerijskog i tenkovskog granatiranja Vukovara tako dugo dok praktički nijedna kuća više nema krova, probušena je ili srušena. Tu taktiku ruska vojska u većem mjerilu kasnije je primijenila na Groznom i Alepu. Od svega toga nakon psihičkih smetnji dobio sam i fizičke, na primjer provale proljeva. Psihičke smetnje privatno mi potvrđuju i drugi. Nesanice, anksioznost tako Dalibor Šimpraga i otvoreno, kao pitanje u intervjuu, Boris Pavelić, oba novinari i pisci iz Zagreba. Iz Beograda Dubravka Tasić, moja prijateljica iz djetinjstva, iz Trsta prijateljica i kolegica Ljiljana Avirović, moja punica Višnja Bukovac koja je danima bila izvan sebe, stalno se zagrcnjivala, jer joj se 'sve vratilo' iz njenih vlastitih godina izgnanstva iz Gline kad se u našu daču u Kosinožićima uselilo osam ukrajinskih izbjeglica na dva mjeseca. Sva ta stanja odvijaju se uza sve ostalo na pozadini prvih proljetnih dana, ove godine iznimno lijepih i sunčanih kada bi svaki čovjek trebao osjetiti opuštenost, veselje da je zatočeništvo zimom prošlo, i bez-brižnost.     

Za osobnu brutalnost i beskrupuloznost ruskih vojnika i oficira, postoji i tumačenje o razularenosti uslijed dedovščine. Vertikalna hijerahijska brutalnost unutar ruske vojske, odozgor na dolje do ročnika sasvim na dnu, da se iskaljuje i reproducira i na nezaštićenim civilima. Dedovščina, čitam na njemačkoj wikipediji ali i drugdje se spominje, našao sam je u Crnoj knjizi komunizma, da je procvala odmah nakon osnivanja Crvene armije i nastavila se u vojsci Ruske Federacije. To je samo jedan segment iz kataloga tumačenja (barem Zapadu) neobjašnjive ruske agresije na Ukrajinu, i agresivnosti prema njoj. Za svaki humanitet je porazno što se sve tako jednostavno i jednoznačno može locirati u Rusiji i ruskoj državi. Njene multiple prakse agresije proizvele za tren, unutar dana, najslojevitije koalicije, od globalnih i kontinentalno-političkih preko duhovnih do sasvim privatnih. Kao i raskola. Jedna od Ukrajinki sklonjenih kod nas mi je rekla da joj je majka jako pogođena i dodatno depresivna što joj se sestra udata u Rusiji, još u Harkovu nije javila telefonom da pita što je, a kad bi ju ona zvala, sestra nije dizala slušalicu. Sestra da živi odmah iza ruske granice, a Harkov je od nje udaljen samo osamdeset kilometara.

Pisanje na temu koja čovjeka opsjeda često olakšava. Ovaj put ništa.

11.4.2022. - 47. dan rata

Ukrajinski vojnici u Mariupolu su pri kraju s municijom. Ionako su ušančeni na posljednjem položaju, u velikoj željezari. Ruska vojska mogla bi početi veliki napad na istočnu Ukrajinu već sutra. Njime sad zapovijeda neki stari general koji se proslavio strašnim i uspješnim uništavanjima u Siriji. Moskva je zaprijetila Finskoj i Švedskoj da ne ulaze u Sjevernoatlantski obrambeni savez.

Nakon nepuna dva mjeseca generaleska u Moskvi je preuzela vlast a Putin dospio u fazu Hitlera koji samo još skupa s njima sjedi nad  vojnim kartama. Crtaju crte po njima, pravce, strelice. U bunkeru takoreći, a možda i doslovno. To je prepisani Hitler i njegov glavni štab. Oni imaju armadu, ali protiv njih je cijeli svijet. Bore se sa cijelim svijetom. Da postignu borbu protiv cijelog svijeta onomad je generalštabu i fuehreru trebalo nekoliko godina, a ovima u Moskvi ni mjesec dana. Trećim državama se prijeti, vojno, ako i one postanu dio tog Cijelog Svijeta koji je protiv njih.

Moju rečenicu iz interwieva da je odmah iz Mađarske My Lai Gabriele komentira s time da u Njemačkoj nema tog osjećaja blizine Ukrajine. Ja sam tu geografiju prvi put shvatio kad sam na karti gledao kako da najkraćim putem dođem toplice Krynica Zdroj sasvim na jugu Poljske. Da li da idem preko Mađarske, ili preko Bratislave pa dalje kroz Slovačku. Gledajući mađarsku rutu, odjednom mi se ukazala i Ukrajina. Taj put prolazi i uz njenu granicu. To je bilo pred desetak godina. Kad sam, vozeći se kolima nakon Beča, stekao geografski pojam, plastični osjećaj tog dijela Europe. Uz geografski i kulturni. Na povratku, iza poljske granice, pedesetak kilometara vozio sam se kroz sela i gradiće potpuno identična kao u Slavoniji, Zagorju, Prigorju. Same Krapine, Čazme, Sveti Ivan Zeline. Na putu tamo pak, išavši malo ispod Krakova malim cestama, dva ili tri puta su se ukazivali omanji lokalni prometni znakovi Oswiencim, na odvajanjima je pisalo 20, 15 ili 30 kilometara. Auschwitz nije dakle na istoku Europe, kako sam ga imaginirao, nego usred Magris-Kunderine Srednje Europe, između Krakova, Beča i Budimpešte. Pedeset kilometara prije te Krynice Zdroj prolazio sam obilaznicom grada Novog Sada, poljski Nowog Scaza.

Na kraju dana skurilnost. Kina (Kina!) je u Srbiju prošli vikend teretnim avionima dopremila nekakove vrlo jake rakete i lansere. To je valjda 'strateški potez' u kontekstu ruskog ratovanja i 'globalnog' konflikta između 'Istoka' i 'Zapada'. Na Balkanu sve postane komedija.

12.4.2022. - 48. dan rata

Danas je osvanulo da Ujedinjene nacije procjenjuje da je broj raseljene djece u Ukrajini preko četiri milijuna. To je deset posto ukupnog stanovništva zemlje. Raseljene osobe, displaced persons, znači u bijegu, progonstvu ili deportaciji. Dimenzije svedene na naše pojmove: preko četiri milijuna djece više je nego što Hrvatska ima stanovnika. Kod nas u Kosinožićima na kraju svijeta ih trčkara troje. Dvogodišnje stalno odlazi punici u kuću do i viče 'teta Višnja!'.

Krajnje zanimljivo je da odrasli ukrajinski gosti ne razumiju niti riječ hrvatski, makar sam im ja u dva-tri navrata izgovarao po nekoliko kratkih, već situaciono sasvim jasnih rečenica i odabirao nedvojbeno riječi slavenskih korijena. Ništa, kao da govorim kineski. Onda sam govorio po tiho na francuskom jednoj mlađoj koja ga zna a ona im je to na glas prevodila. To pripisujem njihovom šoku i obnevidjelosti od njega. Oni zapravo ne čuju, pa ni ne shvaćaju. Pojedine riječi bi razumjeli da su u normalnom psihičkom stanju. Djeca pak bolje razumiju. Jer su brigom starijih sklonjena od pune traume i nisu u percepcijskoj blokadi?

Ruski general koji je preuzeo zapovjedništvo nad ratom protiv Ukrajine zapravo nije tako star. Ima 61 godinu i zove se Aleksandar Dvornikov. Ipak, u djedovskim je godinama. Vlado Gotovac je 1991. pokazujući na komandu vojne oblasti na Krešimirovom trgu vikao 'oni nemaju djecu!'. U govoru okupljenim majkama koje su tražile da im ti komandanti vrate djecu koja su bila ročnici u jugoslavenskoj vojsci koja tada počela izvoditi današnjim rječnikom 'specijalne operacije'.

13.4.2022. - 49. dan rata

Jučer je ukrajinski predsjednik odbio posjetu Kijevu njemačkog predsjednika Steinmeiera. Umjesto njega je pozvao kancelara Olafa Scholza. Steinmeier je ušao u politiku pod Gerhardom Schroederom, već godinama vrhunskog čovjeka Gazproma, najvidljivijeg ruskog lobista u Njemačkoj i nešto kao ličnog prijatelja Vladimira Putina. U novinama piše da su (2016.) na nekom sastanku NATO-a Steinmeier kao ministar vanjskih poslova i Angela Merkel odlučno odbili primanje Ukrajine u vojni savez. Za Steinmeiera se kaže da su mu u središtu bili dobri odnosi s Rusijom. Ukrajinci sasvim sigurno imaju izvrsne informacije o njegovim vezama s rusijom, inače bi bilo teško zamislivo da ga osobno idu tako uvrijediti i ugroziti dobre odnose s Njemačkom koju tako trebaju. No čovjek je iz Schroederovog šinjela više-manje. Otkako je počeo Ukrajinski rat, polako se urušava dio imagea Angele Merkel, nedavno ispraćene iz službe kao epohalne političarke. Njena vladavina se naziva 'erom Merkel'. Sada njezini česti razgovori s Putinom u najmanju ruku dovode u pitanje njenu sposobnost, a zapravo postavljaju gadno pitanje njene politike prema Ukrajini. U svakom slučaju, nova njemačka vlada socijaldemokrata i Zelenih već sada, usred kataklizme, izgleda mnogo bolje. Da je Angela Merkel skupa s nesretnim Steimeierom podržala ukrajinski ulazak u NATO, ovog dezastroznog rata možda, ili vjerojatno, ne bi bilo.

Dnevnik Nenada Popovića istovremeno se objavljuje i na portalu Le Fantôme de la liberté (Fantom slobode) na francuskom jeziku