Heroji pretvoreni u brendove

Nekada je bilo „Kraš express obogaćen vitamina“, a danas je „Kakav kolačić, takav trenutak. PreKrašan“. Dakako riječ je o reklamama za najslađe proizvode iz Krašova proizvodnog asortimana bez kojih je nezamisliv dan većini stanovnika ove države. Oni nešto ciničniji će primijetiti da je nezamisliv dan dobrom dijelu naših sugrađana i bez Badelovih proizvoda, a oni realni će kazati kako je to sve sitno i malo u usporedbi s divovskom proizvodnjom u Končaru o kojoj ne ovisi samo Hrvatska, nego i dobar dio drugih zemalja gdje koriste Končareve transformatore.

Mlađi i neupućeniji upitat će se i što je zajedničko svim tim brendovima i kompanijama s toliko različitim proizvodima i asortimanom poput slatkiša, alkohola ili transformatora? Dakle, premda sve te kompanije imaju i dužu povijest, zajedničko im je da su se razvili u gospodarske gigante za vrijeme socijalizma i dobili nazive po osobama koje se uglavnom izgubile i dale živote u antifašističkoj borbi i kasnije su proglašavane narodnim herojima, kako je to bio običaj u onodobnom sustavu.   

Opljačkano i uništeno

Prema tome Josip Kraš, Marijan Badel i Rade Končar nisu bili samo imena poduzeća, odnosno kompanija nego se u udžbenicima povijesti učilo o njihovim herojskim pothvatima i još herojskijoj smrti. No danas su ostala samo njihova prezimena, nazivi uspješnih bendova, koje ni tvrdokorna i osvetoljubiva kapitalističko-nacionalistička tranzicija nije uspjela zatrti.

No mnogi istovjetno nastali brendovi ili poduzeća, kako se to ranije uobičajeno nazivalo, nisu se pokazali tako žilavim i uspješnim, pa su naprosto opljačkana, uništena ili rasturena, a od nekih su ostali ostaci ostataka. Tako je nekada bilo prestižno nositi odijela „Franjo Kluz“ ili kupiti televizor „Rudi Čajavec“. Novinski tekstovi tipkali su se i pisali na pisaćim strojevima iz tvornice „Slavko Rodić“, a papir je stizao iz pogona „Ivica Lovinčić“. Sanitetskog materijala iz tvornice „Ivo Lola Ribar“ još uvijek nešto ima, ali ne previše. Puteve i zgrade gradili su građevinska poduzeća „Lavčević“ i „Gortan“, a brodovi se i danas, uz poteškoće grade, u „Lencu“, ali zato je od tekstila iz „Nade Dimić“ ostala samo oronula zgrada u kojoj se okupljaju beskućnici, a od „Gredeljevih“ vagona što se proizvelo, proizvelo se, dok na atraktivno zemljište i prostor u središtu Zagreba mnogi „jastrebovi“ bacaju oko... Ni „Đuri Đakoviću“ ne ide dobro, ali još uvijek ima nade. I tako bi se moglo nabrajati unedogled.

No ovdje ćemo se pozabaviti brendovima i osobnostima s početka spomenutih, koji su opstali i danas čine dobar dio preostale hrvatske industrije i proizvodnje. U kompanije koje nose imena „Kraš“, „Badel 1862“ i „Končar“ poslali smo i upite da li na neki način obilježavaju ili održavaju sjećanja na osobe po kojima nose imena Josipa Kraša, Rade Končara i Marijana Badela. Nažalost odgovore nismo dobili. Ni na njihovim službenim web stranicama nama previše podataka o povijesti, niti o osobama čije nazive nose.

U natuknicama za povijest i nastanka Kraša naglašava se sam osnutak i godina 1911. kada „Julije König, svojim znanjem i iskustvom u proizvodnji slastica, i Slavoljub Deutsch, svojim kapitalom, podižu tvornicu Union, za koju se naglašava da je započela je s radom kao prvi industrijski proizvođač čokolade u jugoistočnoj Europi“.

Vrlo brzo Union dobiva titulu kraljevskog dvorskog dobavljača za dvor u Beču i Budimu. I tako slijedi razvoj tvornice, koja odolijeva i preživljava dva svjetska rata, a nakon onog Drugog „Union, Bizjak i ostali manji proizvođači ujedinjuju se pod zajedničkim imenom antifašističkog borca i sindikalista Josipa Kraša“. I to je jedini službeni spomen te kompanije na Josipa Kraša, koji je rođen u Vuglovecu kraj Ivanca 1900. godine, a poginuo u uličnoj borbi s ustašama u Karlovcu 1941. godine.

Ustaška zamka za Kraša

Kako stoji u službenoj biografiji Josip Kraš je bio hrvatski komunist, sindikalni aktivist i narodni heroj SFRJ. Nakon Prvoga svjetskog rata uključio se u radnički pokret i postao sindikalni aktivist. Godine 1920. postao je član uprave Sindikata prehrambenih radnika u Zagrebu. Uređivao je listove "Radnik" i "Borba" i surađivao s lijevo orijentiranim intelektualcima, zbog čega je, nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature, osuđen na 5 godina zatvorske kazne, koju je izdržavao u Srijemskoj Mitrovici.

Po izlasku iz zatvora, organizirao je rudarske štrajkove u Ivancu, nakon čega su poboljšani uvjeti rada rudarima. Od 1937. godine bio je član najviših rukovodnih tijela KPH i KPJ. Na Osnivačkom kongresu Komunističke partije Hrvatske, 1937. godine, bio je izabran za člana Centralnog komiteta KP Hrvatske, a na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ u Zagrebu za člana Centralnog komiteta KPJ.

Nakon početka Drugoga svjetskog rata bio je organizator antifašističke borbe za Baniju, Kordun, Gorski kotar i Hrvatsko primorje. Tada je otišao u Karlovac, kao delegat Centralnog komiteta KP Hrvatske, izvršiti pripreme za oružani ustanak. Tu je osnovao Vojni komitet za Kordun, Baniju i Gorski kotar. Nedugo nakon njegovog dolaska u Karlovac, u gradu su bile formirane udarne omladinske trupe i počele oružane akcije. Oštećen je dalekovod Ozalj – Karlovac – Zagreb, srušena pruga između Mostanja i Duge Rese, organizirana pobuna u domobranskom garnizonu, a istodobno su radnici i omladinci upućivani u prve partizanske odrede, gdje Kraš nije stigao, jer je poginuo u zasjedi koju su postavile ustaše.

„Badel 1862“, proizvođač jakih alkoholnih pića, temelje je imao u prvoj Zagrebačkoj tvornici pića, koju je kupio Franjo Pokorny te osniva tvornicu nazvanu po vlastitom imenu kao kraljevsku povlaštenu zagrebačku dioničku tvornicu likera, hrvatskih voćnih destilata i octa. Dakle, još jedan proizvodni asortiman: alkohol i ostala pića, koji osiguravaju siguran opstanka pa tako Pokorny, koji se pokazao kao izuzetan poduzetnik, a i autor je čuvenog Pelinkovca, vrlo brzo proširuje posao na brojna europska tržišta te se zahvaljujući iznimnoj kvaliteti proizvoda oni piju i na francuskom carskom dvoru Napoleona III., a započinje i proizvodnju Lavova, Šljivovice…

Tvornica nastavlja s radom i nakon Prvog svjetskog rata, a poslije onoga Drugog, tvornice za proizvodnju alkoholnih pića Patria, Pokorny i Baker ujedinjuju se u „Zagrebačku tvornicu likera i vina“, koja se dvije godine kasnije spaja s Plemenikom (bivši “Arko”) i postaju novo poduzeće koje uskoro dobiva ime „Marijan Badel“, po narodnom heroju i sinu osnivača destilerije alkoholnih pića i proizvodnje octa „Braća Badel“.

Marijan Badel, rođen je 1920. godine u Koprivnici i već za vrijeme školovanja na Trgovačkoj akademiji u Zagrebu priključuje se omladinskom komunističkom pokretu. Na poziv KPJ organizira pripreme za podizanje ustanka u ljeto 1941. godine. Bio je veza boraca Zagrebačko-sesvetskog odreda i zagrebačke partijske organizacije. Često je odlazio u Zagreb izvršavajući razne partijske zadatke. Na tom poslu bio je nekoliko puta uhićen. Gotovo uvijek ga je iz ustaškog zatvora spašavalo bogatstvo njegove obitelji koja je uspijevala potkupiti ustaške časnike.

U prosincu 1941. godine odlazi u Hrvatsko primorje, a početkom 1942. je u Gorskom Kotaru u tamošnjem partizanskom odredu, a kasnije je borac 13. proleterske brigade "Rade Končar" u kojoj je u jednom od bataljuna bio rukovoditelj SKOJ-a. U zapovjedništvu Žumberačko-pokupskog područja u 1943. godini Marijan Badel je najprije politički komesar Turopoljsko-posavskog odreda, a zatim i Operativnog štaba Žumberka i Pokuplja. S brigadom "Franjo Ogulinac Seljo" Badel, kao njezin politički komesar, sudjeluje u napadima na neprijateljska uporišta Goli Breg, Brezovica, te na području Plješivice. Poginuo je kod sela Sveta Jana, 22. lipnja 1944. godine, a za narodnog heroja Jugoslavije proglašen je 6. srpnja 1944. godine.

Badel u Končaru

I eto poveznice Končara i Badela, koji je dakle ratovao u brigadi „Rade Končar“, a nakon rata poduzeća Elektra, osnovano 1921. godine,  koje iste  godine prelazi u vlasništvo grupe Siemens, dobiva ime „Rade Končar“. To ime nosi sve do 1990. godine,  a od 1. siječnja 1991. godine organizirano je kao dioničko društvo i djeluje pod imenom KONČAR – Elektroindustrija, kratak je zapis na web stranicama, bez spomena tko je taj Končar. Nadalje stoji kako je razvojni put od servisne radionice do koncerna elektroindustrije obilježen je isporukom prvog elektromotora s lak žicom (1930.) i prvog vlastitog generatora (1948.), što je nezadrživo pokrenulo kotač razvoja.

„Ime KONČAR danas je prepoznatljivo širom svijeta te je pojam visoke razine kvalitete i pouzdanosti. Oprema i postrojenja u više od 100 zemalja na svim kontinentima dokaz su upravo tih svojstava i trajni su spomenici dostignuća Grupe KONČAR“, hvale se u Končaru, zahvaljujući čijem su nazivu, između ostalog, i dosegli takve poslovne uspjehe.

Rade Končar rodio se u Končarev Kraju, pokraj Korenice, a u Šibeniku su ga 1942. strijeljali Talijani. Bio je revolucionar, sekretar Komunističke partije Hrvatske, organizator partizanskih odreda u Hrvatskoj 1941. godine i prvi narodni heroj Jugoslavije. Poslije završene osnovne škole izučio je strojobravarski zanat u Beogradu i Leskovcu. Godine 1934. postao je član Komunističke partije Jugoslavije. Zaposlio se u beogradskoj elektrodistribuciji. Godine 1936. uhitila ga je policija Kraljevine Jugoslavije i osuđen je na godinu dana zatvora zbog komunističkog djelovanja. Poslije odslužene kazne, odlazi u Zagreb gdje se zapošljava u tvornici 'Siemens AG', ni ne sluteći da je jednog dana upravo ta tvornica nositi njegovo ime.

Končara su u studenom 1941. godine uhitili Talijani, premda izgleda nisu znali tko je on. Podvrgnut je mučenju, ali je odbio odati svoj identitet. Nakon što je kod samog uhićenja pretrpio ranjavanje metkom i lom noge, kod pada u bolnici mu je lubanja napukla na dva mjesta. Tek nakon Končarevog pada s drugog kata bolnice, talijanske vlasti potvrdile su njegovo ime i funkciju u KPJ od redarstvenih tijela NDH u Zagrebu, koje su se mogle poslužiti sačuvanom policijskom dokumentacijom Kraljevine Jugoslavije. Posebni talijanski sud za Dalmaciju osudio ga je na smrt. Kako bi Končara izbavili iz talijanskog zatočeništva, dalmatinski partizani su ga htjeli zamijeniti s fašističkim časnikom Antonijem Vivarelijem, kojega su bili zarobili. Međutim tog je zarobljenog časnika jedan partizan samoinicijativno ubio.

Mladi, energični i sposobni Končar ni pod mučenjima nije nikoga odao. Ubrzo postaje jedna od najvećih partizanskih ikona. U kolovozu 1942. prvi je proglašen narodnim herojem Jugoslavije. Nekoliko mjeseci kasnije, u prosincu 1942., 13. proleterska brigada Narodnooslobodilačke vojske dobila je ime po njemu, kao simbolu jedinstva Hrvata i Srba u partizanskom pokretu. Do kraja socijalističke vladavine, on predstavlja jednu od skoro mitskih figura narodnooslobodilačke borbe. U tom sklopu, ponavljale su se njegove riječi talijanskim sucima: "Milosti ne tražim, niti bih je imao prema vama"; te egzekutorima koji su ga svezali za stup i pucali mu u leđa: “Pucajte u prsa kukavice”.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu