Daniel Pavlić: Ljudi su u početku gutali sva ona lažna obećanja, a sada imaju gorak okus u ustima

Dokumentarist i fotograf Daniel Pavlić u četvrtak u 18 sati, u Novinarskom domu u Zagrebu, predstavit će drugo izdanje svoje knjige i otvoriti izložbu 20 fotografija pod zajedničkim nazivom „Potresne kronike“. Slike je snimio obilazeći područje pogođeno razornim potresom koji je točno prije dvije godine pogodio Baniju i okolni kraj.

Od prvog dana potresa obilazio si stradalo područje pokušavajući pomoći koliko se god to moglo. Usput si, srećom, i fotoaparatom dokumentirao posljedice ove katastrofe. Kako je došlo do realiziranja knjige i izložbe iznimno pogođenog naziva „Potresne kronike“?

Doživio sam potres na poslu, spašavali smo se moja obitelj i ja iz objekta koji se tresao, gledali smo rasjede zemlje koji se na očigled miču pod našim nogama. Nakon toga sam obitelj odvezao prijateljima u Slavoniju kako ne bi ponovno doživljavali stres iz dana u dan. Nisam mogao sjediti sam u stanu i stalno čekati podrhtavanja tla. Izašao sam van i krenuo pomagati ljudima. Ljudski je pomoći čovjeku kad je u nevolji, pa sam i ja tako nakon potresa počeo pomagati ljudima po Baniji. Po cijele dana sam provodio po terenu i dokumentirao objektivom i objavama po društvenim mrežama. Kad bih opisao problem, uvijek bi se netko javio tko taj problem može riješiti. I tako smo jako brzo uspijevali dobiti konkretnu pomoć za konkretne ljude, a ne općenito i imaginarno. Pokazali smo da je moć pera i slike puno jača nego obraćanja političara koji su medijima slali obećanja bez pokrića. Tek nakon par mjeseci sam shvatio da imam dobre priče i fotografije koje se mogu uobličiti u knjigu kako bi to ostalo kao dokument jednog vremena, jer kod nas u regiji sve se brzo zaboravi. Ovako kao književni arhiv, baš se i ne može opovrgnuti da se desila jedna elementarna katastrofa koja je otkrila jednu zaboravljenu regiju Hrvatske - Baniju.

S obzirom da si i dalje svakodnevno na terenu, kako bi ocijenio situaciju u odnosu na prije dvije godine?

Dvije godine kasnije rijetko gdje se mogu vidjeti neke drastične promjene. Uglavnom su to sada praznine koje je popunila trava. Kao da nikada tu nije ni bilo kuće, kao da nikada tu nitko nije ni živio. Priroda to jako brzo ozeleni i izbriše svaki trag. Moja izložba fotografija koju sam nazvao po knjizi "Potresne kronike" ovaj put vizualno podsjeća kako je to izgledalo prvu godinu nakon potresa. Mnogih ljudi s fotografija više nema. Na žalost nisu dočekali obnovu svojih porušenih kuća, a kontejnere im sada krase osmrtnice. Tužno.

Kako ljudi reagiraju na ovakvu (ne)dinamiku obnove?

Ljudi su u početku gutali sva ona lažna obećanja. Sada imaju gorak okus u ustima. Teško je dekontaminirati se od svih onih političkih floskula koja su im bila prezentirana pred razne izbore. Moja supruga psihologica mi je uvijek znala reći: „Ne obećavaj nikome ništa, posebno ljudima koji su izgubili sve!“ Kamo sreće da su njene riječi čuli političari. Žrtve potresa žive život na pauzi. To je slično onome kada na kazetofonu stisnete tipku pauza. Čekate sa životom koji se do prije potresa živjeli. Čekate da bi ponovno nastavili živjeti, normalno. Dakle, ljudi su razočarani, konačno im je sve jasno da ovom brzinom obnove, mnogi će živjeti još dugo u stand by stanju u svojim kontejnerima, jer i onih kuća u kojima su se znali zimi zagrijati (koliko god bile pune pukotina) više nema. U Petrinji su im napravili "Centar novog života" kompleks kontejnera i na taj način opalili šamarčinu u lice dok su oni nesvjesno rekli "hvala". Kako život u limenki može biti centar novog života u kojem se ljeti živi kuhate, a zimi cvokoćete od hladnoće?! O tome politikanti pojma nemaju, a niti žele znati..

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu