1.
Jao, kakva blagdanska sreća, pred Božić smo počašćeni čestitkom popularnog naci-biskupa Vlade Košića, najpoznatijeg po pravorijeku da Dario Kordić nije zločinac nego moralna veličina i iznimno duhovan čovjek.
Kad dolazi Božić, izvjesno je, kao jutro koje će doći, da će popovi – pa još oni s takvim referencama o moralnoj inteligenciji i razumijevanju u stvari duha – anualno arlauknuti protiv adventskih kobasica i ostatka božićnog konzumerizma.
Još je, međutim, izvjesnije da je ta dušobolja zbog odmetnuća vjerskog blagdana (Košić: "čuda Božje ljubavi") u profani sajamski materijalizam (Košić: "jer se time iskrivljuje izvorni sadržaj koji je sadržaj adventa, koji je rekoh kršćansko vrijeme priprave za Božić") – samo ambalaža. Figa u džepu.
Briga njih za tzv. "vjeru", tzv. "duhovnost" i "čudo Božje ljubavi". Odavno nije misterij da je crkva najateiziranija od svih institucija (o tome je Buden, i tako dalje, o tome je Foucalt). Pozicija s koje će zapravo prikenjati je ona – biznis konkurencije. Profitu sajamskih kućica. Ne prigovara tu duhovnost materijalizmu, nego jedan suparnički materijalizam drugom. Nijedan nije dijalektički, ali Košićev je dijabolički.
Božić, recitira Košić, kao "blagdan siromašnih, poniznih i od ljudi prezrenih"? Nije taj aspekt licemjerja (za početak) moguće apstrahirati kod ove linije propovijedi s oltara: zna se da je crkva, u svojoj bezdanoj ateiziranosti, između ostaloga i materijalno najpotkoženija među korporacijama, sa svim stavkama dijaboličnog cinizma u imovinskom grabežu i komodu (uključujući luksuzno nelegalno imanje u Moslavini zvano "Košićevi dvori"). S vršnim momentom perverzije u legitimiranju nezamislivog crkvenog bogatstva punim ustima "siromašnih, poniznih i od ljudi prezrenih", a onda još i direktno preko grbače upravo tih "siromašnih, poniznih i od ljudi prezrenih".
Pri čemu se profani narkobiznis sastoji u prodaji tzv. sakralnosti (Košić: "izvornog sadržaja kao sadržaja adventa"), kao konkurentskog blagdanskog opijata – premda su kobasice i kuhano vino daleko manje nezdravog nutritivnog sastava, ne toliko toksičan sadržaj.
Nisam neki fan ni profitera sajamskih kućica, ali pozdravio bih kad bi se organizirali i sazvali press konferenciju na kojoj bi prozvali crkvu zbog toga što njihov koncept adventskog biznisa, kao konzumerizma relativno benignih proizvoda, izopačuje sve do (kudikamo profitabilnijeg) dilanja teških otrova "vjere", "duhovnosti", "čuda Božje ljubavi".
2.
Jao, kakva tuga za praznike, pred Novu godinu Benedikt XVI. blagopreminuo u Gospodinu.
S onu stranu obligatornih krokodilskih suza, nadima se kao crni oblak mračna prošlost u Hitlerjugendu. Pa, kao, to je ono što ga kompromitira. Nazi Ratzi. S opet kontrapozicijom: tja, mladenačke stvari, ne može ga se po tome završno suditi.
Zapravo se slažem s ovom potonjom pozicijom. Otkud ideja da bi tek nacizam bio potreban za shvatiti o kakvom se ultimativnom smeću radilo? Zar mračnjački katolicizam kakvom je desetljećima udarao globalni takt nije dovoljno nakaradan sam po sebi?
Ne treba stavljati prst na to da je u mladosti bio mobilizirani Hitlerov pitomac, već na to da je – puno gore i sramotnije – u zrelim godinama grizao kao Wojtylin "Božji rotvajler", u starosti još i sam Papa, dobrovoljno.
Papa Ratzi je, gospodo draga, kolovođa crnog zla bio već po tome i upravo po tome što generalissimus katoličkog konzervativizma, istureni oficir desničarenja u stilu kršćanstva, apostol abrahamskog puritanizma. Svećenik, i to najvišeg reda. Netko iz tipa Kajfe. Ništa dalje od toga nije potrebno. Alo, judeokršćanska farizejština! Može li mračnije i izopačenije?
Treba, uostalom, čitati Thomasa Bernharda.
U Uzroku, pronalazi Bernhard na zidu salcburškog internata koji je svojedobno pohađao element kontinuiteta između režima prije i poslije rata. Prostor koji je nekada služio za ideološki dril jugenda pretvorio se u kapelu i svi vanjski znaci nacionalsocijalizma bili su uklonjeni ("na mjestu govornice za kojom je pred kraj rata stajao Grünkranz i učio nas velikonjemački, sad je bio oltar"), ali jedan je detalj bio naročito izdajnički: "tamo gdje je sad visio križ još se na sivom zidu uočljivo vidjelo zaostalo bijelo mjesto na kome je godinama visjela Hitlerova slika. Sad više nismo pjevali ‘Zastavu gore’ ili ‘Zadrhtaše trule kosti’, i u tom prostoru više nismo u stavu mirno slušali specijalna priopćenja s radija, već smo uz orgulje pjevali ‘Pozdravljam te morska zvijezdo’ ili ‘Veliki Bože, hvalimo Te’. Također više nismo u šest ujutro jurišali iz kreveta u praonicu, pa u radnu sobu da bismo tamo slušali prve vijesti iz Führerovog glavnog stana, već da bi u kapeli uzimali svetu pričest, i tako su pitomci svakog jutra išli na pričest, dakle preko tristo puta u godini, i svaki od njih, vjerujem, tijekom tog vremena za sav svoj život."
Promijenili su se, znači, samo posvećeni ideološki simboli, ali struktura života, poretka i metoda u internatu ostala je navlas ista: "pred metodama prefekta, koje u osnovi nisu bile ništa drukčije od Grünkranzovih metoda, osjećao sam manji strah nego pred metodama samog Grünkranza, međutim, novopridošli u internat sad su osjećali najveći strah, ja sam se bio pomirio s tim sadističkim odgojnim ritualom, doduše, kao pogođeni osjećao sam bol, ali na mene više nije djelovalo nikakvim razornim, uništavajućim učinkom jer sam već bio razoren i uništen. Mogao sam ustanoviti skoro savršenu usuglašenost odgojnih metoda nacionalsocijalističkog i katoličkog režima u internatu, ovdje, u katoličkom internatu, iznova je postojao jedan Grünkranz, iako pod drugim imenom i ne u oficirskim ili SA-čizmama, nego u crnim plitkim cipelama duhovnosti, i ne u sivom ili mrkom, nego u crnom kaputu, i ne uvijek sa svjetlucavim epoletama, nego opremljen papirnim kragnama prefekta, kao što je Grünkranz u takozvanoj naci eri već bio prefekt."
Strukturni društveni odnosi moći preslikavaju se čak i na govor tijela: "Činjenica je da sam u prefektu uvijek vidio duh, i to savršeno neoštećen duh Grünkranza, Grünkranz je bio nestao s poratne scene, vjerojatno bio uhapšen, to ne znam, ali za mene je uvijek bio prisutan u prefektu, čak je i prefektovo držanje tijela bilo kao Grünkranzovo držanje tijela, skoro sve na čovjeku, a vjerojatno i u njemu koji je, ovo naslućivanje je vjerojatno istina, bio skroz-naskroz nesretan čovek kao Grünkranz. Sve je imalo samo jedan drukčiji premaz i sve je imalo samo drukčija obilježja, dojmovi i učinci ostali su isti. Sada smo sasvim jednostavno, isto kao i u nacističko doba, odmah poslije netemeljite higijenske procedure hodočastili u Kapelu da bi slušali misu i primali svetu pričest, baš kao što smo u nacističko doba odlazili u dnevni boravak slušati vijesti i Grünkranzove instrukcije, sad smo pjevali crkvene pesme tamo gdje smo prethodno pjevali nacističke pesme, a tijek dana oblikovan je po katoličkom obrascu kao u osnovi istom čovjekomrzačkom odgojnom mehanizmu kakav je i nacionalsocijalistički. Ako smo u nacističko doba prije objeda stajali mirno za blagovaoničkim stolovima dok je Grünkranz izgovarao ‘Heil Hitler’ prije početka objeda, poslije čega smo smjeli sjesti i početi s jelom, sad smo pak stajali u istom položaju za stolovima dok je čika Franz govorio ‘Blagoslovljen objed’ poslije čega smo smjeli sjesti i početi s jelom. Većinu pitomaca njihovi su roditelji sada bili iškolovali u katoličanstvu, kao prije za nacionalsocijalističkog vremena u nacionalsocijalizmu, što se mene tiče, ja nisam bio ni jedno ni drugo, jer djed i baka kod kojih sam odrastao nisu i nikad nisu bili napadnuti ni jednom ni drugom u biti ipak zloćudnom bolešću. Od djeda unaprijed upozoren na to da ne smijem dopustiti da budem fasciniran ni jednom (nacionalističkom) ni drugom (katoličkom) tupavošću, nikad nisam došao čak ni u opasnost neke takve duhovne i karakterne slabosti, mada je to bilo nešto najteže u jednoj, ovim tupavostima toliko potpuno razbijenoj i zatrovanoj atmosferi kao u Salzburgu, a naročito u jednom internatu poput tog u Schrannengasse. Tijelo Kristovo koje bismo sada gutali i progutali svaki dan, te tako približno tristo puta godišnje, nije bilo ništa drugo nego svakodnevno takozvano odavanje počasti Adolfu Hitleru, u svakom slučaju, neovisno o tome što se radilo o dvije potpuno različite veličine, imao sam dojam da je ceremonija u namjeri i učinku ista. A sumnja da se sad u ophođenju s Isusom Kristom radilo o istom kao samo godinu ili pola godine prije s Adolfom Hitlerom, ubrzo je bila potvrđena. Ako pogledamo pjesme i zborove pjevane u svrhu veličanja i štovanja neke takozvane izvanredne osobe, svejedno koje, a koje smo pjevali u nacističko doba i poslije nacističkog doba u internatu, moramo reći da su to uvijek bili isti tekstovi, iako uvijek s malo drukčijim recima, ali uvijek isti tekstovi na uvijek istu muziku i sve skupa te pjesme i zborovi nisu ništa drugo do izraz gluposti i prostaštva i beskarakternosti onih koji su pjevali te pjesme i zborove s tim riječima, uvijek je samo nepamet ona koja pjeva te pjesme i zborove, a nepamet je sveobuhvatna, svjetski raširena. A zločini odgajanja, kako se svugdje na cijelom svijetu vrše nad gojencima u odgojnim zavodima, uvijek se vrše u ime neke takve izvanredne osobe, Hitlera ili Isusa i tako dalje. U ime opjevanog, veličanog, događaju se kapitalni zločini nad onima koji odrastaju, i uvijek iznova će postojati takve opjevane i veličane izvanredne osobe svejedno koje prirode i takav kapitalni zločin odgajanja počinjen nad čovječanstvom u odrastanju, koji, kakvi god bili učinci, po prirodi uvijek može biti samo kapitalan zločin. Tako smo u internatu i u njemačkom Rimu, kako se Salzburg oštrovidno označava, najprije bili odgojno upropaštavani i svakodnevno odgajani za smrt u ime Hitlera, a zatim poslije rata u ime Isusa Krista, a nacionalsocijalizam je imao isto pustošeće djelovanje na sve te mlade ljude kao sada katolicizam. Mlad čovjek, koji u svakom slučaju u tom gradu i tom predjelu uvijek odrasta sam, udomaćuje se ni u što drugo nego u jednu katoličko-nacionalsocijalističku atmosferu i, svejedno želi li to primijetiti ili ne, zna li to ili ne, odrasta u toj katoličko-nacionalsocijalističkoj atmosferi. Kud god pogledamo, ne vidimo ovdje ništa drugo do katolicizam ili nacionalsocijalizam i skoro u svemu u tom gradu i području jedno takvo duhoometajuće i duhoistrebljujuće i duhoubijajuće katoličko-nacionalsocijalističko, čovjekomoreće stanje."
Neisperiv grijeh Benedikta XVI nije u tome što je u nacističkim kasarnama bio jedan od ovih pitomaca Grünkranzovih, već to što je sam pravim imenom – shvatili ste – Grünkranz. Iz vatikanske kasarne.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu