TEMELJNI UGOVORI S CRKVOM - case study: Hrvatska

Upalno žarište problema je u političarima. Crkva profitira, ali političari joj to omogućuju, svojom servilnošću s politikantskom računicom: većinske crkve zadržavaju golem opći ideološki i specifičan instruktivni utjecaj na svoje pastve koje bezočno pljačkaju. Jedno je, međutim, kada golemi društveni novac i nekretnine crkvi predaju otvoreni konzervativci: glavaševci ili HDZ. Ali zašto, zaboga, zašto kad si tzv. "lijeva vlada"? 

XVIII
Što je čupanje kolja
naspram postavljanja kolja
– kaže Rousseau.


XIX
Što je eksproprijacija kapitala
naspram prvobitne akumulacije kapitala
– kaže Marx.


XX
Što je pljačka banke
naspram osnivanja banke
– kaže Brecht.


XXI
Što je otimanje crkvenog bogatstva
naspram činjenice crkvenog bogatstva
– kaže logično pitanje.

 

NULTE IDEJE

Voltaireovo "uništite bestidnicu” baza je svih građanskih politika – njen conditio sine qua non. Bez toga nema Francuske revolucije. Prethodilo je, jasno, i Marxu, pa čak i laissez faire protoliberalizmu fiziokrata – čija je kritika feudalnog iskorištavanja produktivnog rada u agraru nadahnula Marxa na kritiku eksproprijacije viška vrijednosti, ali i kritika neproduktivnih staleža jakobince na sječu glava vlastele i klera. 

Ljevica će danas biti oprezna s pojmom građanina, jer transklasan, ne odnosi se samo na radničku klasu, a služit će se njime i liberalizam – ali zaista se i radi o neizostavnom zajedničkom korijenu. Zato kad rekoh građanskih politika, nisam mislio na liberalnu opreku lijevima u našim današnjim rubrikama, nego na građanina kao suprotnost podanika: biti političkim subjektom. Ima li sav narod, kao demos, politička i ljudska prava ili samo vlastela i kler? Jesmo li svi isti pred državom i zakonom? Matijanić ili kirurg veličanstveno nevažna imena: imamo li npr. svi pravo na zdravstvenu zaštitu ili samo oni? Lijeve ideje, u svojoj težnji politizaciji i emancipaciji naroda, nezamislive su mimo tog ključa iz francuske revolucije. Citoyen kao suprapojam na kojem se temelji i lijeva i liberalna pozicija – jer nulta ideja u oba slučaja je ne biti podanicima. Nasuprot čega je nulta ideja svih crkvi biti mašinama za depolitizaciju i antiemancipaciju naroda, za reprodukciju i odgoj podaničke klase. 

Sekularizam kao zaglavni kamen detronizacije feudalizma, pristižući još iz njega, datirajući od prije 1789., fundamentalno prethodi uopće opreci jakobinaca i žirondinaca, pa potom marksističke ljevice i buržoaskog liberalizma, koja svoj smisao zadobija tek kasnije, u okviru kapitalističkih proizvodnih odnosa. 

 

HELIKOPTERI DIJABOLIČKOG MATERIJALIZMA

Slađana Kavarić Mandić povukla je ovih dana na crnogorskom portalu Normalizuj paralelu između popova i bogataša – "parozgrtača" – preko simboličkog motiva helikoptera. "Oba su obezbijeđena, oba propovijedaju kako treba, oba su nedodirljiva, obojici je uvijek lako dostupna neka druga zemlja (zlu ne trebalo) i helikopter." Simbolika parkiranja letjelice u tome je što se ne radi o upotrebi za neko javno dobro (npr. spašavanje koga), nego nečijem signaliziranju ekskluzivnog statusa i izdvojenosti materijalnim prilikama od prljave sirotinje među koju aterira s nebesa.

Centralno je pitanje, ako smo materijalisti, a jesmo – tko već u kojem značenju riječi – uvijek ono imovine. Rado ću podsjetiti na već vremešnu blagdansku opservaciju Borislava Mikulića o tome kako "između crkvene materijalne gramzivosti prema društvu i navodno vulgarnog božićnog potrošaštva pastve ne postoji samo odnos konvergencije nego kompeticije", tj. da crkva "deklarativno kudi ekscesivni konzumerizam i 'materijalizam' svoje pastve", ali je i sama "do grla angažirana na ekscesivnom uvećanju svoga materijalnog prisustva u javnosti, kroz formalizam i ceremonijalizam institucionalnog kršćanstva i svakojaku duhovnu bižuteriju koja ima jednako malo veze s 'istinskim' sadržajem vjere kao i autić na daljinski, ali troši i proždire sav javni prostor".

Prolazeći osječkom Strossmayerovom avenijom, čovjeku upadne u oči – jer izdvoji se monumentalnošću i upicanjenošću – kompleks vikarijata nadbiskupije. Velečasnici kao ozbiljni parozgrtači imaju, elem, para, pa su si tako priuštili finu malu obnovicu zgrade iz 19. st., uz dogradnju aneksa, za ciglih 28 milijuna kunića (investicijska cijena koja ne uključuje veliku konferencijsku dvoranu i dvije manje za stražnji dio posjeda). Od čega je 5 milja stiglo iz države, županije i grada. Dabome da javni proračuni nisu imali – u jeku ekonomske krize koja je dobrano pokosila stanovništvo i privredu (svečano otvorenje s blagoslovom upriličeno je krajem 2012.) – kud pametnije s milijunima ni više društvu na korist. 

Grad Osijek je tih godina (pod glavaševcem Bubalom) isticao nedostatak novca za dovršenje Kulturnog centra, važne investicije s dvoranom za javne potrebe, ali je zato imao za priložiti lijepu svotu istog tog javnog novca da bi privatne popovske guze uživale – pazi sad – "reprezentativni objekt, kakvog se ne bi postidjeli ni arapski šeici": parketni podovi od kuhanog bagrema koji se presijavaju poput stakla, deluxe tapete, sanitarije od vrhunskog porculana i kaljenog stakla, pozlaćene slavine, rukohvati od hrastovine, stube u granitu i mramoru, raskošni lusteri, itd. Tadašnji nadbiskup Srakić (poznat i po javnoj podršci za Glavaša, sve do posjećivanja ga u zatvorskoj bolnici) osobno je zahtijevao od izvođača kerefeke u rezanju pločica i postavljanju tapeta, a i vlastiti ured naložio kao najraskošniji – sve kak se i razme, jer biti velečastan naci nije mala društvena zasluga. 

Kompleks vikarijata kao helikopter kojim slijeću s nebesa među prost puk, s njegovim bitno slabijim nivoima arhitekture svuda uokolo.

 

APOSTOLI DISEVANGELIZACIJE

'Ajmo malo evanđelja po Mateju – literature široko poznate, skoro koliko je jedna ušica uska. "Nitko ne može služiti dvojici gospodara, jer ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga pristajati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu!" (Mt, 6:24); "'hajde prodaj što imaš i podaj siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me!' Kad mladić ču te riječi, udalji se žalostan, jer je posjedovao veliko imanje. Tada Isus reče svojim učenicima: 'Zaista, kažem vas, teško će bogataš ući u kraljevstvo nebesko. Također vam kažem: Lakše je devi proći kroz iglene ušice nego bogatašu ući u kraljevstvo nebesko.'" (Mt, 19:21-24) 

Razlika troškova – koliko nije išlo iz proračunskih kesa – išla je, kako je prijavio Srakić, "iz ekonomata biskupije, od donatora, te iz sredstava za uzdržavanje klera". Radila su, u prijevodu, i opet sredstva svih nas, koja RH svake godine uplaćuje crkvi u opscenim iznosima milošću vatikanskih konkordata, izuzev onih po medijskom pozivu tvrtkama i privatnim donatorima da također uplate novac, koji je uputio Srakićev šegrt, današnji nadbiskup Hranić, koji sad stoluje tamo (i, da, to je ona munjara koja je na Veliku Gospu u Aljmašu somnambulaznila o "zmaju koji želi proždrti dijete") – pa su tako npr. "primili 100 tisuća eura od jednog iseljenika iz Njemačke". Dao je valjda tko je koliko imao – a teško da su svi donatori bili tako likvidni. Iskustvo s bogobojaznim bakicama iz prvih klupa, sretnih da daju lemozinu – koje su zadojili da ne prepoznaju čak ni ciničnu degutantnost same prakse skupljanja milodara za one koji ovamo hodaju na kuhanom bagremu – uči da će i mnogi vjernici koji jedva spajaju kraj s krajem naći pitanje časti i spasenja duše da za crkvu odvoje od svojih usta ako ikako mogu. Taman gladni bili. Koliko li je para za nadbiskupski luksuz skupljeno i ovim putem, drito od naroda koji živi u pobožnoj bijedi

Ironija je htjela da se taman preko puta osječkog vikarijata nalazi dom za beskućnike. Nije popovima neugodno sučeliti tako prema ovom "četvrtom svijetu" svoj razmetljivi prvosvjetski helikopter? Zašto bi nam bilo – zacijelo bi istakli – pa upravo mi smo (u suradnji s Gradom) i opremili Dom sv. Vinka Paulskog! Centar nudi 24 ležaja, u muškim spavaonicama s po 10 kreveta i ženskoj s 4, za osobe koje kubure od državnog džeparca u iznosu od 300 kn svaka 3 mjeseca. A treba znati i da je korisnicima doma zimus "prvi čovjek Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije vlč. Drago Tukara" dodijelio božićnice: isprsila se crkva za po 300 kn svakome i od nje. U duhu "kršćanske solidarnosti i ljudskosti prema onima koji su praktički u najvećoj potrebi", kako reče Tukara na primanju za korisnike centra i glavonje iz gradske uprave u zgradi vikarijata, koja pak udomljava one, kako reče Slađana, obezbjeđene i nedodirljive, što propovijedaju kako treba i uvijek im je dostupan (zlu ne trebalo) helikopter. Valjda su sirote bezdomnike baš tamo pozvali, na noge da im dođu, za natrljati im taj helikopter na nos: vama, u potrebi, solidarnih 300 kunića da bude i od crkve jednom godišnje, a nama, koji nismo ni u kakvoj potrebi, laganih 28 milijunčića. Konkretne brojke dosta bistre osjećaj za proporcije. 

"Prodajte svoje imanje i to dajte kao milostinju" (Lk, 12:33) – da ne zaboravimo ni na evanđelista Luku. Ljudi u ovoj zemlji i dalje, napomenimo, masovno prezimljuju po napuštenim kućama i vagonima. Zna se i da je Slavonija pritom među poharanijim krajevima zemlje, a prije 10 godina je bila još poharanija. Koliko bi beskućničkih života na svom području, kako onih po vagonima tako i ovih što im stoje preko puta – ili općenito socijalno ugroženih života – nadbiskupija znatno unaprijedila da razda evo samo taj svoj vikarijat, ili još bolje, da je puste milijune u startu skuhala kao milostinju za one u potrebi umjesto kao bagrem za pod svoje delikatne papke? 

"U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima: 'Pazite da ne vršite svoje pravednosti pred ljudima da vas oni vide'" – nazad smo do Mateja (Mt, 6:1-3). "Zato, kada daješ milostinju, ne trubi pred sobom, kako to čine licemjeri po sinagogama i ulicama, da ih slave ljudi. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Kad ti daješ milostinju, neka ti ne zna ljevica što ti čini desnica, kako bi tvoja milostinja bila u skrovitosti." Svečani prijem, sve s uglednicima i novinarima, dao je pak priliku vlč. Tukari da rastrubi pred sobom o dodijeljenom kusuru božićnice, kako bi nadbiskupija bila zbog toga slavljena u novinama. "Mi ovim ljudima želimo kršćansku ljubav konkretno pokazati. Ne bismo mi to mogli da nemamo uvijek dobrih suradnika. To je naš Grad Osijek, to su njegovi predstavnici koji su s nama danas ovdje. Čovjek sam u životu ne može mnogo učiniti, ali kad ima Grad iza sebe, institucije poput Caritasa i Crkve, ljude dobre volje koji doniraju, onda se može i najteži problem riješiti, ili bar olakšati – rekao je vlč. Tukara."

Ali ne bi bilo loše znati ni koliki udio pripada kojim suradnicima. "Zamjenik osječkog gradonačelnika Dragan Vulin podsjetio je kako Grad Osijek novčano pomaže ovo utočište s 400.000 kuna godišnje." A donatori dobre volje? 

Te smo godine prije 10 godina, kad je otvaran vikarijat, mogli čuti i o tome kako je trajnom korizmenom akcijom Blaženije je davati nego primati osječki Caritas pozvao "građane da doniraju novce i robu za siromašne i njihov smještaj u Domu sv. Vinka kojim upravlja Caritas. Tijekom ožujka i travnja ove godine na taj način osječki Caritas nakupio je 31 tisuću kuna i 50 tisuća kuna u robi."

Znači, tko si je bilježio – modus operandi je da crkva preko svog Caritasa prima za ljude u nevolji iz javnog proračuna i od privatnih donacija, kako bi se onda ona mogla u novinama hvaliti pomaganjem, solidarnošću i kršćanskom ljubavlju. A koliki je točno iznos sama priložila ovim svotama? E, to već nitko ne zna. Kruni Kartusu, novinaru Tportala kojeg je to onomad zanimalo, portparolka nadbiskupije poručila je da je pitanje proslijeđeno nadležnima – samo odgovor nije nikada stigao. Je li išta transparentnije troše li se u potpunosti namjenski sredstva prikupljena akcijama kodnog imena "žrtvovat ćemo se primanjem love radi vašeg blaženstva"? Koliko od svega što prime stvarno transferiraju na proklamirane adrese? I o tome se slabo zna. Ali nešto se svejedno može primijetiti. Istim kanalima primaju i za svoju komociju, jedino što kad je o toj namjeni riječ, onda su cifre od javnog proračuna barem deseterostruke, milijunske, a lako je sračunati nesrazmjer i u tome da je primjerice za tih mjeseci '12-te administrirano ukupno oko 80.000 kuna (većim dijelom u naturi) privatnih donacija za utočište, dok je samo jedna jedina za vikarijat išla do 100.000 eura. Naravno da u sasvim različitim omjerima idu i rashodi, a naravno i da nisu imali srama tražiti da za beskućnike primaju da bi davali, nakon što su za svoje konkretno dupe ulupali 28 milijuna – što "svojeg" novca što također primljenog.

A i taj pojam "njihovog" novca je apriori besmislen. Nisu tu čak ključni tipski slučajevi ivanovačkog župnika Vrbanića, uhvaćenog u kupovini mercedesa od 400.000 kuna – očito masno honoriranog da u siromašnoj župi pjeva ustaške pjesme, dok bi slavonski radnik na minimalcu za taj auto radio desetljeće – ili cirkvenačkog župnika Novaka, uhvaćenog u dubiozama s crkvenim novcem i životu na visokoj nozi, dok ekonom biskupije odbrusuje "građani ne mogu smijeniti župnika, u crkvi nema demokracije, to je pitanje za biskupa, treba moliti za župnika". Radi se o rashodovnoj strani crkvenog novca, a prihodovna je presudnija. Čiji novac postaje crkveni novac? Pamti li još tko ime Mijo Gabrić? Glavni kaptolski ekonom koji je u medijski fokus dospio početkom '18, kada se otkrilo da je Zbor prebendara oštetio za 50 milijuna eura malverzacijama s nekretninama u kojima ga je preveslao drugi klan građevinske mafije (ali i prethodno smo mogli čitati o ratu za crkvene milijune istim tragom prljavih poslova). Zamislimo se časkom nad činjenicom da Kaptol uopće raspolaže s takvim novcem za zezanje s nekretninama. A onda nam se još sjetiti svih redovnih milijunčina za obnovu objekata i ostalih dotacija koje uredno pristižu iz državnog proračuna slijedom vatikanskih konkordata, temeljnog ugovora hrvatske države s katoličkom crkvom.

Sasvim blizu vikarijata nalazi se i humanitarna udruga Rijeka ljubavi, iz koje svjedoče o dugim redovima pred udrugom, o "socijalnom kolapsu", "da u gradu postoji više od 10.000 socijalno ugroženih građana". Poznati su i prizori s nedalekog centralnog gradskog trga s ogromnim redovima za rižu, ulje, šećer... Za populaciju obližnjeg Ivanovca, s velečasnim čiji bijesni mercedes, kao helikopter u selu, dođe koliko i godišnja uplata gradske uprave za osječko utočište, podaci govore da se radi o ljudima "s osrednjim plaćama ili nikakvima", da je "dosta zamolbi za isplatom jednokratne pomoći ili socijalne pomoći", ima hrpa "obitelji koje su socijalni slučaj", živi se od dječjih doplataka i rada na crno ili na minimalcu. A općenito govoreći o kraju poznatom po egzodusu punim autobusima – iseljavanje tijekom godina teško da je odraz socijalne slike kakva bi činila manje obijesnima sve te helikoptere za kler.

Dijabolička besramnost: bogati kao krezovi, bez pardona će svejedno posezati šapom u džepove istog ovog osiromašenog stanovništva i posrnule privrede, pa iz njihovih donacija, uz one iz proračunskih kesa, financirati kako astronomiju vlastitog luksuza tako i ono malo tuđe milostinje koju administriraju kao svoju. Po principu lemozine: umjesto da prodajom svega što imaju, kako im je u evanđeljima i naloženo, financiraju milostinju, oni su sebi tu da milodare primaju od sirotinje.

Velebnost kompleksa vikarijata asocira na drevnu priču, stariju od biblije, o tome kako je Diogen iz bačve, sa svoje nulte točke arhitekture, doveden nekom prilikom u jednu raskošnu kuću, bogatog gazde, koji mu je zabranio da pljuje unutra, jer nije to takvo mjesto. Diogen se na to iskašljao... i pljunuo mu u facu. Sve je tako lijepo u kući – reče – pa nisam našao neko gore mjesto za to.

 

SUPERHIK NA ZADATKU

Ne bih ja ovaj osječki primjer iz '12, ma koliko bio reprezentativan, izvlačio iz naftalina kada bi bilo samo do ukazivanja na veleposjedničko srebroljublje i disevangeliziranost crkve. Tko za to još ne zna? Samo jedan od brojnih primjera. Pomalo bi mi bilo i neugodno upozoravati na takvo nešto kao toplu vodu – samo kad se ne bismo i dalje kupali u hladnoj, čak ledenoj (premda su i bojleri odavno izumljeni). 

Primjer mi posebno zanimljivim postaje tek svojom uvertirom koja se odvila 9 godina ranije, kada su Srakić u ime crkve, tadašnji ravnatelj osječkog KBC-a Habek i Goran Granić kao potpredsjednik vlade potpisali "Ugovor o povratu zgrade bivše Plućne bolnice u središtu Osijeka u vlasništvo Đakovačko-srijemske biskupije". Kojoj je oduzeta 1945. Pogađate: radi se o zgradi današnjeg vikarijata. 

Kako su to riješili? Cesijom. KBC je dobio od vlade financijsko obeštećenje u zamjenu za prepuštanje zgrade crkvi. Prelijevaju se resursi iz Vlade u KBC, tj. iz šupljeg u prazno na liniji od svih nas do svih nas, ali tako da bi na kraju cesijske balade profitirali, tko drugi, popovi, dobivajući od društva nazad ono što su prethodno zderali društvu s leđa.

Kartus je '12 pisao i o karmelićanskom samostanu sv. Josipa u đakovačkom kraju. Naknadno legalizirani samostan se razbaškario pustim tornjevima gdje je građevinska dozvola dala samo jedan kat – pravi pravcati utvrđeni dvorac nadomak šume, sagrađen da se u njemu razbaškare 22 redovnice (dvije manje od štićenika tri spavaonice Doma sv. Vinka). Što god pitaš, ništa ti neće reći – jer je crkva država u državi i nitko joj ne nalaže ni minimalnu transparentnost u obliku obaveze odgovaranja na pitanja. Uokolo samostana prostire se 12.000 hektara prirodne šume, najvrijednije u županiji, od 2010. dane u milijunsku koncesiju privatnom profiteru. Prethodno su o području brinule Hrvatske šume. A što je bilo krajem '10? Vlada Jadranke Kosor svu je tu šumu na ime povrata imovine predala Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, da ona kupi milijunsko vrhnje od koncesije, skupa s profiterskim partnerom.

Upalno žarište problema je očito u političarima. Crkva profitira, ali političari joj to omogućuju, svojom servilnošću s politikantskom računicom: većinske crkve zadržavaju golem opći ideološki i specifičan instruktivni utjecaj na svoje pastve koje bezočno pljačkaju. Jedno je, međutim, kada golemi društveni novac i nekretnine crkvi predaju otvoreni konzervativci: glavaševci ili HDZ. Ali zašto, zaboga, zašto kad si tzv. "lijeva vlada"? 

 

SVETOST PRAVA VLASNIŠTVA

Ako smo još iole baštinici citoyen obrata francuske revolucije, na što li bi nas crkveni helikopteri mogli nukati – s tim prožimanjem plemenske kulturalizacije, klerofašističkog bahaćenja u političkom i javnom prostoru i prebendarskog veleposjedništva, kao besramna nametljivost te lakomo zapasavanje materijalnog i nematerijalnog društvenog dobra? Nikoga ne zasvrbi ona lijepa stara riječ: razvlaštenje? Onako kao što je to nakon 2. svj. rata i napravljeno. Jer kod načina na koji crkva dolazi do svojih posjeda posrijedi je eklatantna marksistička priča o prvobitnoj akumulaciji kapitala, baš kao i u pozadini ostalih velevlasnika i krezova. 

Goran Granić nije, jasno, bio lijevi političar, čak ni deklarativno. Dolazio je iz redova HSLS-a, pa potom Libre, "stranke liberalnih demokrata", odvjetka HSLS-a koji se nakon raskola Račana i Budiše priklonio Račanu, pa ubrzo utopio u HNS-u, koji se onda počeo zvati "HNS – liberalni demokrati". Sve su to, vidimo, ponosni liberali, ističu tu odrednicu, skupa s onom o demokratima, i u imenima stranaka. Što je bila i osnovna odrednica trećesiječanjske "šestorke" (unatoč foliranju Račana i SDP-a za kao neke socijaldemokrate), odnosno izvršne vlasti u vrijeme povrata plućne bolnice crkvi.

Sloterdijk nam je na nešto skrenuo pažnju: prvog koji radi sirovu gestu prisvajanja iz Rousseauove znamenite rečenice nužno je pratio prvi javni bilježnik i prvi unos u katastar, kao blagoslov legalnog priznanja. Tajna klasnog društva krije se "u naknadnom posvećenju inicijative koja u sebi nosi nasilje. Kada je posrijedi početna pljačka što će se kasnije pretvoriti u pravni naslov, najvažnije je biti prvi. Tko je kasno stigao, toga će život kazniti. Tko živi s pogrešne strane ograde, taj ostaje siromašan. Siromašnima se svijet pričinja mjestom na kojem je ruka drugog sve uzela još i prije no što su oni prispjeli na poprište." Pljačka nastupa "čim je privatno vlasništvo izdvojeno iz zajedničkog" – a revolucionarno obećanje eksproprijacije eksproprijatora onda glasi: "općem će biti vraćeno ono što su prvi privatni uzimatelji prisvojili". 

No, može li važeći pravni naslov biti osporen na temelju nekog početnog neprava spram difuznog zajedničkog imetka, od tko zna kad? Što ćemo s time da aktualni legitimni vlasnici možda nisu više oni isti odgovorni za izvornu pljačku? Marxova kritika političke ekonomije tome doskače obrazlaganjem kako već samo bivanje u posjedu kapitala, jednom kada si ga stekao nepravdom, reproducira nepravdu: kapital ekstrahira višak vrijednosti iz rada. (Sloterdijkovim prepričavanjem: "tko je u početnom uzimanju zemlje zgrabio, taj će i u kasnijem uzimanju moći biti među prvima.")

I liberalni narativ (u koji Sloterdijk tu sam upada, što mu još nisam oprostio) govorit će o tome da neproduktivni iskorištavaju produktivne. Samo što će viđenje produktivnih u radnicima, a neproduktivnih u renti i kapitalu koji parazitira na radnikovom radu, izokrenuti u viđenje po kojem neproduktivan dio društva čine džabalebaroši s malim ili nikakvim plaćama, koji onda uplaćuju slabo poreza iz svojih primanja – pa su time neproduktivni, to je taj kriterij po liberalima – dok iskorištavan sloj predstavljaju budže s velikim plaćama ili velikom dobiti (dok "novac radi za njih"), koji da su produktivni time što uplaćuju puno poreza (država im "otima" njihov novac, rekli bi tvrđi libertarijanci, za račun onih tamo gladuša cvrčaka, neproduktivnih). Slijedom čega, liberalni narativ biva pozitivistički umjesto dijalektičkog: on ne pita za genezu važećeg stanja, nego jedino za važeće stanje u posjedovanju: beati possidentes. Za razliku od marksističke ljevice, koja u vlasništvu vidi kontinuitet nepravdi izrastajućih iz one prvobitne, liberal poručuje: baš me briga za sve prijašnje nepravde, jedino za što pitam je svetinja Pravne Države – čitaj nedodirljivost važećeg pravnog naslova, čitaj nepovredivost (privatnog) vlasništva. 

Je li kapital kojim je mali Mate pokrenuo posao legalno njegov? Je. Kraj priče. Kako je tata Rimac došao do milijuna – nas liberale to ne zanima! Je li Union Jack Rubber Company od čijeg profita lord živi "kao lord", pritom sam ne radeći pod milim bogom ništa, sazdana na grbači robova, doslovnih? Mi liberali za to ne marimo, jer, molimo lijepo, nije li tvornica danas u legalnom lordovom vlasništvu? Kraj priče. Pravna Država iznad svega! Kao velika mašina za sušenje opranog novca, esencijalno. Prvi javni bilježnik i prvi geodet tu su da ovjere prvobitno siledžijstvo, a Pravna Država sva ona do kojih je došlo u međuvremenu.

Nije onda bilo ni za očekivati od Gorana Granića, kao ni općenito liberalne vlade ispred koje je nastupao, da popovima ponudi samo nacionalizaciju i giljotinu. Jasno da će liberalizam, štiteći prije svega važeći pravni naslov, pravo vlasništva kao svetinju, divergirati od ljevice po pitanju razvlaštenja veleposjednika, s posjedima kojih se po def. dokopavaju prvobitnom pljačkom – pa tako i crkve kao oblika bogataša iz helikoptera. Da liberali ne bi poduzeli što su '45 (p)oduzeli Tito i KPJ, s konfiskacijom osječke plućne bolnice nadalje. 

Ali tu im se može postaviti obratno pitanje. Jedno je što oni ne bi oduzeli plućnu bolnicu (okej, liberalizam), a nešto sasvim drugo – da su je išli vratiti. Ako vam je već trenutno vlasništvo svetinja, otkud onda nepridržavanje upravo tog vlastitog postulata pri povratu imovine crkvi? Ako je stvarno do principijelnog štićenja važećeg vlasništva, uz nemarenje za prijašnje nepravde u genezi vladajućeg stanja, otkud najednom temeljenje povrata "crkvene imovine" upravo u navodnoj nepravdi kojom joj je ta imovina '45 oduzeta? Zašto vam i sada nije važeće vlasništvo – državino, k tome države koju sami zastupate! – nepovredivo? Kako se dogodilo da ste od ledene hladnoće na prizive na prijašnja siledžijstva i otimanja stigli do tolike senzibiliziranosti na crkvin lelek zbog učinjenog joj šatro siledžijstva otimanjem?

 

TRULI LIBERALI

Ono što je tu očekivano je tek granjanje ljevice i liberalizma oko toga što će jedni po svojoj nultoj ideji biti za razvlaštenje, a drugi neće, ali odlaženje sve do superhikovskog vraćanja crkvi imovine, izlazi iz okvira također i nulte ideje liberalizma. Kao i one opće citoyen: stvarno građanski političar – neovisno da li lijevi ili liberalni – mora crkvi biti neprijatelj; jer ona prva je arhineprijatelj politikama emancipacije, kako lijevih kolektivne emancipacije, tako i liberalnih individualne. Potonje politike po vlastitom su manifestu dužne biti neprijateljski raspoložene spram crkve, kvragu, već i zato što će o sebi reći da liberalni demokrati. Gdje je crkva, tu programatski nema demokracije. Kao ni transparentnosti: vrijednosti u koju se liberalni demokrati naročito vole zaklinjati.

Kako, dakle, liberal postaje truli liberal? Neki će možda za svakog koristiti tu sintagmu, kao pleonazam – samim time što je liberal. Ali ja bih ipak epitet trulosti koristio za uspostaviti distinkciju prema liberalima koji nisu to na truli način – kao oznaku iznevjeravanja čak i te liberalne pozicije, a pri predstavljanju se kroz nju. Jer to je ono što su tih godina odradili Granić i trećesiječanjski establišment. 

Liberal biva truo time što apsorbira konzervativno postavljanje. Poznaje ga se nepogrešivo i po tome što za njega – baš kao da se radi o konzervativnom političaru – crkva nije neprijatelj, nego suradnik, partner u političkim i imovinskim odnošajima, s kojim se sjeda za stol i potpisuje ugovore, obavezno na štetu države. Normalizira je u statusu javnog i političkog faktora, što nikako nije baština francuske revolucije.

Ništa bolja nije bila ni druga vlada hrvatskih trulih liberala, ona Milanovićeva. Sjetimo se samo '13-te, kada je uvela proračunsko financiranje svećeničkog rada u državnim bolnicama, kao "duhovnika na poslovima dijagnostike i liječenja", i to masno plaćenih,  s izguravanjem ih ispred odsutnih psihologa i psihijatara – prvopričesništvo koje je Dežulović okarakterizirao kao "kukavičku kapitulaciju građanskog, svjetovnog teritorija" i posljednju fazu pretvorbe RH "u stražnje dvorište seoskog župnog ureda". Zloglasna je i epizoda iz iste sezone kad je Milanović ustavnu krizu oko obiteljaškog referenduma kao premijer i šef SDP-ovaca u Saboru izmanipulirao u korist Markićke. Što tek reći o zalutaloj ovčici Mornaru, za kojega '14, kao Milanovićevog ministra znanosti, obrazovanja i sporta, oltar s kipom Gospe u hodniku zadarske škole nije bio u nadležnosti njegovog ministarstva – osim kad je sa svoje strane dometao da ne vidi zašto bi kip nekome bio problem – i to nakon što se prethodno proslavio izjavama kako je Hrvatska katolička zemlja i stoga vjeronauk ima svoje mjesto u školama te kako ne treba na nečemu inzistirati ako je crkvi neprihvatljivo (kao izraz neslaganja s predloženom tezom da crkva u sekularnoj državi ne bi smjela imati utjecaj na formiranje kurikuluma u javnim školama), pa požurio zatražiti prijam kod Bozanića kao prvi ministarski potez, za pokloniti se kardinalu i poljubiti mu skute.

Jezik sam izlizao još tamo od izbora '15 pa '16 rasprostirući zašto je, nakon iskustva s Milanovićevom vladom, ako već Račanov "treći put" nije dostajao, promašeno isticati manjost zla SDP-a & Co. kao rezona glasanja za njih, na ime slabljenja HDZ-a pod bilo koju cijenu, jer premda sami po sebi jesu manje zlo od HDZ-a (ako dvije partitokracije stavimo tako izolirano s jedne i druge strane vage), HDZ uvećan za petokolonaštvo trulih liberala veće je zlo i od samog HDZ-a. Zato što petokolonaš, kao para-HDZ, sa svojim apsorbiranim konzervativizmom, ne stoji nasuprot originalnog HDZ-a, nego mu se pribraja – a kako deklarativno ne iz hegemonske tuđmanističke pozicije, nego se prodajući pod alternativu, upravo cementira nemogućnost alternative. Nije to čak komplicirana misao: izborno nagrađivanje, kao učvršćivanje pozicije račanističkog kunktatorstva, ne slabi nego upravo osnažuje hadezeovsku paradigmu, kao, s Budenom rečeno, postpolitičko stanje sveokupljenosti oko tuđmanističkog konsenzusa. Pri čemu je aspekt klerikalizacije jedan od kapitalnih vidova tog petokolonaštva.

Ali držimo i unutar aspekta fokus na imovinskom sektoru. Pa pljunimo u lica i svim ovim držačima lojtre kleru. Nije bilo nekog goreg mjesta u državi.

***

(Tekst je prvi iz uvezanog para case studies o imovinskom aspektu kritike crkve. Drugi će se, na portalima Forum.tm i Normalizuj.me, uhvatiti u koštac s problematikom oko Srpske pravoslavne crkvi u Crnoj Gori.)