Foto: HINA/ Admir BULJUBAŠIĆ
Tekst je prilagođen slijepim i slabovidnim osobama - kliknite ovdje.
Na videu gledamo mladića koji ustrašeno i ljubazno odgovara na pitanja koja su ga snašla, zahvalno potvrđujući svaku ispitivačevu riječ, a sve u nadi da će na riječima i ostati i da se neće za koji tren opružiti po asfaltu pod naletom teške šake snažnog, dobro najedenog, napojenog, ispavanog i nadasve dokonog isljednika, pa onda primiti još nekoliko udaraca nogom po bubrezima i glavi, i dalje govoreći okej, okej, okej, i brojeći polomljena rebra, posjekotine i rane, buduće hematome koji će ga spriječiti da nekoliko sljedećih tjedana obavlja slabo plaćen posao, bezbroj puta preračunavajući koliko je novca zbog ove nepredviđene situacije izgubio, jer zbog novca je tu, zbog tih euro papirića i kovanica se zlopati po kiši i hladnoći na drndavom biciklu loših guma, tapka vršcima promrzlih prstiju, što vire iz odsječenih vunenih rukavica, po displeju na kojem se otvara karta najvećeg grada u Hrvata, s bezbroj nepoznatih ulica i kvartova do kojih mu se valja dovesti goneći onaj spomenuti krš od bicikla, kojeg svaki put oprezno veže, jer ostati bez njega bilo bi gore od svih onih hematoma zajedno, i usput tegleći golemu kutiju, izvana gotovo nebeski plavu, kao da je od neba i otkinuta ostavljajući za sobom taman toliki otvor da se kroz njega može zavući u zamišljeni raj, a iznutra obložena termo folijom kako se hrana za gladna mušterijska usta ne bi ohladila, pa kad već ubode pravi put do traženog domaćinskog ognjišta, pred njim se otvaraju vrata i iza vrata izviruju začuđene oči, nekad blagonaklone, ali nekad, bogme, i prezirne, toliko da opsuju i požale što su išta i naručivali kad im hranu donosi netko tko je, kako isljednik na snimci viče dozivajući ga niz ulicu, niger, pa se poboje da će ih možda nečim preko te hrane zaraziti, tko zna kakve se sve bolešćure iz tog dalekog i nepoznatog svijeta mogu dovući, i dobro će se zamisliti nakon što dvaput okrenu bravu, a prije nego ćevap, pizzu, kebab, hamburger, burek ili kakav drugi zalogaj, tako udomaćen u našim krajevima da ga bez velikog promišljanja smatramo svojim, metnu u usta, ali kad su već platili nego šta nego da hoće, svaki euro nam je postao velik kao tepsija, i dok budu žvakali osjetit će da ćevap ima nekako čudan okus, kao da je preko kutije primio miris dostavljačevih prstiju, u gladnim glavama taj miris nalikuje mirisu dima, jer zašto je tamnoput taj čovjek kojeg isljednik zove niger ako nije odmalena bio redovito dobro nadimljavan ili je čitavo djetinjstvo stajao na žestokom azijskom suncu dok je na nekom svjetskom otpadu gorjela gomila odbačenih guma, a onaj isljednik ga zapravo ne zove nego se dernja na sav glas, pa se ovaj zaustavlja i sa zaleđenim, jedva primjetnim osmijehom, koji bi mu trebao poslužiti kao oklop i kao štit, jer drugog oklopa i štita nema, ranjiv je kao puž golać, kao čovječja ribica, odgovara na gruba i sirova pitanja: Ver ar ju from, niger, a on, najpametnije je tako, jer se od onoga što je privuklo isljednikovu pažnju ne može sakriti, ponizno odgovara: India, jer ako je slučajno iz Pakistana ovako će zasigurno bolje proći, misli se on, tako su ga uostalom i savjetovali roditelji, djedovi i bake, dobri ujaci i stričevi, njihove tihe žene, stotine supatnika koji su na isti put krenuli s njim, bolje je reći Indija, ali to vjerojatno i nema veze, mladić je zasigurno Indijac, govori istinu, što god te pitaju govori istinu, savjetovao ga je onaj stric s velikim prstenom na malom prstu, prstenom iz nekih dalekih i boljih vremena, budi iskren i pošten i vrata će ti se otvarati, pa kad ga ovaj tjera iz države i s kontinenta, koji su za vajt pipl, nazad in d India, on se i dalje smješka govoreći okej, okej, sve mu je jasno, sve je dobro naučeno, ne zamjeri se, budi krotak i poslušan, napravi što ti kažu, i dok mu pred očima bljeska onaj veliki prsten on čuje stričev glas i sve se nada da neće sijevnuti šaketina najedenog, napojenog, na materinu kauču ispavanog i dokonog gorostasa, da ga neće složiti s bicikla, starog i trošnog, s još starijim i trošnijim gumama koje proklizuju na mokroj cesti, da se neće razlijepiti i isfaširati na zagrebačkom asfaltu pod naletom te brižno bildane ručerde, dok u drugoj, jednako nabildanoj, drži mobitel unutar kojeg upravo nastaje snimka koju će još iste večeri u Indiji gledati njegovi roditelji, djedovi i bake, stric s velikim prstenom na malom prstu, ujak i njihove tihe žene, možda se odnekud došulja i mala sestra, neprimjetno provuče glavu i vidi krvavog brata, jer dok mi vidimo tek jednog Indijca, nalik stotinama i tisućama drugih, ona vidi jedinog brata, no ne događa se ništa od toga, kao da ga je poniznost koja mu je jedini štit i oklop, ista ona poniznost o kojoj toliko zbore po televizijama kojekakvi političari, pjevači i igrači kojima se isljednik klanja, divi i koje prati i dočekuje na trgovima, sačuvala od krvi, najednom je ispalo da je snimka dovoljna, da nije potrebno okrvaviti ruke, da će poruka jasnije odjeknuti zemljicom i uplašiti preostale, kako ih ono isljednik naziva dozivajući ovog jednog, ma šta dozivajući, sipajući bijes niz ulicu iz sveg glasa: niger, evo ga niger, i strah će u njemu potrajati, drhtat će noge dok budu okretale škripave pedale na putu za Trešnjevku, Trnsko, Zapruđe, Gračane, za sve te teško izgovorljive riječi kojima pamti tek prva dva-tri glasa i na osnovu njih ih prepoznaje ili ih tek sluti, nagađa, potrajat će strah da bi se do večeri preobrazio u sram, a onda pomalo i u bijes, prvo prema samom sebi, a onda dalje, na život i sudbinu, na zemlju ovu i zemlju onu, na roditelje, djedove i bake, strica sa velikim prstenom na malom prstu, ujaka i njihove tihe žene, na malu sestru neće, nije ona ništa kriva što je rođen tamo otkud se trebao zaputiti na drugi dio svijeta kako bi nešto zaradio baveći se poslovima koje ovdašnji ljudi izbjegavaju, a rade ih kada pođu u neke druge zemlje, zapadnije i bogatije od ove, na jednak načini na koji ih on radi ovdje gdje nema ni kučeta ni mačeta, gdje živi u vlažnom unajmljenom stanu na periferiji, dijeli ga s previše cimera s kojima se noću zajebava, s kojima prepričava doživljaje od minulog dana, ali još više iz svoje indijske prošlosti, u kojima spominje neke tamošnje gibonnije i olivere, šerbedžije i milanoviće, a ima ih i tamo, nego šta, mnogo više nego ovdje, i dok pričaju o koječemu on ne zna što će, bi li trebao prešutjeti ono što mu se dogodilo, jer sram je već odavno nadjačao strah, no neće trebati previše razbijati glavu jer će se na portalima uskoro pojaviti njegova glava, odmah uz onu obrijanu što kriči, viče i urliče, diže ruku, prijeti i protjeruje uzimajući si to pravo, pa će svi skupa, njih šestorica u trideset kvadrata, nakon što skuhaju i pojedu ono što su u najlonskim vrećama dovukli iz Špara i Kauflanda, onako prstima, kako inače jedu, a što našim nobl neandertalcima, jedva nekako naučenim na vilicu i nož, izgleda tako primitivno, pokušavati dokučiti što to ispod slike piše, jesu li tekstom udarili na njih ili na onoga, i je li im pametno sutra sjedati na drndave bicikle, navlačiti kutije preko ramena, te iskinute poklopce prolaza za raj, i kretati na posao kako bi prvo zaradili da otplate dug bez kojeg ovdje ne bi ni stigli, a onda počeli pomalo zarađivati, većinu zarađenog šaljući kući, roditeljima, djedovima i bakama, stričevima s velikim prstenima na malim prstima, ujacima i njihovim tihim ženama, pa će im se onda, uz loš i kljakav prijevod, učiniti da je cijela zemlja stala na njihovu stranu i pomislit će da je to dobro, da se nisu baš toliko zajebali kad su došli ovdje, jer graktat će i zgražati se mase po portalima, svi ćemo se skupa čuditi nacistu i nacizmu u našem portunu, govoriti o rešetkama i robijama, pa pomalo na sve i zaboraviti, a onda će se to dogoditi opet, možda u Samoboru, gdje će pošteni svijet prijaviti sumnjivu grupu tamnoputih mladića za koje će se ispostaviti da su inženjeri kod Rimca, ili će dva kriminalca kod Autobusnog kolodvora u Puli jednom kolegi junaka naše priče, njegovu supatniku i zemljaku, prijeteći nožem oteti nekoliko stotina eura, nema većih gadova od pljačkaša u kojima nije ni truna hudovskog romantizma, i onda ćemo se zgražati iznova, čuditi se u što su se ovaj svijet i ova zemlja izrodili, ne shvaćajući da se sa svakim tekstom na portalima sami pred sobom i pred onim stegnutim šakama pravdamo i tješimo da su svi ti ljudi ovdje tek privremeno, samo zato jer nam nedostaje radne snage, i da je društvo iz Indije u malom trošnom hrvatskom stanu ipak opravdano strahovalo, jer u člancima je doista riječ o lošem prijevodu naših misli i želja, i tako će i ostati dok god ne uspijemo u ljudima vidjeti ljude, a ne nadničare, robove i radnu snagu koja nam oduzima poslove koje ionako ne želimo raditi.