Balegari ne vjeruju Rewoltu

Januar 2015.: Željko Budić, lani preminuli Osječanin, kod Stankovića je, u svojstvu nezaposlenog radnika i člana Radničke fronte, priznao da (nakon protuzakonitog otkaza i presude po kojoj se nije mogao naplatiti, ali zato ovrhe nisu imale milosti u naplaćivanju svog prava od njega, sve do ruba deložacije) radi na crno kako bi se s obitelji prehranio. Njih 5 živi od 3.600 kn mjesečno, odao je; po 10 dana jedu samo kruva-masti.

Na to je reagirao Saša Cvetojević – "poznati poduzetnik", investitor (zanimanje: investitor), "poslovni anđeo", teoretičar slobodne ekonomije, "komunikator" stoljeća, promotor električnih auta i gig ekonomije, TV-bukvojed, te, last but not least, Indexov balegar. On je tih dana pohitao postaviti javni upit Vladi zašto državne institucije ne reagiraju na ovakvo eksplicitno priznanje kršenja zakona. Budić je odgovarao da ga ne brine previše mogućnost zatvora jer će barem imati tri obroka dnevno, a Cvetojević je dospio i sam pred Stankovića, obrazlažući da je na progon Budića pozvao jer nije pobornik lažne empatije i  jer, kao legalist, rad na crno ne može nikako prihvatiti (te usporedivši nečiju borbu za preživljavanje s time da žurenje na posao ne opravdava prolazak kroz crveno).

Pišimo: visoki konj hladnog legalizma onda kada je to protiv gladnih. Nije problem u molohu koji neke obogaćuje na grbači mnogih drugih dok trećima ne omogućava ni da prežive osim na crno, nego je problem ako dovedeni na prosjački štap onda izmiču zakonu koliko je potrebno da bi izmakli gladi i prosjačenju. Legalizam kao batina po njihovoj glavi – kao izbijanje im iz ruku zadnjeg sredstva za doći do malo kruha u ime strogog i vrlo uspravnog načela izdignutog na razinu apstrakcije. Esencijalno se kod tog posvećivanja nekršenja zakona kao načela radi o moralizmu svaljivanja strukturnih grijeha jednog sistema bogaćenja na dušu onih koje je ispljunuo i pregazio. Naravno da je u redu pozvati na eliminaciju sive ekonomije, naravno da i treba, ali priroda kratke spojenosti iza zlobe Cvetojevićeve prozivke institucija zbog negonjenja golje u stavljanju je odgovornosti za sivu ekonomiju upravo na golje (koji da na to pristaju onako kao što netko prolazi kroz crveno jer mu se žuri). Ili eventualno na poslodavca ako je on taj koji uvjetuje porez i neplaćanje doprinosa – no i tada kao individualnu odgovornost samo tog pojedinog poslodavca, uz ipak inzistiranje neprestano Stankoviću na mogućnosti Budićeve vlastite neregistrirane djelatnosti. Zato, dabome, da odgovornost ne bi morao pripisivati molohu sistemske eksploatacije i slabe zaštite radničkih prava.

U Cvetojevićevom se svijetu zna da problem sa zakonima, propisima, regulacijom, legislativom – može biti jedino u tome što štite radnička prava i ono malo koliko štite. Ekonomija je dobra samo onda kad je apsolutno slobodna, što bi u prijevodu značilo: ne miješati se u slobodu poslodavaca da rade što i kako hoće, uključujući tretiranje radnika.

Ne dotičem se po prvi put tog para nastupa u Nedjeljom u 2. Već mi se sprezao neke dvije i pol godine kasnije – takoreći kolateralno, na ljeto 2017., dok sam pisao anatomiju kampanje propagiranja Ubera – s argumentativnim stavkama Cvetojevićevog držanja strane Uberovom poslovnom modelu u lobiranjima da ostane nereguliran.

DOSJEI UBER

August 2015.: Goran Vojković, još jedan Indexov balegar, radi najavu i pozdrav dobrodošlice Uberovom dolasku u Hrvatsku. Sav je uzbuđen. Klasičan taksi je dinosaur, a Uber nova tehnologija koju nije moguće zaustaviti! Ako se taksisti budu opirali – zaprijetio im je – neka samo čekaju pa vide kako će ih robotaksiji pomesti s tržišta rada za koju godinu! Druga ključna stavka: nepotrebnost regulacije u "novoj ekonomiji"! Naglašava kao "vrhunsku stvar oko Ubera" i "što je to u biti izvrstan dodatni posao", "posao uz redovni posao koji vam osigurava honorar". Pusta fleksibilnost: ako želite, možete raditi i više, naravno, radno vrijeme određujete si sami, "a pitanja vozila, amortizacije i ostaloga – samo su vaša".

Opisao sam '17. tu strategiju poslovanja. Kad ne nudiš ni rad ni sredstva rada nego tek posredništvo platformom (oblik dispečerske usluge, zapravo), a i ta platforma u IT smislu nije nikakvo svjetsko čudo koje bi samo ti mogao nuditi, prosperiranje u biznisu ti ovisi o širini zapasavanja tržišta. Ne ide bez teškog dampinga za istisnuti konkurenciju, s programatski gubitaškim saldom kompanije financiranim obećanjem o disruptivnosti, projekcijom monopola (bilanca iz godine u godinu u minusu, ali visoka burzovna vrijednost). Moraš, dakle, privući veliki broj korisnika – stoga i cijena usluge mora biti niska, uz zadržavanje visokih prihoda za kompaniju preko nezamislivog broja vožnji. Istovremeno trebaš nekoga da ti odradi tu količinu vožnji – i to čak ne toliko broj po vozaču koliko sam broj vozača, jer širina mreže poboljšava uslugu za korisnike i povećava njihov interes. Ideja je baš u prezasićivanju tržišta vozačima, do mjere da su si međusobno konkurencija – što međutim uzrokuje devalvaciju pojedinog vozača. Sav kunst biznisa sastoji se onda u zadržavanju široke mreže vozača pri slaboj isplativosti toga za njih – odnosno, pri ciljanom minimaliziranju im isplativosti, kakva ni ne opravdava četvrtinu koju uzmeš kao proviziju, a da svejedno ostaju na raspolaganju, s upaljenom aplikacijom. Niz je trikova kojima se to postiže: pobrojao sam ih onomad, ne bih se ponavljao taksativnošću – uglavnom, svode se na opsjenarstvo u namamljivanju (obećanja poticaja, bonusa, nepotpuno prikazivanje matematike posla, itd.) pa ucijenjenost (vozači uđu u dug da bi ispunjavali uvjete za vozilo – ne smije biti starije od 9 godina ni s previše kilometara itd. – a jednom kad uložiš u posao, iz njega se više ne izvlačiš tako lako ni kad počnu sa snižavanjem cijene usluge i rada), uz opći položaj ucjenjivosti strane rada na tržištu, naročito onog prekarnog (ako ne prihvatiš posao – ne jedeš).

Oktobar 2015.: Cvetojević u bulevarskoj štampi kao prvi putnik Ubera! Sa smislom u trijumfalnom proglasu izvlačenom u naslove: "Trebalo nam je neko vrijeme, ali smo uspjeli – Zagreb je dom uber-X-u!" Ali to je bio pusti marketing samo još. Stvari će se tek početi zahuktavati. 

Vojković se istog dana oglašava s još malo groženja svima onima koji su se prepali i smeta im što je sada tu Nova Ekonomija. Svijet mora ići naprijed! Dosta terora licenci, propisa, dozvola! Dosta i korupcije u funkciji nečijeg monopola! Za svoj krvavo zarađeni novac smijete se voziti s kim hoćete! "Monopol je po definiciji generator nerada, uhljeba i korupcije." Zaboravio se jedino očitovati o tome da upravo kompanija koju promovira ovisi o damping monopolizaciji tržišta, koju kupuje gubitaštvom, koristeći kao poslovnu prednost pred konkurencijom to što si ga može priuštiti. I po mogućnosti da razvije robotaksije u dogledno vrijeme, s izbacivanjem iz igre vozača kompletno (tek to bi im donijelo istinsku disruptivnost, maknulo iznad njih plafon profitabilnosti svojstven jednoj takvoj limitiranoj dispečerskoj raboti). 

Decembar 2015.: zagrebačka Gradska skupština izglasava odluku kojom se ograničava izdavanje novih dozvola za taksi prijevoz i zabranjuje vožnju bez naknade, što su u Uberu (koji je nudio promotivne kodove za besplatnu prvu vožnju do 35 kn) primili kao napad na sektor "dodatnih zarada za lokalne vozače". 

Ritnuo se odmah Vojković, ljuteći se na "socijaliste, komuniste, monopoliste, neradnike i općenito budale", kao "osvetu suvišnih uhljeba" što se posložiše u Gradskoj skupštini. Prijeti opet: "samo će više potaknuti dolazak novih, samovozećih vozila", pa će se taksisti "naći bez posla, bez kvalifikacija i s premalo godina za mirovinu, tražeći okolo pomoćne poslove kako bi imali za život" – te ih "uopće neće trebati žaliti", jer su svojim protekcionističkim postavljanjem "izravno poticali inženjere da ih zamijene robotima".

Ritnuo se odmah i Cvetojević, također standardnim repertoarom medijskih promotora pritiska na promjenu legislative da uključi i normalizira gig ekonomiju: 1. regulacija tobože nazadna (zastupnici se "žele uplitati u moj život, odlučivati za mene i tjerati me nazad u 19. stoljeće"); 2. navodno opće potrošačko neželjenje regulacije, odnosno pravo na prihvaćanje ili neprihvaćanje propisa kao artikla s police i stvar osobnog izbora ("ja želim biti taj koji će reći da li mi usluga odgovara i dati ocjenu. Ne inspektor, ne gradski ćato. Ja, koji to plaćam. Dozvolite meni izbor, a vi radite kako vam drago!").

Legalist, reče li ono – i to nepopustljivi, koji oko principa nekršenja zakona ne radi kompromise? Sve što tu čitamo je izvlačenje u opće načelo upravo pljuvanja po samom konceptu legislative i regulacije. Redovito uslijeđuju pokušaji duhovitosti s poantom u diskreditiranju autoriteta važećih propisa, s podmetanjem primitivizma razmišljanja i izričaja: "imal to sve papire i jel to sve ozakonito? Imal to licemcu, ispit o poznavanju grada i ovjeren cjenik".

Pišimo: najednom nigdje onog visokog konja legalizma. Hajde da i prihvatimo moguće cijepanje dlake po kojem se legalistička pozicija sastoji isključivo u zahtjevu da važeći propisi budu ispoštovani, ali ne i da tih propisa uopće mora biti, pa da se kaže kako tehnički nema proturječja između Cvetojevićeve proklamacije legalizma i Cvetojevićevog fundamentalističkog zalaganja za deregulaciju. Može netko iz principa držati do poštivanja zakona i onda kad ne misli dobro o sadržaju nekog zakona i čak se možda zalaže da bude ukinut. Ali takav legalizam, koji ne mari za egzistenciju propisa ni suštinu i svrhu onoga što pokriva, otkrivao bi se u tom slučaju kao prazan formalizam, marenje jedino za načelo poštivanja važećeg zato što je važeći, ne i za supstancu onoga što se poštiva. Što će ipak nešto značiti.

Naravno da je upravo ta šupljina ono što se očitovalo i u kakti strogo legalističkom impulsu kojim je išao lamatati oko rada na crno. Interesantno je to bilo, nije li – slušati s kakvom prenadraženošću brine brigu države da naplati porez koji joj pripada, imajući u vidu da u drugim vijestima ne prestaje arlaukati protiv svake vrste poreza. Javna je tajna da je povijest poslovanja Ubera u Hrvatskoj krcata radom na crno (fizička osoba koja je stvarno vozila povrh provizije korporaciji ostavlja još jednu jdoo-u s hrpom vozila i bez zaposlenih, koji ga ne prijavljuje, kao posrednikovom posredniku) – kako to da nikad nismo čuli Cvetojevića da protiv toga drekne u javnosti, ako je već do strogog načela?

Otkriva se, elem, da mu legalizam biva funkcija okretnog momenta u ovisnosti o tome čemu je legislativa taj čas antagonist. Ako zakon stoji nasuprot nečije proleterske gladi, strogo će osuđivati navadu da ga se krši. Ako zakon stoji nasuprot biznisu i profitu, e onda će problematizirati sam zakon, lobirati da ga ne bude i podsmijevati se onima koji bi ga se držali kao pijani plota. 

Vojković se istog mjeseca oglašava još jednom: da bi odgovorio na pitanja predsjednika društva Radio Taxi Zagreb, među kojima je najzanimljivije ono o tome zašto Uber može biti jeftiniji. "Jeftiniji su jer su ukinuli posrednike (kao što je recimo autotaksi udruženje i call centri)", iznjedruje Vojković objašnjenje. Rade, napokon, umjesto da se zezaju kao taksisti-šahisti, koje naziva i seronjama, uz ocjenu da će ova zemlja krenuti "naprijed kada monopolni, socijalistički, zlobni, primitivni i antipoduzetnički način rada kakav promovira Radio-taxi Zagreb (a vidimo ga u masu djelatnosti) uza svoje inspektore, seratorske carinike, ograničenja i besmislene pravilnike bude poslan u ropotarnicu povijesti".

Ništa, međutim, nije spominjao o tome da ne samo da i Uber uključuje element posredništva, nego je Uber, štoviše, ništa osim posrednika, za što uzima lijepih 25% kao proviziju. I da jeftiniji, dakle, sigurno ne može biti na konto ukinutosti u cijelom poslu posrednika. Nije Vojković spominjao taj čas ni nešto na što će se u drugim prilikama pozivati: da Uber nije taksi, jer se ne bavi prijevozom, nego puki digitalni posrednik, koji aplikacijom spaja one koji bi se vozili s onima koji bi vozili (npr. kad kaže da je korisnik "taj koji treba odlučiti da li želi klasični taksi, ili želi uslugu posredovanja"). Pozivat će se na to zato što bi u protivnom bilo nemoguće negirati da Uber treba podlijegati istoj regulativi kao ostale taksi službe, dok ovako, kao tek posrednik, može ubirati svoju proviziju a da ne bude nizašto odgovoran i ne mora ničemu podlijegati. Ne spomenuvši ništa od toga, Vojković si može dozvoliti da ne izvlači ni konzekvencu o ovisnosti bivanja jeftinijim upravo o takvoj posredničkoj poziciji, oslobođenoj svih obaveza i omogućenoj samo njima, ne i ostalima.

Poslovni model je fundamentalno ilegalan (svjesno i namjerno): i korištenjem nelicenciranih privatnih vozila za komercijalnu svrhu i samim dampingom i eskiviranjem uloge poslodavca, uz prebacivanje svake vrste odgovornosti na vozače kao ugovorne partnere, odnosno kompanijim glumljenjem da ne djeluje u sektoru prijevoza nego informatike. Greshamov zakon: "loš novac" istiskuje "dobar novac" – ako ja moram raditi po pravilima, a tebi je dopušteno ne uvažavati ih, istisnut ćeš me iz posla, osim ako se i ja ne počnem ponašati kao ti. Provaljen je još '15. dokument iz '13. kojim Kalanick politiku firme postavlja kao iskorištavanje "prešutnog pristanka" lokalnih regulatora na nepošteno ishođenu poslovnu prednost sve dok ne postanu preveliki da bi ih izbacili iz igre zbog igranja prljavo. Zato što jedino tako i imaju računicu – posao ovisi o zaobilaženju regulative. Ako će igrati po istim pravilima kao ostatak tržišta taksi prijevoza – Uber nikada neće biti profitabilan. Otuda varanje kao poslovna strategija: kombinacija velikih ulaganja u fiškalske timove i medijske kampanje te lobiranja kod visoke politike s ambicijom preskakanja lokalnih regulatora, odnosno pritiska na legislativu kojim će se stupove bivanja nelojalnom konkurencijom ovjeriti kao zakonite. 

April 2016.: dolazi do štrajka Uberovih vozača u Zagrebu zbog prekonoćnog smanjenja vrijednosti njihovog rada (za četvrtinu), koju kroz cijenu usluge diktira kompanija. Nije, dakle, prošlo ni pola godine od marketinške vožnje Cvetojevićevog tura kao premijere novog ekonomskog čuda koje će nas sve spasiti. 

Cvetojević na to dolijeva, upitan u bulevarskoj štampi, hvaljenjem okolnosti da "Uber ovim cijenama ne konkurira samo taksistima ili vožnji vlastitog auta, već pomalo ulazi cjenovno i u sektor javnog prijevoza tramvajem, autobusom ili vlakom". Regresivne li valorizacije: toplo pozdravljati više auta na cestama nauštrb javnog prijevoza. Ono što Cvetojević ne adresira – zadržavajući se na perspektivi kompanije i procjenama kakva bi politika cijena trebala biti isplativija za nju – premda je upravo štrajk vozača povod kojim je pitan: tu se konkurentnost javnom prijevozu postiže preko njihove grbače, dodatnim snižavanjem isplativosti posla za vozačku stranu.

Maj 2016.: kampanja na Indexu optužuje zagrebačke vozače Ubera da su uveli "balkanski način rada u ovu multinacionalnu kompaniju". Odbijajući neke vožnje jer im draže zadovoljiti se "naknadom za stajanje". Što je Index tu radio? Prebacivao na vozače odgovornost za to što im je kompanija učinila vožnju neisplativom. A prebacivati je potrebno baš zato što se ne radi o slučajnoj politici cijena, već o uvjetovanosti poslovnim modelom koji silne pare hoće namaknuti bez vlastitih vozila i vlastitog voženja, nudeći tek aplikaciju. 

Primjećujemo li zajednički nazivnik s Cvetojevićevim postavljanjem oko slučaja Budić? Umjesto stvarne analize, strukturne, posrijedi je psihologizacijski moralizam osude "balkanskog mentaliteta". Ajmo problem ne gledati u tržišnim uvjetima u kojima čovjek može jesti jedino ako radi na crno, nego u tom čovjeku koji onda i radi na crno. Ajmo problem ne gledati u poslovnim politikama kompanije koje vozaču čine neisplativim da vozi, nego u tom vozaču koji onda i zabušava.

Decembar 2016.: ministar Butković izjavljuje da Cammeo djeluje nelegalno u Splitu, a Uber na području cijele zemlje. U bulevarskoj štampi, što bi drugo, trče kod Cvetojevića po izjavu, koji se uvodno potuži na pravnu nesigurnost u zemlji, nešto je malo legalno pa malo nije, pa kao problem prvo istakne štetu po adventski turizam ako će se krenuti s akcijama izbacivanja putnika iz vozila, a u drugom planu i to "što gotovo 1000 ljudi posredno ili neposredno živi od vožnje Uberom, neki od njih su i uložili u nova vozila i sada bi sve to skupa moglo biti sankcionirano". 

Hajde da malo razmislimo što smo sve čuli u toj rečenici. 

Prvo: da neki broj ljudi, kaže, živi od Ubera. Nije im to usputni i dodatni poslić nego onaj osnovni preko kojega osiguravaju egzistenciju, upravo žive od toga. S implikacijom da se nalaze u uvjetima u kojima im nije moguće tek tako naći posao, dakle uvjetima značajne nezaposlenosti. Zato je problem da se Uber stavi van zakona i iz razloga empatije. "A malom čovjeku pusti da radi" – prisnaživao je socijalno osjetljivim poručivanjem ministru i Indexovac Ćapeta. Kao i kolega im Vojković. Zašto se Uber ne smije dovoditi u pitanje? Zato što će se uskratiti ljudima pravo da zarade i prežive. Ali interesantno je da na klasične taksiste ne primjenjuje isti aršin empatije; njima viče: "pa ljudi, nađite si drugi posao". 

To da se radi o izravnom proturječenju samima sebi u onom potenciranju dopunskog i povremenog karaktera rada – kao obrazloženja zašto Uber ne treba biti uziman za poslodavca i preuzimati obaveze poslodavca, zašto je u redu da su vozači njegovi ugovorni partneri a ne zaposlenici – ovdje čak nije glavna stvar.

Što je ono još Cvetojević naveo kao pozadinu apela na gonjenje Budića? Da mu je strano emitirati lažnu empatiju. U decembru '16. je, međutim, odigrao upravo na ovu kartu empatije. Ali da bi to bilo uvjerljivo, ne može se emitirati tako parcijalno, jer ako će kao argument za neistjerivanje Ubera biti nuđen goli podatak o broju ljudi koji živi od toga, onda bi istoj osobi morao ekvivalentan argument predstavljati i podatak o broju ljudi koji živi od klasične taksi usluge. Cvetojević, međutim, nije bilježen u bunjenju što se upravo Uberom istjeruje potonju, premda bi sve posve isto vrijedilo i za nju kada bi mu zaista bilo stalo do toga da netko živi od nečega, kao faktora. Već samim time znamo da nešto nije u redu s proklamiranom empatijom plasiranom kao argument. 

Vojković je otišao korak dalje: likujućim bubnjanjem (opet i opet i opet) o robotaksijima koji stižu evo svaki čas da ispraše taksiste-šahiste iz njihovih siceva. Tu više nije riječ tek o parcijalnosti empatije – s imanjem je za vozače Ubera i sudbinu njihovog prehranjivanja, ali ne i za taksiste – već se izvodi bolikurcizam također i za vozače Ubera, koje će robotaksiji, ugledaju li svjetlo dana, odmijeniti jednako onako kao i taksiste. Vojkoviću je jedino – to se tu nepobitno otkriva – do probitka kompanije, ne sudbina vozača ni empatiziranja s njima. U lažnoj je pozi bio kada je to zaglumljivao – kada mu je trebalo protiv onih koji problematiziraju Uber i ne bi mu dali da radi.

Drugo što smo čuli u Cvetojevićevoj rečenici: neki od vozača su, kaže, i uložili u nova vozila. Čim izgovori ovu okolnost skače u usta sebi i ostatku Indexovih balegara u omiljenom im potezanju Slobodnog Pristanka: da Uber nikome ništa ne uzima niti ikoga na išta prisiljava nego tek nudi dodatnu opciju, da zaradi nešto tko i koliko želi, a tko i kad više ne želi, široko mu polje. Ono '17. sam pobrojao i trikove kojima kompanija uvlači vozače u non-stop raspoloživost i maksimalizaciju sata eksploatacije, odnosno činjenje tog posla primarnim, pa se i opet ne bih ponavljao taksativnošću, može čitati redom koga baš zanima, a sada je puno interesantnije identificirati evo to da si Cvetojević skače u usta, otkrivajući se u kenjaži. Ulaganje u novo vozilo povlači za sobom pretvorenost giga u vrlo ozbiljno shvaćen posao i neizvlačenje više samo tako iz tog posla – odnosno, bivanje u problemu u slučaju da se iz bilo kojeg razloga mora prestati s vožnjama. Cvetojević to poteže samo onda kada bi do prestanka s vožnjama došlo uslijed regulatornog sankcioniranja Ubera, ali – ovo je ključno – nabijajući to na nos regulatoru, tj. prebacujući odgovornost za zajeb malog čovjeka koji je uložio u auto s korporacijinog poslovanja u sukobu sa zakonom na najave da će država zakon provoditi. 

Što je, uostalom, nukleus i samog poslovanja korporacije: prebacivati odgovornost na vozače i za auto oko svega s njim u vezi (održavanje, gorivo, amortizacija, a ako dođe do kakvog zajeba ili naprosto promašenosti ulaganja koje od njih iznuđuje ili čak kreditira – to će biti samo njihov problem) i za  doprinose i radnička prava (nema toga tamo gdje nema zaposlenika nego jedino "ugovornih partnera") i za protuzakonitost rabote (pere ruke i obavezno ističe da u nikakvo kršenje zakona u sektoru prijevoza ne može biti involvirana ona, kao tek digitalna platforma, već jedino ugovornici koji se neposredno bave prijevozom: sami vozači). Ako Cvetojevića pak pere empatija za sudbine vozača, zašto nije prozvao kompaniju zbog stavljanja ih u takav položaj, koji naziva dovođenjem ih u problem? Budući da nije, empatija koju proklamira otkriva se kao tek instrument zastupanja kompanije.

Otkriva se, elem, kao lažna – što funkcionira na način analogan zauzimanju legalističke pozicije oko rada na crno. I opet je riječ o okretnom momentu: lažnu će empatiju rado ispovijedati za račun biznisa i profita, a imperativ nebivanja lažno empatičnim isticati kao rezon pristajanja na muku strani rada (i gladi u slučaju nepristajanja na šugavi ilegalni posao). 

Decembar 2017.: Sud EU presuđuje da Uber pruža usluge prijevoza, a ne samo digitalne usluge. Čitaj: jest, taksi je. Čitaj: jest, poslodavac je. Čitaj: da, poslovao je svo vrijeme ilegalno i izrabljivački – baš time i samo time si omogućavajući nižu cijenu za potrošača. Čitaj: da, balegari imaju ništa manje nego presudu Suda EU za okačiti si na zidove kancelarija kao balegarski certifikat. 

Jul 2022.: procuruju dosjei Uber, s dražesnim otkrićima o kompanijinom blagovremenom lobiranju kod npr. Bidena, Scholza, direktno kod vlada izraelskih, engleskih, irskih, nizozemskih, itd., s posebnim uspjehom kod Macrona (koji je kao ministar ekonomije hvatan u revnom proguravanju i protekciji Ubera te dokumentiran u dogovaranju s Kalanickom oko toga), ali i kod Neelie Kroesa, tadašnjeg potpredsjednika Europske komisije za digitalnu politiku, kao i osiguravanjem podrške moćnika u Rusiji, Italiji i Njemačkoj preko pretvaranja ih u svoje dioničare. 

U retrovizoru se kao najslađi moment marketinga u tom svjetlu ukazuje ono kad je Vojković, lobirajući, nabrajao prednosti Ubera za vozače, pa naveo, između ostaloga, neovisnost o birokratima i politici, jer vozač funkcionira sam kako i kad hoće, "bez potrebe za lobijima, bez potrebe da oko Božića nadležnim državnim službenicima šalje poklone i slično". Pa to je krasno.

Kako rekoše ljetos u Guardianu, puštajući Uber files: "bankrolled with unprecedented venture capital funding, Uber heavily subsidised journeys, seducing drivers and passengers on to the app with incentives and pricing models that would not be sustainable (...) and put pressure on governments to rewrite laws". A otpore takvom ponašanju onda koristeći "to fuel the narrative its technology was disrupting antiquated transport systems, and urging governments to reform their laws". Sve do točke na kojoj ostvaruju Kalanickov program postajanja, kroz širenje se prljavom igrom, too big to be taken out – postaje evo "global behemoth" i vrijedi 50 milijardi dolara

Sve ono o čemu sam recimo govorio na ljeto '17 – anatomijama prljave igre vrlog novog poslovnog modela i prljave igre vrle stare žurnalističke kloake – pa bio čudno gledan, nakon Uber files je opće mjesto, koje ne može izignorirati nikakav više marketing. Jer nije poanta u tome da ja (ta nisam prvi na svijetu, mogao je sve znati tko je htio još i prije nego je Uber uopće došao u Hrvatsku), već u tome da su oni koji jesu govorili bili tada još čudno gledani, u masovnoj nametnutosti marketinga. Moj je dvodijelni esej izazvao tek rasprave – uz shitstorm širom mreža da što ja to bulaznim kontra tako super i hip stvari kao što je Uber, uz usiljene podsmijehe ili zgražanja libertarijanaca i ostalih oduševljenih suckera Nove Ekonomije. Dočim su i sami balegari u međuvremenu prinuđeni na bizaran obrat, kako je to nazvao Igor Lasić, opažajući da "Uberu u Hrvatskoj nisu samo političari gledali kroz prste u prve dvije godine ilegalnog rada te s kasnijom zakonskom adaptacijom, nego su čitavo vrijeme proces navodili mediji", pri čemu je Jutarnji list "otišao korak dalje, spojivši indirektno uvažavanje nezaobilazne činjenice da je i sam sudjelovao u reklamiranju Ubera, s ekskluzivnim otkrićem iz te kampanje" – objavivši, naime, "dokumente o izravnim te plodonosnim kontaktima Uberovih lobista s nekima od najviših hrvatskih funkcionera jeseni 2016. godine". Simpatičan je bio naslov: "Tajni sastanak u Ministarstvu s posebnim zadatkom: 'Misija je jedna – moramo progurati Uber...'"

O fenomenologiji naknadnog opoštenjivanja hrvatske žurnalističke kloake (od Hudelista koji Sanadera prokazuje s dvije godine zakašnjenja pa nadalje) puno je pisao i sve rekao Viktor Ivančić. A meni će ovom prilikom najnapetije biti staviti prst na to kako se Jutarnji, nakon duge uloge "kooperanta u proguravanju Ubera", lani onda nije ustručavao (u Lasićevom izvještaju iza paywalla) "prozvati druge na tom zadatku, u rasponu od Kolinde Grabar-Kitarović do Saše Cvetojevića. Potonji će 'poduzetnik ili, bolje, biznis influenser' i ondašnje 'Uberovo zaštitno lice' potom u članku dobiti prostor da hladno pokuša opravdati direktni pritisak kapitala na politiku. Nekoliko redaka dalje čitamo o njemu i drugim sugovornicima: 'O tome je li Uber plaćao te influenserske usluge, nitko nije htio govoriti.'" Da je samo 2016. povećao "svoj budžet za lobiranje i odnose s javnošću za fantastičnih 90 milijuna dolara", s 1850 imena upisanih na popisu "sadašnjih i bivših javnih dužnosnika, think tankova i pojedinaca na koje je namjeravao izvršiti utjecaj u 29 europskih zemlja i institucija EU-a" – to svejedno znamo.

Vuk pojeo magare. Očekivalo bi se ipak da će se naši spin doktori takvim razvojem događaja – s javnom izvučenošću u neporecivost kao balegara u kampanji za Uber, čak i natjeranošću na prikriveno autoprokazivanje u tome – barem minimalno posramiti i pokriti ušima. Ne?

DOSJEI (RE)WOLT

Februar 2023.: troznamenkasti broj radnika Wolta stupa u štrajk radi loših uvjeta, odnosno snižene vrijednosti rada, koju kroz cijenu usluge diktira kompanija (čiji su prihodi u inflaciji porasli, ali su naknade srušene kroz konverziju u eure i dizanjem praga za bonuse). Lupa déjà vu k'o lud: ništa već neviđeno iz sage s Uberom. Zapravo, lažem: novi je pojam "agregatora", kojim je formaliziran posrednik posrednika, s dodatnom provizijom. Na agregatorima je kao da budu poslodavci dostavljačima. Ono što je ostalo isto je da multinacionalna korporacija pere ruke od bilo kakve odgovornosti za radnika, nema pravno i poslovno s njim nikakve veze, prebacivši na niz agregatora kao gromobrane od tužbi (što je naš novi Zakon o radu ovjerio i zacementirao, kompradorski štiteći stranu digitalnu platformu umjesto radnika digitalnih platformi). Agregatori se, naravno, uspijevaju izvlačiti (pitanja godišnjeg, bolovanja, mirovinskog i zdravstvenog, redovitosti isplate plaće, isplate dobrog dijela "na ruke" – ili npr. scene kada dostavljač javi da je pao s motora a agent pita je li hrana čitava). Državni inspektorat se pravi blesavim, a sindikalna zaštita je otežana već i tom rascjepkanošću na agregatore. Eksploatacija do jaja i cjenovna konkurentnost temeljena upravo na izbjegavanju obaveza prema radniku. "Agregatori rade prljavi dio posla, da bi platforma bila čista", kako je to formulirao jedan dostavljač u friškom svjedočenju za BIRN.

Mart 2023.: zahtjeve istaknute parom prosvjeda održanih 2.3. i 10.3., artikuliranih kao ReWolt, dalo bi se esencijalizirati kroz tri točke: 1. da se poveća naknade za vožnju, 2. da se omogući kolektivno pregovaranje s digitalnim platformama izravno, tj. izbaci iz igre agregatore, 3. da se zaštiti strane radnike, odnosno vrati kvote za njih. 

Ali evo i naših balegara na to! Jašta. Ipak se nisu za sva vremena pokrili ušima – nema to srama.

Ritnuo se odmah Vojković. Kako je zaspinao stvar ovaj put? Tja, same old same old. Da digitalne platforme nisu zamišljene "kao nešto čime ćete plaćati kredit za kuću ili uzdržavati cijelu obitelj", nego kao dodatan i usputan posao – što bi značilo da, po njemu i balegarskom društvu, ne bi ni trebale podlijegati zakonski propisanom standardu radničkih prava. 

Nema zato ništa u njegovom člančiću o tome da platforme svoje kolosalne prihode temelje upravo na trikovima uvlačenja u maksimalizaciju dostupnosti i manipulativnom usisavanju radnika u rabotu kao da je riječ o primarnom poslu – od kojeg se, kako reče jedan drugi znani nam balegar kad mu je trebalo, upravo živi – ali tako da obaveze platforme to ne prate. Zato što ona u protivnom niti nema računicu. Platforme varaju tako nesmiljeno ne što su moralno pokvarenije od ostalog kapitala, nego što one jedino nesmiljenim varanjem i postaju poslovno održive. Kad bi uredno zapošljavale vozače i dostavljače kao svoje vlastite zaposlenike i odgovarale za njihova prava, mogle bi jučer staviti ključ u bravu, barem što se tiče poslovne bilance kao danas. Ako će morati pošteno – ubrzo će zapasti u probleme. I svjesne su toga. Promašuju ceo fudbal pošteni liberali koji govore stvari tipa "kriminal koji čini jedna tvrtka ne može se koristiti za kritiku i difamaciju cijelog poslovnog modela". Nije Kalanick bio nikakav eksces niti je mogao na svojoj poziciji činiti išta drugačije od onoga što je činio. Greshamov "loš novac" kao jedini put žele li se platforme ostvariti u svojoj koncepciji. 

Njihova mračna tajna (koja i nije toliko nepronična, ali jebiga, marketing): radi se o zapravo kilavom, limitiranom poslovnom modelu već koncepcijski, koji jedva da je išta više od marketinga. Čak bih rekao još jedan oblik simulakruma. To što nude je bezvezno i malo pa šuplje: niti rad niti sredstva rada nego eto aplikacijsko posredništvo. Moš mislit. E, ali nisu umjerenih ambicija s tim sirotim što imaju u rukama, nego bi htjele zarađivati milijarde! I folirati se disruptivnošću na burzama, za "privlačiti" venture capital u neograničenim količinama. A gdje je kapital, tu su i političari, a gdje su političari, tu su i "pinke" i "lobisti" (i nisu u nekoj projekciji isključene čak ni izdašne javne subvencije, tragom one naše za Rimca). Priča o digitalnim platformama je ništa nego najgluplja moguća priča o raskoraku između bezveznosti onoga što realno nude sa svoje strane te visokog korporativnog imidža, statusa i burzovnog kotiranja, zahvaljujući marketingu i izlobiranim protekcijama, koje ovise o tome da im se dozvoli da izmiču regulativi važećoj za ostale privredne subjekte i budu konkurentne snižavanjem cijena preko grbače radnika. Da im šljakeri šljakaju baš kao pravi pravcati šljakeri punog radnog vremena, ali da ne budu i zaštićeni kao punopravni šljakeri.

Još jednom: ne zakidaju sve platforme redom radnike slučajno ni čisto iz lakome zlobe neke pojedine uprave; to im je uvjet postojanja. Zatiranjem u zemlju široke mreže svojih vozača i kurira bore se za vlastiti opstanak u milijarderskom kotiranju na burzama balonske ekonomije, što im uslijed kilavosti koncepcije dođe na opstanak uopće. Billions or bust! A hoće li izaći na billions ili bust ovisi o tome hoće li sačuvati izlobirane slobodne zone izrabljivanja.

Fejsliftana Vojkovićeva zamjena teza, model za sezonu '23, ide ovaj put preko novog pojma agregatora. Njih on prepoznaje kao problem. Opa! Pa bravo, Vojkoviću. Opoštenio se? Ma jok, nego izvrće. Kao problem zapravo prepoznaje to što neki tamo inzistiraju na štićenju radnika platformi, kao da bi se radilo o standardnim radnim mjestima, pa se to onda upravo radnicima obija o glavu, kao biva, jer će "na kraju – dobiti manje". Zato, naime, što sad treba dodati i proviziju za agregatora (i državu). A otkud potreba za agregatorom? Otuda što treba netko da bude gromobran za ova radnička prava i porez i doprinose na kojima se, po njemu, bezveze inzistira. Kad se podvuče crtu: radnici platformi da su tako loše plaćeni baš zato što se traži radnička prava za njih. Kad im se povećava standard – ruši im se standard! Ali to je Vojković, što reći. Valjda mu pretjerano stezanje leptir-mašne utječe na dotok kisika u mozak, a o istom trošku izgleda da i onima koji to puše. 

Uslijedilo je uobičajeno grintanje protiv certifikata, atesta, regulacije i korupcije koja nastaje pri lancu ugrađenih ćata, nećaka i rođa, jer da će sve to "na kraju plaćati sami radnici". Tu priču o ćatama je ispričao već toliko puta da je zacijelo i samom sebi dosadan. Ono perverzno u neumornom difamiranju uguranih posrednika krije se u okolnosti da su same platforme oličenje posredničke ekonomije i uguravaju se provizijom za sebe, s tim što agregator kao drugi ugurani posrednik na grbaču radnika pada isključivo zato što platforma sa sebe prebacuje nešto što bi trebalo ići na njen teret. Vojković to pušta kao dimnu zavjesu. Po difoltu, svaki je privredni subjekt dužan ispoštovati zakonske obaveze oko radničkih prava povrh same dogovorene naknade (plaće). Kad kao tobožnji difolt kompanijine obaveze postaviš tek crkavicu od naknade (jer da ona samo povezuje, ne zapošljava), dio koji ispada iz difolta past će s platforme na radnika samog i rezultirati provizijom i za agregatora koji ga zapošljava – u zamjenu za koju radnik, jer agregatori zakidaju, svejedno ostane zakinut za svoja prava. Upravo u tome je prevarantski karakter poslovnog modela. Ali balegar će predstavljenost radničkih prava kao nečega što ispada iz difolta iskoristiti da skida obavezu s kompanije, koja bi to trebala isfinancirati, na politike inzistiranja na radničkim pravima, kao nečega što košta radnika. Da on u suštini sam sebe košta tražeći svoja prava. Šapćući mu na uho da ne bi morao plaćati koliko to košta kad bi samo bio suglasan da mu se to ne isplaćuje umjesto da se buni. U već ustaljenom manevru prebacivanja odgovornosti s digitalnih korporacija, pošto-poto i za bilo što, sav je smisao Vojkovićevog izvrtanja stvari u ovaj govnarski apsurd.

Ritnuo se odmah i Cvetojević, istog dana. Što je njemu zastrugalo po nervima? Možda sav taj rad na crno koji agregatori forsiraju? Ha-ha. Kadikad smo se mogli uvjeriti da mu siva ekonomija smeta jedino ako hrani gladne ne radeći za kapital koji on promovira. 

Uvodnu tezu člančića radi od ocjene po kojoj je za sve kriva "stara hrvatska boljka, katastrofalno zakonodavstvo" – neprilagođenost legislative koja Novu Ekonomiju hoće strpati "u prastare kalupe". Odmah na prvom koraku déjà vu – treba li uopće i komentirati tu otrcanost? Već sam se bavio demontažom te točke narativa, za početak onom prilikom prije pe-šes' godina – pa se i ovom prilikom podsjetio; nemam više ni volje ni potrebe svaki put kad reiterira tu svoju glupost raščlanjivati zašto je glupost.

Kalupa je dao 4 – od čega ću drugi (legislativa je nužno neadekvatna zato što je kroji javna uprava, po def. nekompetentna i nekonkurentna, koja nikad nikome nije stvorila radno mjesto ni isplatila plaću) i treći (legislativa je nužno neadekvatna budući da počiva na zastarjeloj premisi o sukobu rada i kapitala i onda ide eto štititi radnika kao da mu poslodavac nije najbolji prijatelj i partner) tretirati na isti način. Zijev. Rasprostirao sam to već previše puta. Nisam ja plaćen da budem servis za Cvetojevića kao pokvarenu ploču (pritom zaista pokvarenu, na više nivoa). Na prvi kalup (legislativa je nužno neadekvatna otuda što kupi foru sindikata po kojoj "je svako pomicanje dupeta sa stolice rad i, kao takav, treba biti reguliran") se moram osvrnuti samo utoliko što se radi o prelasku iz običnog govnarstva u teže bahatu fazu. Tko je Cvetojević da rad dostavljača/vozača otpiše kao uopće ne rad nego mrdanje dupeta? Možda se iz dana u dan zajebavaju razvozeći po kiši i zvizdanu ne iz gonjenosti egzistencijalnom nuždom nego čisto zato da im crvi u dupetu vide puta? Ali tek ću se četvrtim (legislativa je nužno neadekvatna jer je došlo do promjena u tradicionalnom odnosu snaga i jača strana više nije poslodavac već radnik) stvarno pozabaviti. Zato što se pitanje četvrtog kalupa spreže s onim Slobodnog Pristanka. 

Bitna stavka lobističkog narativa je konstatiranje formalne neprisiljenosti vozača da voze – uz izvlačenje zaključka da ih se onda očito ne oštećuje ako svojevoljno voze. Takva su umovanja razobličena još u 19. st.: strana rada je, za razliku od strane kapitala, egzistencijalno ucijenjena ovisnošću o sljedećoj plaći, stoga formalno-pravno svojevoljan pristanak na eksploatiranost u radnom odnosu ne podrazumijeva stvarnu slobodu niti bi proizlazilo da se ne radi o eksploataciji. Cvetojević tvrdi povijesnu promjenu i na tom polju: poslodavac je možda bio jača strana u doba industrijske revolucije, "ali u digitalnom dobu taj se odnos značajno izmijenio". Danas, kaže, radnika nedostaje toliko da onaj koji išta vrijedi "često vodi glavnu riječ kod zaposlenja". Ma prosto pucamo od posla za sve! Pa ako ljudi svejedno svojom voljom biraju raditi u Woltu ("svjesno izabiru platforme") – onda već to samo po sebi govori da ih zakon nema što štititi od Wolta. Pa to je krasno, a radnici koji prosvjeduju očito to čine samo zato što nisu još pročitali Cvetojevićev sastavak u kojem im je objasnio da im je zapravo super u životu.

I baš je našao crnčenje udarnika digitalnih platformi za primjer te teorije? Platforme zaista trebaju, zbog prirode posla, široku mrežu pružatelja usluge i nikad im ih nije dosta – ali samo pod zadanim uvjetima eksploatacije. One koji će na takvo što pristati – jer su im dostupne alternative samo još gore. Zar će Cvetojević možda tvrditi da ih danas nema kod nas dosta dovoljno očajnih da hoće? Zaboravio je već Budića i mnoge u sličnoj poziciji? Nezaposlenost je u odnosu na 2015. smanjena utoliko što su mnogi nezaposleni odselili, ali to ne znači da je za one koji su ostali situacija puno povoljnija. Bi li Budić danas radio za digitalnu platformu radije nego bio nezaposlen i mislio što će mu obitelj jesti idućih dana? Pa bit će da bi. Znači, pojava aplikacije bi mu činila dobro? Ali to je pogrešno postavljeno pitanje. Aplikacija bi iskorištavala što mu je loše – i činila što može da tako i ostane. Nije do očitavanja stanja već do reprodukcije stanja. Da se nije onomad Cvetojević bunio protiv Budićevog rada na crno ne što bi mu bila državna briga na duši nego što je Uberu koji je dolazio u zemlju upravo trebalo da svaki budić ostaje gladan? Wolt i Glovo ne dolaze da budićima iz čovjekoljublja daju još jednu opciju, barem takvu da imaju kad nemaju nikakvu, nego su sretni da nađu negdje što više nezaposlenosti i prekarijata kako bi to mogli iskoristiti za svoj račun – i održavati takvo stanje stvari i dalje na djelu. I produbljivati ga.

Vrli novi poslovni model ovisi o tome da se nađe dovoljno topovskog mesa za trošiti ga, jer i radi na topovsko meso. Ako ga i nema dovoljno – uvest će ga. Što se idealno formulira kroz vizionarsku filipiku Davora Šterna iz 2017.: filipinska marka sirotinje je za kapitaliste puno zahvalnija radnička klasa od razmažene hrvatske, nespremne da za "500 do 600 eura" potegne danju krvavo dok gurajući se noću "njih četiri, pet u jednoj sobi". Nova Ekonomija je danas posebno napenaljena na uvoz indijske, nepalske ili pakistanske marke sirotinje (omogućeno liberalizacijom Zakona o strancima i ukidanjem kvota 2020.), zato što spremne da je se, za početak, nagura u neljudske smještajne uvjete, da im se taj smještaj i odbije od plaće, kao i sam dolazak u Hrvatsku i služenje firminim skuterima i biciklima, da rade po čitave dane bez odmora i bez ugovora i da im se uzme 70% plaće. Agregatori minimaliziraju naknade i uvjete rada pri kojima će se još uvijek naći dovoljno onih koji će pristajati. Sve u svemu: aktivno rade na tome da bude što više onih u poziciji ucijenjenosti, koji će pristajati na eksploataciju kao jeftina radna snaga – i to, pažnja, ne kao na dodatan i usputan izvor prihoda, već s punim radnim vremenom ili prekovremeno, kao posao od kojega će upravo živjeti, zato što nemaju od čega drugoga i to je točno ono što korporaciji odgovara (ili o čemu ona čak ovisi).

Na ReWolt prosvjedima istaknut je zahtjev zaštite stranih radnika ne samo iz progresivnih nazora o imigraciji nego i zato što se preko njihove nezaštićenosti ruši cijena rada generalno i normaliziraju robovlasnički uvjeti, snižava prag onoga na što će radnici morati pristati, što korporacija može nametnuti i da će joj proći. Kada država to tolerira, prihvaćajući Woltov "loš novac", svi egzistencijalno ucijenjeni postaju prisiljeni pristati na ropsku eksploatiranost i ne inzistirati na standardu radničkih prava. Digitalne platforme otvaraju vrata za svijet u kojem je to 'ladno dopušteno i, štoviše – "loš novac" istiskuje "dobar novac" – betoniraju prekarne uvjete i slabe mogućnosti stalnog zapošljavanja koje inicijalno iskorištavaju.

Zašto IT platforme ne zapošljavaju svoje vozače – domeće Cvetojević retoričko pitanje i odgovor: "Pa zato što taj sustav nije tako zamišljen!" Argument razine kao kad bi došao s poslovnom idejom da doslovno drži robove na prisilnom radu bez plaće, pa na primjedbu da to nije u skladu sa zakonom odbrusio da što ti prigovaraći hoće – taj posao nije ni zamišljen da uključuje slobodu pristanka i plaću!

Ideja je, podvlači, u većoj efikasnosti, brzini, jednostavnosti za korištenje, bez kompleksnosti i kompliciranja ili "puno ulaganja u opremu". Kada bi uključivali zapošljavanje i sve, "ukalupljeni u naše tradicionalne modele ne bi bili ni toliko brzi, efikasni i cjenovno povoljni te bi izgubili svoj smisao". Pokazuje i da nije ništa naučio iz dosjea Uber: i dalje ne misli da je problem u modelu nego u ograničavanju ga. "Uber, primjerice, nije zamišljen kao taksi, ali su ga regulatori gurnuli u taj kalup pa posljedice sada trpimo svi." 

Svi? Perspektiva i pod općom odrednicom svedena na onu potrošača. Diskurs koji grabi ono što bi htio za sebe tako što potrošaču šapće na uho stvari koje želi čuti. "Teško je zamisliti život bez platformi" – ide daljnji argument. Čiji život? Potrošački. Esencijalno nam šapuće privolu za najniže strasti iz zone naše potrošačke komocije kao jedine bitne stvari u svemu: vama je tako povoljno zato što su ovi klošari izrabljivani – zar možda želite da vam ne bude povoljno, zar ne kužite da bi platforme bez eksploatacije robova izgubile smisao i ne bi vam više bilo jeftino i brzo? One prosperiraju i donose vama komfor tako što opako eksploatiraju neke tamo golje i svijet u kojem ćete raditi oslobađaju obaveze radničkih prava – kako ste tako spori da ne kužite da nisu ni zamišljene nikako drugačije?!

Mašala.

Posebno mu je u svemu zapelo za oko i živac uključenje u ReWolt "sindikata i ekstremno lijevih političkih stranaka", jer se time prosvjed "sve jače usmjerava prema vladi", tražeći "da država uradi nešto". Smeta ga upetljavanje države kad se, kaže, zna da ona "nije ni jedan takav problem ikad riješila", osim ako ćemo rješenjem smatrati "zabrane ili regulacije". Zar je jedina opcija, pita, "natjerati birokrata da naredi platformi – moraš raditi tako kako sindikalist i političarka kažu da treba"? Podvaljivački aspekt ovakvog Cvetojevićevog postavljanja stvari u tome je što ReWolt državu, prozivajući je za idenje na ruku platformama propustom da osigura zaštitu radničkih prava, tek poziva da radi svoj redovan posao. Nisu to nikakvi specijalni prohtjevi sindikalista i političarke, produkt nečijeg kaprica, već ono što je državi po def. institucionalna obaveza i svrha. Druga stvar što Cvetojević fantazira da Novu Ekonomiju digitalnih platformi ne čine poslodavci pa svaku ideju o ograničavanju takvog biznisa državnom regulacijom doživljava kao svetogrđe. Neka se sabere. Na tu je kartu – da ne zapošljava nego samo povezuje pa ni ne podliježe regulaciji radnih prava – igrao i Uber; kako je to ono završilo na Sudu EU?

Kad će novo curenje i hoće li Jutarnji i nakon dosjea Wolt dati prostora balegarima iz kolegijalne bulevarske štampe da pokušaju opravdati pritisak kapitala na politiku ili možda i doturiti cjenik usluga "influenserskog" lobiranja?

Da ipak ne ostane samo na déjà vu ponavljanju koreografije iz afere Uber, pobrinuo se Cvetojević novim rekordom brabonjačkog ponašanja, potezom dosad neviđanim, nadmašivši sam sebe. Ako nam je do dostavljača i zaista cijenimo njihovu uslugu, ima – podučava nas on nekom redu i bontonu – puno načina da im to pokažemo (ljubaznost, pažljivost, pomoć, pristojnost, zahvalnost). Smisao lekcije je ipak u per negationem dijelu: da im brigu pokažemo tako, a ne zazivanjem štrajka i prosvjeda, države, regulacije itd. Jer fiksni aksiom je u bezgrešnosti i nedodirljivosti Nove Ekonomije. Cvetojević nam u biti kaže: pa nećete valjda ići dotle da napadate digitalne platforme, dovodite im u pitanje poslovni model i izlažete ga mogućnosti regulacije – nema potrebe za takvom ekstremnošću u svetogrđu, ta možete i drugačije podržati dostavljače ako su vam dragi kao što kažete. 

Za Cvetojevića je jedino normalno da na korporaciju ne pada nikakav teret. Rekorde besramnosti obara upravo ta implikacija ekstremističkog karaktera same ideje da se kritizira platforme, s obzirom na podrazumijevanost njihove sveopće blagodati i neprimjerenosti da ih se gura u regulacijske "kalupe" – ma koliko puta već bio i sudskim presudama i dosjeima koji cure hvatan s prstima u pekmezu tog diskursa kao u neporecivoj kenjaži.

Naposljetku padne i riječ napojnica, kao usrdna preporuka. Izvučena je redakcijski i u naslov člančića: "Ako želite pomoći dostavljačima, ne sažalijevajte ih, nego im dajte dobru napojnicu". Za ne povjerovati.

Nosi to u sebi već i dašak posramljivanja rewoltiranosti u smislu one uzrečice: put your money where your mouth is. Lako nam je lajati protiv Wolta zato što šta je s dostavljačima, ali nitko ne bi napojnicu dao! Ako stvarno marite, izvadit ćete za njih sitniš iz vlastitog džepa, iz kojeg najviše boli, umjesto što tu nešto protestno galamite svoje sažaljenje koje vas ništa ne košta.

Ovo sugestivno uvaljivanje krivnje – lažna empatija kao projekcijsko posramljivanje zbog lažnosti empatije – nije slučajno nego korespondira s psihološkim mehanizmom tipping kulture: taj se primitivni američki kodeks općenito bazira na uvaljivanju krivnje. Kao, na tebi je koliko ćeš dati i hoćeš li, ne postoji formalni propis ni istaknut cjenik za to, ni pravna konzekvenca, ali je ipak konvencijom mandatorno da daš 20% – u protivnom si šupak i kriv za oštećivanje konobara, koji se za tvoju usluženost onda lomio besplatno. Kriv za njegovu eksploataciju, drugom riječju. Nije li te sram? A, znači, ako radi džabe, eksploatiram ga ja kao gost, koji sam već platio istaknutu cijenu usluge... a ne vlasnik birtije u kojoj sam poslužen i u čiju kasu ide što sam platio po računu? A gazda očito nije izložen pitanju je li ga sram u slučaju da konobar ne dobije od mene svoju petinu – jer, je li, od mene; na meni je da je dobije. Konvencionalizacijom mandatorne napojnice prebačen je na gosta teret kompenzacije za to što ga ne plaća poslodavac kojem radom donosi profit. U nekoj teoriji poštene ekvivalencije bi matematika dolazila na isto, u slučaju odgovarajućeg smanjenja osnovne cijene usluge, ali to micanje poslodavčeve obaveze kao formalizirane i institucionalizirane kroz isplatnu listu otvara mu, kao prvo, prostor za lov u mutnom na planu matematike, kao drugo definitivno zakida radnika za neka od njegovih prava (koja nisu sva matematička ni do mjesečnog utrška) i, kao treće, latenciju krivnje za radnikovu zakinutost prebacuje s gazde na gosta.

Cvetojevićevo aktiviranje principa prebačene latencije krivnje i posramljivanja s digitalne platforme kao profitne korporacije na same korisnike usluge – napojnica umjesto prinude regulacijom da gazda Wolt pokrije puna prava za svoje najamne radnike – samo je sljedeći u nizu manevara za odrješivati platforme od reguliranog i formaliziranog preuzimanja te obaveze. Ili uopće bilo kakve obaveze. Balegarsko "influensanje" svo je u tome da se prebacuje odgovornost – na bilo koga, ne birajući sredstva, Baš u tome je kvintesencija Nove Ekonomije zbog koje je neoliberali posvećuju: na kapitalu da ostaje jedino da ubire profit, troškove i obaveze da se do krajnosti prenese na raznorazne pravne i financijske gromobrane ili kompenzacijske supstitute.

I ne znam kad sam zadnji put u našoj bulevarskoj štampi, koja nakaradnostima ne oskudijeva, naišao na nešto bijednije i izopačenije u spinu – balegarskije – od tog Cvetojevićevog s napojnicom.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu