Stripovi s predsjednikom SAD-a Joeom Bidenom i bivšim predsjednikom SAD-a Donaldom Trumpom izloženi tijekom Comic-Con Internationala u San Diegu, Kalifornija, SAD, 26. srpnja 2024. San Diego Comic-Con International je konferencija posvećena stripovskim umjetnostima Foto: EPA/ALLISON DINNER
Nalaziti paralele između američke (svačije?) sadašnjosti i fikcije je lako. Još lakše je reci da ni najmaštovitiji kreatori fikcije ne bi smislili tako bizaran scenarij: posustali predsjednik se raspadne pred TV kamerama, Trump junački preživljava atentat, Biden odustaje od kandidature i dotada prilično nepopularna potpredsjednica impresivno starta kampanju. I da, Kamala Harris je žena miješane rase - od kojih ni jedna nije bijela - u rasno nespokojnoj zemlji koja se još bori s trijumfom ili katastrofom (sto vi mislite?) prvog crnog predsjednika.
Puno je teže prihvatiti spoznaju da je fikcija postala jedina relevantna referenca za stvarnost, na način na koji to povijest, kao kontinuitet stvarnih događaja, više nije. Kao sto to kaže Armando Iannucci, kreator “Veepa“ i “In the Loop“, te možda najvispreniji moderni satirist na engleskom jeziku u svom eseju u New York Timesu: “Brine me da je politika postala toliko slična zabavi da prva stvar koju radimo da si objasnimo što se upravo dogodilo je da to usporedimo s komedijom”. I dalje: “Bojim se da smo prešli granicu i da koreografirani prizor ili izmišljen narativ postaju jedina realnost koja nam je preostala”.
Iannucci, razumije se, nije prvi mislilac kome se upalio alarm. Još 1967. godine Guy Deborg je u svojoj knjizi “Društvo spektakla“ (što je, na žalost, suprotno od “spektakularnog društva“) napisao: “Sve što je nekada bilo doživljeno, postalo je tek prikaz (reprezentacija)”. “To je historijski moment“, kaže Deborg, “kada je proizvod (roba) konačno kolonizirao društveni život”.
Deborg, iz ove distance jedan od ključnih filozofa dvadesetog stoljeća, izlaz iz društva kao spektakla našao je u samoubojstvu. Metak u srce. Pola stoljeća kasnije spektakl je sve. Sve drugo ili nije bitno ili postoji tek u desperatnoj nadi da će i samo jednog dana biti spektakl i roba.
Nisam siguran da je bilo tko u Trumpovom ili Biden/Harris timu (ona je zadržala većinu predsjednikovih ljudi) čitao Deborga. Sumnjam. Ali su sigurno gledali “Veep“. Ili “West Wing“. Matrice njihovih kampanja su, tako, kreirane na fikciji koja se na tržištu zabave bori za pažnju, za klikove i za lajkove s brojnim drugim i spektakularnijim spektaklima: Tyler Swift, Lionel Messi, Beyoncé, Elon Musk/X, Kanye West ….
Politički operativci više ne operiraju u realnosti (zato što je spora, tegobna i dosadna), nego u pop-eskapizmu. Umjesto da smišljaju političke platforme da bi riješili stvarne probleme – globalno zatopljenje, univerzalna zdravstvena zaštita, ratovi, nejednakost, rasizam/seksizam/ksenofobija – američka politička elita fokusira se na Tik Tok i vizualno: krvavi, prkosni Trump protiv nasmijane, mlađahne Harris...
Kakvoća imidža/reprezentacije transcendira kvalitetu političke misli do te mjere da je čini nebitnom ili, još gore, potpuno nepotrebnom. “Politika bi trebala biti dosadna”, kaze Bernie Sanders, jedan od rijetkih ovdašnjih političara koji operira u realnosti i bavi se ljudima od krvi i mesa. Trebala bi, ali nije i više nikada neće biti.
Republikanci su, recimo, na Milwaukee konvenciji imali platformu. Što je intrigantan napredak u odnosu na 2020. kada se nisu potrudili da imaju bilo što na papiru. Tko ju je pročitao? Ili još preciznije pitanje, tko ju je pisao? Koga briga. Povijest je kreirana u odrazu Trumpovog uha, ne političke misli. Uho je interesantan detalj. Sjetite se David Lynchovog “Blue Velveta“ (1986), i odrezanog uha kao centralne metafore patologije američke provincije, ali i ključa za putovanje van stvarnosti, na “drugu stranu” morala i nasilja.
Kamala Harris i demokrati, bez obzira na 200+ milijuna dolara skupljenih u prvom tjednu njene kampanje, nisu do sada ponudili niti jednu novu misao ili smjernicu. Umjesto toga, Harris tim je zabavljen društvenim mrežama, trošeći kreativnost na smišljanju mema, a ne na solidne politike. I još si sami aplaudiraju na minornim marketinškim potezima, poput spota u kojem Kamala Harris uokviruje svoju kampanju na principima slobode. Kao, zbunit ćemo Trumpa i MAGA glasače prostom zamjenom retorike.
Imaju li izbora? Može li politika odista biti odraz stvarnosti i potreba stvarnih ljudi? U Americi, bojim se, da ne. Razloga je pregršt, ali jedan je presudan.
Godine 2010. – za Obaminog mandata - Vrhovni Sud je u svojoj Citizen United odluci oborio do tada vazeći zakon i dopustio korporacijama da daju neograničene političke donacije. Korporacije su, tvrdi Sud u svoj svojoj mudrosti, ljudi.
Ta odluka je vise od bilo čega drugog – uključujući Trumpa i Šesti siječanj – upokojila američku, barem perforativnu demokraciju i otvorila vrata za “hrabri, novi svijet” u kojem su spektakl i fikcija u potpunosti zamijenili stvarnost, a država i konačno dana na prodaju. Novac je u Americi politički govor. A lijepo nas je Dylan opomenuo da “Novac ne govori/ Novac psuje”. Slušali smo, ali nismo čuli.
Vratimo se briljantnom Iannucciju: “Stvarnost je u opasnosti da bude sklonjena sa dnevnog reda na uštrb dramatičnog performansa koji nazivamo izborima, a zapravo su multimedijski događaj (…) upakiran u teoriju zavjere i izmanipulirane prizore”.
Vlasnici performansa i pozornice su isti. Ti novi pseudo-feudalci su korporacije, koje često vode pojedinci čijim bi kompleksima zavidili Napoleon i Mussolini. Ovo je njihova stvarnost, njihova država i, konačno, njihov svijet. Mi (ostali) plešemo!
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu