Dva pisma izborniku Daliću

Prosvjedna nota Dalije Orešković Zlatku Daliću odjeknula je ovih dana, uz brojne aplauze s ljevice i centra. Nije li mu dobro rekla, a? 

Istog dana, ili pola dana ranije, na istoj je društvenoj mreži Nikola Borić – poznatiji kao onaj šumski pustinjak s Papuka – objavio potresan ispovjedni zapis, pisan u stanju uznemirenosti (ne spava već noćima), o tome kako je onomad HDZ uništio pokoju domaću generaciju nabrijavanjem mladosti na patos rata i tzv. spremnost za dom, dok si je nova buržoazija dijelila tvornice i spremala plijen po poreznim oazama. 

Ukrstile su mi se u ganglijama te dvije viralne objave. Shvatio sam u jednom momentu: valjalo bi to komparativno i isprepleteno... Nije li da baš i govore o istome? 

Dalić je, jel'te, laprdao o "glasnoj manjini koja nas stalno vrijeđa, koja ne voli i neće Hrvatsku, ali naša se mladost ponovno probudila". Dodao je i ono nabožno, u kontekstu probuđene mladosti (koja zna što je bilo): "To je naša Hrvatska i to smo mi Hrvati."

Izvinjavam se, moji su iz šume. Cingeli su generacijama drvosječe s Papuka. Možeš me istjerati iz divljine, ali ne i divljinu iz mene. Možda me se i zato posebno dojmio Borićev kut, iskustven, danas divalj po mjeri naknadne nepostrojivosti, koja žali što se onomad dala postrojiti. "Ista ta propaganda ide i danas," ističe on, bez uvijanja da se radilo i radi o propagandi: "kao i početkom devedesetih, svi su puni hvalospjeva o Domovinskom ratu, klinci moraju u vojsku, sve je super i sve je za pet ali"... eh, koliko je samo tog ALI za nabrojati! Uznemirenost od koje ne spava došla mu je pri pomisli na svekoliku mladost koja je stradala u braniteljskom svojstvu. A i moj je tata – neću puno pogriješiti ako kažem da je mladić još bio, jer danas sam tuce godina stariji od vlastitog oca – 1991. poginuo kao branitelj na Papuku. To se kaže: pao za Domovinu.

Stalo mi je – ne bez veze s tim – i do onoga što je Orešković imala za primijetiti Daliću. Uostalom, mogu i svojim riječima: imao sam navlas istu poruku za Dalića, prije 7 godina, nakon nogometnog SP-a u Rusiji, kada je kenjao (stara je to kenjaža) o patnji 5% onih koje iritira pjesma o ljubavi prema Domovini, i nek pate kad ih smeta. Nek poštuju da 95% uz Thompsona slavi pobjede. Uvijek isto nepismeno izvrtanje kojim klerikalni konzervativizmi sekularnu uskratu prava da svoje vrijednosti čine općima prezentiraju kao prvobitnu uskratu prava na svoju vjeru, čineći od sebe žrtve, koje se vrijeđa ako se ne padne na koljena pred njihovim vrijednostima. Dio naroda koji glorificira "Lijepa li si" izgovaran je kao Narod, hegemonski označitelj, dok "glasna manjina" ne predstavlja ravnopravne dionike sekularnosti već izrode: oskvrnitelje totema, koje se fetvom protjeruje iz plemena.

I kod Orešković je osnovna poruka iz odgovora Daliću – ista ta – apsolutno na mjestu. Nije to, doduše, bogznašta za reći, ni s moje ni s njene strane. Dalić je težak glupan, dakle laka meta: nije mogla ne biti u pravu taman se na trepavice postavila. 

Mimo toga, moram reći da mi se njeno pisamce uopće nije dopalo. Počevši od uvodne formulacije. 

Što joj je trebalo reći "da Zlatko Dalić, rođen u BiH, čija su usta puna zajedništva, etiketira nas Hrvate, ovdje rođene"? Pa nije Dalić etiketirao za nevoljenje Hrvatske po ključu rođenosti u matičnoj Hrvatskoj, u RH. Kakve onda ima veze gdje je sam rođen? I, ljudi dragi, zar vam nije na baš jako krivi način zavonjalo ovo "nas Hrvate, ovdje rođene"? Nije li nam tema ono bila tko je od građana RH vjernik tuđmanističke parareligije, a tko dionik sekularnosti? Ali, ne, evo, Orešković nas ispravlja: radi se o tome tko je Bosanac, a tko Hrvat, tko rođen u Livnu, a tko fetiv u hrvatstvu.

Čudom se čudim silnim aplauzima drugarica i drugova slijeva za takvo što. Pa čak i s centra djelomice. Upravo bi načelo građanskog liberalizma tražilo da svi budemo građani, a ne mjereni ključem porijekla ili etniciteta, kaj ne? Orešković za početak iznevjerava vlastitu posturu apostolke građanske države: logiku Dalićevog predmodernog tribalizma ne poništava, nego je samo okreće protiv njega, Bosanca & Hercegovca. 

Nije ta transpozicija slučajna ni benigna. Klišeizirano je pristojnokratska: "Mi Hrvati smo odgojeni i kulturni pa državnu zastavu, onu jednu i jedinu, ističemo u svečanim prilikama i bitnim proslavama, ne ogrćemo s njom stražnjice." Na što nam vuče ovo lociranje u porijeklo i etnicitet svojstava Odgoja & Kulture (bez kompleksa s obzirom na "s" viška, u hrvatskom jeziku nepotrebnog i smetajućeg kod instrumentala sredstva)? Impresivna je vjernost formuli kojom Orešković 2025. pada u rasističku šablonu agramerskog leta u nebo, razmontiranu još 1996. 

Da podsjetim, Boris Buden je u Barikadama razmontirao iluziju eksternalizacije barbarstva, po kojoj ćemo sve barbarsko u našem društvu upisati u odioznog Hercegovca. "Hercegovac se danas odbacuje upravo po onom istom rasističkom ključu koji ga je svojedobno doveo na tron te hrvatske državnosti. On, koji je bio ispred svih na junačkom domovinskom zadatku protjerivanja srpskih došljaka, uljeza, tih opančara i šiljoglavaca, on koji je najdublje zasijecao kad je trebalo sa zdravog, europskog, katoličkog, tisućljetnog hrvatstva odstraniti strano tijelo balkanskog primitivizma oličeno u srpskoj manjini u Hrvatskoj, našao se u ulozi svoje žrtve." Naime: "Sva sirovost, primitivizam, grubijanstvo Hercegovca, sva njegova provincijalna glupost i nezgrapnost, opskurnost ovog uljeza, služi samo jednoj svrsi – proizvođenju iluzije da je pozicija s koje se pripovijeda vic mjesto neupitne profinjenosti, velegradske prosvjećenosti, samosvjesne građanske moralnosti, visoke kulture i urbanih manira." Nasuprot čemu tuđmanistički kulturni idealizam, kao jezgra društvenog barbarstva u doba tranzicije, defakto potječe iz centra Zagreba. Zatucanost projicirana u uljeza iz BiH nije nego naličje pristojnokracijske idile, "šlajerom hipokrizije prekrivena ugnjetačka stvarnost njena kršćanskog morala, sirovi svakidašnji sadržaj fiktivne finoće njenog velegradskog odgoja"; u biti proizvod hrvatske velegradske malograđanštine. "Zato, kada ih čujete kako se Hercegovcima smiju, znajte, sebi se smiju."

Dalić je i prije 7 godina vrtio svoju pokvarenu ploču, trogloditsku, i dalići su je istu istijatu vrtjeli i prije 17 ili 34 godine. I jest, svjedočimo akutnom revivalu autohtonog hrvatskog fašizma, nabrijavanog u spremnosti za dom. Ali varate se ako mislite da vam ultimativno i dalje s druge strane te barikade stoji onaj vječiti krezubi ustaša koji vam je sve od 90-ih unošen u face kao lice domovinskog fašizma – isti onaj Thompson, onaj Dalić, onaj karikaturalni Skejo. Ma, da, da, ali samo u prvom planu. Ni onomad se žarište tog barbarstva nije stvarno nalazilo u užeglom čavoglavom ili hercegovačkom kamenjaru, već u uljuđenom centru Zagreba. U kakvom uljuđenom centru tražiti danas žarište?

Ratovi 90-ih su, obrni-okreni, ipak završili 90-ih. Ustašoidi s kamenjara su dežurni onda kada su neprijatelj Srbi. A tko je neprijatelj 2025.? Zar strašna Šumadija još uvijek? 

Borić ukazuje na užase bačenosti u rat, s onu stranu propagande: "nitko ne spominje ove moje prijatelje i tisuće onih koji su si oduzeli život nakon rata, samoubojice, jer nije u ljudskoj prirodi ubijati druge ljude, ali isto tako nitko ne spominje mnoge u invalidskim kolicima, niti one s protezama, šrapnelima po cijelom tijelu, ranama iz kojih već 30 godina nisu zacjelile i curi smrdljivi gnoj zbog bolničke bakterije i nehumanih uvjeta operacija, nema nigdje onih sa staklenim okom, bez ruke, bez nogu, psihički teško oboljele od PTSP-a na šaci tableta za smirenje samo da im prođe dan, nitko ne priča o pošasti alkohola i droge branitelja koji su oko nas i siguran sam da bi svi oni rado dali svoju vojnu mirovinu da mogu barem na jedan dan danas bez svega toga i da se ne sjete svih ti sranja i da barem mogu jednu noć mirno prespavati bez noćnih mora." 

Varate se ako mislite da se Anušićevo pumpanje mimohoda, aviona, tenkova, dronova i ročništva – patosa rata, sve u svemu – iscrpljuje na povratku starih ustaških vampira. Ono što se aktualno događa u Europi je – hajde da reduciram na najslikovitiji simbol – propast Volkswagena. I potreba EU/UK elita za militarizacijom te, ultimativno, ratom – da kroz vojnu industriju te zapasavanje populacija i tržišta vode novo vrćenje kapitala, ekstrakciju litija, grabljenje moći i vlasti. Da se bore da ostaju vladajuća klasa. Tko će slati novu mladost, našu današnju djecu, da ginu i fasuju šrapnele, proteze, traume, narkotike i gnojeve, svaku vrstu propasti, dok nova ili stara buržoazija iznalazi sve monstruoznije moduse akumulacije kapitala i sprema plijen po poreznim oazama? Triput pogađajte. 

U protestnoj noti Dalije Orešković izostaje ma i tračak svijesti o tome da obračun s novom militarizacijom – i starim fašizmom slijedom potreba nove militarizacije za probuđenošću naše mladosti – nije više moguć, niti suvisao, u vidu prostog obračuna pristojnokratske Hrvatske sa sirovim kamenjarom iza HDZ-a, kao nekad, u romantična vremena živog Gojka Šuška (premda su rijetki glasovi, poput Budenovog, i tada upozoravali da se radi o promašenom, reduktivnom fokusu obračuna). Ali pristojnokracija bi htjela da je svijet ostao kao nekad; za nju će početak i kraj politike do kraja vremene ostajati u fronti prema zastavama sa stražnje strane kulta Tuđmanove ličnosti. 

Sentimentalni odgoj Orešković pritom sam stav mirno pred zastavom ne dovodi u pitanje (navodno okej kad kulturan, karakteristično za "nas Hrvate"), kao ni hegemonsko katoličanstvo Hrvata (navodno okej kad zaista "ponizno", opet karakteristično za Hrvate "ovdje rođene"), nego jedino kriterijem stilizacije, ako je zastava nađena na guzici (tipično za one rođene u Livnu), a molitva "u plastici i šljaštećoj dron paradi" (nekulturno, đikanski, kamenjarski). 

U zastavu aktualne državice (oslobođene bilo kakve suverenosti ili političkog značenja u okvirima današnje Europe) zna se da se ne dira, ne samo zato što je zakonom zabranjeno, nego i zato što na Dalićevu propagandnu prozivku za nevoljenje Domovine valja odgovoriti – kad si buržoaska, malograđanska zastupnica – jedino demantijem. Ni slučajno demontažom uperenog kažiprsta. 

Jedan od starih Dalićevih nesporazuma je i onaj da u "Lijepa li si" nema ničega spornog, jer nigdje u pjesmi "poruka mržnje", nego je tek domoljubna, u njoj se samo voli Domovinu. Neće mi biti prvi put da podcrtavam papagajski karakter "uvriježene ideje" po kojoj nikakav problem nije u (etno)nacionalizmu, jer je to samo ljubav prema svom narodu, nego jedino u eventualnom šovinizmu, kao mržnji prema drugim narodima (onima označenima kao neprijatelji). Najodbojniji sastojak nacionalizma je upravo ljubav prema svom narodu, više nego mržnja prema drugima – precizan je bio Karl Kraus. Zato što ta fantomska "ljubav" prema jednom konstruktu, apstrakciji, simboličkoj presvlaci, ne može nego visiti u praznom kao patvorena emocija, internalizacija, usklađivanje s ostalim papigama normativnog kičeraja. Voli se pojedine ljude ili životinje, a ne čitave zemljopisne skupine (što šire, to apstraktnije), napose ne države. 

Osim toga, kad volimo "Hrvatsku", volimo li mi to hrvatskog radnika ili hrvatskog gazdu i što bi uopće trebala nekakva sveobuhvatna "ljubav" značiti? Šuplje parole. "Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskog kmeta sa hrvatskim grofom", upozoravao je Krleža.

Ali šta znaju o svijetu Kraus i Krleža. Nazad u posturi klasične buržoaske liberalke, Orešković se – umjesto u klasnom ratu – sidri u nacionalnoj sveljubavi, u identitetskoj zbornoj pjesmi. Pisamce završava tako da šest rečenica započne riječima "Mi Hrvati" – uz opetovano loše vladanje akuzativom zamjenice ona. Na više mjesta u tih par pasusa stavlja "ju" gdje treba "je", kao da ne govori hrvatski jezik, kako je standardiziran, po Vuku, nego tuđmanistički (samo naši famozni puristi, koji od 90-ih intenzivno "pohrvaćuju rashrvaćeni" hrvatski, inzistiraju na "ju"). Dobro, neka govori kako hoće. Uostalom, nisu mi smetale greške u Borićevom izričaju, premda baš i nije za peticu iz hrvatskog. A tko zna, možda ni moj. Ali ni njemu ni meni nisu puna usta Odgoja & Kulture "nas Hrvata". Ako joj i pustimo "ju" – kakvom koncesijom je otkupila pravo na ovo "mi", što nije tek lingvistički prerogativ? Kojim pravom natura i esencijalizira što odlikuje "nas Hrvate", "ovdje rođene" – npr. da smo Domoljubi? Otkud joj to?

I sam sam Hrvat etnički, ali ako mene pitate, odgovor Daliću i takvima poput njega trebao bi glasiti potvrdno: baš tako, ne volim nikakvu "Hrvatsku" – pa šta onda? 'Ko vas jebe s tim priglupim postrojavajućim imperativom? Zašto bi itko s dvije čiste išao biti Domoljub? A ne, zaboga, dokazivanjem svog Domoljublja, pristojnokratskim ljutnućem što se "glasnoj manjini" negira pravo da i oni budu Domoljubi. Esencijalno prihvaćajući premisu postrojavanja.     

Izvinjavam se, moji su iz Bosanskog Broda. Ona druga linija mojih, od kojih ne vučem prezime; etnički raseljenih jer je Tuđman Posavinu prodao za Grude Mate Bobana, za HR Herceg-Bosnu iz "Lijepa li si". Zar bi na primjer meni, Slavoncu – s Osijekom, Orahovicom i Slavonskim Brodom kao rodnim gradovima – od evo tog Bosanskog Broda, u kojem sam proveo bitne fragmente djetinjstva, trebali biti čuvstveno bliži, štajaznam... Ozalj, Buzet ili Trilj? Ništa kontra i tih gradova, ali s njihovim podnebljem ili bilo čime konkretnim iz njih nemam savršeno ništa, niti sam ikada bio u njima, tako se eto namjestilo (više sam po Papuku lamunjao ili plivao u Ukrini). Biram radije i Sombor, tu na pljunuti od Osijeka, odem biciklom kad mi dođe. Zar čisto zato da mi budu bliži i ljubavniji od Sombora ili Broda što su danas omotani istim plaštom simboličke zajednice – trenutno u sastavu RH, što je turbo kontingentna kategorija – te po etničkom kriteriju većinski hrvatskog stanovništva? To su bizarni konstrukti, a Orešković ih evo nekritički reproducira u sklopu natjecanja s Dalićem u Pravom Domoljublju, zapravo prihvaćajući i njegove temeljne konstrukte.

U dokazivanju se dokazanom glupanu Daliću – skretanju mu javno pažnje da on "glasnu manjinu", pazi šta, lažno optužuje – osjetila je potrebu dodati i hračak za Jugoslaviju. Za svaki slučaj, nek se nađe. Klasičnim stilom kriptonacionalističkih liberala iz doba hrvatske tranzicije: 35 godina otkako Jugoslavije nema, kao ni prijetnje da bi je opet bilo. Izostanak prijetnje je to što je i našla za shodno podcrtati: "Mi Hrvati" smo se, kaže, "razdružili i zauvijek pozdravili s Jugoslavijom. Nitko ju ne priziva natrag niti ju želi." 

Tako je. Kao komunjaru, probode me nagla bol u predjelu prepona na svaki spomen nacionalnih država, pa tako i te, pod čijim smo se simboličkim plaštem nekada identitetski identificirali. I "Jugoslavija" je, kao nešto za "voljeti", za identitetsko određenje, također bila patetični konstrukt, fantomska apstrakcija. "Domoljublje" prema njoj, sa sve grbom, zastavom i fudbalskim timom, je (bilo i jest) pusti kičeraj, šuplja parola, kao i prema bilo kojoj državi, sa sve grbovima, zastavama i nogometnim reprezentacijama. "Voljelo" li se to jugoslavenskog samoupravljača ili jugoslavensku crvenu buržoaziju?  

Do nečega drugoga mi je stalo. Što ćemo s Bosanskim Brodom mog djetinjstva ili bajk rutom do Apatina via Sombor? Socijalistička solidarnost po definiciji ne pita za etnicitet ni državne granice. S teritorija Hrvatske prvo će gledati, u drugarskom povezivanju, prema zemljama bivše Jugoslavije, kao prostoru zajedničkog jezika i dijeljenja još puno toga – neće sigurno prema Estoniji ili Kirgistanu. Ali to je samo taj vektor internacionale, a ne romantizam bivše države, pa taman nominalno i socijalističke. Daliću i dalićima ipak treba reći: mrš, naci govnari, prizivat ćemo Jugoslaviju dok vam svi zubi ne poispadaju od muke. Sigurno im ne treba reći: jao, ispričavamo se, puno se ispričavamo, krivo ste shvatili, ni mi ostali Hrvati, koji ne ustašujemo, totalno ne želimo Jugoslaviju, ma ni makac iz granica kapitalističke RH, ili barem EU. 

Lijepo kolutanje očima izazivaju ovi strašno usrećeni time što "nema više granica" otkako smo u šengenu. Kako nema granica, sestre i braćo? To može biti perspektiva poteza od Zagreba do Rijeke, kojem se pitanje granica podrazumijeva kao svedeno na pitanje granice prema Sloveniji – i, dakle, Parizu i Berlinu. Zapravo je fifty-fifty. Od, provjerio sam, 2028 km kopnene granice RH, oko pola otpada na bivše granice prema EU zemljama, dok druga polovica kilometraže ne da je još uvijek tu nego je zauzvrat još nepropusnija. Granice sad ima više, a ne manje... tamo gdje je bitno! Jebala vas skijanja po kortinplacevima ili kako se već zovu ti kurcipalcevi. Uostalom, ispred šopinga u Parizu ili Berlinu biram Arizonu svakog dana u tjednu i dvaput nedjeljom.

Tko je Dalija Orešković da mi kao Hrvatu diktira što mi je misliti o tome, budući da eto "mi Hrvati" tako mislimo? Krindž skoro kao onaj da smo i mi "ovdje rođeni", koji "nemamo drugu državu niti drugu domovinu", također Domoljubi. Šta, svi redom? E, pa nismo! Što bi vrla građanka s Hrvatima koji odbijaju biti bilo kakvi Domoljubi i kojima nije stalo do svetinje zaustavljanja na granicama unutar kojih ćemo Trilj ili Ozalj morati ćutiti kao svoje gradove, imali s njima kakve veze ili ne, ali zato one odmah tu preko Save i Dunava nećemo smjeti?

"Mi Hrvati smo i po samoodređenju i po Ustavu antifašisti", kaže dalje. Ali govori li ona to o komunističkom antifašizmu? Tzv. "građanski", paradni, joj ne priznajem. Ustaše su u bijeg natjerali partizani s crvenom zvijezdom na kapama, nikakvi građanski liberali (poznati po tome da vrlo pristojni, politički usredišteni u Odgoju & Kulturi). Što ćemo s nama koji smo zaista antifašisti, tj. komunisti? Ne uklapamo se najbolje u hegemonsko samoodređenje tranzicijske RH, pa nas izgleda isključuje iz "nas Hrvata". Pričekajmo, možda se iznenadi. 

Pa i prešli smo kao društvo u post-tranziciju, ako nije čula. Tranzicija je kao dovršena, ali hej Hrvati, hej sanjari građanističke utopije – baš time ste počeli shvaćati da je nećete nikad dočekati, ostajete zauvijek kmetovi. Neoliberalni okvir je uspostavljen i petrificiran u svojim obrascima i institucijama, ali mitski Zapad nikad nećete postati, jer mu dođete polu-kolonija s margine, dok se strukturni konflikti i nejednakosti samo razbuktavaju. 

Kapitalizam u krizi reagira po historijskom obrascu: liberalizam počne poprimati fašističko lice. Anahroni Anušić je, svojom zapelošću u 91-oj, Plenkovićeva poluga preko koje posve pljesnive Thompsona, Dalića ili Skeju, zapele u 41-oj, upreže kao korisne idiote mobilizacije novih generacija, ali pozor – u funkciji čega? Za koga ili što? Za potrebe formacije ratnog stroja i fortifikacije vladajućih klasa Londona, Pariza, Berlina, Brisela. Plenković nije u zabludi o tome, jako dobro zna što čini i kome služi, no varate se pritom ako mislite i da išta ovisi o tome da se njega i njegov HDZ uvjeri ili zbaci, nadglasa. Komprador nije nego kolonijalni upravnik. Jedina koju se pita je oligarhija iza Macrona, Merza, von der Leyen i Starmera, ili već kojih rotirajućih lica na fasadi tzv. liberalne demokracije. 

I naša pristojnokracija se podosta već osjeti na ustajalost, također zaglavljena u kategorijama 90-ih, odbijajući da razabere ili barem prizna konačan poraz ideje o tranziciji. Dan-danas se folira da je ime političkog neprijatelja – koji blokira proces prelaska u pristojno građansko društvo – prosto ono šovenskog nacionalizma, kamenjarskog, crne desnice (fini mali građanski nacionalizam, Domoljubni, ampak je obavezan).

"Mi Hrvati smo i lijevi i desni, i crveni i plavi, i bijeli, sa grbom i na njemu krunom u sredini, i vjernici i nevjernici", diktira za kraj svoje poslanice Orešković. "Sve smo. Samo nismo i nikada više nećemo biti crni."

Aha, među ostalim i crveni, veli gospođa? Ali to je puka retorika. Sve smo – osim što nije dozvoljen izlazak iz ovog "mi Hrvati" identiteta. Tko ga je i kad zadao? "Mi Hrvati smo se davnih dana odlukom na referendumu i odlukom naših državnih tijela razdružili i zauvijek pozdravili s Jugoslavijom." Čitaj: socijalizmom. Mjera hrvatstva, kako je i sama zadaje, sukladno postavkama liberalno-demokratske hegemonije, tako da strogo ne istupa iz šengenske i drugih granica kapitalističke RH, državice na periferiji EU i NATO-pakta, ne predviđa nikakvu mogućnost crvenih. Socijalizam nije opcija – ako ne govorimo o socijaldemokraciji, nego korijenskoj ljevici, antikapitalističkoj. Tačeristički parlament ne prima radikale s crvenim zvijezdama na kapama, jer neoliberalizmu kao "kraju povijesti" nema alternative. Osuđuje sve totalitarizme; pluralistički dozvoljava sav spektar osim stvarno crvenih... i crnih, ali to kobajagi.

Mnogi bi se mogli iznenaditi brže nego što se misli i o okamenjenosti propisanog identiteta. Možeš ti biti sto puta Hrvat, ali ipak živiš pod kupolom nadvijajućeg klimatskog smaka svijeta, na 40 celzijusa, za najhladnijeg ljeta ostatka tvog života. Možeš biti hiljadu puta Hrvat, ali gine li ti se zbilja za nečiju ekonomiju otimačine rijetkih zemalja u službi upogonjivanja vojne industrije?

Gospođa ne spominje žute u svojoj paleti hrvatskog identiteta, premda je jedina prava boja te pristojnokracije – kojoj se sav domet sastoji u otrcanoj simulaciji politike kao sukoba liberalne demokracije i crnog ekstrema – baš žuta. "'Proeuropski sam orijentirana, postdiplomac sam na europskom pravu, podržavam NATO i u petak ću glasati za desetak drugih odluka kojima se šalju naši vojnici u NATO misije', najavila je Orešković" (jesenas).

Zašto nije u stanju dokučiti odakle danas pristiže grmljavina? Zato što pristiže upravo iz smjera žutih centara moći, koji crnilu, kao što historijski obavezno i biva, instrumentalno pribjegavaju čim se nejednakosti previše razjape, štiteći fašizmom kapital od crvene prijetnje. Kako da pojmi da iza današnje fabrikacije spremnosti za dom ne stoje tek priprosti, zatucani ustaše, gena kamenih i zastava zalijepljenih na guzice, već prvenstveno uljuđeni europski liberali, do vrha napunjeni Odgojem & Kulturom – kad bi je to bacilo u kognitivnu disonancu?