Kako gradonačelnik Tomašević obmanjuje javnost o spašavanju grada

Draga javnosti, velike se drame ispod radara odvijaju, radeći ti o glavi, dok se tebi slabo što o tome govori. 

Posrijedi je – i dalje – saga sa stopiranjem izmjena i dopuna zagrebačkog Generalnog urbanističkog plana (GUP / IDGUP), pelcana s guranjem nam niz grlo novog zakona o prostornom uređenju. Da podsjetim: IDGUP je konačno usvojen 11. rujna, nakon što je Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine tijekom godine tri puta odbijalo izdati suglasnost o usklađenosti s važećim Zakonom o prostornom uređenju.

"Ovo je naša i vaša velika zajednička pobjeda", izašlo je tada Možemo s trijumfalnim priopćenjem. Naša i vaša, to bi značilo, citiram: "pobjeda javnog interesa". Gradonačelnik i stranka su se pobrinuli naglasiti – kao što i ja kupim foru – da se obraćaju baš tebi, javnosti. Obraćaju ti se kao zaslužni donosioci dobrih vijesti. Skreću ti pažnju da je GUP izmijenjen i dopunjen tebi na radost i veselje. Posebno podvlače da su kao sluge naroda radili u tvom najboljem interesu. "S jedne strane bili su građevinski lobi, tzv. kontroverzni investitori i HDZ-ovo Ministarstvo prostornog uređenja, a s druge strane bili smo mi, vi i svi oni koji žele stati na kraj urbanističkom kaosu u Zagrebu. Dok je njima primarni cilj bio maksimizacija profita nauštrb kvalitete života, nama je u prvom planu uvijek bio, i sada je, javni interes."  

Paralelno Senfovo obraćanje imalo je stil marketinške prezentacije (tebi, javnosti) o postignutim dobrim stvarima. Pobrojao je tri ključne stavke: 1) "stajemo na kraj urbanističkom kaosu i preizgrađenosti", 2) "širimo površine za društvene sadržaje poput vrtića i domova za starije"; 3) "širimo mrežu zelenih površina". 

A zašto onda rekoh da imamo dramu te da saga traje i dalje – ako istovremeno rekoh i da je okončana, i to tebi na sreću i zadovoljstvo? 

Odlučio sam ti se evo i ja obratiti – samo ja s lošim vijestima. Ne radi se o demantiranju dobrih kojima ti se reklamira gradska vlast, nego o nečemu paralelno na djelu. Neću se kritički baviti onime što je Senf prezentirao, već nečime čime se propustio pohvaliti. 

REKAPITULACIJA ZAKONSKOG APSURDA

Tekst se nadovezuje na svoj duološki prvi dio: "Kako ministar Bačić obmanjuje javnost i razara naše gradove", objavljen na ovom portalu 28. listopada. Tko nije čitao, naputio bih na taj redoslijed. Rekapitulirajmo u svakom slučaju prvi tekst. Prijepor je bio oko mogućnosti gradnje u zonama za koje je propisana obaveza izrade urbanističkog plana uređenja (UPU) – u periodu dok još ne biva donesen. Naime, po članku 79. važećeg zakona strogo je zabranjena nova gradnja u tom periodu u takvim zonama, na još neizgrađenim parcelama. Smije se samo rekonstruirati postojeće zgrade ili graditi zamjenske u istim gabaritima. Ministarstvo se ampak zalagalo da zaobilaženje te zabrane treba omogućiti, odnosno ugraditi izrijekom u IDGUP. Što Grad onda nije htio ugraditi (svaka čast) – pak je došlo do stopiranja. 

Ako si zbunjena otvorenim zalaganjem vrha resora za pravljenje sprdnje od propisa iza kojega bi imao stajati – to je zato što se zaista i radi o neobičnoj ideji, dosta sumanutoj, baš kako i zvuči. Znam, doduše, da nisi naročito iznenađena, na svašta su te već navikli.

Nominalna argumentacija je ipak bila legalistička. Samo apsurdna u legalizmu. Prije šest godina je, u mandatu ministra Predraga Štromara, u članak 146. zakona unesena iznimka kojom se efektivno poništava zabrana iz članka 79. – unoseći u zakon kontradikciju i besmisao. Bačićeva legalistička postura inzistirala je tijekom ove godine da se mora ispoštovati to što stoji u čl. 146. – prešućujući da u istom zakonu stoji i dijametralno suprotna, nespojiva odredba. A i da je sam kumovao toj kontradikciji.

Iznimka je 2019. unošena zapravo u paketu u članke 79. i 146. – tada Bačić potpisuje saborski amandman na osnovu kojega će je se ipak povući iz članka 79. Ali ne i iz članka 146.! Povlačenje je obrazložio (korektno i točno) stručnom neprihvatljivošću odredbe – ali gle vraga: to što je sam objasnio kao neprihvatljivo isturat će ove sezone kao, štoviše, imperativno, jer stoji u zakonu! Na temelju toga što se odredba čiju je neprihvatljivost (još jednom da kažem) sam sjajno objasnio – neobjašnjivo zadržala u čl. 146.! 

Pomrčina uma. Da ne počinjemo o beščašću skakanja u vlastita usta.

Prešutio je Bačić i da je čl. 146. izravno referencijalan na čl. 79. te da dobija svoj smisao tek preko njega – tako da u slučaju suprotnosti mjerodavnom može biti jedino odredba iz 79., nikako ona iz 146. 

U lipnju 2019. stiže, međutim, na upit Hrvatske komore arhitekata, naopako očitovanje ministarstva, koje mjerodavnom proglašava odredbu iz čl. 146. – i to na prazno, lišeno bilo kakve suvisle argumentacije, dakle čisto siledžijski. Potpisala ga je nekakva pravnica iz ministarstva, koja je odlučila podučiti urbaniste njihovoj struci. Dopis je odisao fiškalskom tupom arogancijom, koja s nadređene pozicije diktira o nečemu što na planerskom planu ne razumije, niti uopće razmišlja u tim kategorijama. Problem unutarnje nesuvislosti kontradikcije ne adresira čak ni s jurističke strane, naprosto ga preskače, pravi se da ne postoji – pravi se nevješta. Oko planerskog merituma se nevještom nije morala tek praviti, jer nije planerka i šta je se tiče, pa je mudro izbjegla ulaziti i u njega. Ali svejedno izdavši, bez ikakvih inhibicija, pravni ukaz, sa sve pečatom Republike Hrvatske! 

LJUDIMA SE MORA OMOGUĆITI DA GRADE

Dalo bi se govoriti o trilogiji ako uračunamo tekst "Dvostruki standard: Instrumentalizacija zakona u korist građevinskih i političkih lobija", objavljen 24. listopada na Lupigi. Naslov dobro oslikava o čemu tekst govori. Aplicirajmo: smisao fiškalske naopakosti u iskoristivosti je iznimke unesene u čl. 146. kao brvna za interese developerskih lobija. Zabrana iz čl. 79. kvari im račune, nalažući da čekaju donošenje UPU-a – a iznimka omogućava suspenziju te zabrane.

Povrh mantre o "nerazvojnosti" restriktivnije regulacije stanogradnje IDGUP-om, stari bandićevac Ivica Lovrić je u siječnju Gradu Zagrebu zamjerio "i uvođenje dvadesetak novih zona za koje je potreban UPU, što je također nerazvojni element". Jest, "nerazvojni" je za one koji razvoj vide u masnom profitu na bezglavom štancanju kvadrata. Upravo će inzistiranjem na iznimci unesenoj 2019. u čl. 146. – i da je se ugradi u GUP – a i da je se zadrži u novom zakonu o prostornom uređenju – ministarstvo omogućiti developerskim lobijima da zaobilaze gnjavažu propisanosti UPU-a.

U neposrednom kontaktu s dubokom državom, urbanistima se rušenje zaglavnog kamena urbanizma obrazlagalo rečenicama poput one da se "ljudima mora omogućiti da grade". Kojim ljudima? Običnom narodu, možda? Sugestija je svakako takva. A i Bačić je javno govorio o tome kako sve to rade zato što se ne smije obavezom provedbe UPU-a zaustavljati gradnju u Zagrebu. Gradnju općenito?

HDZ-ov prijedlog novog zakona o prostornom uređenju kolokvijalno je zvan lex-Nobilo. Među objašnjenjima koje je Senf dao o pravoj pozadini odbijenica IDGUP-u, ostalo je nedorečeno u kojoj je mjeri, po njemu, ministarstvo vođeno igranjem za konkretan projekt Ante Nobila, a u kojoj igranjem za lobije generalnije. Pričalo se i o lex-Pripuzu. Uglavnom, to su ti ljudi kojima se mora omogućiti da grade. Nobilov i Pripuzov problem predstavljao je valjda neposredan povod, ali rješenje kojem su se dovinuli predstavlja pandorinu kutiju. 

Stvar, uostalom, ne treba promatrati odvojeno od izmjena Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kojima se stranim državljanima iz svih zemalja članica OECD-a bezuvjetno omogućuje kupnju nekretnina u Hrvatskoj, ekvivalentno hrvatskim državljanima.

Pa ti, Bačiću, drvi o Vladinom programu priuštivog stanovanja, kobajagi, kad nahrupi sav bijeli svijet da u ovom eldoradu nekretninskog biznisa parkira, pere i plodi svoj kapital.

BEZUVJETNI UVJETI

Kako dočarati magnitudu katastrofe? To je kao da od stručnjaka koji pišu prijedlog Kaznenog zakona ministar pravosuđa zatraži da unesu odredbu s iznimkom: kažnjivo je ubijati ljude – osim ako koga ubiju zaslužni poduzetnici, onda je delikt u redu. Tri puta oni to odbijaju napraviti, jer suludo je, ali dok god odbijaju, zakon ne ide u proceduru, ostaje stopiran. Naposljetku pokleknu i unesu suludu odredbu, kriminološki kriminalnu.

Čiji bi to poraz bio? Svih nas, pravne države, sustava, republike. 

Analogija naizgled ne štima, jer ovamo govorimo o ministru koji traži da se unese u zakon, a onamo o ministru koji traži da se unese u GUP prema zakonu. Ali pomalo. Ugrađeno je već i u zakonu. I ostat će ugrađeno i u novom izdanju zakona. Uz dodanu travestiju u obličju novog čl. 208., kojim se zaslužnim poduzetnicima, povrh mogućnosti da grade kuće prethodno UPU-u, dozvoljava da, ukoliko UPU ne bude donesen u roku od dvije godine, grade i ceste kako im dođe!

Ali ako stoji već u zakonu, čemu onda uopće tolika frka da se odredbu ugradi i u GUP? Naime, GUP je podzakonski akt – nije jači od zakona. Ako je nešto u prostornom planu suprotno zakonu, primjenjuje se zakon. Zar nije onda – dok god u čl. 146. piše to što piše, i ako će ga se već tumačiti kao da ne postoji čl. 79. – nevažno što će o tome pisati po GUP-ovima (ili neće)? Zašto nije lobijima bilo dovoljno da kao trojanskog konja koriste zakonski članak (nevažno da li GUP-u unatoč ili eto i baš po GUP-u)? Zašto je zapravo Bačiću toliko trebalo da na mišiće ugura i baš u GUP analognu odredbu?

Zato što prostorni planovi – kako nalaže čl. 54. zakona. – propisuju s jedne strane uvjete gradnje, po kojima se unutar njihovog obuhvata izdaje dozvole (odredbe za provedbu plana), a s druge smjernice za izradu prostornih planova užeg područja. Ako će provedba ići direktno po GUP-u (a ne po UPU-u, kao planu užeg područja), onda se ne može dozvolu dobiti mimo nekih uvjeta gradnje propisanih samim GUP-om. Takvi uvjeti u GUP-u, logično, ne postoje za područja za koja je predviđena izrada UPU-a. Za njih se propisuje samo smjernice, a uvjete gradnje, za direktnu provedbu, će onda propisati UPU. Dakle, dok nema UPU-a – nema ni dozvole, developeri dragi, ma i da stoput piše u zakonu da imate načelno pravo na to!

Osim ako se izrađivaču GUP-a ne zavrne ruku da napiše nekakve uvjete gradnje i za ta područja. Paradoks je vidljiv s mjeseca: kakvi uvjeti gradnje za situacije u kakvima je sama gradnja, štoviše, zabranjena člankom 79. zakona?! Dabome da ih neće biti. Ne radi se o propustu u pokrivenosti uvjetima – pukotina počne zijevati tek u momentu kad politika odredi da gradnje svejedno može i mora biti tamo gdje je ne smije biti.  

Stručni izrađivač IDGUP-a dospio je otuda i u čisto tehničku nepriliku Bačićevim zahtjevom, jer ne postoji plansko rješenje na osnovu kojega bi se propisalo uvjete gradnje za dano područje. Da bi ih se napisalo, trebalo bi situaciju sagledati na razini konkretnog UPU-a, a tog UPU-a, je li, nema (i nije predviđeno da se kreće s gradnjom dok ga nema). Propisivanje pak uvjeta gradnje na GUP-ovskoj razini predstavljalo bi na tim područjima rabotu srodnu gatanju – u svakom slučaju šarlatanska posla. Nekakav set općih odredbi za sve moguće situacije uređenih parcela u obuhvatima još nedonešenih UPU-a – situacije nužno vrlo različite po svojim urbanističkim parametrima – bio bi jednako besmislen. 

Saga je izgleda završila tako što je Senf skupio sve najveće jurističke umove kojima Grad raspolaže da se dosjete rješenju – pa su Bačića uslišili tako što su se dosjetili općoj odredbi, ipak.

'Ajmo baš zaviriti. Na ime usklađivanja sa zakonom jačeg, člankom 98. IDGUP-a (str. 200) unesena je u članak 104. GUP-a (str. 217) prostornoplanska analogija dopuštanja zaslužnim poduzetnicima da pucaju po ljudima na cesti. Dodan je, naime, stavak 1., koji do donošenja UPU-a dopušta gradnju "novih građevina u skladu s propisom koji uređuje prostorno uređenje i odredbama ovog članka". Uvjeti su, dakle, propisani tako da se pozvalo na zakon (u kojem postoji odredba iz čl. 146.). Tautološki karakter postupka (GUP-om propisujemo ono što već propisuje zakon, jer nas Bačić maltretira da hoće točno tu eksplikaciju) otkriva svu svedenost zahtjeva na šuplju formalnost. U stavku 3. članka 104. GUP-a stoji, naime, da se gradnju omogućava "prema lokalnim uvjetima i pravilima urbanističke struke za nove zgrade koje imaju pristup" (itd.). 

Izvod iz Prikaza Odluke o donošenju IDGUP-a. Plavim slovima je označen tekst koji je dodan kroz zadnje izmjene i dopune.

Prema lokalnim uvjetima i pravilima struke? Radi se o plutajućim, nedefiniranim uzusima – izostaju bilo kakvi konkretni urbanistički parametri. Ali nikakav problem što je to bez sadržaja, jer ovom ili onom nobilu nisu uvjeti gradnje ni potrebni sadržajno. Potrebno mu je samo da nekakvi postoje – da se može reći da su tu – za zadovoljiti formu u sklopu zahtjeva za izdavanje lokacijske dozvole. Sve što mu treba je pokriće time da su uvjeti formalno propisani. Njemu je sila samo graditi, a ne graditi sad baš prema nekom suvislom planskom rješenju. Baš ga briga. Štoviše, još mu je bolje da je lišeno parametara, jer to znači da ih developer sam određuje za svoj projekt, kako mu se hoće. Propisani su uvjeti gradnje efektivno bez uvjeta, tako da mogu projektanti investitora crtati što i kako im se prohtije! Oni planiraju prostor, od slučaja do slučaja, a ne lokalna samouprava.

AKROBACIJE PRAVNOG VOLUNTARIZMA KAO ALAT MOĆI

Mala digresija. Bio je slučaj da je referent, po struci pravnik, odbio izdati dozvolu jer je projektantica isprojektirala po uvjetima gradnje iz UPU-a, a on je našao da su ti uvjeti suprotni onima iz plana šireg područja. Naime, u slučaju neusklađenosti, primjenjuje se plan šireg. 

Kako funkcioniraju smjernice za izradu planova užih područja? Osječki GUP primjerice dopušta (čl. 75.) da urbanist UPU-a središta Osijeka može propisati i veću etažnost od one određene GUP-om, ali ne veću od 10 nadzemnih etaža. Znači, ako bi taj UPU propisivao u svom obuhvatu maksimalnih 8 etaža, ta bi odredba bila mjerodavna kod izdavanja dozvola, bez obzira što GUP na istom mjestu predviđa max. 3, 5 ili 6 etaža. A ako bi propisao max. 11 etaža? U tom bi slučaju odredba UPU-a bila neusklađena s GUP-om i primjenjivala bi se odredba iz GUP-a. Jednostavno je.

Dolazi projektantica po dozvolu, recimo evo da je isprojektirala 8 etaža dozvoljenih UPU-om. Referent odbije, s obzirom na to da GUP predviđa samo 6 etaža. Bi li se radilo o neusklađenosti s GUP-om? Ne, nego o tome da je referent glup. Ne razumije kako rade smjernice. Ali zato može mahati presudom Upravnog suda koja ne razumije istu stvar. U nekom je predmetu iz Crikvenice, naime, riječki Upravni sud pokazao istovjetno nerazumijevanje da projektiranje prema odredbama UPU-a ne predstavlja neusklađenost sa širim planom ukoliko su same smjernice tog plana predvidjele takvu mogućnost! Da stvar bude gora, sud se pozvao na tzv. viši prostorni standard kao moguću osnovu razmimoilaženja užeg plana sa širim (čl. 62. zakona) – pa kako u ovom slučaju nije bila riječ o tome, ergo mu je UPU neusklađen. Halo, a smjernice šireg plana kao osnova?!

Lakrdija. Pa koliko je presuda nepismena? Slučaj navodim baš zbog tog dibidus analfabetizma o nečemu osnovnom s polja planiranja: korelacije direktne provedbe po uvjetima gradnje i smjernica za izradu užih planova. To je kao kad bi neki sud donosio presude s polja matematike, a kroz to pokazao da ne razumije ni Pitagorin poučak. 

Ali slučaj navodim i zbog nečega što zimus reče ministar Bačić, odbrusujući Gradu Zagrebu: "U zakonu je jasno navedeno da se lokacijska dozvola za građenje nove zgrade mora izdati ako postoji mogućnost njezina priključenja na prometnicu i postojeću infrastrukturu, a što je potvrdio i Upravni sud." 

Aha, Upravni sud je potvrdio? Koliku to težinu ima urbanisti su se osvjedočili naslušavši se tijekom godina s pravničke strane nepojamnih nepismenosti o svom polju, potpuno nebuloznih, a izricanih tupom arogancijom pravorijeka s pečatom. Sustav je degradiran također i zato što su pozicije resorne moći, i u krojenju zakona i u ovlaštenom tumačenju, rezervirane za sve same pravnike, deep state građevinare i geodete ili pak političare, čiji ukazi naprosto ne razmišljaju planerski, jer nisu kondicionirani na taj način, čak i kad bismo mogli pretpostaviti dobronamjernost i istupanje u dobroj vjeri. Nije slučajnost što se reagiranje Udruženja hrvatskih arhitekata i regionalnih društava arhitekata ovih dana žali upravo na posvemašnju isključenost arhitektonsko-urbanističke struke iz odluka o zakonodavnom okviru prostornog uređenja. 

Primjer iz Crikvenice, kojeg bi svaki bolji odvjetnik lako pobio, potvrđuje da to što je neki Upravni sud nekad nešto rekao ne može predstavljati samo po sebi ultimativni pravni pravorijek. Pa da prišapnem Gradu Zagrebu: i oko problematike članaka 79. i 146. navodna potvrda Upravnog suda – čak i ako povjerujemo načinu na koji ju je Bačić naveo – ne može ne biti slabo zasnovana, oprezno da kažem (za ne ići u nečiju osnovnu bistrinu). 

Dok stvar reducira na pitanje legalizma – tražeći da Grad Zagreb ugradi u svoj GUP spornu zakonsku odredbu – Bašić blefira da ona nije duboko pravno problematična. Podložna je, štoviše, i ustavnoj tužbi. Po čl. 129a. Ustava RH, jedinicama lokalne samouprave je garantirano pravo prostornog i urbanističkog planiranja na svom području. Kako ostvaruju to svoje pravo ako investitori dozvole dobivaju po urbanističkim parametrima kakve sami odrede, u izvrdavanju obaveze da grade po UPU-ima? Ako zakonodavni okvir čini sve što može da planerima efektivno izbije iz ruku UPU kao instrument?

ŠTO OSTAJE NEIZGOVORENO?

Medijski interes za temu – inače nepostojeći zadnjih par mjeseci – podjaren je neki dan oštrim istupom zastupnikâ stranke Možemo. Prenijeli su ga Index, HRT, Novi list, Tris, Istra24, Bauštela... dok je Tportal prenio sličan istup saborskih SDP-ovki. Mogla je struka pričati što hoće, vidljivost teme podignuta je tek kad su se uključili političari sa svojim presicama. Popratio je to onda i Telegram, člankom nazvanim "U režiji HDZ-a valja se jedna od najopasnijih ideja dosad: sprema li se predaja prostora velikim investitorima?" U leadu stoji: "Zaboravite ZDS, kreće ozbiljan politički rat oko privatizacije posljednjeg hrvatskog resursa". Podnaslov glasi: "U oporbi su cijelu priču već nazvali Privatizacija 2.0, niz prigovora imaju i strukovne udruge arhitekata". Sve na mjestu rečeno.

U svakom slučaju je za pozdraviti što je oporba reagirala. Premda je u prijedlogu novog zakona pregršt opakih gadarija za adresirati, probrat ću samo ono što su iz Možemo govorili na našu užu temu. 

Prijedlogom zakona se, podvukli su, otvara vrata za stihijsku, točkastu gradnju, sve samo da investitori ne bi čekali, bez adekvatne prometne, društvene i komunalne infrastrukture, bez škola, vrtića, domova zdravlja, kulturnih ustanova, sportske infrastrukture, parkova, javnog prijevoza. A kako se to čini? Pod dva, oduzima se lokalnim vlastima UPU kao ključni alat planiranja javnih sadržaja i standarda života u novim zonama – ako ga ne donesu u roku od dvije godine – čime ih se svodi na pasivne promatrače vlastitog razvoja. U redu, prepoznajemo predloženi čl. 208. novog zakona. Što je, ističu i iz Možemo, protuustavno, jer oduzima lokalnim samoupravama njihovo ustavno pravo da planiraju svoj prostor. 

A pod jedan? E, to pod jedan nisu precizirali! Zašto uopće okrećem redoslijed? Zato što sami nisu spominjali dio koji bi morao biti prvi spomenut, budući da ga se u prijedlogu novog zakona baštini iz važećeg zakona. Još jednom: iz važećeg. Riječ je o tome da je po istom članku Ustava protuustavna već i iznimka unesena 2019. u čl. 146. važećeg zakona (te zadržana u čl. 180. prijedloga novog zakona). Živimo već 6 godina situaciju latentne ustavne krize, a ne da ćemo je živjeti tek od prvog januara. 

Ne računajući brojne formulacijske nepreciznosti, koje laicima nisu za zamjeriti, nisu iz Možemo ništa krivo rekli. Samo je krivo ono što nisu rekli.

FATALNI USTUPAK

Logično pitanje: ima li uprava milijunskog grada kakav čestiti pravni tim? Ako nema, ne može li angažirati određen kalibar odvjetnika? Povrh upitnosti same zakonske i ustavne osnovanosti zahtjeva da ugrade kriminalnu odredbu u GUP, za većinu onoga što je Senf po medijima prijavljivao da ih je ministarstvo mrcvarilo u proceduri izdavanja suglasnosti – nema ama baš nikakvog zakonskog uporišta (vidi čl. 108.) i također je podložno tužbi. Zašto na primjer nije bilo takve tužbe? Nekakve pravne borbe prije nego što se kriminalnu odredbu u GUP stvarno i ugradilo?

Ovako, ne samo da će Nobilo moći nazidati svoje 63 etaže uz Savu, nego će moći mnogi nobilo. I svaka pripuz i svaka OECD šuša. A i apriori svakoj regresivnoj investiciji: poharan je sam sustav, razvaljen temelj planiranja kakvo bi moglo ijednog developera zaustaviti u zidanju kako mu se prohtije.

Na sjednici saborskog Odbora za prostorno uređenje i graditeljstvo, zastupnik Marin Živković apelira na ministra Bačića da zaustavi užas od prijedloga zakona po kojem "investitori mogu graditi unatoč planovima, gdje nema infrastrukture, to ide kontra javnog interesa direktno, kontra građana" – te da bi izglasavanje značilo stavljenost timera na urbanističku tempiranu bombu. Potuživši se i na to što se lokalne uprave moraju pokoravati investitorima. Uto uskače neki nazočni hadezeovac, upozorivši da je osnovno pitanje "tko je to stavio u GUP da bi dalje investitor to mogao tražiti", odnosno da "to nije ministarstvo nego Grad Zagreb". Netko sa strane dobacuje Živkoviću konkluziju: "znači, vi pogodujete investitorima". Bačić se samo nadovezuje: "ništa se ne može napraviti na tom prostoru drugačije od onoga što je propisano GUP-om" te da "taj koji to bude gradio, gradit će samo ono što je jedinica lokalne samouprave predvidjela, i ništa drugo".

Što je u svemu tragedija? Pa da, majkumu, znali su dočekati Živkovića gdje je Možemo tanko! Nažalost su u pravu po tom pitanju. Zašto su u pravu? Zato što je Grad Zagreb pristao ugraditi Bačićevu odredbu u svoj GUP. Preuzeo je na sebe teret kriminalne iznimke.

13 . sjednica saborskog Odbora za prostorno uređenje i graditeljstvo, 14.11.2025. U prvom planu ministar Bačić i duboka država. U drugom planu jake snage lijevog centra.

Urša Raukar-Gamulin i Ivana Kekin eksplicirale su potom protuustavni karakter prijedloga novog zakona, ali šupljina eksplikacije proizlazila je iz naprijed rečenog. Nije, jebemu, protuustavan ako je Grad Zagreb u svoj GUP to ugradio! Kako mu je onda oduzeto pravo da planira svoj prostor ako je licenca zaslužnim poduzetnicima da ubijaju na cesti ono što sad sam Grad planira GUP-om? Suštinski jest, ali Bačić se pokrio preko vašeg pokrića za investitore.

Iznimka iz članka 146. zakona bila je mrtvo slovo na papiru – dok god niste odlučili GUP-om osigurati uvjete gradnje za to. Bačić vas je, kažete, mučki prisilio? Eh, društvo. Potpisali ste se pod to. Pravno je ništavno da sad javnosti plačete kako je potpis iznuđen. 

Baš ste usrali motku tom ugradnjom u GUP. I to ne samo sebi, nego i svima nama ostalima. Zašto ste, dakle, pali bez imalo pravne borbe – bez ikakvog inzistiranja na greškama u tumačenjima – pri tolikoj jurističkoj problematičnosti onoga na što vas se prisiljavalo? I dok je još to na što vas se prisiljavalo bilo bjelodano protuustavno! Prije nego što ste odlučili učiniti ga ustavnim, ovjerivši s vlastite strane sistemski zločin ministarstva. Učinili ste sami sebe suučesnicima, pa vas sad Bačić i njegovi poltroni i mogu po sjednicama pokvareno prcati tim suučesništvom.

NE BERI GLJIVE AKO NE ZNAŠ

Osim šiljenja s člankom 146., Bačić je pod nepoštivanje zakona u sklopu izdavanja suglasnosti o usklađenosti IDGUP-a podveo i širenje obaveze provedbe urbanističko-arhitektonskog natječaja na neke lokacije u privatnom vlasništvu. Da tobože nije dozvoljeno "za određene lokacije tamo gdje to zakonom nije predviđeno". Da tada, kako reče, "nije sukladno zakonu obvezivati investitora na provedbu". Da Grad nema pravo nalagati viši prostorni standard. 

Prosto pršti iz Bačiča briga za investitore iznad svega – pa i razine prostornog standarda. A, dabome, za investitore, kojima je jedina briga monetizirati lokaciju, javni natječaj je još jedna nepoželjna kočnica. Povijest zakonâ o prostornom uređenju povijest je i degradiranja kriterija po kojima se provedba natječaja uvjetuje. I opet imamo element Bačićevog paradiranja nepristranim i beskompromisnim legalizmom, kobajagi samo inzistiranja na usklađenosti sa zakonom, s prešućivanjem okolnosti da s vlastite strane zakon i kroji – uz duboku državu ispred koje stoji – i to ciljano sabotirajući restrikcije za investitore. 

Struka će stavljati poseban naglasak na taj aspekt opstrukcije novim zakonom otuda što je doslovno zadužena za institut urbanističko-arhitektonskog natječaja (provedba ide po pravilniku Hrvatske komore arhitekata) – ali to ne znači da se radi tek o partikularnom interesu, cehovskom. Kočnice za investitore ugrađuje se u sustav zato što su dobre za kvalitetu prostora u kojem svi živimo. Javni projektni natječaj je, kroz konkurenciju ideja, najbolji poznati model nabave kvalitetnih prostornih rješenja – baš zato što se radi o konkurenciji ideja. Arhitektura nije serijska oprema da je se nabavlja kao tostere. Ne odlučuje, kao u običnom postupku javne nabave ("jeftimbe"), konkurencija cijena ili kvantitativnih referenci projektanata (tko je općenito u životu projektirao najviše kvadrata toga i toga), već tko je smislio najbolji projekt za taj pojedini slučaj, za tu konkretnu lokaciju, situaciju i projektni zadatak. 

Eskivaža provedbe natječaja za objekte od javnog značaja spada u kardinalne grijehe prema prostoru. A dio koji se Bačić pravi da ne razumije je da od javnog značaja itekako mogu biti i projekti za lokacije u privatnom vlasništvu. Pitajmo samo Splićane za neke hotele na Bačvicama.

E, sad, pravo da se propiše viši prostorni standard je garantirano člankom 62. zakona – kao pravo lokalnih planova užeg područja u odnosu na one šireg. Ne doduše u odnosu na zakonske odredbe, pa ni onu o natječajima (čl. 55.) – taj dio je točan. Nije, međutim, jasno zašto je Bačić uopće potezao pitanje višeg prostornog standarda. Mislim, jasno je – radi puštanja dimne zavjese. Nije niti potrebno pozivati se na viši prostorni standard po čl. 62. da bi lokalni prostorni planovi imali pravo uvoditi svoje dodatne kriterije za provedbu javnog natječaja, odnosno propisivati tu obavezu GUP-om i na dodatnim lokacijama. Bačić tobožnju suprotnost zakonu izvodi iz fiks-ideje po kojoj se prostornim planovima ne bi smjelo propisivati ništa što nije propisano krovnim zakonom – ništa, dakle, dodatno u odnosu na zakon. Pa baš tome planovi i služe, pobogu, po definiciji njihove podzakonske uloge! Inače bi nam bilo dosta imati zakon sam. Izjava je za pitati ga je li udarao gdje glavom skoro, je li išao u šumu brati gljive.

Na isti se "argument" na bazi upale mozga – tumačenje protivno samoj osnovnoj ideji uloge prostornih planova – ministarstvo poziva i u pokušaju protuustavne zabrane jedinicama lokalne samouprave da svojim planovima šireg područja ubuduće propisuju još i neke druge UPU-e povrh onih određenih zakonskom obavezom, kao i viši standard definicije osnovne infrastrukture od one minimalne iz zakona. Osiljenost u službi investitorske klase je prešla u fazu potpune sumanutosti.

BAČIĆEV BIJEG KROZ SENFOVU RUPU

Na sjednici saborskog Odbora Sandra Benčić je prozvala Bačića, posve ispravno, zbog davanja "privatnim investitorima da uređuju prostor naspram onih koji su to trebali raditi u javnom interesu i trebaju raditi, a to su jedinice lokalne samouprave i druga tijela javne vlasti", odnosno zbog toga što umjesto da struka planira prostor, a investitorima i građevinskim firmama se kaže što mogu graditi, ministarstvo je napravilo obratno. 

Bačić joj odgovara školskim primjerom tu quoque logičke greške: uperivši prstom, umjesto odgovora, na nedosljednost Možemo i posljedični gubitak prava da govore o javnom interesu. "Vi ste izgradnjom stadiona u Kranjčevićevoj pokazali koliko vam je stalo do javnog interesa i do građana." Zamjerio im je pravljenje obruča oko stadiona, metar širokog, kako bi izbacili susjede, tj. javnost iz postupka izdavanja građevinske dozvole, kao i licemjerje u zalaganju za urbanističko-arhitektonske natječaje. "A za najvažniji projekt Grada Zagreba, koji će bitno odrediti vizuru Trešnjevke, niste proveli urbanističko-arhitektonski natječaj. I vi sad nama govorite o tome brinemo li o javnom interesu i o prostoru Grada Zagreba i Republike Hrvatske?"

Čak nije samo do stadiona. Slučajno znam i mogu posvjedočiti da je Senf odbio ići u niz već pripremljenih natječaja, zato što mu Društvo arhitekata Zagreba, kao provoditelj, nije smjelo, taman i htjelo, ponuditi cijenu kakva bi mu se sviđala. Natječaj danas skuplji je od natječaja jučer. Postoje uvjetovanosti koje su unazad par godina znatno digle cijenu provedbe i postoje zabrane da se ide ispod toga. Ali ta razlika je znatna samo postotno, a u apsolutnim omjerima se radi o zanemarivoj razlici u cijeni investicije. Među investitorima vlada nazor kojeg posebno boli baš ta sića gore-dolje za arhitekte – zato što ih uzima kao valjda neesencijalan dio gradnje, suvišan, nametnut trošak – ali se ni ne trepne kad cijena samog građenja po kvadratu vrluda taman i za tisuću eura. Lov u mutnom građevinskog biznisa, koji si nabija opscene marže, biva progutan bez pitanja, možda i bez pojma o tome gdje se sve biva pravljen budalom, ali hej, stani malo babalui ako se za provedbu natječaja mora platiti malo više nego nekad. E oko tog kusura ćemo tjerati mak na konac! Senf je u gradonačelničkoj fotelji preuzeo tu investitorsku maniru, da seljački štedi na arhitektima, da mu nerv šparnosti iznervira ta dimenzija gradnje, da gleda kako da uhvati krivinu i prođe jeftinije baš na tom planu.

I nije to jedini znak asimilacije u identitet građevinskih investitora i njihovih marifetluka. I ne samo da je za stadion u Kranjčevićevoj eskivirana provedba natječaja (što je kompromitantno u samom porivu) ili da su se sjetili notorne fore s obručom za izbaciti susjede iz postupka (što je manipulacija par ekselans), nego je i projekt proglašen rekonstrukcijom (što je falsifikat, budući da je prozirno da se radi o novoj zgradi kao kapitalnoj javnoj investiciji). Triput pogađajmo zašto je bilo nužno podvaliti ga kao rekonstrukciju. Što ono zabranjuje čl. 79 zakona? Novu gradnju na područjima za koja je propisan UPU. Dopuštajući rekonstrukcije. 

Baš dražesno, jel'da? Ne može se reći da je to službeno isto kao ono što radi Nobilo, u vezi čega su i imali čitavu trakavicu s Bačićem  – jer Bačić i Nobilo traže službeno da se može uvaljivati čak i novu gradnju – ali također predstavlja izvrdavanje iste zakonske zabrane, odnosno UPU-a kao instrumenta planiranja. Realno se i ovdje radi o novoj gradnji, drugačijih gabarita, posve novih arhitektonskih svojstava, tamo gdje bez UPU-a ne bi smjelo biti nove gradnje. 

Od cijele ispravne pozicije u sukobu s ministarstvom oko čl. 146., koju je Senf toliko medijski ispotencirao, i čitavog zalaganja za ustavno pravo lokalne uprave da sama planira svoj prostor, ostade tek poražavajuća spoznaja da se u praksi odaje suštinski istovrsnom zaobilaženju planskog pristupa.

Sve to ne znači da je Bačić išta manje odgovoran za opstrukciju prava Grada da obavezu provedbe natječaja propiše i za neke lokacije u privatnom vlasništvu. Problem možemističke nedosljednosti ne leži, naravno, u tom dijelu, već u onom u kojem Senf kao javni investitor sam ne prakticira što propovijeda – zaista i sam radeći tešku štetu javnom interesu (svaka eskivaža i natječaja i UPU-a to jest). Problem je i što na taj način otvara prostor Bačiću da protunapadom izbjegne odgovoriti na dobra i prava pitanja, bilo o natječajima (kao što je učinio zimus), bilo o onome što ga je Benčić pitala: generalnom namještanju zakona tako da prostor uređuju privatni investitori. 

LIMENI ZVUK TRIJUMFA

Živković se na presici potužio što si Vlada daje ovlasti da blokira izmjene i dopune lokalnih planova, "kao što je već učinila u Zagrebu, kad god ti planovi čuvaju prostor iz perspektive javnog interesa, a ne interesa građevinskog lobija".

Trijumfalni proglas iz rujna bio je baziran na istoj premisi o radu za javni interes – i nije da je kriva. Ali nije ni da nije kriva. Čak i da stavimo na stranu da se Senf u svojstvu javnog investitora evo ponaša slično kao ti građevinski lobiji, ostaje vrijediti činjenica da pandorinu kutiju developerske devastacije prostora ne otvara tek prijedlog novog zakona o prostornom uređenju, pa čak ni važeći zakon sam po sebi, spornom odredbom iz čl. 146., nego tek njena ovjera kroz GUP. Koju je potpisao, zacijelo i naložio – tko? Senf. Utjeran u rolu Bačićevog suučesnika. Dozvolit ću si reći: pa i posravši se na napore stručnog izrađivača IDGUP-a u dugotrajnom odbijanju da ugradi suludu, kriminalnu odredbu.

Draga javnosti, otkud da su ti Senf i Možemo – koji sve čine tebe radi – takvo što prešutjeli, obraćajući ti se onolikim trijumfalizmom? Išli su te uviđavno poštedjeti zaguljene fiškalštine članaka i stavaka? Prije će biti da bi im onemogućilo da politički kapitaliziraju usvajanje IDGUP-a. Uši nam probiše svojim i tvojim velikim trijumfom.

Na sjednici Odbora, Kekin kao zadnji odgovor na Bačićevo patronizirajuće pravljenje blesavim ispali kriterij biračke podrške u vezi maltretiranja Grada kroz postupak suglasnosti: da su lokalni izbori u lipnju pokazali kome su povjerovali.

Zadnja istina sage je da je suglasnost napokon izdana i IDGUP usvojen otuda što je u obaranju ruku između gradonačelnika i ministra popustila gradonačelnikova ruka. Ne bih pobijao dobre vijesti kojima se Možemo reklamira svojim potencijalnim biračima (po one tri promotivne točke – ne sporim ih), ali paralelno je na djelu ta neugodnost kojom su se u PR prezentaciji propustili pohvaliti. IDGUP je dobio zeleno svjetlo samo zato što je Senf kapitulirao, pristavši da mu Bačić zavrne ruku. I to bez prave pravne borbe. Pa čak i da kažemo 'ajde, u redu, jači kvači – to u rujnu nije tako i prikazano. Senfova kapitulacija predstavljena je kao Senfova pobjeda. 

Upitan jesu li radili kompromise da ministarstvo izda suglasnost, Senf odgovara da jesu – kako ne bi zaustavili proces. "10% stvari, koje nas Ministarstvo traži, po nama idu protiv interesa građana grada Zagreba" – dodaje – "međutim, zbog ovih 90% u našim izmjenama GUP-a, zbog kojih će grad biti zeleniji i imat će građani bolju kvalitetu života, zato smo prihvatili ta traženja Ministarstva, jer drugog izbora nemamo, ako želimo uopće usvojiti izmjene, koje imaju 90% stvari koje su dobre za građane". Na prvu zvuči kao razumljiva, čak razumna odluka, no pravi se da ne zna da je u ovih 10% uključena pandorina kutija, krimen svih krimena prema prostoru, koji diže u zrak sami temelj urbanističkog planiranja. I koji, štoviše, tek tim činom prihvaćanja i ovjere, ugradnje u IDGUP – pokrića za mutne investitore pruženog davanjem bjanko uvjeta gradnje – postaje taj i takav krimen. S mrtvog slova na zakonskom papiru se promećući u uragan realnog urbicida.

Nema dileme da istinski zlikovci stoje s druge strane barikade u okviru sage, ali stvarnu borbu za prostor i javni interes bi predstavljalo tek to da su Senf i Možemo išli sukob s ministarstvom istjerati na čistac – po svim točkama protuustavnosti ili pravne neutemeljenosti. Ali kako onda već u rujnu izaći za govornice i slavodobitno obznaniti da građani imaju GUP (kao nekad Tuđman što nam je prodavao da imamo Hrvatsku)? Bilo im je preče da javni interes i građani – od silne brige baš za njih – progutaju tih tobožnjih samo 10%, kako bi čim prije mogli uknjižiti političke bodove na svom stranačkom računu. 

Cijeni se i da su se u borbu do kraja odlučili upustiti tek sad oko prijedloga novog zakona, kao rijetki oporbeni glasovi (sve priznajem), ali nakon što je u članak 104. GUP-a upisano što je Bačić izdiktirao, malo je kasno za spasiti grad i državu. I zvuk toga može biti isključivo limen.

Halo, javnosti? Jesi tu? Nisi? Ništa, uživaj u hajlajtima kojima ti se podcrtalo benefite izmijenjenog GUP-a.