Skoči na glavni sadržaj

Neron naših dana

Tomislav Jakić

<p>Vanjskopolitički komentator koji nije htio zavijati s vukovima</p>

  • trump.jpg
    Donald Trump, predsjednik SAD-a
    Foto: TASOS KATOPODIS / GETTY IMAGES NORTH AMERICA / Getty Images via AFP

Novovjeki Neron nije zapalio svijet. Još nije!

Nema prikladnijeg opisa stanja u svijetu nakon što je Amerika, zajedno s Izraelom, napala Iran i nakon što je američki predsjednik suočen s nečim što je on smatrao nemogućim, naime, da se - poslije punih mjesec dana žestokih napada - napadnuti Iran ne samo brani, nego i napada, zaprijetio „uništenjem cijele jedne civilizacije – iranske“. Da bi neposredno prije isteka roka ultimatuma, svoju prijetnju opozvao. BBC će reći: očekivano, ali ne i neizbježno.

Slijedila je prava orgija samohvala i laži, kako bi se cijelome svijetu prikazalo, figurativno govoreći, da crno nije crno, već je bijelo. Jer, Iran nije prihvatio ono što je Trump tražio, tvrdeći - lažno - kako cijelo vrijeme pregovara s Irancima. U posljednjem trenutku Trump je morao prihvatiti iranskih 12 točaka. Da je time, objektivno, Amerika pretrpjela poraz, što - naravno - nitko nije htio priznati; umjesto toga smo mogli čuti gotovo nadrealističke, fantastične priče o američkoj velebnoj pobjedi, o tome kako nema takve armije na svijetu, kakva je američka, kako je američko oružje najbolje i najubojitije na svijetu. Ukratko: očiti poraz pretvoren je u sjajnu pobjedu.

A svemu tome je prethodilo - što? Idemo, dakle, od početka. Možda će tako stvari biti jasnije.

Prvo i najvažnije: Amerika i Izrael su napali Iran. Bez ikakvog povoda. Dapače - usred pregovora o razrješenju krize, nastale zbog toga što je Amerika (!) napustila međunarodni ugovor koji je bio zamišljen kao brana da se iranski civilni program korištenja atomske energije ne pretvori u izradu nuklearnog oružja. Nikakve neposredne opasnosti od Irana nije bilo - osim u Trumpovoj mašti.

Drugo: napadnuta se zemlja branila, dakle Iran se branio - uz ostalo i zatvaranjem Hormuškog tjesnaca - plovnog puta iznimno važnoga za dopremu energenata praktično cijelome svijetu. 

Treće: Hormuz nikada nije bio zatvoren za sve. Nikada! Naravno da Iran nije dozvolio promet tankera iz Amerike i Izraela (oni su ga napali, zar ne?), odnosno njihovih saveznica; ali ni iz zemalja Evropske unije koje su, barem u prvim trenucima ignorirale činjenicu kako je riječ o agresiji na Iran. Pa su bile sklone osudi Irana zbog napada na američke baze u zemljama Zaljeva, „zaboravljajući“ tko je tu koga napao.

I četvrto: kada je vidio da se stvari ne odvijaju onako kako je on zamislio i očekivao, Trump je pokušao u prvi plan izvući pitanje slobodne plovidbe Hormuškim tjesnacem, tražeći od zemalja NATO saveza da tamo šalju ratne brodove koji bi se, zapravo, uključili u američko-izraelsku agresiju na Iran. Da bi morao „progutati“ najprije njemačko odlučno „ne“ uz dodatak „ovo nije naš rat, niti smo ga mi započeli“, a potom i odbijenice nekoliko drugih članica NATO.

I tu počinju „igre bez kraja“. Trump najprije poručuje onima koji oklijevaju da mu se priključe (u agresiji protiv druge suverene zemlje!) neka i ne dolaze, jer on je već ionako dobio rat. Potom ipak ponovo traži da izvrše svoju obvezu prema Americi, kao vodećoj sili NATO, da bi napokon završio s porukom Evropi: idite sami i uzmite si svoju naftu. A cijelo vrijeme podsjeća kako on „hoće“ Greenland, a Evropa ga u tome sprječava, i u istome dahu najavljuje kako je spreman „preuzeti“ Kubu.

Nažalost, glavni tajnik NATO-a, čovjek koji na svoju sramotu i na sramotu zemlje u kojoj je svojedobno bio predsjednik vlade (Nizozemske) drži neslavni rekord među onima (poput DP-a u Hrvatskoj) koji upravo nedostojno podilaze Trumpu, imao je jedan od onih svojih čuvenih susreta sa šefom Bijele kuće. Pa je nakon toga izjavio kako neke države članice NATO očito „nisu prošle na testu“, što je bilo dovoljno britanskome premijeru da brže-bolje skupi nekoliko ratu sklonih članica NATO kako bi počeli s razrađivanjem planova za međunarodnu akciju kojom bi bilo uspostavljena slobodna plovidba Hormuzom (koja, kao što smo rekli, nikada i nije potpuno bila prekinuta). 

U međuvremenu Izrael „minira“ ono o čemu su, se preko posrednika, dogovorili SAD i Irak, napadajući Libanon, što će reći palestinski Hezbolah (koji se uključio u rat tek nakon što su SAD i Izrael napali Iran). Mrtvi se broje u tisućama, dok broj protjeranih prelazi milijun. 

Ukratko, od prekida rata neće biti ništa. Bez obzira na razgovore što su započeli u Pakistanu. Iran nema ama baš nikakvog razloga vjerovati drugoj strani, jer neće i ne može zaboraviti da su ih do sada dva puta napali usred pregovora. Trump, s druge strane - ma koliko da sve više živi u svijetu fantazije što sa realnim svijetom ima sve manje veze - ipak ne može zaboraviti kako su mu Iranci pomrsili planove. Trump želi osvetu, on želi nastavak rata, pa još i više od toga. Svjestan je, naime, toga da će izgubiti djelomične izbore za Kongres, što znači da će izgubiti većinu s kojom sada raspolaže. Pa neće više moći vladati samo uredbama s izvršnom snagom. Neće više, kratko rečeno, moći vladati kao diktator.

Trump, dakle, mora izbjeći izbore. Kako? Širenjem ratnog sukoba, pa i dovođenjem američkih vojnika na tlo Irana. Što, naravno, pretpostavlja i ljudske žrtve, ovoga puta i na američkoj strani. A što to onda znači? Da je Amerika u ratu, ne samo da nekoga bombardira ili raketira, nego da je „do grla“ u ratu. Amerikanci ginu, mrtva se tijela dovoze na pogrebe u Ameriku i što je onda „normalnije“ nego odgoditi izbore za neki drugi trenutak, najvjerojatnije onaj u kojem će biti proslavljena još jedna sjajna pobjeda američkog oružja.

Hoće li takav manevar Trumpu uspjeti, to je otvoreno pitanje. Da će pokušati, više je nego vjerojatno. S kakvim uspjehom, to je neizvjesno i svakim je danom sve neizvijesnije. Jer, u Americi jača otpor predsjedniku za koga sve više ljudi, i to ne bilo kakvih i bilo kojih ljudi (čak i iz redova njegovih dosadašnjih pristaša), govore kako je „slučaj za psihijatra“. Poteže se i mogućnost aktiviranja, po prvi puta, ustavnog amandmana što se odnosi na slučaj kada predsjednik nije u mogućnosti obavljati svoju dužnost.

 I onda još ostaje pitanje Evrope. Jer, to je ključno pitanje. Hoće li se Stari kontinent uspjeti osloboditi svoje, u prvome redu mentalne, a tek onda ekonomske i vojne ovisnosti o Americi - to je pitanje svih pitanja. Nažalost, kako stvari stoje, u Evropi, takvoj kakva je sada, u Evropi što je i dalje obuzeta ratom protiv Rusije - na svoju štetu i na golemu štetu Ukrajine i Ukrajinaca, u toj Evropi jedva da ima i snage i pameti, da se provede toliko potreban zaokret, odnosno da Evropa ponovo „nađe svoju dušu“. Španjolski premijer jedini kao da je dorastao tome zadatku. On je, međutim, sam. Za sada barem.

I to bi bilo to. Legenda kaže kako je rimski car Neron zapalio Rim i potom uživao u svojem (ne)djelu, okružen svojim dvorjanicima. Trump ima moć da zapali, doslovno, cijeli svijet. A da ima želju da uđe u legendu, u to sumnje nema. Hoće li to biti u ulozi poludjelog „cara“ koji je zapalio svijet u kojemu živimo, ostaje da je vidi. 

Nećemo dugo čekati.