Svi u naše stado, tko nije s nama taj je komunjara

To je veliki politički poraz Tomaševića, rekao je premijer Andrej Plenković nakon presude i nagodbe u slučaju krađe zagrebačkog novca u aferi Hipodrom. 

Kako to da predsjednik stranke, koja svako malo ima velik problem s HDZ-ovcima koji su ukrali milijune, kaže da je Tomislav Tomašević doživio poraz s jednom velikom aferom u koju čak nisu ni umiješani članovi njegove stranke? Tajna je u politici koja birače svrstava u grupe, u plemena ili u skladu s hrvatskom tradicijom, u stada. Dakle, nije važno je li to što ja govorim točno, važno je da zadam udarac protivniku, a onda mi moje stado plješće. Riječ je o političkoj polarizaciji koja doseže maligne razmjere, po staroj krilatici: divide et impera, podijeli i vladaj. 

Polarizacija sama po sebi sasvim je u redu, moramo se podijeliti na više tabora u demokraciji. Problem je kad se očekuje da sve što se proizvede u jednom, svi ostali članovi stada podržavaju. Dakle, ako ste HDZ-ovac, očekuje se da imate isti glazbeni ukus kao Plenkovićeva djeca i ministri pa da hrlite na pastirske koncerte s mačevima. (Mala digresija: možda bi najviša klasa u Hrvatskoj mogla njegovati i malo bolji ukus, možda barem šlageri ako već ne filharmonija.)  No, šalu na stranu, Thompsonovi koncerti i glazba služe kao lakmus papir tko je pravi Hrvat, a tko komunjara ili možemovac, pa predsjednik Sabora Gordan Jandroković kaže kako bi volio da oporba može doživjeti to zajedništvo na koncertu! „Došli smo slaviti... Žao mi je što niste bili da osjetite tu ljubav, ponos i zajedništvo.“

Reklo bi se, tko ne voli Thompsona,  nije baš pravi Hrvat, za njega su nedostižni „ljubav, ponos i zajedništvo“. HDZ već dugo manipulira političkom polarizacijom, koristi svaku priliku da obnovi i pojača podjele u društvu. Ljubav, ponos i zajedništvo nije, dakle, za svakoga u Hrvatskoj, poziv je to kojem mnogi ne mogu odoljeti, ta stara je to navada ne samo iz doba Jugoslavije nego i iz vremena vjernika i heretika, u oba slučaja izgon je mogao donijeti jako ružne posljedice.       

Što donosi svrstavanje u torove? O političkoj polarizaciji govori američki politički filozof Robert Talisse. U društvu i razgovoru s istomišljenicima naša se stajališta pojačavaju i zaoštravaju do ekstrema na kakve prije nismo ni pomislili. K tome,  povećava se neprijateljstvo prema pripadnicima drugog tabora, a i  jedno i drugo loše utječe na demokraciju. Dolazimo u situaciju da nema razumnog donošenja odluka, sve što „naša“ strana odluči mi podržavamo, a protivimo se prijedlozima druge. Tako „naša“ strana može raditi što hoće, slično kao i druga kad dođe na vlast, i demokracija je sasvim okljaštrena. 

Dakle, kad se ljudi druže s ljudima koji misle slično kao i oni, usvajaju radikalniju verziju vlastitih stavova. Družeći se uglavnom  s istomišljenicima, postajemo ekstremniji i manje otvoreni drugim stavovima. Ako to činimo često i dugo, protivnike počinjemo demonizirati. Dakle, upravo naši politički saveznici smanjuju naše mogućnosti da se ponašamo demokratski. 

Talisse kaže kako polarizacija ne može biti izliječena, nego samo kontrolirana te kako je riječ o autoimunoj bolesti demokracije. Najveća prijetnja američkoj demokraciji dolazi iznutra, govorio je ovaj američki profesor nekoliko dana prije nego što je Donald Trump izabran drugi put, i bio je već tada zabrinut za demokraciju u Americi. 

‘Srce Trumpove strategije i možda cijelog MAGA pogleda na svijet je shvaćanje da su pravi Amerikanci samo oni koji glasaju za Trumpa.’ rekao je Talisse.

 A i u Hrvatskoj je takvo prisvajanje jako poznato, HDZ još od Domovinskog rata sebi pripisuje jedino pravo hrvatstvo, sve zasluge za pobjedu u ratu i na tome živi 35 godina. U retorici Franje Tuđmana, oporbenjaci su bili ‘crveni, žuti i zeleni vragovi’, a i danas premijer u Saboru ima samo ‘birane riječi’  za pripadnike opozicije. Doduše,  ni oni njemu ne ostaju dužni,  ne toliko SDP-ovci koliko Most i Možemo. Protiv Možemovaca ide poseban rat, vode ga i premijeru bliski mediji, u toj zelenoj koaliciji HDZ vidi veliku opasnost, jer, slično kao i HDZ, djeluje uistinu kao sekta u kojoj se zna što točno misliti o svakom pitanju, nema tu iskakanja. Samo što je HDZ prikopčan na velike sustave, Katoličku crkvu, branitelje, reprezentaciju, pa je jači i privlači više ljudi u pobjednički tabor.  

 Ali, utjecaj crkvenih organizacija na zapadu slabi, nogomet ostaje zabava za niže klase, naročito ako naš tim više ne pobjeđuje, branitelji su sve stariji i vrijeme možda radi za nove partije, koje privlače svojim zelenim politikama, biciklima i LGBT povorkama, i dalje bez prave koruptivne mrlje. 

_ Ideja da, ako netko želi biti pravi građanin, mora glasati za republikance i za Trumpa, pogađa me kao duboko antidemokratska. Nema prostora za neslaganje, za debatu ili za razlike u političkoj procjeni. Da, moramo biti zabrinuti - kaže Talisse. 

Na sve dolazi i ideja da se ljudima koji ne misle isto kao mi oduzme državljanstvo! Domovinski pokret izmislio je akciju navodnog pomaganja Hrvatima u BiH, i ukrasio je prijedlogom da se Hrvatima u BiH koji ne misle kao oni - oduzme hrvatsko državljanstvo! I o tome se raspravlja u novinama, kao da je ideja da se nekoga izbaci iz državljanstva zbog političkih pogleda sasvim legitimna, kao da se tu ima o čemu raspravljati! I to nije paradoks demokracije, nego temelj demokracije, a Ustav RH izričito navodi kako državljanin RH ne može biti prognan niti mu se može oduzeti državljanstvo. Valja podsjetiti da je izgon bio običaj mnogih tirana i puno je poznatih ljudi provodilo dane u izgnanstvu, od Ovidija do Dostojevskog. Nakon Oktobarske revolucije prognane su stotine tisuća ljudi. Vjerojatno Lenjin ipak nije uzor Domovinskom pokretu, ali, kao i mnogi radikalni desničari, možda misle kako onaj tko je na vlasti ima pravo koristiti iste metode koje su koristili komunisti. 

To je još jedan element razlikovanja i okupljanja što većeg stada. Pa tako novine pišu: Biste li oduzeli državljanstvo onima koji otvoreno mrze Hrvatsku? Ne, ne može ga izgubiti ni onaj tko prezire Hrvatsku, objašnjava autor, a  u svojim drugim tekstovima raspreda o tome  tko voli Hrvatsku, a tko ne. Komunisti su to zvali diferencijacija i svako malo provodili su čišćenja u kojima se u vlastitim redovima otkrivalo neprijatelje, o neprijateljima među građanima da ni ne govorimo. Pa je bilo moguće da djevojka koja je u srednjoj školi pjevala ‘A na vrh barjaka sjedi moja baka, i još jedno slovo, ime Isusovo’ bude praćena i povremeno privođena sve dok država nije u krvi propala. Sad pak svakome mjerimo domoljublje, osobito to mjere oni koji su nekako bili previše zauzeti 1991. godine da bi krenuli u rat. Zašto ne možemo ostati u okvirima normalnih rasprava, pa raspravljati argumentima? I držati se osnovnih postulata demokracije i vlastitog Ustava. 

Kad netko kaže da će i Tuđmanovi spomenici  doživjeti sudbinu Titovih, takav doživi žestoke napade, a možda bi se moglo argumentima, umjesto etiketama? Međutim, proglasiti nekoga neprijateljem Hrvatske daleko je uspješniji način da se okupe pripadnici stada u što većem broju. Tu se raspreda kako ‘kritizirati vlastitu državu može biti izraz odgovornosti, ali trajno prezirati zajednicu u kojoj slobodno živiš i ostvaruješ vlastiti društveni i profesionalni položaj nije ništa drugo nego elementarna građanska nezahvalnost’. Što bi točno bila građanska nezahvalnost i kako se ona mjeri? Možda bismo nešto o tome mogli doznati prisjećajući se ne tako davnih dana u vrijeme Jugoslavije, svi smo morali biti zahvalni Titu i partiji, kao da je  Tito zaslužan za sve naše uspjehe. U znak zahvalnosti najvećem sinu trčala se štafeta, ridikulozni običaj komunističke diktature i ne, nitko se nije smio smijati. Ovih dana žeste se današnji komentatori na one koji su radili u neboderu Vjesnika u vrijeme Jugoslavije, kao, gdje im je bila jedna naslovnica protiv Tita. Kao da nije čuo da je to bilo vrijeme diktature i da je novinar tada mogao odletjeti iz redakcije i za malo nezgodniji tipfeler. Ipak, u Vjesniku je i u tim uvjetima radila plejada odličnih novinara, kao što je i u Jugoslaviji bilo puno dobrih stvari. Tada je bilo najsigurnije pisati o ratovima u svijetu, a čini se da je tako i danas, jer najčitaniji portali drže se Ukrajine i Irana, nogometa i starleta,  domaća politika i korupcija samo u malim, neredovitim dozama. 

Vladanje medijima, onda i sada, ključna je poluga vlasti, uvjereni su u svim partijama, one u medijima vide put kojim će ovladati masama. Nogomet, rukomet, masovni koncerti, sve to ljude vodi u mase. Razmišljaju li ljudi kad se  nađu u masi? Engleski pisac i filozof Aldous Huxley pisao je, koristeći djelo francuskog sociologa i psihologa Gustavea Le Bona ‘Psihologija gomile’ iz 1895., o tome kako su ljudi u gomili podložni gubitku rasuđivanja i moralnog kompasa, kako pate od ‘trovanja krdom’. Le Bon je bio jako utjecajan, tvrdio je da se u gomili ljudi ponašaju bitno drugačije nego kao pojedinci, preplavljeni su kolektivnim mišljenjem koje dominira u gomili, a ono je: anonimno, emocionalno opterećeno i niže intelektualne razine.(prema Hrvatskoj enciklopediji online). Njegove teze su kasnije pobijane. Međutim, najveći diktatori 20. stoljeća, Hitler i Mussolini,  primijenili su njegove ideje, a knjiga je iskorištena kasnije i kao temelj današnjeg marketinga. Dakle, sasvim zanimljive teze, ako su i nastale vođene prijezirom Gustavea Le Bona prema plebejskim masama u pobunama i revolucijama. Gube li ljudi razum kad se nađu u masi, postaju li uzbuđeni, podložni izljevima bijesa, entuzijazma i panike? Jasno je da se dogodio nemali broj upravo takvih masovnih okupljanja, da je masama lakše upravljati/manipulirati nego grupama, te da uspješna manipulacija masom dovodi do okupljanja sve većeg broja ljudi. Masa uglavnom treba vođu, a ne argumente, treba teatralne govore. Čini se da je i Thompson na tragu tog učenja, kad maše mačem i dovodi propovjednike.  

Psihologija mase na djelu je možda i kad se okupe tisuće ili milijuni poklonika nekog internetskog influensera, opet su tu istaknuti vođa i anonimni poklonici, vođa koji djeluje sugestivno, zaraza koja se širi pa zaraza ima i ime, nešto postaje ‘viralno’. Uistinu, poput trovanja krdom, kako je to zvao Huxley. 

Možda se može osvijestiti to što nam rade naši vođe? Ne progutati svaki mamac koji od razumnog birača čini pripadnika krda? Zašto bismo prihvaćali sve što nudi vođa partije za koju glasamo? Zoran primjer prihvaćanja bez razmišljanja je način kako  Možemovci prihvaćaju sve što kaže naš povjesničar na Pantovčaku, koji je i sam nekad koristio retoriku krda: Ili mi ili oni.