Tko uvodi Hrvatsku u „koaliciju voljnih“ (i još mnogo drugih pitanja)

Ne, ni ovo nije analiza. Tek dojam promatrača koji sluša i gleda i koji ne može, a da ne postavi čitav niz pitanja.

Dakle evo tih pitanja, ne nužno baš tim redom. I ne svih.

Odakle francuskom predsjedniku ideja da pozove hrvatskog premijera, a ne predsjednika, kao gosta na proslavu nacionalnog blagdana? Odakle mu ideja, da - očito - pozove i dvadesetak pripadnika OS RH, kako bi zajedno s vojnicima iz zemalja tzv. „koalicije voljnih“, ali ne i samo njima, prodefilirali Elizejskim poljanama?

Je li ikada itko čuo da bi Hrvatski sabor poveo raspravu o tome hoće li se Hrvatska uključiti u „koaliciju voljnih“ sa svim implikacijama što iz toga proizlaze?  Je li makar u načelu razjašnjeno u kojoj bi nas mjeri takav korak približio još bliže ratu u Ukrajini?

Jesu li se predsjednik i premijer oko toga konzultirali, kao što nalaže Ustav?

Je li ikada itko došao da ideju da, kroz referendum, pita što najšira javnost misli o tome, ali i što misli o cijelom konceptu hrvatske pomoći Ukrajini što se uglavnom odvija daleko od očiju javnosti, a zbog čega nismo daleko od toga da postanemo strana u sukobu?

Odakle premijeru ideja da prihvati takav poziv i da uputi svojega ministra obrane da počne s pripremama za odlazak hrvatskih vojnika (a kasnije će se čuti i nekoliko borbenih aviona!) u Francusku? Zar zaista nikome nije jasno kako su vojnici „koalicije voljnih“ koji se spremaju u Ukrajinu (nakon prestanka rata) samo izlika da NATO uđe u Ukrajinu, s čime se Moskva - a nju nikako neće biti moguće zaobići - ni u ludilu neće složiti?

Odakle premijeru i njegovom ministru obrane smjelost, zapravo drskost, da javno (snimljeno!) prijete načelniku Glavnog stožera, pozivajući ga da otkaže poslušnost Vrhovnom zapovjedniku, predsjedniku Republike, koji je, mada sa zakašnjenjem - jer ga nitko nije obavijestio - shvatio odakle „vjetar puše“, pa je po kratkom postupku stornirao cijeli projekt „Elizejske poljane“?

Jesu li zastupnici u Saboru, kada je „pukla“ afera oko, nazovimo to pravim imenom, pokušaja da se ili slomi načelnika Glavnog stožera, ili vojsku stavi potpuno pod kontrolu Vlade (čitaj premijera) i time derogira predsjednika u njegovim ustavnim ovlastima, pokazali da imaju kako pameti, tako i volje da raspravu dignu na višu razinu, naime na raspravu o tome što jest, a što bi morala biti vanjska politika Hrvatske?

Hoće li itko pitati premijera tko ga je ovlastio da dođe (ponosno, a kako bi drugačije?) na sastanak Koalicije voljnih (bez da je Sabor ikada donio odluku o tome) i da nakon toga (u inozemstvu!) napadne predsjednika Republike tvrdeći kako on dovodi Hrvatsku u izolaciju, jer su zbog njega Elizejskim poljanama koračali „samo“ hrvatski policajci? A kamo on vodi Hrvatsku? Na pravu stranu povijesti, možda?

Sjeća li se itko da je u Hrvatskoj ikada povedena suvisla rasprava o tome „kamo plovi ovaj brod“? Jer, tzv. rasprave na tu temu koje ne bi otišle dalje od stereotipa, fraza i ispraznih floskula, bilo o realiziranju strateških ciljeva (NATO i EU), bilo o našoj stoljetnoj pripadnosti Evropi i zapadnoj civilizaciji, bilo o našim,  ni s čime usporedivim, iskustvima iz Domovinskog rata, ne zaslužuju da ih se uopće uzme u razmatranje.

Ipak! Da bi bilo jasnije, kada već ionako ništa (kao) nije jasno. Zašto se službena Hrvatska pravi kao da nije dio svijeta i uporno izbjegava izreći svoj sud o pitanjima što se, možda, ne tiču nje izravno, ali se tiču cijeloga svijeta? Zašto podržava vladu Izraela i pravi se kao da ne shvaća kako itekako utemeljena osuda te politike nije izraz antisemitizma? Zašto se pravi i slijepom i gluhom, kada treba (a treba!) osuditi američku, ničim izazvanu, agresiju na Iran - ma što mi mislili o unutarnjem uređenju te države? Zašto zdušno podupire sankcije Rusiji, a odbija se suočiti s bilo čime (a ima toga itekako) na strani vlade u Kijevu; zašto ne osudi američku otmicu predsjednika Venezuele, itd, itd. 

Tko je ikada čuo one koji vrlo glasno kliču „mi, Hrvati!“ da bi se pozabavili time što da se radi nakon klicanja, drugim riječima jesu li ti „veliki Hrvati“ ikada pomislili da bi njihovom klicanju trebalo dati i neki dublji sadržaj?

Jesu li, osim nekih analitičara koje se može nabrojiti na prste najviše dviju ruku, oni što ih se obično naziva relevantnim čimbenicima političkog i javnog života, pokazali želju (ali i sposobnost!) da sagledaju stvari onakvima kakve one doista jesu? Jesu li pokazali da se mogu otrgnuti iz zamke dirigiranih (a ne slobodnih) medija što su, globalno, u službi vojno-industrijsko-digitalnog kompleksa, a kojemu i sami sve više vjeruju?

Zašto ne dolaze, odnosno ne daju im da dođu, do riječi mnogi ljudi od imena i ugleda, u cijeloj Evropi; ljudi koji precizno detektiraju stvari, koji znaju što su uzroci, što povodi, a što posljedice.

Zašto smo pristali na militarizaciju društva i praktično izbrisali riječ „mir“ s popisa ciljeva kojima valja težiti? 

I mogli bismo tako u nedogled. Nećemo. Umjesto toga ponudit ćemo vam još dva pitanja, samo dva; pitanja što na prvi pogled zvuče kao loš vic. No, razmislite malo bolje. Zar samo loš vic?

Pitanje prvo: kada će iz Madrida na zagrebačko groblje Mirogoj biti prenesen i tamo uz vojne počasti pokopan ustaški poglavnik Ante Pavelić? 

Pitanje drugo: kada će Hrvatska, kao dio neke buduće koalicije voljnih, onih „za dom spremnih“, objaviti rat Rusiji?

Rekosmo ovo nije analiza. Stoga nema ni zaključka. Umjesto toga, parafrazirajući Shakespearea reći ćemo samo: preostala nam je šutnja (the rest is silence).