-
Otplovio je i Bono... Foto: AI
Tužna vijest zatekla me u tuđini…
Umrla je Narodna Republika Bono…
Rođena jedne pijane noći u veljači 2012., ukinuta ljeta Gospodnjeg 2026., nakon gotovo petnaest godina teškog rada na ispijanju kave, konjaka, zajebanciji i sustavnom podrivanju svake vrste ozbiljnosti…
Bono nikada nije bio samo Šibenski kafić...
Bio je komadić nekog nestalog vremena, mala rupa u sadašnjosti kroz koju se još moglo zaviriti u onu staru Jugu - ne onu iz udžbenika, partijskih govora i beskrajnih svađa o tome tko je kome što učinio, nego onu običnu, svakodnevnu, ljudsku...
Onu u kojoj su za istim stolom sjedili trgovac, novinar, profesor, težak, umjetnik, lokalni mudrac i čovjek kojem nitko nikada nije uspio utvrditi zanimanje, ali je svakog jutra uredno dolazio na posao - u kafić…
Promijenio se gazda…
A poslije svakog državnog udara prvo stradaju simboli...
Nestala je Republika iz imena, zastava je završila u škovacama, Arsen Dedić smijenjen je s položaja ministra straha, a dio republičke kulturne baštine zamijenili su raspelo i uokvirena majica s turnira na male branke...
Nova vlast očito nije gubila vrijeme...
Bono je imao miris nestalog svijeta… Malo kave, malo konjaka, malo dima, puno galame i beskrajno mnogo zajebancije i piva..
I nikoga se nije štedjelo…
U tome je možda i bila njegova najveća vrijednost...
U Bonu nisi morao pripadati ničemu, osim stolu za kojim si sjedio... Mogao si biti lijevi, desni, vjernik, nevjernik, Šibenčanin, Zagrepčanin, Šveđanin ili slučajni prolaznik...
Jedini pravi uvjet za državljanstvo bio je da znaš podnijeti zajebanciju na vlastiti račun…
A onda su tu malu državu doista izgradili…
Imala je zastavu, ministre, himnu - Odiseju Lea Martina, bratimljenje s Kraljevinom Švedskom, besplatni grah za narod, sipu s bobom, koncerte i čak vlastitog predsjedničkog kandidata, pokojnog Ivu Rudu…
Kad Rude nije prikupio dovoljno potpisa za hrvatske predsjedničke izbore, u Republici Bono to se, dakako, moglo objasniti jedino međunarodnom zavjerom protiv mlade šibenske demokracije…
Sve je bilo sprdnja…
Ali iza te sprdnje bilo je nešto ozbiljno - bili su zajedno…
I možda me upravo zato Bono podsjećao na Jugu više nego bilo koja stara fotografija, pjesma ili televizijska snimka...
Jer zemlje na kraju ne ostanu u grbovima...
Ostanu u sitnicama, u načinu na koji ljudi sjede za stolom…
U tome kako se svađaju, kako se mire, kako dijele grah, kako netko zapjeva bez najave... Kako se napravi mjesta za još jednu stolicu i kaže:
‘Ajde, sidni…’
Zato s razumijevanjem gledam stare Bonove republikance kako odlaze u egzil po drugim šibenskim kafićima...
Znam ja taj osjećaj...
I opet nije bilo sprovoda...
Život je jednostavno nastavio dalje... Novi ljudi, nova obilježja, nova vremena...
Samo će stari gosti znati da je na tom mjestu nekada postojala jedna sasvim neozbiljna država koja je imala ono što mnogim ozbiljnim državama očajnički nedostaje - duh…
Narodna Republika Bono trajala je gotovo petnaest godina...
Nije imala vojsku, nije imala policiju, nije imala granice… Nije imala ni naročito ozbiljnu vladu…
Imala je šank, Arsena, Mišu Kovača i Džajića na zidu, Lea Martina za himnu, grah za narod i ljude koji su se znali zajebavati jedni s drugima…
Meni je to bilo dovoljno da je razumijem, a možda i zavolim...
Jer me podsjećala na jednu drugu, davno pokojnu - nesavršenu, bučnu, posvađanu, pomalo luckastu i punu ljudi koji su, unatoč svemu, nekako znali sjediti za istim stolom…
Za Republikom Bono, za razliku od one prve, još uvijek se može nazdraviti u nekoj susjednoj birtiji…
Vlada je, uostalom, samo u egzilu…