Desnica rođena iz duha etničkog čišćenja

Niz od pet tekstova na temu stare i nove desnice u postkomunističkom razdoblju otpočet ćemo člankom o politici koja se pojavila na prijelazu iz osamdesetih u devedesete godine prošlog stoljeća, dakle, u vrijeme kad je osnovana stožerna desna stranka u Hrvatskoj – Hrvatska demokratska zajednica – i kada su zacrtani glavni pravci razvoja domaće konzervativne politike. Počeci HDZ-a i prve akcije tog pokreta u cijelosti su bili impregnirani idejama njezina osnivača i predsjednika stranke Franje Tuđmana. Danas je lako utvrditi, a i mnogi drugi prije nas to su već učinili, koje su to bile glavne ideje koje su stajale u temelju tadašnjeg, a i danas vladajućeg HDZ-a i koje čine jezgru onoga što mi ovdje nazivamo starom ili ranom desnicom. Na prvom mjestu nalazio se zahtjev za reafirmacijom hrvatskog kolektivnog identiteta, odnosno zahtjev za konačnim rješenjem hrvatskog nacionalnog pitanja koji u sebe uključuje i rješenje srpskog pitanja u Hrvatskoj. U tom smislu tada popularna i opće raširena demokratska retorika u hadezeovaca je često bila korištena u mimikrijske svrhe, s idejom da se, barem u početku, prikrije glavni cilj te politike, a to je konzervativni nacionalni preporod. Drugi stup nove politike činio je ambivalentan, tj. pragmatičan odnos Tuđmana i njegovih prema komunističkom nasljeđu i bivšem režimu. Treći potporanj novoj politici odnosio se na novu ekonomsku politiku koju su neki od kasnijih analitičara prispodobili južnoameričkom načinu ulaska u kapitalizam.

Tuđman, baš kao i ostali politički lideri na Balkanu iz tog perioda, često su, po našem mišljenju – neopravdano – bili proglašavani nositeljima anti-evropskih, nazadnjačkih i atavističkih politika, dakle onih politika koje su navodno predstavljale nekakav zaostatak iz prošlih vremena. Takva je ocjena proizlazila, prije svega, zbog naglašenog nacionalističkog naboja koji je bio prisutan u tim politikama, a što je često bilo tumačeno kao nekakav balkanistički reziduum pristigao u nova vremena iz nekog prastarog doba. Tu dijelom ima istine, jer su neki komentatori politički preokret iz 1989. godine tumačili i kao „revoluciju nadoknađivanja“, odnosno kao nastavak revolucije iz 1789. godine i zaokruživanje nedovršenog „proljeća naroda“ iz 1848. godine, odnosno, tvrdili su da je posrijedi, kako je to rekao François Furet, dugo odgađano proširenje načela narodnog suvereniteta iz 1789. na istočnu Europu točno dvjesto godina kasnije. U svakom slučaju, prekretnička 1989. u sebi ne nosi samo tzv. čiste ideale demokratskih promjena i načelo vladavine naroda – kako bi to htjeli kasniji liberalni adoranti – nego prečesto i izopačenja tih principa, pogotovo principa narodne volje. Ta godina u svom temelju, uz sve ostalo, krije pozamašni kvantum nacionalizma, koji je više nego ponekad znao prijeći u etnički rasizam.

Etničko čišćenje kao zakonito dijete 1989.

Politika godine 1989. u svom je temelju zapravo kontradiktorna, da ne kažemo kaotična. Nominalno i stvarno pozivalo se na svaku vrstu otvorenosti i raznolikosti (političku, kulturnu, nacionalnu i svaku drugu), pozivalo se na demokratske principe, na kozmopolitizam i otvaranje granica (mnogi se još uvijek sjećaju ikoničkih slika s njemačkih i austrijskih granica i grljenja između istočnih i zapadnih Evropljana, a o slikama pada Berlinskog zida da i ne govorimo), ali se istovremeno teško ili nikako prihvaćala otprije postojeća etnička šarolikost i heterogenost unutar pojedinih država (pa su se u tom smislu kompozitne države poput Čehoslovačke i Jugoslavije promptno rascijepile). Novim istočnoeuropskim liderima nije smetao temeljni paradoks koji kaže da otvoreno tržišno gospodarstvo, globalizacija trgovine i sve veći prekogranični promet nužno za sobom povlače i miješanje naroda i da to ide jedno s drugim, pa su istovremeno, dok su načelno prihvaćali promjene, nativistički gunđali zbog miješanja rasa i nacija. Dok su se, dakle, s jedne strane zalagali za slobodu kretanja i tzv. otvoreno društvo, s druge su strane zazivali nasilna etnička rješenja s ciljem da se postigne što veća etnička homogenost. Sloboda se tu prije svega shvaćala kao sloboda da se možeš poistovjetiti s vlastitim sunarodnjacima i sloboda identificiranja s vlastitom etnijom. Stoga balkanska politika ne da nije imala anti-evropski karakter, nego je bila točno suprotna. Politička Evropa tada je stanovala upravo na Balkanu – ovdašnji su političari bili posve up to date sa suvremenim evropskim političkim gibanjima; njihove su politike bile moderne i u potpunosti u skladu sa zahtjevima tog vremena.

Navedimo nekoliko primjera manje ili više brutalnih rješenja etničkih prijepora iz tog vremena koja su po svom vrijednosnom karakteru bila posve evropska: Estonija i Latvija nametnule su stroge jezične zahtjeve vezane uz državljanstvo kako bi izolirale rusku manjinu koja je 1989. činila jednu trećinu stanovništva; Slovenija je u tom periodu iz državljanstva administrativno izbrisala nekoliko desetaka hiljada neslovenaca; u isto to vrijeme i nešto kasnije događali su se pogromi nad romskim zajednicama u Poljskoj, Slovačkoj, Češkoj, Mađarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj; blueprint za etničku rekompoziciju na Balkanu dala je Bugarska. Dana 20. i 21. maja 1989. više od stotinu etničkih Turaka ubijeno je kada je bugarska policija ugušila prosvjede protiv prisilne asimilacije, a do juna je iste godine oko tristo tisuća Turaka protjerano ili je pobjeglo iz Bugarske. Turska vlada bila je toliko iznenađena događajima da je premijer Turgut Özal bio prisiljen zatvoriti granice zemlje pred turskim izbjeglicama. Činjenica da bugarska protjerivanja nisu izazvala nikakvo međunarodno negodovanje navodno je inspirirala Slobodana Miloševića da kasnije slijedi njihov primjer. Međutim, ono što je u rano ljeto 1989. uspjelo Todoru Živkovu – da bez posljedica riješi tursko manjinsko pitanje – i što je šest godina kasnije uspjelo Tuđmanu – da bez nekih većih posljedica riješi srpsko pitanje u Hrvatskoj – nije uspjelo Miloševiću kad je 1999. naumio da etnički sastruže Albance s Kosova. Također, otprilike u to vrijeme međusobno su se etnički čistili Armenci i Azerbajdžanci, sve vezano uz sukob oko regije Nagorno Karabah, a dogodilo se i čišćenje Gruzijaca u sukobu oko Abhazije, itd. Hoćemo reći da masovni progoni manjinskih naroda koji su se odvijali tih godina nisu bili rezultat nikakvog primordijalnog nagona koji je navodno endemski obitavao isključivo kod balkanskih političkih elita, niti su ti progoni predstavljali nekakav relikt iz daleke prošlosti. Mislimo upravo suprotno, naime to da etničko čišćenje pripada setu autentičnih evropskih vrijednosti i da predstavlja zakonito dijete prekretničke 1989. godine, ma koliko god se danas toj godini laskalo.

Tuđmanov tercet izjava

HDZ-u zapravo, osim angažmana oko nacionalne rekompozicije, nekog drugog većeg političkog posla nije ni ostalo. Naime, glavni ideali liberalne 1989. već su bili postigli Račanovi reformirani komunisti kad su, primjerice, na svom 11. kongresu u decembru 1989. ispunili sve one manje-više dobro poznate reformističke zahtjeve koji su se u otprilike to isto vrijeme izglasavali u Varšavi, Pragu i Budimpešti – ukidanje smrtne kazne, ukidanje verbalnog delikta, prekid političkih procesa, sloboda političkog udruživanja, amnestija za političke zatvorenike i sl. Ovdje samo da spomenemo jednu pomalo bizarnu stvar. Jedina značajnija stranka u nas koja se u to vrijeme dičila svojim nepatvorenim liberalnim vrijednostima i koja je liberalizam čak stavila u svoje ime – Hrvatska socijalno-liberalna stranka (HSLS) – ostat će na kraju u povijesti upamćena isključivo po jednoj svojoj krajnje pasatističkoj političkoj akciji, po vraćanju spomenika banu Jelačiću na glavni zagrebački trg, dakle po vraćanju spomenika jednom austrijskom vazalu koji je 1848. gušio liberalne i revolucionarne pokrete u Monarhiji.

U posao nacionalne homogenizacije HDZ je ušao odmah nakon pobjede na majskim izborima 1990. Najprije je nizom mini-pučeva srušio komunalne esdepeovske bastione i tako zavladao onim dijelovima provincije koje dotad nije kontrolirao. Tu treba dodati da je HDZ-u u tom poslu nacionalne homogenizacije asistirao i SDS (Srpska demokratska stranka) – srpska inačica HDZ-a, koja je u svojim atarima (južne Like i sjeverne Dalmacije) rušila esdepeovske načelnike općina i postavljala svoje šerife. Nakon toga pristupilo se donošenju novog ustava, iz kojeg su kao konstitutivni narod katapultirani Srbi, što je njihovu početnu sumnjičavost prema novoj državi pretvorilo u otvoreno neprijateljstvo. Da u svemu tome HDZ nije bio nimalo naivan i da je sve rađeno s jasnom namjerom, kasnije je posvjedočio i hadezeovski renegat Stipe Mesić kad je kao jedan od uzroka rata naveo i namjerno antagoniziranje srpskog pučanstva u Hrvatskoj. Cjelokupni nacionalni program HDZ-a stane u tri rečenice Franje Tuđmana. Na Prvom općem saboru HDZ-a Tuđman je zatražio da se Hrvatima dade pravo na samoodređenje u njegovim „povijesnim i prirodnim granicama“, što je zapravo značilo posezanje za teritorijima drugih republika, odnosno država. Kad je HDZ-u zbog te i sličnih izjava prilijepljena etiketa „stranke opasnih namjera“ i kad mu je prigovoreno da tako stupa u kolo s tadašnjim agresivno raspoloženim srpskim rukovodstvom, Tuđman je odgovorio da ga ekskulpira činjenica da je s ekspanzionističkom politikom prvi otpočeo Milošević, pa zašto onda ne bi i on na isti način odgovorio. Na istom skupu Tuđman je dao i pitijsku ocjenu NDH, ustvrdivši da je ta tvorevina, osim što je bila „fašistička“, ujedno bila i „izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom“. Tercetu spornih izjava treba pridodati i Tuđmanovu nesretnu, nespretnu i svakako zloguku opservaciju iz „Bespuća povijesne zbiljnosti“ o, u etničkom smislu, pročišćujućoj ulozi rata, pa i genocida.

Da zaključimo. Desnica, ovdje opisana kroz osnivanje HDZ-a u kontekstu tadašnje evropske politike, rodila se iz duha etničkog čišćenja koje predstavlja, kako smo već rekli, zakonito dijete revolucionarne 1989. godine.

Što se tiče ostala dva pilara te rane desnice (ekonomija temeljena na porodičnim holdinzima i oscilirajući odnos prema bivšem režimu), o njima će više riječi biti u sljedećim nastavcima.

Prvi tekst iz novinarskog projekta "Stara i nova desnica u Hrvatskoj" realizira se u okviru potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije za 2026.