-
Ekonomist, profesor i financijski stručnjak Neven Vidaković Foto: Sanja Junaković/FALIŠ
„Načelno, vjerovali ili ne, tema je geopolitika i nejednakost. To je u stvari jedna te ista stvar“, kazao je ekonomist, profesor i financijski stručnjak Neven Vidaković na predavanju Novi ekonomski poredak, održanom na FALIŠ-u.
Ratovi u Ukrajini i Iranu, nemogućnost kupnje stana, industrijska kriza, odnos Europe prema Kini i američka politika, prema njegovu su tumačenju različita lica istog problema: tko raspolaže ekonomskom moći i tko će ubuduće određivati pravila igre. Vidaković je pritom obećao i rješenja. Ali odmah dodao i zašto se ona, po njegovu mišljenju, neće provesti.
„Vjerovali ili ne, to nije toliko teško. Nažalost, s obzirom da je tema ‘Apokalipsa do nas’, objasnit ću vam isto zašto se ta rješenja nikad neće provesti.“
U svojoj ubrzanoj povijesti posljednjih 1500 godina Vidaković je gospodarske promjene povezao s političkom moći. Pravi lom, prema njegovu tumačenju, nastupa s rastom BDP-a po stanovniku i tehnološkim napretkom, koji se od 19. stoljeća ubrzava do današnje gotovo eksponencijalne dinamike. No taj je razvoj imao i geografiju. Zapadna Europa, Britanija i Sjedinjene Države izgradile su sustav koji je nakon pada Istočnog bloka počeo sam sebe doživljavati kao konačnog pobjednika.
„Mi smo pobijedili. Sve je naše. I sve će biti naše. I sve će biti kako mi kažemo.“ Postojao je, međutim, jedan problem. Kina. Vidaković je podsjetio da je Kina sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada se otvorila prema svijetu, izgledala kao izrazito siromašna zemlja. No kineska perspektiva bila je potpuno drugačija. Prema njegovim riječima, Kina je povijesno sebe doživljavala kao središte svijeta, a sada se pokušava vratiti na vrh.
„Kinezi su zaključili da su oni oduvijek bili na vrhu svijeta“, rekao je Vidaković, podsjećajući da je Kina oko 1850. godine imala najveći BDP na svijetu. U tome vidi jedan od ključeva današnjih geopolitičkih sukoba. Ako je ekonomija moć, onda borba za tržišta nije samo trgovinska. Ona je politička i geopolitička.
Vidaković je Marxovu poznatu formulaciju o povijesti kao klasnoj borbi namjerno okrenuo naglavačke. Prema njegovoj interpretaciji, povijest se može čitati kao globalna nacionalna borba za poziciju na vrhu. Ekonomija je pritom sredstvo političke moći. Država s dovoljno velikim udjelom u svjetskom BDP-u može financirati vojnu i političku moć, nametati vlastitu valutu i kupovati utjecaj. „Ko jači, taj kvači“, sažeo je logiku sustava.
Problem je što se pojavio netko dovoljno velik da počne „kvačiti“ i izvan zapadnog poretka. Kina danas, prema podacima koje je iznio Vidaković, ima više od 15 posto globalnog BDP-a i nalazi se na drugom mjestu u svijetu. „Oni jednostavno kažu: mi dolazimo na vrh.“ A Zapad na to nema jednostavan odgovor.
Govorio je i o Trumpu. Dok se Trumpa često opisuje kao političkog luđaka, Vidaković je ponudio sasvim suprotnu interpretaciju.
„Trump je doslovno jedini i normalan.“ Ne zato što odobrava njegovu politiku, nego zato što je, prema njegovoj analizi, Trump svjestan promjene odnosa snaga. Sjedinjene Države više ne mogu računati da će zauvijek ostati dominantna svjetska sila. Vidaković je Trumpovu politiku prema Venezueli, Rusiji i Putinu, Iranu te Grenlandu interpretirao kao pokušaj jačanja američke pozicije prije nego što kineska ekonomska moć postane još veća prijetnja.
„Svi žele ostati na vrhu. Odnosno barem Amerikanci žele.“ Problem je, međutim, što Amerika više ne može jednostavno pretpostaviti da će joj to biti omogućeno.
Iz globalne geopolitičke priče Vidaković je brzo prešao na Hrvatsku. Govorio je o mitu konkurentnosti kojim se, prema njegovu tumačenju, opravdavalo gašenje ili propadanje domaće industrije. Hrvatskoj se govorilo da joj ne trebaju čeličane, brodogradilišta, banke u domaćem vlasništvu, šećerane, cementare. Posebno se obrušio na logiku prema kojoj je ono što vrijedi za male države navodno nešto sasvim drugo od onoga što vrijedi za velike europske ekonomije.
Ako je Volkswagen nekonkurentan, rekao je ironično, onda bi po toj logici trebao propasti. „Volkswagen treba propasti. To je evropska vrijednost.“ No kada bi netko istu stvar rekao u Njemačkoj, dobio bi sasvim drukčiji odgovor. Njemački industrijski divovi postaju pitanje nacionalnog interesa čim im zaprijeti konkurencija.
„Čudno, kako je hrvatski nacionalni interes da nemamo vlasništvo Ine? Kako je hrvatski nacionalni interes da nemamo šećeranu? Kako je hrvatski nacionalni interes da nemamo cementaru? Zašto to nije njemački nacionalni interes?“
Odgovor je, prema Vidakoviću, jednostavan: „Ko jači, taj kvači.“ I upravo se taj princip sada vraća Europi. Vidaković je njemačku industriju naveo kao primjer društva koje se našlo s druge strane istog pravila kojim je nekoć dominiralo. Europa je dugo mogla koristiti vlastitu industrijsku i ekonomsku snagu za određivanje pravila. No Kina je postala dovoljno velika da ta pravila više ne prihvaća kao zadana. Kao ilustraciju naveo je automobilsku industriju. Prema njegovim riječima, Volkswagen je početkom 2000-ih imao oko polovice kineskog tržišta automobila, dok bi do 2030. kineski proizvođači mogli imati oko 15 posto njemačkog tržišta.
„Volkswagen ne da je izgubio kinesko tržište, nego se više ne može obraniti na svom.“ Za Vidakovića je to jedna od ključnih slika europske apokalipse. Europa je navikla prodavati drugima, a sada mora razmišljati kako obraniti vlastito tržište.
Drugi veliki dio predavanja posvetio je nejednakosti. No Vidaković je odbio jednostavnu priču prema kojoj je rješenje u tome da se uzme bogatima i podijeli siromašnima. Govorio je o razlici između dohodovne i imovinske nejednakosti, pri čemu je kao najveći problem istaknuo upravo imovinu. Jer plaće mogu biti relativno ujednačene, dok cijene nekretnina stvaraju ogromne razlike između onih koji posjeduju imovinu i onih koji je pokušavaju kupiti. Tu se vraća i pitanje mladih koji s roditeljima ostaju do tridesetih.
„A gdje bi trebali živjeti? U šatoru?“
Vidaković smatra da je stambena kriza izravna posljedica kombinacije visokih cijena nekretnina, turističkog pritiska, investicijske potražnje i činjenice da se stanovi sve više tretiraju kao financijska imovina, a sve manje kao prostor za život. Prema njegovoj procjeni, kada bi se veći dio praznih investicijskih stanova odjednom pojavio na tržištu, cijene bi mogle snažno pasti.
Napao je niz ekonomskih politika koje se posljednjih desetljeća predstavljaju kao univerzalni lijekovi. Trickle-down ekonomiju, progresivno oporezivanje bez jasne svrhe, dodatnu birokratizaciju i nekritičku redistribuciju naveo je kao primjere politika koje često zvuče bolje nego što funkcioniraju. Posebno je ismijao ideju da se društveni problemi mogu riješiti jednostavnim povećanjem državne kontrole. „Uvijek ti fali jedan papir“, rekao je, referirajući se na domaću birokraciju.
Za njega reforma nije dobra zato što se zove reforma. Ispričao je anegdotu iz djetinjstva o razgovoru s djedom koji mu je objasnio jednostavno pravilo: ako reforma znači da će radnik proći gore, onda reforma ne valja. U tome vidi i osnovni kriterij ekonomske politike: ne kako dodatno zaštititi onoga koji već ima mnogo, nego kako podignuti one koji imaju premalo.
Te se reforme, međutim, kako tvrdi, nikada neće provesti. Problem je – politika. Ako političar kaže da će ukinuti trećinu ministarstava, općina, agencija i političkih funkcija, teško će osvojiti vlast jer će istodobno dirnuti u interese upravo onih koji tu vlast drže. Vidaković je to ilustrirao primjerom predsjednika uprave koji radnicima kaže da će, ako bude izabran, otpustiti trideset posto zaposlenih. Hoće li ga radnici izabrati? Neće.
A onda je isti primjer prenio na stranačku politiku. Stranka koja bi biračima otvoreno rekla da će smanjiti vlastitu političku strukturu, ukinuti dio funkcija i otpustiti dio političkog aparata teško će osvojiti vlast. Tu, prema Vidakoviću, počinje ono što naziva apokaliptičnim dijelom predavanja. Jer problem nije samo u tome što političari ne znaju što treba napraviti. Problem je što bi provođenje mnogih reformi značilo da političari moraju dirnuti u vlastite izvore moći. „Politika je biznis“, rekao je Vidaković. Zato, smatra, gotovo nitko neće doći na vlast s programom koji će smanjiti broj političkih funkcija, ukinuti nepotrebne agencije i općine ili ozbiljno rezati birokraciju.
Geopolitika, nejednakost i stambena kriza nisu, prema Vidakovićevoj interpretaciji, tri odvojena problema. Svi proizlaze iz pitanja kako se raspodjeljuje ekonomska moć. Na mikrorazini to znači da vlasnik stana može postati višestruko bogatiji bez ikakvog povećanja vlastitog dohotka, dok osoba s prosječnom plaćom ne može kupiti stan. Na nacionalnoj razini znači da država bez industrije, kapitala i vlastitog financijskog sustava teško može voditi autonomnu ekonomsku politiku.
A na globalnoj razini znači da se Sjedinjene Države pokušavaju održati na vrhu dok Kina više nije siromašna zemlja koju se može promatrati kao jeftinu tvornicu svijeta. „Po prvi puta se zapadnoj civilizaciji u dvije tisuće godina, čak ako uzmete Rim, u tri tisuće godina, pojavio dostojan neprijatelj koji je fokusiran samo na sebe“, rekao je Vidaković. U njegovoj slici svijeta Europa se pritom nalazi između vlastite birokratske tromosti, slabljenja industrije i američko-kineskog sukoba za globalnu dominaciju.
A Hrvatska?
Ona je u toj priči još manja. Pa joj preostaje da sluša kako je nekonkurentna, da rasprodaje industriju, da se odrekne banaka i da stanove pretvara u investicijske objekte – sve dok ne otkrije da je upravo netko drugi odlučio što je njezin nacionalni interes.
„Niko nije pitao Volkswagen kako se ovo dogodilo. Niko nije pitao kako ćemo se obraniti od toga.“
Za Vidakovića je to trenutak u kojem je apokalipsa već stigla.
I dok se Europa pita kako zadržati mjesto koje je desetljećima smatrala zajamčenim, Kina, prema njegovoj slici, nema taj problem. Ona jednostavno proizvodi. U šesnaest sekundi, kaže Vidaković, može složiti aparat za klima-uređaj. Možda je upravo u toj razlici između političkog govora i proizvodne sposobnosti sadržana njegova glavna poruka: novi ekonomski poredak neće odlučiti onaj tko najglasnije govori o vlastitoj veličini, nego onaj tko raspolaže stvarnom ekonomskom moći.