Kale na FALIŠ-u: ‘Ovo danas je bila prvoklasna, vrlo impresivna politika’

Na okruglom stolu „Lijepa naša kolonija“, održanom u sklopu ovogodišnjeg FALIŠ-a, govorilo se o pitanju tko odlučuje o prostoru, obali i javnom dobru, ali i o sve izraženijem sukobu između interesa lokalnih zajednica i privatnog kapitala. Etnolog i profesor Jadran Kale raspravu je zaključio ocjenom koja je istodobno bila pohvala sudionicima i prilično oštra kritika dominantnog političkog diskursa.

„Ja mislim da dijelim nekako uvjerenje, dojam najvećeg dijela nas danas da smo vidjeli u stvari danas jednu prvoklasnu politiku“, rekao je Kale. Podsjetio je da je politika, u njezinu temeljnom značenju, „dogovorno upravljanje zajedničkim dobrima, javnim dobrima u stvari“.

„I ono kad vi tako artikulirano govorite usporedite s onim što se može čuti za saborskom govornicom. Ovo danas je bila prvoklasna, vrlo impresivna politika. Ja sam u stvari zadivljen time“, kazao je.

Za razliku od politike koja se iscrpljuje u stranačkom nadmetanju, sudionici rasprave govorili su o konkretnim pitanjima koja neposredno određuju kvalitetu života: o tome tko odlučuje što će se graditi na obali, tko raspolaže javnim prostorom, kome služe prostorni planovi i što lokalnim zajednicama ostaje nakon investicijskog vala.

U središtu razgovora bile su dvije građanske inicijative – makarska Udruga za održivi razvoj Osejava te Udruga za Žaborić – čiji su predstavnici govorili o dugogodišnjem otporu urbanizaciji, betonizaciji i različitim oblicima komercijalizacije prostora.

Moderator Igor Lasić pritom je problem definirao kao neformalnu, ali faktičnu kolonizaciju Hrvatske. Kao primjere naveo je turističku industriju, uzurpaciju prostora radi odlaganja otpada, energetske projekte, velike peradarske pogone, ali i masovnu stambenu izgradnju u zemlji u kojoj istodobno raste stambena kriza.

Manuela Puharić iz makarske inicijative Osejava opisala je osmogodišnju borbu za očuvanje poluotoka Sveti Petar i šume Osejava, posljednjih većih zelenih prostora na području Makarske.

Kazala je da su se tijekom tog razdoblja mijenjale političke vlasti, župani, prostorni planovi i investitori, ali da je obrazac ostajao isti.

„Doći će i treći ako treba“, rekla je Puharić govoreći o investitorima i dodala da se iza različitih razvojnih projekata često krije pogodovanje krupnom kapitalu.

Udruga je, kazala je, prikupila više od četiri tisuće potpisa građana Makarske za zaštitu tih prostora. No, upozorila je da izbori sami po sebi nisu dovoljna demokratska kontrola vlasti.

„Vi idete s jednom pričom, uvjeravate ljude da ćemo zaštititi taj prostor, da ćemo zaustaviti betonizaciju, a kad već krenete s poslovanjem, već se priča mijenja“, kazala je Puharić.

Zbog toga građanima, smatra, ostaje odgovornost da ne pristanu na pasivnost i ideološke podjele, nego da se bore za ono što smatraju javnim dobrom.

Geodet i profesor Marko Pavasović problem je smjestio u širi kontekst prostornog planiranja. Njegova je ocjena da na hrvatskoj obali nema ozbiljnog urbanizma, nego prevladavaju apartmanizacija i betonizacija.

„Vi morate pitati ljude koji žive, recite nam probleme“, poručio je.

Kao primjer naveo je šibebski Žaborić, gdje, prema njegovim riječima, nema odgovarajuće infrastrukture za broj ljudi koji tamo borave tijekom sezone – od kanalizacije i oborinske odvodnje do elektroenergetske infrastrukture. Unatoč tome planiraju se novi zahvati.

Pavasović je posebno problematizirao planiranje marine sa 439 vezova i prometnice uz obalu, dok naselje, kako je rekao, nema riješenu osnovnu infrastrukturu.

„Razvijati mjesto bez infrastrukture, betonizaciju, apartmanizaciju, unaprijed, nema smisla. Planirati razvoj i to se zove održivi razvoj, to nama fali“, kazao je.

Njegova kritika nije bila usmjerena samo prema zakonima i institucijama, nego i prema lokalnom stanovništvu koje, kako je rekao, često šuti kako se ne bi zamjerilo lokalnoj vlasti.

Građevinski inženjer Luka Cvilinder upozorio je da problem nije nužno u nedostatku regulative, nego u načinu na koji je ona napisana i primjenjuje se. Struka je, prema njegovim riječima, upozoravala na probleme u novom zakonodavnom okviru prostornog uređenja, ali su njihove primjedbe odbijane.

Kritizirao je i model takozvanog elitnog turizma, u kojem se atraktivne javne i zelene površine pretvaraju u lokacije za luksuzne hotele, vile i apartmane.

„To je taj kolonijalizam jer ja ne znam tko si u Hrvatskoj može priuštiti danas kupiti vilu ili apartman, da iskoriste naš prostor, da u njemu uživaju, a naše ljude ćemo potjerati“, rekao je Cvilinder.

U jednom trenutku rasprave Lasić je upozorio da se aktivizam građana ne može odvajati od politike, budući da je riječ o sukobu privatnog kapitala i javnog interesa.

Cvilinder se s tim složio kratkom formulacijom:

„Aktivizam je politika. Htjeli mi to ili ne.“

Kale je pitanje prostora povezao s dužom poviješću kolonijalizma i načinima na koje se mijenjaju obrasci izvlačenja vrijednosti iz pojedinih društava.

„Neokolonijalizam je u novije vrijeme nešto u čemu sami radosno sudjelujemo“, rekao je, upozoravajući da kolonijalni odnosi nisu nužno stvar prošlosti niti podrazumijevaju isključivo izravan odnos između stranog gospodara i domaćeg stanovništva.

Govorio je o tome kako se kroz povijest mijenjao odnos prema lokalnim zajednicama i njihovim kulturama, ali i kako se danas nove tehnologije i društvene mreže uklapaju u globalne lance ekstrakcije vrijednosti.

No za Kalea je jednako važno pitanje kako se same lokalne zajednice mijenjaju. Ljudi koji dolaze iz drugih sredina sa svojim znanjima i iskustvima mogu, smatra, postati dio stvaranja novih lokalnih vrijednosti i novih tradicija.

„Mi ulazimo, mi nosimo te resurse, mi smo išli negdje, stekli neka znanja, vraćamo se nazad. Ili dolaze novi i ulažu, dakle potpuno novi ljudi i ulažu. Dakle stvaraju se i na koncu na dijeljenim vrijednostima neke nove inicijative i stvaramo nove tradicije“, kazao je.

Upravo je u tome, čini se, vidio jednu od rijetkih optimističnih točaka cijele rasprave.

Cvilinder je pak pozvao na stvaranje šire platforme koja bi povezala brojne lokalne inicijative diljem Hrvatske. Pojedinačni problemi, smatra, već su postali jedan veliki nacionalni problem.

„Mi smo izgubili plan države. Mi moramo državi reći: vi ste tu za nas. Vi morate upravljati“, rekao je.

Država bi, prema njegovu shvaćanju, trebala štititi javna dobra i prirodne resurse, a građani ne bi smjeli pristati na ideju da njihova demokratska uloga završava izlaskom na izbore svake četiri godine.

„Država bez kritike ne postoji“, kazao je.

Sličnu poruku uputila je i arhitektica Svjetlana Dean, upozorivši da se u prostorno planiranje ne treba uključivati tek kada je plan već donesen i kada je određeni zahvat postao vidljiv u prostoru. Lokalna zajednica, smatra, mora sudjelovati već u fazi izrade koncepcije plana.

Pavasović je raspravu završio upozorenjem da se devastacija prostora događa svakodnevno, dok javnost često reagira tek kada je prekasno.

„Mene zabrinjava samo jedna stvar, a to je da spavamo“, rekao je. Pozvao je građane da zanemare osobne interese i pitanje prostora počnu promatrati kroz ono što ostavljaju budućim generacijama.

„Vrijeme je da uzmete stvari u svoje ruke, da se okupite, da zanemarite osobni interes, pogledate šire“, poručio je.

Puharić je pritom cijeli sukob sažela u jednu riječ – opstanak.

„Ako odustajemo sada, ne ostavljamo ništa onima koji će doći iza nas“, rekla je.

A Kale je, nakon svega, ono što se odvijalo na pozornici FALIŠ-a nazvao politikom kakva bi, po njegovu mišljenju, trebala biti puno vidljivija u javnom životu.

„Kad vi tako artikulirano govorite usporedite s onim što se može čuti za saborskom govornicom. Ovo danas je bila prvoklasna, vrlo impresivna politika.“

U vremenu u kojem se riječ politika često svodi na stranačke obračune, izborne kalkulacije i upravljanje političkim interesima, rasprava o tome tko odlučuje o šumi, obali, ulici, trgu ili javnom prostoru podsjetila je na njezino jednostavnije i mnogo zahtjevnije značenje: tko upravlja onime što pripada svima nama.