Nacija nije prirodna činjenica, nego politički projekt

Može li se istodobno voljeti Hrvatska i kritizirati je? Mora li patriotizam pripadati desnici? I može li ljevica uopće govoriti o vlastitoj zemlji, a da pritom ne prihvati nacionalističke pretpostavke na kojima je politički prostor već organiziran? Ta su pitanja bila u središtu završnog predavanja Nine Čolović na FALIŠ-u, posvećenog odnosu ljevice prema naciji, nacionalizmu, društvenoj nejednakosti i političkom organiziranju. 

Čolović, lingvistica i istraživačica društvenih nejednakosti, upozorila je da je prejednostavno nacionalizam promatrati kao problem koji dolazi isključivo s ekstremne desnice. Desnica koja veliča rat devedesetih, negira povijesne zločine i koristi otvoreno nacionalističku retoriku lako je prepoznatljiva. Puno je teže, kazala je, analizirati načine na koje se proizvodnja nacije i nacionalizma događa i unutar ostatka političkog spektra. 

„Ne radi se o nečem što se nalazi s druge strane, nego o nečem što prožima cijeli politički spektar.“ 

Upravo je zato, smatra Čolović, problematična ideja o ljevici i desnici kao homogenim blokovima. Takva podjela skriva unutarnje sukobe i razlike, a istodobno pretpostavlja da je svima jasno što određena politička pozicija znači. FALIŠ je, prema njezinim riječima, upravo prostor na kojemu takve pukotine treba otvoriti, a ne ih prikrivati. 

Posebno se osvrnula na nedavne masovne prosvjede, upozorivši na količinu hrvatskih zastava, pozivanja na domoljublje i retoriku prema kojoj je riječ o državi „za koju smo se borili“ i „koju smo gradili“. Problem, rekla je, nastaje kada nacionalni identitet postane gotovo automatski način političke mobilizacije. 

Za Čolović pitanje nije samo zašto se ljudi identificiraju s nacijom, nego zašto smo izgubili sposobnost zamišljanja kolektiviteta izvan nacionalnog okvira. Kao primjer navela je ekološke probleme, zagađenje i otpad: umjesto da se govori o konkretnim ljudima, uvjetima života i strukturama koje proizvode problem, sve se lako prevede u pitanje „našeg“ teritorija i „našeg“ interesa. 

Slučaj Une pritom je ilustrativan. Rijeka i prostor oko nje ne mogu se jednostavno svesti na pitanje hrvatskog ili bosanskohercegovačkog interesa jer ekološki problem ne poznaje granicu koju je povukla država. No upravo nacionalna perspektiva često određuje tko će biti smatran „našim“, a čiji će problem ostati izvan vidokruga solidarnosti. 

Čolović pritom odbacuje objašnjenje prema kojemu su ekološke katastrofe tek posljedica djelovanja nekoliko „loših ljudi“ ili korporacija. Iza zbrinjavanja otpada, kaže, treba tražiti profitni motiv, eksternalizaciju troškova i sustav koji omogućuje da se zarada privatizira, a posljedice prebace na društvo. 

Tu se njezina kritika izravno okreće prema ljevici. Problem nije samo u tome tko je trenutačno na vlasti, nego u političkoj logici koja društvene probleme svodi na smjenu pojedinaca.

„Maknut ćemo HDZ i Plenkovića i stvari će biti dobre“ – takva je logika, prema Čolović, nedovoljna jer ne odgovara na pitanje za koga će stvari biti dobre. 

Slično govori i o prosvjedima u Srbiji. Masovnost, sudjelovanje mladih i direktna demokracija sami po sebi ne garantiraju progresivni sadržaj. Politički pokret može imati demokratsku formu, a istodobno reproducirati konzervativne ili nacionalističke pretpostavke. Ako se politička borba svede na uklanjanje jednog čovjeka, upozorava Čolović, ne uklanjaju se uvjeti koji su omogućili njegovu političku moć. 

Ista se logika, prema njezinu mišljenju, vidi i u reakcijama na katastrofe: pronaći krivca, kazniti pojedinca i nastaviti dalje, umjesto da se postavi pitanje kako su institucije, prostorno planiranje i društveni odnosi omogućili da se katastrofa uopće dogodi. 

Zato Čolović posebno problematizira reformizam koji se svodi na kozmetičke zahvate. Takav je pristup politički lakši jer je „već serviran“, ali ne mijenja odnose koji proizvode nejednakost. 

Jedna od ključnih teza predavanja bila je da nacionalni okvir može prikriti klasne odnose. Čolović upozorava na iluziju da pripadnost istoj naciji automatski znači zajednički interes.

„Nacija“ tako može izgledati kao horizontalna zajednica, iako društvo u kojem živimo nije horizontalno. Razlike u moći, bogatstvu i pristupu resursima ne nestaju zato što svi dijelimo istu nacionalnu oznaku. 

To je posebno vidljivo na primjeru područja pogođenih ekonomskom deprivacijom i ratom. Čolović govori o Lici, Baniji i Kordunu, područjima koja su povijesno i demografski snažno obilježena ratom i etnicizacijom, te o razlikama u pristupu osnovnoj infrastrukturi poput struje i vode. Pitanje nije samo tko pripada kojem narodu, nego koji životi dobivaju institucionalnu podršku, a koji ostaju na periferiji interesa. 

U tom je smislu kritizirala i pokušaje lijevih političkih aktera da domoljubljem privuku šire biračko tijelo. Kao primjer navela je deložacije romskih obitelji sa zagrebačkih Struga za vrijeme mandata lijevo pozicionirane gradske vlasti, pitajući zašto takvi slučajevi ne proizvode istu vrstu političke mobilizacije kao teme koje je moguće upakirati u nacionalni interes. 

Za Čolović nacionalni identitet nije nešto što postoji izvan institucija i odnosa moći. Nacija, etnicitet, jezik i kultura proizvode se i održavaju kroz obrazovanje, administraciju i svakodnevne prakse.

Posebno je govorila o standardnim jezicima, koje smatra političkim projektima povezanim s nastankom nacionalnih država. Jezične granice nisu naprosto prirodno zatečene činjenice, nego su povijesno uređivane zajedno s granicama političkih zajednica. 

Takva kategorizacija potom omogućuje da se ljude razvrstava, kontrolira i različito tretira. Problem nije samo u tome što postoje kategorije poput nacije, rase ili roda, nego u tome što se društvene razlike predstavljaju kao prirodne i nepromjenjive. 

Zbog toga je Čolović svoju poziciju opisala kao antinacionalnu, ali ne i apolitičnu: „Moja je odgovornost trgati naciju sa vlastitog tijela.“ Drugim riječima, nije riječ o tome da se identiteti jednostavno proglase nepostojećima. Oni imaju vrlo konkretne materijalne posljedice jer ljude drugi mogu čitati kroz određene kategorije i na temelju toga diskriminirati, napadati ili isključivati. Ali upravo zato treba propitivati tko te kategorije proizvodi i kome služe. 

U završnici predavanja Čolović je kritiku proširila i na kapitalistički koncept rada. Nije dovoljno izboriti bolje plaće i uvjete rada ako se pritom ne postavlja pitanje zašto je rad organiziran tako da ljudima oduzima najveći dio energije i vremena. Rad u kapitalizmu, rekla je, nije samo način proizvodnje dobara nego i oblik discipline.