Radnik je uvijek u pravu. Osim kad odluči raditi

Postoji jedna čudna inačica borbe za radnička prava. Radnik u njoj smije misliti svojom glavom sve dok misli isto što i oni koji su se sami proglasili njegovim zaštitnicima. Smije biti nezadovoljan i smije prosvjedovati, pa i štrajkati. Ali kad procijeni da u ovom štrajku ne želi sudjelovati, odjednom se počne sumnjati zna li on uopće prosuđivati.

Od tog trenutka on više nije osviješten radnik. Postaje žrtva propagande, poslušni izvršitelj ili netko kome su očekivanja toliko spuštena da više ne razumije vlastiti položaj. Taj obrazac sam prepoznao u članku „Dajmo joj veću lopatu“, koji govori o štrajku u ZET-u i o vozačici koja je odlučila voziti tramvaj.

Lopata za kolegicu

Autor počinje dvjema slikama. Na jednoj je čovjek koji na nacističkom skupu ne diže ruku, na drugoj partizan koji se smiješi pred strijeljanje. Zatim ih, u ironičnom tonu, stavlja uz ženu koja je odradila smjenu u tramvaju. Ironija tu ništa ne spašava. Žena koja nije štrajkala je tiho smještena u isto moralno polje u kojem stoji kolaboracija, a žrtve totalitarizma su poslužile kao rekvizit u raspravi o koeficijentima.

Slijedi dio koji autor očito smatra duhovitim. Ruga se vozačici zbog boje kose, poručuje joj da „guta snijeg“ i predlaže da joj se dade „veća lopata“. Ta žena nije gradonačelnica ni direktorica. Vozi tramvaj za ZET i iskoristila je pravo koje ima. Kolumnist koji o sebi govori kao o glasu radnika je najoštriji udarac namijenio radnici, a ne vlasti.

Autor tvrdi kako mediji kolektivu oduzimaju lice, a pojedincu ga daju. Pritom sam gazi jedino stvarno lice u cijeloj priči. Ona se smiješi, a on nam objašnjava što taj osmijeh zapravo znači i čijim interesima ona time služi. Što o svemu misli ona sama, njega previše ne zanima.

Ne znam je li vozačica dobro procijenila sve okolnosti spora. Ne zna to ni autor. Razlika je samo u tome što on rupu u znanju popunjava ideološkom dijagnozom.

Svijest prema rezultatu

Autorov svijet je jednostavan. Radnik koji štrajka razumije svoje interese, radnica koja ne štrajka ne razumije ih. Ishod je, dakle, poznat prije nego što je itko išta promislio. Radnička svijest se ne priznaje zbog toga što čovjek misli svojom glavom, nego prema tome do čega je došao. Ne vidim u tome mnogo emancipacije.

Pravo na štrajk smatram važnim civilizacijskim dostignućem. Sindikati su potrebni, kolektivno pregovaranje također, a pristojna plaća i dostojni uvjeti rada su sasvim opravdani ciljevi. Iz toga ipak ne slijedi da je svaki sindikalni zahtjev razuman, da je svaki štrajk dobro odabran i da je svaka odluka sindikalnog vodstva iznad kritike.

Radnik može biti u pravu, djelomično u pravu ili u krivu. Isto vrijedi za sindikat i za poslodavca. Da bi se to utvrdilo, trebaju podaci, argumenti i spremnost na zaključak koji nam se možda neće svidjeti.

Autor ima jednostavniju metodu. „Solidarnost ne pita jesi li zaslužio“, piše on. Ako se zaslužnost ne smije ni propitati, čemu onda pregovori? Zašto bi itko analizirao plaće, dodatke, prekovremene sate i cijenu zahtjeva? Mogli bismo odmah usvojiti pravilo da je zahtjev opravdan čim ga je postavio sindikat. Nitko ozbiljan to pravilo neće izreći naglas, ali članak je napisan kao da vrijedi.

Sindikalist bi ovdje s pravom imao jedan ozbiljan prigovor. Odluka pojedinca u kolektivnoj akciji nije posve privatna stvar. Svaki vozač koji izađe na posao smanjuje pregovaračku snagu ostalih, a ako štrajk uspije, uživat će iste plodove kao i oni. To je stvaran problem i razumijem zašto su sindikati prema neštrajkašima strogi. Ali kolege se smiju uvjeravati, a ne javno ponižavati. Sloboda udruživanja koja ne uključuje i slobodu da se ne udružiš prestaje biti sloboda i pretvara se u obvezu poslušnosti.

Radnici na stanicama

Posebno mi je zapelo za oko kako autor piše o građanima kojima je prekid prijevoza zagorčao dan. Ruga se „ubogim, krhkim građanima“ koji su morali taksijem na posao ili u bolnicu. Moguće je da su pojedini mediji pretjerali, ali zbog toga stvarne nevolje ljudi još ne postaju materijal za šalu.

Na tramvajskim stanicama također stoje radnici, i ne samo radnici. Tamo čekaju prodavačice, čistačice, njegovatelji, umirovljenici i učenici, ljudi koji ne mogu raditi od kuće. Neki nemaju auto, a taksi im odnese ozbiljan dio kućnog budžeta. Mnogi od njih zarađuju manje od onih čiji bi štrajk trebali bezuvjetno podržati.

Time štrajk sam po sebi ne postaje neopravdan. Ali interesi tih ljudi zaslužuju da ih se uzme ozbiljno. Kad stane javni prijevoz, ne trpi kapitalist kojem pada profit. Trpe ljudi sa strane, često siromašniji od samih štrajkaša. Solidarnost koja staje na vratima tramvajskog spremišta je preuska za cijeli grad.

Proračun nije popis zamjerki

ZET nije privatna tvrtka čiji vlasnik zarađuje na tuđem radu. Plaće se isplaćuju iz gradskog proračuna, dakle iz džepa poreznih obveznika i putnika. Autorova shema, u kojoj se rad sukobljava s kapitalom, ovdje naprosto ne pristaje.

U jednome autor ima pravo. Proračun pokazuje političke prioritete, a trošenje na stadione, konzultante i studije se smije, i treba, propitivati. Ali popis stavki koje nam se ne sviđaju još nije financijski plan. Trebalo bi pokazati koliko se zaista može uštedjeti, koji se novac može preusmjeriti i koliko će trajno koštati prihvaćanje zahtjeva.

Iz gradskog novca se plaćaju i potrebe drugih radnika, djece, starijih i socijalno ugroženih. Gradska uprava treba obrazložiti svoje prioritete, sindikat svoje zahtjeve, a javnost ima pravo procijeniti i jedno i drugo. „Fiskalna održivost“ može biti izgovor, ali može opisivati i stvaran problem. Ako se taj izraz izgovori s podsmijehom, time još nije utvrđeno o čemu se radi.

Isto je s inflacijom. Autor zamjera novinarima što nitko nije izračunao koliko povećanje od četrdeset posto vrijedi kad se oduzme inflacija, a ni sam ne navodi nijedan broj. Tko tvrdi kako je rast cijena pojeo cijelo povećanje, mora usporediti podatke za isto razdoblje. Odlazak u dućan nije izračun realne plaće, kao što ni jedna izdvojena visoka isplata s prekovremenima nije pošten prikaz uobičajenih primanja. Tko od drugih traži račun, mogao bi ga barem jednom napraviti i sam.

Čiji je ovo štrajk

Štrajk može biti prilika za skupljanje stranačkih bodova. Podrška radnicima može biti iskrena, proračunata ili pomalo i jedno i drugo. Političar danas može braniti zahtjeve koje bi sutra, kao poslodavac, odbio.

Ali to što netko od štrajka ima političku korist ne dokazuje da ga je stranka organizirala. Bez takvog dokaza nije pošteno radnicima pripisivati zajednički skriveni motiv. S druge strane, sindikalni naziv ne štiti od pitanja služi li neka odluka članstvu, sindikalnom vodstvu ili nečijoj političkoj promociji. Ta pitanja mora biti dopušteno postaviti, a da onaj tko ih postavlja ne bude odmah proglašen mrziteljem radnika.

Autor, uostalom, ne brani nijednu stranku. Gradsku vlast napada slijeva. Ljevica se, dakle, ni sama ne slaže oko toga što je ljevica, i to je posve normalno. Samo što onda teško može stajati tvrdnja da postoji jedna jedina ispravna strana.

A upravo to autor tvrdi u najotvorenijoj rečenici svog teksta. „Na štrajku postoje samo dvije strane, i sredina nije jedna od njih.“ Tom rečenicom zatvara prostor za ono što demokratskoj raspravi najviše treba, a to je mogućnost da se svaki zahtjev i svaki potez procijeni zasebno. Tko tako piše, manje brani radnike, a više vlastitu ulogu suca koji dijeli potvrde o ispravnoj svijesti.

Pravo na vlastiti glas

Mogu podržavati pravo na štrajk i smatrati da je ovaj štrajk pogrešan. Mogu kritizirati gradsku vlast i ne podržati sindikalni zahtjev. Mogu poštovati štrajkaše i jednako poštovati njihovu kolegicu koja je odlučila raditi. Za to mi ne treba dopuštenje nikakvog ideološkog povjerenstva.

Radnici ZET-a imaju pravo tražiti veće plaće i bolje uvjete, a o smjenama, starim vozilima i ljudima koji odlaze iz tvrtke trebalo bi se govoriti više nego dosad. Ta prava se brane argumentima i brojkama. Izrugivanje kolegice koja je odlučila drukčije ih ne brani. Solidarnost koja gazi radnicu nije solidarnost. To je samo još jedan oblik jednoumlja, onog istog protiv kojeg se ljevica nekad borila.

Mislim da je upravo takav način razmišljanja jedan od glavnih razloga zbog kojih se ljudi odbijaju od lijevih ideja i stranaka. Pravedne plaće, dobre javne usluge i zaštita radnika rijetko koga odbijaju, jer bi se za njih mnogi i danas zauzeli. Češće ih odbija ton. Čovjek koji je jednom pročitao da je, zato što misli drukčije, žrtva propagande ili gotovo kolaboracionist, teško će se drugi put pridružiti istoj stvari. Pogotovo kad shvati da je za nju vrijedio samo dok se slagao. Ljevica koja želi pridobiti većinu morala bi s ljudima razgovarati, a ne ispitivati im svijest.

Vozačicu ne treba proglašavati junakinjom. Dovoljno je priznati joj isto što se tako glasno traži za njezine kolege, dakle dostojanstvo, vlastiti glas i pravo na odluku s kojom se netko drugi neće složiti. Ako borba za radničku slobodu ni to ne može podnijeti, neka nam barem kaže koliko je slobode radniku zapravo namijenila.