Došli smo do trenutka kada prestaje svako opravdanje….
Nema više ‘navijačkog folklora’…Nema ‘uzavrelih strasti’…
Nema ‘dečki su malo pretjerali’…
Kada ulicama hrvatskoga grada odjekuju ‘Auschwitz’, ‘ustaj Adolfe’, pozivi na gaženje Židova i pjesme o njihovu spaljivanju u pećima, onda više ne govorimo o nogometu…
Govorimo o otvorenom nacističkom i antisemitskom divljaštvu…
Auschwitz nije navijačka dosjetka…
Auschwitz je mjesto industrijskog ubijanja ljudi…
Plinske komore nisu koreografija…Peći nisu stih za tribinu…
Hitler nije maskota…
A Židovi nisu rekvizit kojim se vrijeđa protivnički klub…
Ali nemojmo se sada praviti iznenađeni…
Ovo nije počelo sinoć u Splitu…
Ovakve stvari rastu kada im se dovoljno dugo ostavlja prostor…
Od Hipodroma nadalje gledamo kako se eksces za ekscesom relativizira, umanjuje i preimenuje u ‘domoljublje’, ‘zajedništvo’, ‘emociju’ ili ‘zolirani incident’…
I zato odgovornost više nije samo na onima koji urlaju…
Odgovornost je i politička…
Na vlasti koja mora jasno odrediti granicu dopuštenoga…
Na institucijama koje moraju štititi ustavni i civilizacijski poredak…
Na političarima koji ne smiju računati koliko će glasova izgubiti ako nedvosmisleno osude ustašku i nacističku simboliku…
Jer politika koja pred ekstremizmom stalno spušta pogled šalje jednostavnu poruku: Možete još malo dalje…
I onda se ide dalje…
Ono što je jučer bilo nezamislivo danas postaje incident…
Sutra folklor…
Prekosutra tradicija…
Tako se fašizam ne vraća iz povijesnih knjiga…
Ne dolazi nužno u uniformi i na tenku…
Dolazi u pjesmi…
U pozdravu…
U simbolu…
U masi…
A iza njega koračaju relativizacija, politička računica i ona kukavička rečenica: ‘Ne treba tome pridavati preveliku važnost...’
Treba!
Jer kada stotine ljudi usred hrvatskoga grada zazivaju Hitlera i Auschwitz, država više nema pravo glumiti sociologa koji proučava ‘navijački fenomen’…
Mora reći: Dosta!
Bez ‘ali’…
Bez povijesnih akrobacija…
I dvostrukih konotacija…
Bez računanja birača…
Bez podjele fašizma na naš i njihov…
Jer ne postoji ‘naš’ fašizam koji postaje prihvatljiv zato što je umotan u hrvatsku zastavu...
Postoji samo barbarstvo…
Split nije nacistički grad…
Dalmacija nije nacistička…
Hrvatska nije nacistička zemlja...
I upravo zato moramo biti bijesni kada ih netko takvima pokušava prikazati…
Kada pokušava dio hrvatskoga javnog prostora pretvoriti u kleronacističku jazbinu u kojoj će ono što je nekada izazivalo gađenje postupno postajati dopuštena scenografija ‘domoljublja’…
Zato danas nije dovoljno osuditi samo rulju…
Treba osuditi i politiku toleriranja, političko namigivanje, relativiziranje i institucionalnu mlakost koji ekstremistima godinama stvaraju osjećaj da mogu napraviti još jedan korak…
Jer između civilizacije i barbarstva ovdje nema nikakve filozofske dvojbe…
Granica je jednostavna:
Ne zazivaš Hitlera…
Ne slaviš Auschwitz…
Ne pjevaš o spaljivanju ljudi…
I zato ću na kraju napisati nešto što će mnogima zvučati gotovo bogohulno…
Ako želimo dobro Hajduku, Splitu, Dalmaciji i čitavoj Hrvatskoj, večeras treba poželjeti prolaz Ajaxu…
Ne zato što smo protiv Hajduka…
Nego upravo zato što smo za Hajduk…
Za onaj Hajduk koji je neusporedivo veći od nekoliko stotina ljudi koji ulicama nose lijes i urlaju o Auschwitzu, Hitleru, Židovima i ustašama…
Za Hajduk čija povijest zaslužuje nešto sasvim drugo…
Za Split koji zaslužuje nešto bolje od slike grada pod policijskom opsadom…
Za Dalmaciju koja nije ovo…
I za Hrvatsku koja ne smije dopustiti da joj ekstremisti, uz predugo političko namigivanje i toleriranje, određuju lice pred Europom i svijetom…
Zato bi večerašnji Hajdukov sportski poraz mogao biti mnogo manje bolan od jedne druge pobjede: pobjede mržnje nad razumom…
Neka Ajax prođe…
Neka se ova sramotna predstava barem na trenutak zaustavi…
A onda neka Hrvatska konačno odluči što želi biti…
Zemlja u kojoj se voli svoj klub, svoj grad i svoju domovinu —
ili zemlja u kojoj se ljubav prema njima dokazuje zazivanjem Hitlera i Auschwitza…
Jer ako smo došli dotle da u obranu časti Hajduka moramo poželjeti njegov sportski poraz - onda problem odavno više nije nogomet…