Sada ili…

Političke stranke, nevladine organizacije, institucije od nacionalnog značenja, poput Hrvatske akademije ili Matice Hrvatske, udruge, ili organizacije prisutne na javnoj sceni, svaki pojedinac koji je na bilo koji način aktivan u društvu, svi bi se oni morali - baš tako: morali - oglasiti javnom, jasnom, nedvosmislenom i kategoričkom osudom onoga što se u četvrtak 15. listopada događalo na ulicama Splita.

Šutnja više na prolazi! Čuđenje ili razočaranje više ne prolaze. Priče o pojedincima, ili grupicama koji remete javni red i mir, ili o izoliranim incidentima, više ne prolaze. Baš kao ni priče o ubačenim elementima (možda i izvana?), sve to više ne prolazi! Sada se očekuje osuda, pod pretpostavkom, naravno, da ju je ovo društvo u stanju izreći i to baš onako kako smo opisali.

Jer, u Splitu smo bili svjedoci antisemitskog, a u osnovi fašističko-ustaškog divljanja kakvo u Hrvatskoj još nije zabilježeno. Smišljenog i dobro ograniziranog. A sve to nije »palo s neba«. Ne, nikako! Scena je za tu tužnu i ružnu, ali i krajnje opasnu predstavu pripremana godinama. Praktično od prvih dana hrvatske samostalnosti. Vrijeme je, da se to jednom i za svagda jasno i glasno kaže.

Prizivanje Adolfa (Hitlera), prizivanje najzloglasnijeg nacističkog logora smrti, onoga u današnjoj Poljskoj (u kojemu su završili i brojni Hrvati, »krivi« samo zbog toga što su bili druge vjere), pjevanje »pjesama« o tome kako nacisti ubacuju Židove u krematorijske peći, uzvikivanje ustaškog (i samo ustaškog) pokliča »za dom - spremni!«, da bi se tako nešto moglo organizirati, bile su potrebne godine i godine upornog rada.

I taj su posao obavili Država i Crkva, ruku pod ruku. Upravo oni koji, kada god »zagusti«, peru ruke. Vrijeme je da se i to kaže, jasno i glasno. Jer, druge prilike neće biti. Nemojmo se zavaravati, druge prilike, ako se propusti ova, zaista neće biti.

Projekt ustašizacije Hrvatske, temeljen na sve većoj primitivizaciji i debilizaciji društva (čemu služe i praktično svi ključni mediji, oni elektronski poglavito), uz istodobno sve prisutniji »novi povijesni narativ«, što će reći povijesni revizionizam u službi politike, doveli su do toga da se dogodilo, da se moralo dogoditi, ono što se u Splitu dogodilo. I sada povratka više nema. 

Ili će se tome stati na kraj, ili nas neće biti. Doslovno! Kada kažemo »nas« onda imamo u vidu ono još (malo?) preostalih pobornika Hrvatske kakva bi ona trebala biti: demokratska, slobodna, zemlja jednakih prava za sve, zemlja otvorena za suradnju sa svima uz pretpostavku uzajamnog poštivanja, zemlja otvorena za sve ljude dobre volje u kojoj se nikoga, ali baš nikoga, neće diskriminirati ni po kojoj osnovi.

No, da bi se takav koncept Hrvatske spasio (jer, ona - Hrvatska - u svim tim godinama nikada i nije bila takva, osim možda, u naznakama, od 2000. do početka 2010.) potrebno je smoći snage i imati volje da se napravi temeljiti zaokret. 

I tu ovoga autora koji je, ispisujući ove retke obavio svoju građansku dužnost, dakle izrekao je osudu, i to neporecivu, onoga što se događalo u Splitu i naznačio korijene svega toga, tu - dakle - ovoga autora izdaje hrabrost. 

Jer, kakve su šanse da premijer osim što je »baš razočaran«, promijeni politiku? On, koji je svojim »ukazanjem« na famoznom koncertu na hipodromu (makar dan uoči) »blagoslovio« predzadnju fazu ustašizacije ove nesretne zemlje? On, koji je »duhovni otac« zloglasne dvostruke konotacije, što je uvela ustaški »ZDS« u hrvatsko društvo? 

Kakve su šanse da on, upravo on, sada odjednom »prepozna« opasnost od povijesnog revizionizma, ili od renesanse fašizma, odnosno ustaštva, kada je u političkom »braku« s notorno  desnom, ekstremno desnom strankom, koja svoj program svodi na antisrpstvo i na istraživanje masovnih grobnica, pri čemu sve one koje iskopa, proglašava Hrvatima koje su ubili komunisti; i priređuje im državni pokop? 

Kakve su šanse da bilo šta promijeni zaista primjereno i državnički intonirano reagiranje Predsjednika Republike? Može li on, osim što se oglasio, više  išta uraditi? I na koga bi se pri tome mogao osloniti?

Kakve su šanse da bilo tko od onih koji su »bajali« o mladima koji tek »slučajno« viču »ZDS«, ali koji stvarno samo vole »domoljubnu glazbu«, pri čemu nemaju pojma ni o ustašama, ni o - nedaj Bože - partizanima, niti ih je briga za to - promijeni mišljenje? Ali, ne i samo to. Kakve su šanse da svi oni, uključujući i predsjednika Vlade, preuzmu odgovornost?

Kakve su šanse da sve stranke zastupljene u Saboru, dakle sve, jednoglasno i bez ikakvih rezervi osude splitski »bal vampira«? Pa i one čiji zastupnici s užitkom, usred Sabora, upotrebljavaju »ZDS«? Pa da i one preuzmu odgovornost? Bilo zbog činjenja, bilo zbog nečinjenja?

Vrijeme je da se to isto pitanje postavi i Crkvi. Jer - do kada će se s oltara čuti samo osude komunizma, odnosno da budemo precizni, »zločina« komunizma, a gotovo nikada osude fašizma, odnosno ustaštva (s iznimkom samo nekoliko prelata)?  Gdje je tu odgovornost? Ne samo pred Bogom.

Vrijeme je, posljednji je trenutak (dakle sada, ili . . .), da se postavi i pitanje odgovornosti.

A onima koji pokušavaju sve svesti na sport i na divljanje navijača, koji bi se ugledali u strane uzore - evo jednoga! »Skinite mi tu stoku, taj ološ sa stadiona, da vam ne bih rušila stadione, ukinula klubove i ligu, i da vas ne bih pohapsila.« To je, doslovno, svojedobno izjavila britanska premijerka Margaret Thatcher. Uz napomenu kako je ona imala problem samo s navijačima. 

Bila su to ipak druga vremena, a bili su i drugi i drugačiji ljudi. Oni koji su se još sjećali Winstona Churchilla (a ne ovih kakvi ga danas »svetogrdno« uspoređuju sa Zelenskim). Bili su to ljudi koji su još znali što je fašizam i koji su se sjećali da je upravo taj Churchill, u kojega se Margaret Thatcher ugledala, uvjereni antikomunist, u Drugom svjetskom ratu prihvatio kao saveznike Sovjete, dakle komuniste, ispravno ih ocjenjujući kao daleko manju opasnost od naci-fašista.

Da, i to je trebalo reći, uz notornu činjenicu da je Churchill, ne samo u ratu, nego i kasnije, iskreno cijenio maršala Tita.

Samo, da se još jedom vratimo onome zbog čega ovoga autora izdaje hrabrost. Kako to objasniti ovima koji ili pojma nemaju, ili se prave kao da su se »jučer« rodili i kao da su školovani u današnjoj Hrvatskoj? Kako to objasniti ovima koji se kunu u famu o komunizmu i fašizmu kao jednakim zlima? Kako dovesti do svijesti ovih koji se danas smatraju državnicima da je Tito bio i ostao, s razlogom, legenda bez koje bi povijest 20. stoljeća bila nepotpuna?

Kako to objasniti ovima koji zlorabe demokraciju, da bi Hrvatsku odveli u fašizam, ili nešto vrlo slično fašizmu? Nikako! To je »Mission Impossible« (nemoguća misija).

A ipak - možda upravo zbog toga - sve je to trebalo reći. Sada.

Ili - nikada!