Šagoljada na portalu Dnevno.hr ili zašto sam ih tužio

Kažu da slučajnosti zapravo i nema, pa se stoga i ne čudim što pišem o Tvrtku Doliću i portalu Dnevno.hr na dan kada je umro doktor znanosti Smiljko Šagolj, Tuđmanov isprdak koji je veličao fašističku tvorevinu herceg-bananu i bio korifej kojekakvih ratnih zločinaca po Bosni i Hercegovini. Naime, Franjo Tuđman i on, zajedno s Gojkom Šuškom, za mene su ratni zločinci.

O tome što novinari mogu učiniti da bi se promicao mir među narodima i da bi se sprečavali sukobi, meritorno mogu razgovarati oni koji su sami doživjeli i proživjeli kobne posljedice pretvaranja jedne časne profesije u poslušnog slugu gospodara rata i nositelja najgrublje propagande prožete neskrivenim šovinizmom, netolerancijom i ksenofobijom.

Ja sam među njima.

Govor mržnje do te je mjere zatrovao medijski krajolik da njegova dekontaminacija još nije završila, a negdje na pravi način nije ni započela. Suočeni smo s potrebom vraćanja digniteta jednoj ne malim dijelom kompromitiranoj profesiji. Treba se vratiti ključnim načelima slobodnog novinarstva koja mu omogućavaju da bude nezaobilazan faktor u izgrađivanju demokracije u društvu, korektiv vlasti, nepotkupljivi razotkrivač društvenih zala i važno sredstvo u borbi protiv rasizma, ksenofobije i raznih predrasuda, odnosno sposobno prepoznati prava i braniti dostojanstvo pripadnika manjina.

Ratno huškačko novinarstvo jedan je od glavnih motiva zbog kojih hrvatski novinari imaju zakazan sastanak s istinom dok je želja mnogih da se sva prljavština u izvještavanju i komentiranju u devedesetima i dalje gura pod virtualni tepih koji su stvorili Tuđmanova smrt, proces raspadanja Hrvatske demokratske zajednice i očekivana pobjeda opozicije na parlamentarnim izborima  početkom 2000. godine.

Da nema stida u osjećaju mržnje – a tvrdim da ga ima, osim u psihopatskim ličnostima – valjda bi njezina silina bila opjevana barem koliko i ljubav. Ako mržnju nitko normalan ne hvali i ne veliča, kako je uopće moguće jednu tako neobrazloženu strast teoretski kritizirati? Naime, za sve ono što se utvrdi da je „govor mržnje“, potegnut će se protudokaz u obliku državotvorno-domoljubnih načela, dokazujući da upravo njih mrze oni koji se usuđuju takvo što kod njega ustanoviti.

Nama je valjda jasno da novinarstvo, ako se više ne da razlikovati od organizirane laži, predstavlja zločin. Ipak, čudno je da se općenito smatra kako taj zločin ne treba kažnjavati. Ja pak smatram da bi trebao postojati stanoviti međunarodni sud za zločine u novinarstvu i da bi na neki način trebalo žigosati one koji su lažima omogućili i poticali ratne zločine i zločince. Mislim da je prava šteta što nije oživjela namjera tužitelja Međunarodnog suda u Haagu Richarda Goldstona, koji je želio goniti i one što su „koristili medije na kriminalan način“. Aktere medijskih zločina lako je utvrditi, jer se njihovi tragovi teže uništavaju.

Smiljku Šagolju je trebalo suditi, baš kao onim novinarima u Ruandi koji su huškali i poticali na zločine. Ali kako, kada, recimo, Šagoljeva desna ruka, žena koja je izmislila ubojstva svećenika od „podivljalih muslimana“, danas drma informativnim i inim programomHRT-a i određuje tko smije, a tko ne smije raditi, tko jest, a tko nije dobar novinar, što jest standard i u čemu se HTV i BBC razlikuju, a u čemu ne?!

U redu, čovjek je, napokon, mrtav (kažem napokon, jer se stavljam u cipele Bošnjaka kojima je Šagolj naudio veliko zlo). Dobar dio javnosti, pa i naše, stručne, osudio ga je, ali što ćemo s današnjim šagoljima?

Što ćemo s dujmovićima, šolama, marijanovićima, dolićima i sličnim kreaturama?

Treba li ih ignorirati?

S vremena na vrijeme im opaliti šamar s potpisom i pečatom Hrvatskog novinarskog društva?

Eventualno ih ismijavati na Facebooku?

Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine i života. Istina tu ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona nije nešto što se može konstruirati i čime se može manipulirati. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja više ne obuhvaćaju življenu stvarnost, tamo se javlja potreba za obrazlaganjem, za utemeljenjem.

Iako je navijačko, nacionalističko, pa i šovinističko novinarstvo za mnoge pitanje prošlosti, njegovo je postojanje danas itekako utjecajno i obnavlja se u kontekstu govora o revanšizmu, i to ponajprije kod onih koji su širili govor mržnje, netoleranciju i koji su rušili dignitet novinarske profesije, a onda stali vrištati o postojanju namjera da ih se ukloni s medijske scene. Dugo pratim te huškače i ne vjerujem da su nebitni.

U konkretnom slučaju, prema podacima koje ćete naći na www.audience.com.hr, portal Dnevno.hr nalazi se na 14. mjestu čitanosti s 9,19 posto, što znači da ga prati puno ljudi, dvostruko više nego središnji Dnevnik HTV-a, pa kada oni određuju tko je dobar, a tko loš Hrvat prema tome je li mu baba Srpkinja i je li kršten ili ne, mislim da je to izuzetno opasno.

Baš kao što je bilo i novinarstvo Smiljka Šagolja.

Zbog toga sam u utorak, 13. kolovoza, DORH-u kazneno prijavio Tvrtka Dolića, zatim neimenovanog vlasnika portala Dnevno.hr i neimenovanoga glavnog urednika istoga.

„Nemoj si stvarati probleme.“ „Ne treba ti taj stres sada kada si tek izašao iz bolnice.“ „Ma, pusti ih k' vragu, ne treba im raditi besplatnu reklamu.“ „Daj, skuliraj se, pusti budalu...'' To su bile neke od reakcija kolega, ali „obični“ građani reagiraju pametnije i odvažnije, pa kažu: „treba toj ustaškoj žgadiji stati na kraj“.

Budući da je Hina pustila malu vijest o kaznenoj prijavi, a puno me ljudi kontaktiralo pitajući što piše u prijavi te s obzirom na to da mi je s portala Dnevno.hr odgovoreno tako što me je neki sroljo (I. B.), bez kičme da se potpiše imenom i prezimenom, oblatio manje ili više poznatim glupostima i izmišljotinama, prihvaćam ponudu uredništva Forum.tm-a da objavim prijavu i objasnim neke bitne stvari u cijelom slučaju.

Dakle, prijavio sam:

Tvrtka Dolića, [email protected], Bukovac Gornji 22A, 10000 Zagreb; neimenovanog vlasnika portala www.dnevno.hr, Florijana Andrašeca 14, 10000 Zagreb te neimenovanog glavnog urednika portala www.dnevno.hr, Florijana Andrašeca 14, 10000 Zagreb, jer je dana 8. kolovoza 2013. u 19.59 sati na portalu www.dnevno.hr objavljena kolumna autora Tvrtka Dolića, stalnoga suradnika rečena portala, s naslovom „U zemlji katolika četiri glavna dužnosnika nisu krštena – Hrvatska je zemlja majmuna“ (vidi: http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/92632-u-zemlji-katolika-cetiri-glavna-duznosnika-nisu-krstena-hrvatska-je-zemlja-majmuna.html) u kojoj autor, Tvrtko Dolić, poznat po šovinističkim ekscesima te vrijeđanju i sramoćenju neistomišljenika, među ostalim, piše:

„Ivo Sanader predstavlja sve ono što političar RH ne smije biti, a bio je Hrvat, katolik i koliko je vidljivo, prije nego što padne presuda, čovjek. Dakle, poželjan tip političara u RH je nehrvat, bezvjernik i majmun. Ako je to tako, zašto bi inteligentni čovjek Luka Kozina vrijeđao primusa Zorana Milanovića, koji je naslijedio čovjekolike spodobe Ivu Sanadera i Jadranku Kosor, na poziciji premijera RH. Četiri ključna dužnosnika u RH - Zoran Milanović, Slavko Linić, Vesna Pusić i Ivo Josipović nisu kršteni! Njihovo rodoslovno korijenje prilično je šareno, sumnjivo u elementarnoj sigurnosnoj provjeri. Ne tražimo da rečena četvorka poput Baracka Obame prezentira svu svoju neameričku rodbinu, ali je čudno da kod nas na ključne pozicije može zasjesti svatko, bez transparentnog uvida u njegovo podrijetlo i njegovo domoljublje. Biti nehrvat može u određenim okolnostima biti prednost, odnosno korisno za sve nas, pa sam gajio veliku nadu glede Vesne Pusić, koja je trebala biti naš most prema Židovima. Kad ono, Pusićka je ojačala svoje osobne mostove prema Židovima. Nas u toj priči nema. Bojim se da su Vesna Pusić, Stipe Mesić i Ivo Josipović privatizirali sve naše mostove prema Židovima, rezervirali ih za sebe i za svoje osobne probitke. Veliki prijatelj Vesne Pusić je utjecajni Židov Slavko Goldstein - cijelo vrijeme tjera svoju isključivu i posve neobjektivnu sliku NDH i nekakve hrvatske odgovornosti za Holokaust, iako mala djeca znaju da su glede toga odgovorni totalitarizmi - talijanski fašizam, sovjetski komunizam i njemački nacizam. Hrvatskom vladaju djeca totalitarnog komunizma...“

Te:

 „Kad već prebiremo krvna zrnca, što je uglavnom nezahvalno i izaziva bijes 'civiliziranih' slobodnjaka i osoba mješovitog narodnosnog podrijetla, recimo i to da mnogi portali pišu kako je Pusićka po majci prekodrinskog korijenja, od ortodoksnih Anđelinovića, koji su navodno kršćanska raja,...“

Te:

 „...dužnosnik mora otvoreno podastrijeti svoje podrijetlo, svoju religiju, svoj svjetonazor i svoje imovinsko stanje. To su demokratska pravila, a ako nekom političaru ne odgovaraju, neka se ide baviti korisnijim poslom. Slično trebaju prestati priče da je majka Slavka Linića muslimanka, ili neka se to otvoreno kaže. Što je u tome loše? Opjevat ćemo suradnju katolika i muslimana u NDH i život ide dalje...“

Te:

 „Podrijetlo Ive Josipovića obavijeno je prilično mračnim tajnama. Za njegovog oca ispredale su se nevjerojatne i prilično upitne priče. Navodno je pripadao šumskoj 'civilizaciji' i postao važan faktor jugoslavenske i komunističke represije - spominje se Goli otok, procesuiranje Proljećara, i tko zna što sve. Navodno je Josipovićeva majka svjetlija strana priče, ali nepotrebno nejasnog korijenja - ako je Srpkinja ne mora biti 'partizanka'...“

Te:

„Teško je odrediti koliko generacija dijeli primate i Ivu Josipovića, ali je on danas sveučilišni profesor i najizvođeniji glazbeni autor u RH! Pa se vi usudite upitati kojeg je podrijetla i kojeg svjetonazora, i koju kapu ili šajkaču obožava...“

Kao dokaz iznesenih tvrdnji predao sam faksimil inkriminiranog novinskog članka s navedena portala te predlažem saslušanje sljedećih svjedoka:

Zdenka Duku, predsjednika Hrvatskog novinarskog društva, Perkovčeva 2, 10000 Zagreb, čije sam reagiranje također dodao kao dokazni materijal; Martinu Bušić Kutija, izvršnu urednicu portala www.dnevno.hr, (izdavač je Portal dnevno d.o.o.), koji prema podacima iz impressuma ima adresu Florijana Andrašeca 14, 10000 Zagreb, tel: 555 65 22 i 091 3366 868, dodajući i faksimil impressuma navedena portala kao dokazni materijal gdje se među kolumnistima spominje ime Tvrtka Dolića; te prvoosumnjičenoga, Tvrtka Dolića.

Budući da zbog navedenog smatram kako postoji osnovana sumnja da su u objavljivanju spomenute kolumne Tvrtka Dolića ostvarena sva bitna obilježa kaznenog djela tzv. zločina iz mržnje (svako kazneno djelo počinjeno iz mržnje prema osobi zbog njezine rase, boje kože, spola, spolne orijentacije, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovine, rođenja, naobrazbe, društvenog položaja, dobi, zdravstvenog statusa ili drugih osobina), kaznenog djela povrede slobode vjere iz članka 130. Kaznenog zakona, kaznenog djela nedozvoljene uporabe osobnih podataka iz članka 146. Kaznenog zakona, kaznenog djela povrede ravnopravnosti građana iz članka 125. Kaznenog zakona te više članaka Zakona protiv suzbijanja diskriminacije (naročito kada je riječ o kaznenim radnjama rasne i druge diskriminacije kakva je bila opisana u članka 174. prethodnoga Kaznenog zakona), predložio sam da Državno odvjetništvo poduzme sve zakonom predviđene radnje te protiv troje ili više osumnjičenika pred nadležnim sudom pokrene kazneni postupak kako bi Tvrtko Dolić i ostali osumnjičenici bili proglašeni krivima i kažnjenima po zakonu, a građanima Hrvatske nadoknađena materijalna šteta. Zamolio sam DORH da me izvijesti o učinjenom po ovoj kaznenoj prijavi.

Nisam naivan: ne vjerujem da će Mladen Bajić požuriti s predmetom, ako ga uopće i bude zanimala cijela stvar, posebno jer među novinarima kruži priča da neimenovani vlasnik portala Dnevno.hr uspješno surađuje s Vladom iznajmljujući nekretnine jednom od ministarstava, ali mislim da netko treba dati do znanja „toj ustaškoj žgadiji“ kako nas ometa u potrebi da ostanemo koliko- toliko normalni i da zagađuje naš okoliš.

Još nekoliko riječi o posljednjem u nizu nasrtaja portala Dnevno.hr na moju malenkost. U članku „Homofob i plaćenik opet juriša –Drago Pilsel Molotov za 500 kuna napada novinare“ (http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/93108-drago-pilsel-molotov-za-500…) iznosi se niz kleveta i uvreda od kojih neke traže odgovor.

Najprije o mom identitetu. Možda će se misliti da je to nebitno, ali nije, o njega se zapleo ni manje ni više nego Luka Mišetić, odvjetnik Ante Gotovine, tijekom ispitivanja svjedoka Žarka Puhovskog na Haaškom sudu. Naime, na više se mjesta tvrdi da se lažno predstavljam: čas kao Carlos Zvonimir, čas kao Drago, odnosno Vjeran Grković. To je, otprilike, ono što je ustvrdio i Mišetić, i od tada se na raznim portalima ta papazjanija ponavlja, pa ju je pokupio i ovaj sirotan na Dnevno.hr-u.

Budući da Argentina 1962. godine, kada sam rođen, nije dopuštala da prvo ime bude „strano“, moj me je otac upisao kao Carlosa Zvonimira, i to kako bih dobio ime po maminu stricu, Karlu Pavlincu, kojeg je, kako vjeruje naša obitelj, OZNA ubila u kolovozu 1945. nakon što ga je uhitila u Zagrebu, odnosno po mome ocu, koji se zove (to mu je također drugo ime) Zvonimir.

Na krštenju sam, pak, dobio ime Drago i cijeli me se moj život i privatno i javno zove Drago. Mnogi se čude da se, zakonito, zovem Carlos (kao Carlos Zvonimir sam, primjerice, morao potpisati kaznenu prijavu o kojoj je ovdje riječ), a neki misle da mi Carlos bolje pristaje nego Drago. Ja tako ne mislim, ali što ću, papire u 51. godini ne kanim mijenjati jer, uostalom, imam dvojno državljanstvo (pa da usput ovim putem odgovorim Tvrtku Doliću koji me u jednoj ranijoj kolumni proglasio „gostom“ u Hrvatskoj: gost ti je u gaćama).

Vjeran Grković bio je zajednički pseudonim koji su mnogi novinari i novinarke koristili u upokojenom tjedniku Feral Tribune. Koliko me pamćenje služi, ja sam ga dobio samo jednom, kada sam istraživao stanje na groblju u Gračacu nakon „Oluje“, gdje sam fotografirao križeve i demantirao ono što je tada govorio ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak o broju žrtava. Snimio sam naime, križ s rednim brojem „NN 754“ i postavio pitanje MUP-u što ta oznaka točno znači na koje nikad nije odgovoreno. Ne znam točno kako ni kada, ali se na fašistoidnim portalima, kakav je Dnevno.hr, odjednom počela vrtjeti lažna priča da sam „pisao kako je je HV uništavao križeve na groblju u Gračacu“, ali da sam „uhvaćen“ tako što sam ja „to sam radio“.

U red tih idiotarija ide i ova: da je „Vjeran Grković“ u svojim člancima „hvalio Dragu Pilsela“ i da je „Zvonimir Carlos“ bio „svjedokom ubijanja bake i djeda srpske nacionalnosti u šibenskom zaleđu od vojnika HV koji ih je potom polio benzinom i zapalio“ (dakle, zašto me, po Bogu, Mladen Bajić napokon ne privede i zašto ne podigne optužnicu protiv mene?!). „Jedno i drugo (scena u Gračacu i scena u selu Prokljan nedaleko od Šibenika, op. D. P.) događalo se u isto vrijeme i na oba mjesta se nalazio Drago Pilsel. Tu laž je raskrinkao Gotovinin odvjetnik Luka Mišetić!“

Uz to, ovi fašistički pioniri koji crnče na Dnevno.hr-u ponavljaju staru priču, opet iz Mišetićeve kuhinje, kako sam ja, kao „Vjeran Grković“, autor glasovitoga intervjua s pokojnim izvršnim direktorom HHO-a Petrom Mrkaljem (na žalost, po dvadeset i peti put moram konstatirati da nisam, iako bih volio da i to imam u arhivi) odnosno da sam „bio ubačeni aktivist HHO-a, Sorošev plaćenik, klevetnik, lažljivi cinkaroš koji je pod pseudonimom Vjeran Grković i Zvonimir Carlos pisao za razno jugošovinističko smeće od novina“, da sam ukrao jednom liku iz Dalmacije „2000 kuna lažnih putnih troškova“, da sam „premlatio“ maloljetnika, da sam u više navrata bacao molotovljeve koktele na sinagoge i izraelsko veleposlanstvo u Buenos Airesu (autor te mudrolije je pak odvjetnik Zvonimir Hodak, još jedan koji liječi svoje frustracije i obiteljske drame na rečenom portalu), da imam tarifu od 500 kuna „za napasti sve pa i sebe ako zatreba. Tolika je, kažu, njegova novinarska tarifa za ubijanje drugačijeg mišljenja, slobode izričaja, satire“. I tako dalje, i tako dalje.

Za kraj, ponavlja se laž da me predsjednik Ivo Josipović „nije želio uzeti u svoje savjetničke dvore na Pantovčaku“ kada valjda i u Zimbabveu već znaju da sam, nakon uspješne kampanje, predstavljen kao predsjednikov šef Odjela za analitiku (koji je tek trebalo osnovati, ali do dana današnjega to nije učinjeno) te da sam nakon dva tjedna odlučio da ipak želim ostati u novinarskim vodama (o svim detaljima mojeg odlaska s Pantovčaka – premda sam već nešto kazao u intervjuima, posebno Aleksandru Stankoviću na HTV-u i Borisu Vlašiću u Jutarnjem listu – uskoro u autobiografskom romanu koji objavljujem za izdavačku kuću Profil).

Iako se s kolegom Borisom Vlašićem (koji je to napisao na mom FB-zidu) načelno slažem da predsjednik HND-a Zdenko Duka možda nije smio, dok predstavlja sve nas u profesiji ili u Društvu, napisati kako je sporni članak Tvrtka Dolića „smeće“, mislim da te i takve treba „šamarati“ pa i kazneno prijavljivati.

Ivo Josipović, Zoran Milanović, Vesna Pusić i Slavko Linić neće, gotovo je sigurno, potegnuti za privatnim tužbama (Josipoviću to nije „u naravi“, a u Vladi sasvim sigurno neće ako je istina da surađuju s vlasnikom portala Dnevno.hr), ali ja sam učinio ono što mi je savjest naložila.

Predlažem vam, stoga, da pročitate, ako niste, priopćenje Zdenka Duke od 10. kolovoza „Nacionalni i vjerski šovinizam na portalu dnevno.hr“ i da, ako ste slučajno lajkali Dnevno.hr, učinite mali ispit savjesti. Nekoliko takvih, koji lajkaju rad zločinaca, maknuto je s mog FB-zida.

„Hrvatsko novinarsko društvo želi upozoriti medijske urednike da Kodeks časti hrvatskih novinara i Publicistička načela hrvatskih medija priječe objavljivanje tako izrazito fašistoidnih i uvredljivih tekstova kakav je onaj pod naslovom 'U zemlji katolika četiri glavna dužnosnika nisu krštena - Hrvatska je zemlja majmuna' izvjesnog Tvrtka Dolića, kojeg je u četvrtak 8. kolovoza objavio portal www.dnevno.hr. Dolić naklapa i razglaba o očevim i majčinim rodoslovljima četvero dužnosnika - predsjednika RH, predsjednika Vlade RH te dvoje istaknutih ministara pa zaključuje da je 'poželjan tip političara u RH nehrvat, bezvjernik i majmun' te da 'naši preci iliti primati ponovno preuzimaju primat u RH'. To su samo neka od rasističko-šovinističkih stajališta i uvreda koje je Dolić ispisao u tekstu. Pritom nije toliko važno što su na meti glavni čelnici ove zemlje nego što su publicirani primitivno ispisani huškački stavovi koji jasno pozivaju na nacionalne i vjerske podjele i potiču mržnju. Dužnosnici koji vode zemlju, a koji Doliću nisu po volji, izabrani su, naravno, na slobodnim, demokratskim izborima. Kako autor smatra da je njihovo rodoslovno korijenje 'sumnjivo u elementarnoj sigurnosnoj provjeri', sugerira zapravo kako se vlast ne bi trebala birati na izborima, nego znamo već kako. Nažalost, u našim je medijima previše neprofesionalnih i neetičkih tekstova ili novinarskih priloga. O mnogima od njih raspravlja i odlučuje Novinarsko vijeće časti HND-a. Ovaj je tekst na www.dnevno.hr prevršio svaku, pa i najliberalnije shvaćenu mjeru ukusa i slobode izražavanja i govora, osim o autoru objavljenog smeća, ujedno i o profilu urednika tog portala.“

Ovaj praznički i dug osvrt završavam spoznajom da novinar ne smije pitanje istine ostaviti otvorenim. On stoji pod pritiskom da se suoči s njome. Takvo novinarstvo nije tek puko skupljanje podataka, nego kritičko propitkivanje stvarnosti.

Test svake istine, a onda i novinarske, leži, kako reče Heidegger, „jedino u vjernosti pojedinca prema sebi samome“.

Novinar, u slobodi i u poštivanju prema životu i istini svakog bitka, služi istini. 

Ja, naprosto, nisam mogao iznevjeriti sebe.