10 godina zatvora za islamske ekstremiste u BiH koji organiziraju odlazak u Siriju

Dobije li prijedlog zakona o kaznenoj odgovornosti zbog učešća u paravojnim formacijama, ali i organiziranja te zagovaranja takvih akcija, očekivanu potporu Doma naroda Bosne i Hercegovine, ta će zemlja u 2014. ući s dugo očekivanim pravnim okvirom za borbu protiv problema starog cijelih dvadeset godina. Ne idu, naravno, državljani BiH u tuđe vojske i ratove dva desetljeća, ali toliko u Bosni i Hercegovini postoji takozvana selefijska, odnosno vehabijaska zajednica, kao generator radikalnih promjena u načinu života i razmišljanju dijela bosanskih muslimana.

Prema prijedlogu zakona, već usvojenom u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine, "onaj tko učestvuje u paravojnim snagama u drugim zemljama bit će kažnjen do tri godine, onaj tko to organizira do 10 godina ako tako sud procijeni, oni koji to propagiraju mogu biti kažnjeni od mjesec do tri mjeseca zatvora". Inače, ovaj je zakon u skupštinsku proceduru ušao na zahtjev ministra sigurnosti Fahrudina Radončića, očito inspiriranog odlaskom desetaka Bošnjaka u Siriju te stradanjem nekih od ovdašnjih dobrovoljaca, poginulih na onoj strani na kojoj nisu ni regularne snage ni pobunjenici što između demokracije i šerijata biraju prvo.

Radončićev prijedlog dobio je podršku praktički svih bitnih aktera političkog života, liberalnih medija, ali i muslimanskih intelektualaca bliskih Islamskoj zajednici BiH. S druge strane, među radikalima, već je ovaj akt nazvan "zakonom protiv vehabija", odnosno "zakonom za zabranu vehabija", da upotrijebimo tek dvije od bezbroj sličnih definicija. I nije da islamisti nemaju pravo...

Prije svega, nitko tko je već u Siriji ili je odlučan da se tamo ukaže, neće promijeniti mišljenje, vjerojatno ni plan, zbog straha od sankcija. "Ono što znamo o džihadu u Siriji i o ciljevima ljudi koji odlaze u džihad u Siriji je da nije riječ samo o nepriznavanju pravnog poretka u BiH, nego je vjerojatno riječ o borbi za uspostavu hilafeta, ili takve neke nadnacionalne vjerske zajednice muslimana, tako da mislim da zakon sam po sebi oni neće poštovati, ali veoma je bitno da taj zakon predviđa kazne koje bi bile primijenjene na one koji bi se oglušili o poštivanje zakona", kaže Esad Hećimović, dugogodišnji novinar specijaliziran za probleme vehabizma i s vehabizmom u BiH. "Vi ne možete nekome spriječiti slobodu kretanja. Niko neće reći da je krenuo na turistički put u neki novi rat. Dugoročno mislim da ta ideja ili taj zakon neće moći biti formatiran na pravi način, a onda neće moći biti ni obranjen pred ustavno-pravnom komisijom", rekao je Adis Arapović iz Centra civilnih inicijativa BiH.

Obojica imaju pravo: teško je i među vehabijama – čije je razumijevanje svijeta, recimo tako, upitno, a obrazovanje oskudno, dok se većina sa zdravom pameću davno pozdravila – naći nekoga tko će doći na aerodrom u Sarajevu i na šalteru informacija pitati tko danas leti u džihad. Također, riječ je o ljudima koji, zapravo, ne priznaju zakone sekularnih država, niti drže do demokratskih institucija. Za takve je, naime, demokracija uzrok poniženosti muslimana, proizvod Zapada, oblik negiranja savršenih islamskih zakona i sredstvo nevjernika, kako je već opisuje Nusret Imamović, lider vehabijske komune iz Gornje Maoče na sjeveru Bosne, naveden kao jedan od ključnih ljudi u organiziranju odlazaka u Siriju.

To što neovlašteni advokati vehabija imaju pravo, o Radončićevom zakonu ne govori ništa loše, sasvim suprotno. Odlasci bosanskohercegovačkih državljana u Siriju, kao i u Čečeniju potkraj prošlog stoljeća, nisu hir pojedinaca i manjih grupa, već direktna posljedica vehabizma uvezenog u BiH s prvim mudžahedinima 1993., veteranima, najčešće afganistanskog rata protiv, prvo, tamošnje legalne, socijalističke vlasti, pa tek onda Sovjetskog Saveza uvučenog u isprovocirani građanski sukob.

"Terorizam je zapravo samo rep na tijelu vehabizma, i to jedan od repova, i manje-više svi oni koji se dižu protiv terorizma danas zapravo barataju repom dok glava slobodno i neometano biva zanemarena. Nije svaki vehabija terorist, ali je zato svaki terorist vehabija, naravno kada govorimo o onome što svijet danas zove muslimanskim terorizmom!", rekao je poodavno Jasmin Merdan, i sam bivši sljedbenik vehabizma, autor knjige "Vehabizam/Selefizam".

Tehnički, nemoguće je nekome zabraniti da svoje vjerske osjećaje ispoljava na bilo koji način, odnosno da vlastiti život uredi s onim što smatra ispravnim i u skladu s vjerskim normama. No, priča o vehabizmu, naročito tamo gdje je strateški izvezen, ponajmanje ima veze s vjerskim pravima i slobodama. Riječ je, prije svega, o sektaškom, nazadnom, anticivilizacijskom tumačenju onoga što sljedbenici ovog učenja krajnje pogrešno nazivaju izvornim islamom. Također, riječ je o agresivnom pokretu koji se ne zadovoljava samo vlastitim slobodama, nego aktivno radi na sužavanju prostora slobode drugima držeći se devize da cilj opravdava sredstva. Tako je, recimo, već spomenuti Nusret Imamović rekao kako samoubilački napadi u islamu nisu zabranjeni, ali ih ne treba prečesto koristiti! Jednostavno: selefije ne zanima podjela životnog prostora s različitima od njih, nego ili prihvaćanje vehabijskog učenja ili nestanak drugačijih u "globalnom islamskom poretku".

Nekoliko desetaka bosanskih državljana u Siriji nisu problem ni Basharu al Asadu – da jesu, ne bi ginuli kao muhe – protiv kojeg ratuju, a kamoli Bosni i Hercegovini, koliko god disfunkcionalna bila. Za nju bi, zapravo, bilo idealno da svi kojima je smrt na božjem putu važnija od života, nekako završe u toj Siriji, ali znamo, neće.

Fahrudin Radončić kreirao je, da i to ponovimo, pravni okvir za konačnu borbu s obilato financiranim, ne toliko masovnim koliko agresivnim pokretom, koji prema Bosni i Hercegovini, kada se sve sabere, ima sličan odnos kao i Ravnogorski četnički, samo što rasplet vide znatno drugačije. Dok četnici čekaju da BiH istekne rok trajanja, pa da je zamijene jedna, dvije, koliko treba srpskih država, za vehabije je bilo kakva BiH tek prijelazno rješenje na putu prema poretku bez nacija, država i vjera, osim jedne, one koju oni smatraju jedinom ispravnom.

Sirija im je tek usputna stanica, a tamošnji rat - vojna vježba s bojevom municijom, priprema za domaće radove u kojima se, recimo, već istaknuo sljedbenik tog pokreta Haris Čaušević Oks, nedavno osuđen zbog napada na policijsku stanicu u Bugojnu automobilom bombom. Bude li sreće i pameti, u idućoj bi mu se godini na dugom putovanju prema nigdje mogli pridružiti oni što su od nekadašnjeg obožavatelja Azre napravili ubojicu policajca i terorista. A on im, naravno, nije bio jedini učenik.