40 godina

40 godina

 

U šezdeseti dan epidemije

na feštu svete Eufemije

žena mi je, kao nikad prije

očajno a skoro kao veselo, bistro

nekako od duše, uzdahnula, u očajan čas

pred brončanim crvenim okom, pred tvojom bistom:

“druže Tito spasi nas!”

 

A ja te nisam volio, dugo

Tebe, faraona, nisam zvao drugom,

ali ni od onih što urlali su s glogovim kocem

i rušili te, svjetovnog sveca,

redom tvoja pogubljena djeca

bez puta i pravca, što šenluče pred mrtvim ocem.

Vidi ih –

još luduju.

Ja nisam od njih.

 

I znam da ću poslije, kad prođe

misliti kao prije, kad mi opet dođe

u mutne dane mutna naša historija,

što danas na dnevnom mraku neočekivano blista,

na hridi kao Sveta Eufemija, kao njena naljepša štorija,

presvijetla i čista.

 

Sada, na sve ono tvoje, krivo i pravo, zamjereno i pošteno,

iznutra nešto šapće, da kao bez daha

i ja viknem, u ove, u dane, obamrle od straha,

eno, ono nekad nemoguće: “vrati se, sve ti je oprošteno!”

 

U Istri, 4. maja 2020

40-godina-7446-10071.jpg

"I ja viknem, u ove, u dane, obamrle od straha,/ eno, ono nekad nemoguće: 'vrati se, sve ti je oprošteno!'"
"I ja viknem, u ove, u dane, obamrle od straha,/ eno, ono nekad nemoguće: 'vrati se, sve ti je oprošteno!'"