Agrokor - ponos Hrvatske

agrokor-ponos-hrvatske-1438.jpg

Iva Balent, kći Ivice Todorića, učinila je sve suprotno od ljudi kojima je ta večer bila namijenjena
Iva Balent, kći Ivice Todorića, učinila je sve suprotno od ljudi kojima je ta večer bila namijenjena
Foto: 
FaH/Denis CERIĆ

Todorići su ponudili posao vinkovačkoj heroini, ali tek nakon što su je pustili da se godinu dana povlači po burzi rada

Trebalo je proći godinu dana, barem pedesetak objava u medijima i, napokon, dodjela nagrada čiji je pokrovitelj predsjednik Republike, a prenosi je državna televizija, da bi Dubravka Glavaš dobila posao. Istodobno je Agrokor dobio besplatnu reklamu čiju bi vrijednost ionako bilo teško izračunati, jer mu se ime još uvijek pronosi po raznim tekstovima o ovom događaju. Marketinški stručnjaci će sigurno pohvaliti Agrokorov potez. Iskoristili su pravi trenutak, a uz to su učinili dobro djelo. No, potez najvećega hrvatskoga koncerna zapravo je sramotan i nije se smio dogoditi. Ne na ovaj način, ne tek sada. 

Danas već svi znaju da je riječ o Vinkovčanki koja je prije gotovo godinu dana, u veljači 2013., odlučila dati otkaz u vinkovačkom Unidalu, tvornici koja je u vlasništvu Dalekovoda, kako bi od otkaza spasila svoju kolegicu, samohranu majku dvoje maloljetne djece. 

Ganula je i direktora, no ne toliko da ih ipak obje zadrži na poslu, pa joj je suznih očiju uručio otkaz. Zahvalna kolegica nije mogla pronaći riječi hvale dok je kroz plač zahvaljivala Dubravki na činu koji je njezinoj djeci osigurao (bar malo) bolji život. Cijela Hrvatska pljeskala je požrtvovnoj Vinkovčanki i činilo se da će, krizi unatoč, ponude za posao zatrpati njezin poštanski sandučić. 

Pa ipak, cijelih godinu dana Dubravka je bila nezaposlena. Neobično, s obzirom na prve vijesti koje su bile popraćene informacijama o ponudama za posao. Prvi tekstovi o požrtvovnoj Vinkovčanki, objavljeni još u veljači 2013. godine, javljali su da je u samo jedno prijepodne dobila dvije ponude za posao. No, ispostavilo se da to u Hrvatskoj ne ide tako jednostavno. "Bila je zapravo jedna ozbiljnija ponuda, no na određeno vrijeme, kao zamjena. Uz to su htjeli da se to i u javnosti objavi i ja sam tu ponudu odbila", ispričala je Dubravka prije mjesec dana za Tportal. Ime tvrtke koja je uvjetovala zapošljavanje popratnom objavom u medijima nije otkrila. Pih, kakvi amateri.

Ivica Todorić i njegov Agrokor pokazali su kako se te ružne stvari zapravo rade. U nedjelju je održana priredba pod nazivom "Ponos Hrvatske" pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Ive Josipovića. Svečanost je izravno prenosio HRT u svom udarnom terminu, a jedna od 24 staklene statue "Srce na dlanu" zasluženo je završila u Dubravkinim rukama. Bila je to posljednja nagrada, samo finale večeri. Za Dubravku, veliku obožataveljicu rukometa, organizatori su priredili iznenađenje pa na pozornicu doveli rukometaša Petra Metličića. A onda je, kao zadnje iznenađenje te večeri, pred Dubravku stupila Iva Balent, kći Ivice Todorića i izvršna direktorica marketinga koncerna Agrokor.

Slučajno ili ne, upravo je Agrokorova Jana od ove godine službeni sponzor nagrade najpožrtvovnijim Hrvatima. Ta je flaširana voda, slučajno ili ne, krenula s kampanjom "Voda s porukom", čiji je pak glavni moto "Dobro se dobrim vraća". Sve je to ispričala Balent prije nego što se obratila Dubravki Glavaš rekavši da je ona živući primjer te poruke te joj ponudila posao u vinkovačkoj Jamnici. Dubravka je ostala bez riječi, voditelji su hvalili potez Todorićevih, publika je oduševljeno pljeskala, a na ekranima je krenula odjavna špica.

Ovakvi raspleti televizijskih emisija koje objavljuju tople ljudske priče nisu neuobičajene. S malom razlikom. Uglavnom je riječ o dotad nepoznatim pričama čije je otkrivanje rezultat mukotrpnog rada producenata i novinara. Njihova je zasluga također i ako se uspiju pronaći dobrotvori prije same emisije, a ovakve svršetke svi priželjkuju. Nesretniku je riješen problem, poduzetnik se predstavlja kao dobrotvor i dobiva vrijedan publicitet, a televizija popravlja gledanost na radost uplakanih gledatelja meka srca. U ovom slučaju su svi hrvatski poslodavci godinu dana znali za Dubravku Glavaš, ali su svejedno dopustili da je (pre)dobro upoznaju i službenici Zavoda za zapošljavanje. Njezin hvale vrijedan čin ili nisu imali čime nagraditi, ili im je nedostajalo mašte i volje ili su ga smatrali glupim i nepromišljenim. 

Zapravo nema velike razlike između onoga što je učinila ona neimenovana firma koja joj je nudila posao u zamjenu za objavu u medijima, i ovog poteza Todorićevih. Osim što su oni otišli korak dalje pa iskoristili priredbu posvećenu malim, požrtvovnim i samozatajnim ljudima čiji su potezi sve suprotno od onoga što je učinio Agrokor. Da je Todorićevima srce puklo dok su čitali priče o Dubravki i njezinoj kolegici, davno bi joj ponudili posao. Ali nisu. Radije su pričekali da ih se proglasi ponosom Hrvatske.