Američki izbori: isto, a drukčije

Osama Bin Laden nije više na raspolaganju. Drugih prijetnji je u izobilju: korona, Kina, Koreja, Tik-Tok. Ali ništa od toga, počevši s devastirajućom pandemijom, nije razlog ni za promil američkog jedinstva. Ili barem zrno zajedničke vizije. U ovakvim strukturalnim i egzistencijalnim krizama, nacije obično idu u rat. Rat je dobar za ekonomiju; još bolji za patriotizam. Ova nacija, za sada, ide u izbore, 83 posto Amerikanaca sada misli da je kritički bitno tko će biti u Bijeloj Kuci! Poslije kojih je rat moguć. I to građanski. Ne bi bilo prvi put

Kada je 2001. Bob Dylan objavio svoj trideset i treći album, “Love and Theft”, neki dylanolozi su tumačili pjesmu koja otvara ploču – “Tweedle Dee and Tweedle Dum” – kao komentar na predsjedničke izbore iz prethodne godine. Dylan, tvrdili su oni, ne vidi baš nikakvu razliku između Busha i Gorea. Otuda Tweedle Dee i Tweedle Dum – pogrdni slang za dvoje ljudi koji izgledaju i koji se ponašaju identično.

To ne bi bilo prvi put da su Tweedle Dee i Tweedle Dum stavljeni u kontekst američkih predsjedničkih izbora. Helen Keller, jedna od ključnih ličnosti u povijesti američke socijalističke misli, rekla je kako je Amerika demokratska država samo po imenu, a glasanje tek izbor između dvoje autokrata - Tweedle Deea i Tweedle Duma. Što bi mi rekli - lud i zbunjen, s glagolom između njih.

S izuzetkom šezdesetih, kada je proglašen prorokom generacije i kada je bio potpuno “in”, Dylan je dosljedno i tvrdoglavo kontra-kulturan. On je već na Newportu 1965. odvrnuo gitare do kraja i zabezeknuo pristojne, socijalno osviještene folkere agresivnim, nihilističkim rock’n’rollom.  Njegov odgovor na rani punk i sveprisutni disco sedamdesetih bio je neo-hippie misticizam Rolling Thunder turneje. Dylanov vatreni evangelizam zvučao je arhaično i opskurno tijekom plastičnih, new wave osamdesetih. Uvijek kontra i uvijek namjerno ali autentično ne-moderan, Dylan nije netko s ambicijom da drži prst na pulsu nacije. Amerika, za koju je Dylan zainteresiran, zapravo nema pulsa. To je “stara, čudna Amerika” (Greil Marcus), koja više ne postoji, ili je u najboljem slučaju daleko u retrovizoru.

Ali ako su dylanolozi u pravu, Bob je u “Tweedle Dee and Tweedle Dum”, na samom početku stoljeća, sa zabavnom relevantnošću opisao Ameriku koja nije razlikovala Gorea od Busha. Tadašnje predizborne ankete svjedoče da čitavih 50 posto Amerikanaca nije vjerovalo da je uopće bitno tko će pobijediti na predsjedničkim izborima. To ne govori o naciji kojoj nedostaje elementarna logika ili sposobnost za introspekciju, nego o dva političara i dvije stranke među kojima, prije dva desetljeća, uistinu nije bilo suštinske razlike.

Na jednoj strani Gore: nastavljač Clintonove neoliberalne, globalističke, antisindikalne, kontrasocijalne zaštite i pro-Wall Street politike. Na drugoj Bush: kontinuitet tatine neoliberalne, globalističke, antisindikalne itd. platforme. Bushov izborni slogan je bio “suosjećajni konzervatizam”. Goreove kapice i zastavice su promovirale “prosperitet i progres”.  Što se tiče kampanjskih pjesama, Bushovi mitinzi su započinjali s “Only in America” neuzbudljivog country-pop dueta Brooks and Dunn. Gore je na binu izlazio uz zvuke “You ain’t seen nothing yet” prosječnih kanadskih rokera, Bachman-Turner Overdrive.

Ti slogani i bljedunjavi pjesmuljci birani su kao prijateljski, kodirani poziv drugoj strani. Bushova “suosjećajnost” nuđena je kao mamac za demokrate. Goreov je gurao “prosperitet” kao ustupak republikancima. Bili su to pozivi na jedinstvo i ilustracije sličnosti, a ne sukoba političkih platformi koje telegrafiraju. Politički marketing “politički korektne” Amerike od prije dvadeset godina fokusirao se tako na podudarnost u viziji. Što ima smisla za zemlju koja se – bez obzira na sve razlike – doimala kao jedna. Kakva takva – rasistička, nejednaka, bahata - ali jedna. Gore i Bush su joj bili perfektne personifikacije: status quo na obje strane, dva dosadna, sigurna, srednjovječna, neinspirativna, plutokratska i otuđena kandidata. Tweedle Dee i Tweedle Dum.

Simplifikacija i povijesna redukcija? Može bit’. Nisam, međutim, siguran da bi predsjednik Gore reagirao na 11/9 puno drukčije nego Bush i njegovi republikanci. Gore i demokrati bi, slažu se analitičari, sigurno napali Afganistan i, vrlo vjerojatno, Irak (80%). Nisu bez razloga Joe Biden, John Kerry i Hillary Clinton glasali manje-više poslušno za Bushovu agresiju na Irak, te toplo pozdravili rat u Afganistanu. Bili su to, pak, ratovi koje je Bush vodio s egzemplarno rasno raznolikim kabinetom. Manjine su kod Busha imale ne simbolične, nego ključne uloge. To uključuje tajnicu za nacionalnu sigurnost (Condoleezza Rice), državu (Collin Powel), pravosuđe (Alberto Gonzales) i obrazovanje (Rod Page).

Rat u Iraku i Afganistanu te raznolikost kabineta, razumije se, nisu jedine prilike za usporedbu tadašnjih demokrata i republikanaca.

Da, ali…

Glas za ili protiv rata u Iraku nosi se u Demokratskoj stranci s ponosom ili stidom gotovo dva desetljeća. Taj glas je više nego bilo što drugo morao biti demokratski litmus test. Zato što su demokratski lideri bili, potpuno i neoprostivo, na pogrešnoj strani povijesti. Vjerujem da u trenucima iskrenosti američki demokrati također znaju da ne samo tada, nego nebrojeno puta prije i poslije, nisu mislili i glasali bitno drugačije od svojih, navodno ljutih, republikanskih rivala. Ali si, eto, nisu mogu pomoći.

Republikanci, pak, suočeni s izgubljenom demografskom bitkom (sve manje bijelih) shvaćaju kako im je rasno šareni, kulturno raznoliki tim poput Bushovog, jedina šansa da ostanu izborno relevantni. Nisam siguran da si mogu, Ili - u njihovom slučaju - da si hoće pomoći.

---------------------------

U nedjelju 2. rujna 2001., New York Times je Dylana imao na naslovnici. “Love and Theft” je tretiran kao “kulturni događaj koji će obilježiti spokojnu jesen. Dežurni Timesov dylanolog, Greil Marcus, na svoj veoma poetičan ali isto tako ekstremno hermetičan način, napisao je, mislim (kod Marcusa čovjek ne može biti siguran), panegerik. Ploča se u trgovinama pojavila u utorak, 11/9, baš kad su avioni udarali u nebodere.

“Tweedle Dee and Tweedle Dum” postala je tako instatno dio “stare, čudne Amerike”. One u kojoj su predsjednički kandidati teško raspoznatljivi. (Kuriozum: Arhiva Helen Keller bila je u jednom od tornjeva Svjetskog trgovačkog centra i tako potpuno uništena.)

S ove distance besmisao i apatija “Tweedle Dee and Tweedel Dum” zvuči nostalgično. Jedinstvo koje je Amerika našla nakon 11. rujna 2001. još i više. Zapravo, tih nekoliko mjeseci nakon 11/9, označavaju posljednji put da su Amerikanci disali istim plućima, zagrljeni u patriotskom zanosu i kolektivnoj psihologiji žrtve. Bila je to nacija sa smislom i - jako bitno - zajedničkim neprijateljem.

Osama Bin Laden nije više na raspolaganju. Drugih prijetnji je u izobilju: korona, Kina, Koreja, Tik-Tok. Ali ništa od toga, počevši s devastirajućom pandemijom, nije razlog ni za promil američkog jedinstva. Ili barem zrno zajedničke vizije. U ovakvim strukturalnim i egzistencijalnim krizama, nacije obično idu u rat. Rat je dobar za ekonomiju; još bolji za patriotizam. Ova nacija, za sada, ide u izbore (83 posto Amerikanaca sada misli da je kritički bitno tko će biti u Bijeloj Kuci!). Prije kojih, a pogotovu poslije kojih je rat moguć. I to građanski. Ne bi bilo prvi put.

----------------------------

A Dylan? Na pitanje je li korona biblijska kuga, u lipanjskom razgovoru za New York Times, Dylan odgovara: “Ekstremna arogancija može donijeti ekstremne kazne”. To je nekarakteristično direktan odgovor za obično enigmatičnog Dylana. Daleko je to od Tweedle Dee i Tweedle Dum metafore od prije dvadeset godina. 78-godisnji Bob opet zvuči kao prorok i netko čije opomene Americi itekako trebaju.

Nastavlja se…