Analiza? Ne! Tek dojam promatrača

Ovaj se novinar, zgrožen svime što se oko njega zbiva, od lokalne sredine pa do svjetske scene, sam sebi zarekao, kako više neće pisati analitičke tekstove, komentare u kakvim se desetljećima trudio da zainteresiranima kaže kako stvari stoje. I ostaje pri tome.

Dakle, ovo što slijedi nije nikakva kolumna, još manje analiza. Tek, neizbježna reakcija promatrača, a svi smo mi svedeni na ulogu promatrača, koji se ne može, niti smije - do posljednjeg daha - praviti kao da ne čuje, ono što čuje i kao da ne vidi, ono što vidi. 

A evo što čuje i što vidi. Premijer je zaigrao opasnu igru, onu na sve ili ništa. Zašto? Zato što želi (i) Hrvatsku vojsku staviti pod „komandu“ svoje stranke. Zlu ne trebalo - iz perspektive te stranke i, naravno, samoga premijera. To se, kako se ono kaže, vidi iz aviona. Premijer, osim što ignorira, odnosno otvoreno ucjenjuje  predsjednika Republike (»doći ću na sastanak ako Vi . . .«), prijeti i načelniku Glavnog stožera. I naprosto je nevjerojatno kako, nakon što se izrekao (i ponovio) te prijetnje, tvrdi kako generalu Kundidu nitko ne prijeti.

A zašto mu prijeti? Zato što je ovaj sklon poslušati zapovijed Predsjednika Republike i Vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga. Dakle, komanda, naredba je došla s najvišeg mjesta. I kada ona dođe s takvog mjesta, nema druge nego poslušati, odnosno izvršiti. Ulogu vrhovnog zapovjednika predsjednik, naime, ni sa kime ne dijeli. Njegova je zadnja, izrekao je on ili ne.

A što je naredio predsjednik? Samo to, da nikakvi hrvatski vojnici neće sudjelovati na vojnoj paradi na koju je francuski predsjednik pozvao postrojbe zemalja članica tzv. „koalicije voljnih“, što će reći onih zemalja koje su, bez da je itko išta pitao njihove građane, duboko ugazile u rat u Ukrajini. Hrvatski je predsjednik rezolutno protiv bilo čega što bi moglo Hrvatsku i njezine građane odvesti dalje od slanja pomoći Ukrajini. Ili, još jednostavnije: Hrvatska nije članica „koalicije voljnih“.

Nema, dakle, nikakvog razloga da se pripadnike OSRH šalje u Pariz. Odnosno, to i samo to dovoljan je razlog da ih se ne šalje. Sve drugo je „prodavanje magle“. No, premijer i njegov ministar obrane kao da gore od silne želje da repriziraju onu sliku iz prošlosti (ne baš tako davne), kada su (i) Hrvati jurišali na „barbare s Istoka“, zbog čega im je nacistička vojska, nakon izgubljene bitke kod Staljingrada, odala posebno priznanje.

I to je to. To su činjenice. To je dojam promatrača. Bez ikakvih daljih  „filozofiranja“. Jedno je, međutim, jasno. Hrvatska je na vrlo, vrlo opasnom putu.