Arsenal, sloboda govora i seksualni napadi

Thomas Partey, reprezentativac Gane i bivši igrač Arsenala, optužen je za silovanje i seksualno napastovanje zbog čega ne može dobiti vizu za Kanadu, a samim time ni igrati utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva na tlu te države. To ga, međutim, ne sprječava ne samo da za svoju reprezentaciju normalno igra SP na teritoriju SAD-a i Meksika, nego i da redovno nastupa i prima nemalu plaću najprije u engleskom Arsenalu, a od prošlog ljeta u španjolskom Villarealu. Klubovima optužbe silovanih djevojaka očito nisu važne, ali zato navijačima jesu, zbog čega su njegovi izlasci na teren često praćeni zvižducima i tvrdnjama da su neki drugi igrači bili bitno drukčije tretirani.

Vijest o uhićenju neimenovanog igrača Premier lige objavljena je još u srpnju 2022. godine, uz naglasak da je priveden zbog sumnji na silovanje. Tri su ga žene prvo teretile u pet točaka za silovanje i jedan slučaj seksualnog napada. Javnost je brzo „provalila“ da je riječ o Parteyju. Arsenal ga nije želio suspendirati te je ovaj nastavio redovno igrati, preskupo plaćen da bi sjedio na klupi. Optužbe na račun Parteyja odnose se na razdoblje od 2020. do 2022. godine. Britansko tužiteljstvo je protiv tog veznjaka podiglo optužnicu 2025. godine, što se „poklopilo“ s istekom njegova ugovora s Arsenalom. Početkom 2026. godine pojavile su se još dvije optužbe za silovanje, koje se odnose na novu osobu. Jedna od žrtava objavila je niz fotografija i dokaza na društvenim mrežama, od zajedničkih fotografija s Thomasom Parteyjem, snimaka razgovora s njim i liječničke dokumentacije do poruka koje su razmjenjivali nakon napada.

Klub izravno daje podršku

Tijekom istrage su trener i uprava Arsenala stajali iza Parteyja, izbjegavajući u javnosti komentirati optužbe uz tvrdnje da je Partey „mnogo toga prošao“ uz pohvale njegovom karakteru. Reakcije su stigle brzo, ne samo od Arsenalovih navijača, nego i od drugih navijačkih skupina, kao i organizacija za zaštitu ljudskih prava. 

Partey, međutim, nije iznimka. Djevojka Masona Greenwooda, tada člana Manchester Uniteda, objavila je fotografije modrica i audiozapis u kojem ona odbija seksualni odnos, dok joj on prijeti pokušavajući je na njega prisiliti. Trenutno igra u francuskom Marseilleu. Dio navijača želio ga je u engleskoj reprezentaciji zbog dobre igre, ali ga engleski izbornik Thomas Tuchel nije izabrao.

Otkaz zbog borbe protiv genocida

Da kriteriji nisu jednaki, Arsenal je dokazao kada je prije mjesec dana otkazao dugogodišnjem oružaru Marku Bonnicku. Potjeran je s posla  nakon 22 godine, koliko je radio u tom londonskom klubu, zbog objava na društvenim mrežama u kojima je dao podršku Palestini i kritizirao izraelsku vojsku i genocid u Gazi. Bonnick je odlučio tužiti klub zbog nepravednog otkaza. Arsenal se nije javno izjasnio.

S druge strane, Oleksandr Zinchenko, ukrajinski reprezentativac, nije snosio nikakve posljedice kada je na svojim društvenim mrežama objavio status s podrškom Izraelu, koju je – valja i to reći – nedugo zatim obrisao. 

Prije sedam godina, također veznjak Arsenala Mesut Ozil javno je dao podršku ujgurskoj manjini i osudio način kako Kina tretira manjine u pokrajini Xinjiangu. Klub se preko noći ogradio od takvog stava, vjerojatno se bojeći gubitka dijela sponzora, a time i novca. 

Mesut je nakon toga odigrao još nekoliko utakmica prije nego što je pandemija koronavirusa prekinula sezonu. Potom je potjeran pa je morao trenirati sam čekajući da mu istekne ugovor kako bi besplatno otišao u turski Fenerbahče.

Što sad?

Priče Thomasa Parteyja i Marka Bonnicka svaka na svoj način nadilazi ono što bi sport trebao predstavljati. Kroz povijest smo gledali legendarne sportaše kako se bore za ljudska prava, prava manjina i generalno davanje glasa onima koje se nije željelo čuti, riskirajući ponekad i život. Sjetimo se samo Muhammada Alija, koji je odbio odlazak u Vijetnamski rat, zbog čega su mu oduzete titule te se nekoliko godina nije smio boriti. Zatim Socratesa, kapetana brazilske reprezentacije, inače liječnika, poznatog po borbi za demokraciju tijekom vojne diktature u Brazilu ili Billie Jean King, koja se kroz tenis borila za ravnopravnost žena u sportu i društvu riskirajući reputaciju i prihode.

Danas se taj glas guši radi profita velikih korporacija i brutalnosti kapitalizma u kojem je važnija zarada od reklama pokraj terena, nego barem deklarativne poruke mira te borbe protiv nasilja i rasizma. Mnogi sportaši su kroz povijest bili optuženi za silovanje i slične gadosti, a da im to nikako nije utjecalo na karijeru. Neki i dalje igraju i zarađuju milijune preko plaća i sponzora. Tko i kada odlučuje o tome kada možemo pružiti podršku, a kada je bolje šutjeti?