Barem neki vlak da prođe…

Melita Vrsaljko novinarka je, kako se to voli reći, mlađe generacije koja se unatoč tome oprobala praktički u svim medijskim kategorijama – od početnih tekstova na lokalnim internetskim portalima kao i na Forum.tm-u preko različitih tiskovina do rada na nekoliko televizijskih kanala. Na kraju se skrasila na portalu Faktograf, ali nemiran istraživački duh i televizijsko iskustvo "natjeralo" ju je da snimi prvi dokumentarac. Radi se o kratkom filmu "Knin-Zadar" u kojem se bavi sudbinom željezničke pruge na toj relaciji i očevim poslom prometnika vlakova koji već skoro punu decenije ne dolaze na benkovačku stanicu.

Uobičajeno pitanje za autore dokumentarnih filmova glasi: kako ste došli na ideju da snimate ovu temu. Kod tebe je to sasvim izlišno. Glavni protagonist filma, naime, tvoj je otac?

Dugo godina pratila me ideja da napravim neku priču o zavičaju, ali nisam znala kako je ispričati, i u konačnici, što bi točno trebala reći. Dvije, tri godine prije nego što smo krenuli u snimanje filma kupila sam prvi malo bolji fotoaparat s nekoliko objektiva. Zanimljivo mi je bilo proučavati fotografiju i snimanje, učiti o slici u teoriji i praksi. Kada sam radila kao novinarka na Al Jazeera Balkans, često sam znala ići na snimanja koja su me odvela na svakakva mjesta kod različitih ljudi. To je bio dio posla koji mi je baš sjeo. U to vrijeme kratko sam pohađala i jednu radionicu dokumentarnog filma i stavila na papir pet ideja o kojima bih snimila film. Jedna od njih bila je i željeznica, ideja koja je pobijedila prije svega zbog te sentimentalne poveznice koju imam s prugom. Baba i dida upoznali su se dok je on gradio prugu, mama je upoznala tatu dok je iz Zagorja dolazila na ljetovanje u Škabrnju gdje je on tad radio kao prometnik vlakova, otac bi uletio s čuvanjem mene na postaji kad sam bila mala i dok je mama radila...

Palo mi je na pamet da se film – parafrazirajući jedan drugi naslov – slobodno mogao zvati "Čuvar pruge u zimskom periodu", ali s tim da on prugu čuva i u ljetnom?

U svako vremensko doba, i u svim vremenskim prilikama i neprilikama, prometnici vlakova su na svojim pozicijama, u prometnim uredima. Možda bi se moglo više reći da je ćaća čuvar postaje, nego pruge, budući da postoje radnici koji rade upravo na održavanju pruge. On je prometnik kojem je osnovni posao regulacija prometa vlakova te osiguravanje njihovog prolaska kroz kolodvor. Budući da vlakova nema, možete pretpostaviti kako on provodi dane na poslu. Nekad razbije tu monotoniju benkovačke postaje s monotonijom onih drugih, u Kistanjama, Škabrnji, uglavnom kad treba zamijeniti kolege na drugim postajama. Bila je i varijanta da se film zove "Vozni red bez vlaka", kao asocijacija na Bulajićev "Vlak bez voznog reda". Na kraju je ispalo "Knin-Zadar", s tim da je ova crtica između Knina i Zadra upravo Benkovac koji se nalazi na otprilike pola puta.

Kroz film, posebno se to vidi korištenjem statične kamere, osjeća se vrijeme koje je u tim krajevima naprosto stalo?

Kako za koga. Ako pričamo o željezničkom kolodvoru u Benkovcu, tamo je vrijeme naprosto stalo. Ako pričamo o starijim osobama koji žive u benkovačkim selima koja su prometno i u svakom smislu izolirana, za njih je vrijeme također stalo. Vrijeme je u tom gradu stalo i za one koji su ga napustili upravo zbog toga, tražeći neki bolji život u drugim državama EU. Može se reći da je najbolje ide onima koji su bliski s aktualnom lokalnom vlašću, pojedincima koji su si u tom kraju, koji je kroz povijest uvijek bio jedan od najzaostalijih u Hrvatskoj, napravili svoj topli brlog. Međutim, ima i dolje još živog bunta, pametnih, divnih, sposobnih i pametnih ljudi koji se svojim radom i djelovanjem odupiru takvoj situaciji. Dovoljno vam je nekoliko takvih s kojima dijelite iste moralne pozicije da se olakša život u malim sredinama. Mogu reći da sam na neki način privilegirana, jer mogu raditi od doma tako da dosta vremena provodim u Ravnim kotarima. Ako imate automobil i dovoljno volje, to područje može biti sasvim ugodno za život. Međutim, to kažem ja, koja imam tu privilegiju. Moja se perspektiva uvelike razlikuje od neke starije osobe koja živi u izoliranom selu. Vjerujem da će Benkovac, kako će masovni turizam ostavljati sve više posljedica na obali, privući sve više ljudi i da će taj kraj u budućnosti doživjeti svoju malu renesansu.

Uspjela su pronaći i snimke gradnje pruge?

Puno video i foto materijala smo iskopali za vrijeme snimanja filma. Neki bivši zaposlenici HŽ-a godinama su skupljali fotografije pruge, kolodvora, stajališta na trasi Knin-Zadar. Neke filmove nisam nikad vidjela prije. Recimo, "Divlja stanica Prkos" Zlatka Sudovića iz 1969.  kratki je dokumentarni film o tome kako su mještani Prkosa namjerno, različitim protestnim činovima, zaustavljali vlak kako bi pritisnuli upravu željeznica da i u tom selu naprave stajalište. Neki stanovnici Prkosa i danas se sjećaju snimanja tog filma i s ponosnom ga spominju. Isto tako, u filmu "Čelična pruga" Sime Dubajića iz 1954. godine prikazane su radne akcije izgradnje pruge u kojima je sudjelovalo stanovništvo tog kraja. Iako je pruga prazna, ona i dalje živi u sjećanju brojnih mještana Ravnih Kotara. Drago mi je što će moj film biti doprinos i tom filmskom životu pruge, iako mi doduše nije drago što govori o njenoj tužnoj realnosti. 

Ima li ikakve šanse da ta pruga, koja je nekad puno značila i za Knin i za cijelo zadarsko zaleđe, opet profunkcionira nakon što skoro cijelo desetljeće čeka vlakove?

Nisam netko tko je na razini donosioca odluka pa da mi mogla dati odgovor na to pitanje. Aktualna je Vlada, odnosno, ministar Oleg Butković najavio da nas čeka desetljeće ulaganja u željezničku infrastrukturu. Hoće li u tom kontekstu zaživjeti i ta pruga - vidjet ćemo. Putnički vlak prestao je prometovati 2014. godine, odnosno, zamijenjen je autobusom koji je kasnije također ukinut. Teretnog je prijevoza bilo malo, u zadnje vrijeme gotovo nikako. Ukidanjem tih linija brojna su mjesta ostala bez veze sa Zadrom i Kninom. Ne samo s većim gradovima, već i s drugim selima. A to je veliki gubitak, i na neki način poraz države čija je funkcija, među ostalim, i osigurati dostupan javni prijevoz. Eto, ni taj masovni turizam nismo uspjeli iskoristiti kako spada pa spojiti obalu sa zaleđem. Recimo, Zadar je ljeti krcat turistima, sigurna sam da bi bilo interesa da se bar jednom tjedno organizira neka dnevna tura vlakom koji prolazi kroz sva sela, kanjon Krke, do Knina na kavu i nazad. Barem neki vlak da prođe...

Premijera je na ZagrebDoxu. Nije loše za prvijenac, rekli bi cinici.

Koga brige što cinici kažu... ZagrebDox je iznenadio i mene samu, mada sam cijelo vrijeme vjerovala da imamo dobar film i da je samo pitanje vremena kada će upasti na neki dobar festival. Puno je sjajnih autora i filmova i dobro je biti u tom društvu, nećemo se lagati. Mene više uzbuđuje to da je projekcija na ZgDoxu ujedno i premijera, miješaju se tu svakakve emocije. Od uzbuđenosti zbog gledanja svog filma na ogromnom ekranu u kinu i dolaska dragih prijatelja i obitelji, pa sve do blage nervoze. Naravno da bi mi bilo drago da film nakon ZgDoxa  zaživi i na nekim drugim festivalima, no mene najviše vesele projekcije po zavičaju koje imamo u planu. Bitno mi je da film približim ljudima koji su vezani za tu prugu i koji žive blizu nje te pamte njene bolje dane.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu