Bio je prosvjed. A što ćemo sad?

Jučerašnji prosvjetarski prosvjed na glavnom zagrebačkom Trgu pokazao je da su neka očekivanja bila pretjerana te da takvi protesti, demonstracije i štrajkovi u organizaciji strukovnih sindikata imaju vrlo ograničen domet. Naime, granski najobrazovanija populacija zaposlenika u državnom sektoru pokazala je da je sposobna okupiti više desetaka tisuća prosvjednika, osigurati im logistiku i dovesti ih na glavni trg metropole. Organizirati sindikalne govornike da pročitaju zahtjeve upućene poslodavcu (čitaj Vladi RH), te uz pjesmu i pokoji pljesak, bez ijednog incidenta, nakon točno jednog sata i 17 minuta, privesti protest kraju. Raspustiti desetine tisuća nezadovoljnika koji su, vjerojatno, dugo sanjali i s velikom vjerom u sebi čekali, i dočekali, da se okupe na jednom mjestu i pokažu svoju snagu, svoju volju za promjenom, volju za boljim sutra sebi i svojoj djeci, državi koju vole i ne žele napustiti.

I to je sve, dalje nema. Dalje su pregovori sindikalne kaste s poslodavcem. Brojevi, postotci, koeficijenti. Natezanja i cjenkanja, lažni osmjesi, pozivanja na razumijevanje situacije, na teška vremena, recesiju, pa i ozbiljne optužbe druge strane o „opstrukciji predsjedničkih izbora za interes nekog tamo, neimenovanog ali naslutljivog neprijatelja“ trenutnih vlastodržaca personaliziranih u „liku i djelu“ aktualnog premijera, notornog EU birokrata Andreja. On je, naime, pokazuju brojni prosvjedni plakati, personifikacija njihove muke, najnižeg i najsporijeg (u rastu) koeficijenta u državnoj hranidbenoj hijerarhiji.

I zaista, gledajući sa strane, čini se da je taj „anemični“ premijer u osobnom sukobu s učiteljima, nastavnicima i profesorima, kao da su mu oni ostavili strašna sjećanja na „štrebersko“ doba osobnog školovanja pa im se on sada sveti za traume iz djetinjstva. Kako, ako ne tako, tumačiti njegovo trajno izbjegavanje direktnog kontakta s prosvjednicima i njihovim sindikalnim predstavnicima. Kako tumačiti uporno prebacivanje loptice na resornu ministricu, HNS-ovu „zvijezdu padalicu“ koja se, gle vraga, sama isključila iz pregovora i razgovora sa školskim sindikatima. Bit će da Andrej ima neke druge prioritete jer ove njegove ponude iz druge ruke, preko financ ministra, ne dopiru do nezadovoljnih ušiju prosvjetara jer oni traže jedno (matematičko podizanje koeficijenta) a on im preko posrednika nudi drugo, linearnu povišicu plaće po, opet matematičkom ključu 2+2+2 ili nekako tako, što na kraju dovodi do istog, ili približno istog, novčanog iznosa.

Po njemu je to kao ona narodna „nije šija nego vrat“ i što se sad ti prosvjetari dalje bune? Dobit će svoje novce, čak i više ako treba. Što više kompliciraju s tim koeficijentima kada ovako bolje novčano prolaze jer će, eto, on, „prime minister“ osigurati da se za iste postotke povećaju plaće svima u državnom sektoru,. Saboru, i Vladi i miliciji, vojsci i vatrogascima, medicinskim sestrama i doktorima, direktorima i radnicima javnih poduzeća i javne uprave. Svima, dakle, koji su naštekani na državu. Pa zar nije on osobno obećao podmiriti sve dugove koje su napravile prethodne vlade, zar nije doprinio ugledu i položaju zemlje u EU a i šire u svijetu, nije li on cijenjen kao veliki znalac političkog umijeća i jedan od, u budućnosti, kandidata za visoke funkcije u EU birokraciji. Eto, čak se neki dan spustio među prosvjednike na Markovu trgu i pokušao im lijepim riječima objasniti da bespotrebno mute vodu, a oni su ga, nezahvalnici, grubo odbili šutnjom ograđujući se od njega protestnim transparentom.

Očito, „nije u šoldima sve“, rekao bi onaj Grdović, ima tu nešto i u takozvanom dignitetu, dignitetu profesije, njenom položaju u odnosu na druge, manje više slične profesije kojima se plaće razrezuju famoznim koeficijentom a koji je u slučaju prosvjetara zaostao tamo negdje na dnu hranidbene ljestvice još u doba Jadranke Kosor. I od tada nije revidiran pod izlikom da je sam izračun jako kompliciran i da bi se za njega trebali angažirati strani stručnjaci, a da je to ujedno i jako skupo i da postoji još mnogo razloga. Da se to ne isplati, a u stvari se uporno izbjegava posložiti prioritete ove države. Njenu orijentaciju na budućnost a ne na uporno dipljenje po prošlosti. Na nekakvu viziju koju smo svi spremni pratiti i u kojoj se svi možemo prepoznati kao uspješni, a ne da u sebi prepoznajemo u starosti kao potencijalnog sakupljača plastičnih boca i kopača po kontejnerima gradske čistoće.

No, vratimo se prosvjedu, sada već i službeno potvrđenih preko 40.000 prosvjednika, na glavnom Trgu, njihovoj volji za promjenama, njihovoj spremnosti žrtvovanja svoga vremena i znanja. 

Prosvjed je trebao biti kruna, do tada, trideset i višednevnog štrajka u osnovnim, srednjim i visokim školama , te fakultetima. Prvo je štrajk cirkulirao po županijama, da bi sad okrunjen tim velikim prosvjedom započeo u cijeloj državi.

Od ranog jutra u metropolu su stizali autobusi puni nezadovoljnih prosvjetara, kažu preko 200 njih. Sindikalci su pokazali zavidnu organizacijsku moć, a nama se činilo - i volju da nam se napokon dogodi povijest, nešto što ćemo pamtiti i što će biti upisano u knjige budućnosti, nešto o čemu će se snimati dokumentarni i igrani filmovi i što ćemo za budućih obljetnica s ponosom gledati na televiziji. Ali, uvijek postoji to „ali“, narod bi opet rekao „tresla se brda a rodio se miš“.

Par emotivnih govora, malo skandiranja, puno različitih poruka sa šarenih plakata i transparenata u rukama učitelja. Ukupno sat i 17 minuta događanja. Kao prosječna dužina malo kraćeg igranog filma bez reklama na televiziji. Malo manje od dužine dva školska sata bez malog odmora, rekli bi trenutak u usporedbi s dužinom štrajka koji je već ušao u drugi mjesec te postao najdužim do sada. Nažalost, do raspleta nije došlo, društvo se na brzinu razišlo, plakati s veleumnim porukama vladajućima završili su po cvjetnim žardinjerama oko kafića po okolnim ulicama a gnjevni prosvjednici ponovo zaogrnuli janjeće krzno i otišli na „žuju“. Dignitet im je trajao „ko u vicu Mujina sestra“.

Jedino su njihovi sindikalni vođe, ti prekaljeni borci za nebesku pravdu, svinjske polovice i sindikalni turizam, otišli na onaj drugi Trg gdje su neki dan šutnjom poentirali nad bahatim premijerom. Otišli su na pregovore kojima isti nije htio prisustvovati nego im je osobnim  ignoriranjem reterirao svoju navodnu sramotu. Možda im se to ne bi dogodilo da su, nakon onih sat i 17 minuta zagrijavanja na Jelačićevu trgu, svoju pastvu poveli na pusti Markov trg. Možda bi im se Andrej tada ukazao i skratio agoniju mučnih pregovaranja koja je potrajala do dugo u noć a završila neriješeno (0 – 0) čime je sve vraćeno na početak kao da se prosvjed i nije dogodio.

Ostaje pitanje zašto se to uvijek događa, zašto najveća i najobrazovanija populacija države, a prosvjetari po defaultu to jesu, nije sposobna dobiti bitku za svoja prava protiv, ako ćemo pravo, jednog, po vlastitom priznanju anemičnog, po nama, bahatog ignoranta? Možda zato što imaju takve sindikalne vođe, vođe koje vole svoju poziciju, vođe koje znaju igrati samo s malim brojevima. Tko će ga znati.

A Andrej? Pitate se, zašto on njima radi to što im radi? E, to vam je pitanje isto onome „zašto pes liže svoja jajca?“

Zato što može.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu