Biranje između loših i gorih

Svima koji nisu na platnom spisku SNS-a jasno je da ova vlast treba otići. Od seljaka, kulturnjaka, gradskih hipstera, eko ustanika, čak i dijela nekada stabilnih SNS birača i naravno opozicionih političara – svi su ujedinjeni samo u jednoj stvari – odlasku vlasti koja je devastirala zemlju. Na cijeni je referendumski pristup, odnosno povijesno DA ili povijesno NE Aleksandru Vučiću i vladajućoj partiji. Posve je nejasno, a čini se i ne previše bitno tko artikulira promjenu i koji je njen sadržaj.

Bez obzira na uspjehe u rastu BDP-a i nabavi cjepiva, što su dvije neosporne činjenice, iako obje s krajnje diskutabilnim ishodima, Srbija je pod Vučićevom sveprožimajućom vlašću postala periferno đubrište stranog kapitala koji se uvijek zove investicija, namjesto zagađenja i kršenja radničkih prava. Visina minimalne plaće od 330 € (koju prima oko 30% zaposlenih), prosječne plaće od 588€ te prosječne mirovine od 250€, uspoređene s iznosom prosječne potrošačke košarice od 679€, ne ostavlja sumnju u nepovezanost makro ekonomskih pokazatelja s realnim standardom većine stanovništva. Tu su i brojni, sa stajališta javnog interesa suspektni projekti, poput „Beograda na vodi“ ili pak projekta beogradskog metroa, a podlogu različitim paralelnim i polariziranim javnostima daje rovovski rat koji se odvija u medijskom polju, najekstremnije oličen u nedavnom propagandnom uratku „Meta porodica“ emitiranom u informativnom programu Pink televizije, u kojem se uz zvuke repetiranja pištolja zapravo stavlja meta na novinare i urednike nezavisnih medija. Demontiranju države, kako to s ove strane granice volimo reći, u režiji SNS-a, doprinijelo je krojenje zakona i invektiva koje podilaze različitim društvenim skupinama – primjer je recentno „potkupljivanje“ mladih glasača s 100€ uplate na njihove račune ali i namještanje izbora putem pritisaka na radnim mjestima, sakupljanje tzv. kapilarnih glasova, zloupotreba osobnih podataka, prijavljivanje lažnih prebivališta…

Poseban zamah zeitgeistu koji kaže da je u Srbiji nešto radikalno krivo dali su ekološki protesti i blokade prometnica u organizaciji niza ekoloških organizacija, od kojih su najisturenije nevladina organizacija Kreni-promeni koja ne sudjeluje u elektoralnoj utrci i Ekološki ustanak koji je sada dio predizborne koalicije Moramo. Iako su protesti primarno usmjereni protiv kompanije Rio Tinto i namjeravanog iskopavanja bora i litijuma u dolini Jadra i drugdje u Srbiji, ekološki problemi su puno veći – tiču se mini-hidroelektrana na planinskim rijekama, onečišćenja zraka u mnogim gradovima, nedostatka pitke vode (u Zrenjaninu već18 godina), da nabrojimo samo neke. Ekološke teme u Srbiji trenutačno prijete da „uzmu“ izbore, a zeleno je postalo tražena roba – ne samo zbog realnih potreba na terenu već i zbog svog tradicionalno velikog koalicijskog potencijala koji proizlazi iz pretpostavljane i od samih zelenih aktera komunicirane nadideološke prirode ekoloških tema. „Mi imamo i desničare i levičare, i gejeve…“ moglo se često čuti od leadera Ekološkog ustanka, koji zaista i okuplja raznorodne grupe i pojedince pod egidom da je najvažniji (patriotski) interes Srbije i svih u njoj izbacivanje australske kompanije Rio Tinto i dugoročna zabrana rudarenja bora i litijuma. Shvatio je to i Vučić, pa je Vlada Srbije pod pritiskom protesta i blokada, kojima je Rio Tinto bio sprva iskra u vatri u koju su se slili brojni drugi problemi i nezadovoljstva – nemogućnost da se dostojno živi od svoga rada, korupcija- objavila prekid suradnje s Rio Tintom u pokušaju da zaustavi prelijevanje narodnog nezadovoljstva na skore izbore. Vladi zapravo nitko nije ozbiljno povjerovao.

U ovako skiciranoj fronti tema i problema, opozicija, koja na prethodne izbore nije izašla zbog objektivnih sumnji u njihovo namještanje, pa posljedično nije sudjelovala ni u radu Skupštine, ove godine izlazi na izbore – parlamentarne, predsjedničke i beogradske gradske, koji se održavaju 3. aprila. Scena je, kako i priliči, šarolika – od monarhista i zavetnika preko ušminkane i ljute desnice do pravih i lažnih zelenih, fantomskih komunista, posve novih aktera i iskusnih političkih pregalaca. Činjenica da opozicija u zadnje dvije godine nije participirala u elektoralnom i parlamentarnom životu nije doprinijela masovnijoj biračkoj podršci ili barem većoj prisutnosti na terenu. Ipak, osim zamašnjaka koji su dali ekološki protesti, rezultati nedavno održanog referenduma o Ustavnim promjenama (kojima su građani u nekoliko velikih gradova, uključujući i Beograd rekli NE vladinoj inicijativi), osokolio je opoziciju u ideji da je moguće „uzeti“ Beograd. Najizgledniji kandidati za dobar rezultat u Beogradu, što bi onda dugoročnije gledano bio poticaj i za promjenu na razini cijele zemlje, dvije su opozicijske koalicijske liste, ona najveća – Ujedinjena Srbija, koju osim Đilasove Stranke slobode i pravde čine Narodna stranka, Demokratska stranka i nekoliko manjih partija, sastavljena je od uglavnom starih znanaca uz izuzetak nositeljice parlamentarne liste Marinike Tepić kao relativno novog lica. Druga koalicijska lista, odnosno zeleno-lijeva programska kolona, koju pored ostalih kao nositelji čine Ne davimo Beograd, građanska platforma Akcija i pokret Ekološki ustanak, pokušava kopirati lokalna politička preslagivanja, pa je na tom tragu izabrala i ime, ali u Srbiji nije samo da Možemo, nego i Moramo.  

Sve donedavno trajale su javne diskusije glavnih opozicijskih aktera vezano za programske kolone i kandidate za predsjednika odnosno gradonačelnika – hoćemo li ili nećemo zajedno, s jednim zajedničkim kandidatom ili više njih, koliko programskih kolona nam treba, možemo li se dogovoriti barem oko zajedničke kontrole izbora. Ove javne „diskusije“ uglavnom su se odvijale u najgledanijoj političkoj emisiji „Utisak nedelje“ koju svi, bez obzira što nije promijenila format od devedesetih do danas i dalje gotovo liturgijski gledaju i komentiraju, čak i kada ju mrze, a čija novinarka i urednica Olja Bećković figurira kao svojevrsni MC opozicije – usmjeravajući narativ i kadroviranje, iznoseći vječne potrebe i istine takozvanog kruga dvojke.

No, kandidati su konačno poznati, predstavljeni u Utisku po svim glavnim pitanjima i temama. Ako ne i prije, ovdje definitivno dolazimo do problema.

Ujedinjena Srbija na predsjedničkim izborima kandidirat će umirovljenog generala Zdravka Ponoša, bivšeg načelnika Generalštaba koji je poprilično jasno rekao da doživotnoj kazni, ne istospolnim brakovima, a Mladića proglasio oficirčinom od formata. Kandidat za gradonačelnika Beograda pak, umirovljeni je profesor, bivši diplomat Vladeta Janković, koji se i sam šali da je stariji od Joe Bidena, kaže da ne zna upravljati gradom ali znat će okupiti tim. Neslavna je njegova asistencija redatelju Goranu Markoviću u kultur-rasističkoj šali u kojoj se nakaradnost spomenika Stefanu Nemanjiću postavljenom ispred stare Željezničke stanice, uspoređuje s nakaradnošću nekih naselja, uglavnom radničkih i romskih, gdje bi spomenik kao bolje pristajao. Isticanjem ovakvih kandidata jasno je da ništa novo nije ni planirano da se desi – čini se da su birani ne toliko zbog nedostatka kadrovskih kapaciteta koalicije već više zbog bezidejnosti ove stare političke klase koja onda sluša tržište – a istraživanja tržišta otprilike kažu - samo neka je građansko, samo neka je nacionalno osviješteno i konzervativno.

Koalicija Moramo je s druge strane zaista izabrala nekoga s terena, odnosno iz svojih redova, Dobricu Veselinovića, jednog od osnivača Ministarstva prostora i Inicijative Ne davimo Beograd, „pankera koji voli da popravlja Beograd“, kako kažu službeni materijali koji također neodoljivo podsjećaju na kampanju zagrebačkog gradonačelnika. Još uvijek je nepoznato koga će koalicija Moramo istaknuti ili podržati kao predsjedničkog kandidata, a čaršijska nagađanja kažu da bi to mogla biti žena s akademskim backgroundom iz kvote Skupštine slobodne Srbije. Problem s ovom koalicijom je u nejasnim političkim i programskim poveznicama članica koalicije za koje se čini da se međusobno (oportuno) povezale po također ne posve jasno definiranom sadržaju zelene politike. Ostaje da se vidi koja će ulogu u usmjeravanju biračke podrške imati Kreni-promeni i njen lider Sava Manojlović koji, dok se Ustanici bave sakupljanjem potpisa i intelektualne podrške, kampira ispred Predsjedništva Srbije zajedno s mještanima iz sela ugroženih djelovanjem kompanije Rio Tinto te nastavlja organizirati proteste.

Kadrovskim i programskim nesnalaženjima treba dodati da niti jedna od koalicija najčešće nema nedvosmislenog odgovora na neuralgične točke srpskog političkog života - Srebrenice (je ili nije genocid), Kosova (je ili nije Srbija), Ratka Mladića (je ili nije heroj) - uvijek spremne da ispadnu iz ormara i iskoriste se za potkusurivanje s političkim protivnicima.

Čeka li dakle Srbiju vječno vraćanje istoga, hoće li ona 3. aprila ponovo živjeti svoj Dan mrmota? Mitski Peti oktobar, demarkaciona linija novije srpske istorije, dan na koji je srušen Milošević i nakon koga je slijedila masovna privatizacija društvenog vlasništva i dovršetak rehabilitacije četništva, prijeti svojim ponavljanjem, sa istim ili sličnim ishodima. „I vi ste svet“ kaže sramna serija reklamnih spotova ambasade SAD-a koji se trenutačno vrte na srbijanskim TV kanalima. Hoće li politički akteri u i izvan elektoralne sfere, zajedno sa svojim bazama znati reći “Mi smo svet” misleći na neku drugu vrstu „sveta“ ispunjenog stvarnim sadržajem i autentičnim potrebama radnika i seljaka jasno izraženih na nedavnim protestima, ostaje za vidjeti. Izbori kao dio građanskog političkog folklora uvijek donose uzbuđenje, zamjetno u Beogradu iako nešto manje nego u Zagrebu prošle godine. Ipak, za zaista novu politiku koja smjera dalje od prazne „nadideološke promjene“ i koja će se znati uhvatiti u koštac s postojećim društvenim konfliktima će ipak biti potrebno nešto više od ovoga što smo do sada čuli.

biranje-izmedu-losih-i-gorih-7664-10413.jpg

Kadrovskim i programskim nesnalaženjima opozicijskih koalicija treba dodati da niti jedna od njih najčešće nema nedvosmislenog odgovora na neuralgične točke srpskog političkog života - Srebrenice (je ili nije genocid), Kosova (je ili nije Srbija), Ratka Mladića (je ili nije heroj) - uvijek spremne da ispadnu iz ormara i iskoriste se za potkusurivanje s političkim protivnicima (Na fotografiji Aleksandar Vučić)
Kadrovskim i programskim nesnalaženjima opozicijskih koalicija treba dodati da niti jedna od njih najčešće nema nedvosmislenog odgovora na neuralgične točke srpskog političkog života - Srebrenice (je ili nije genocid), Kosova (je ili nije Srbija), Ratka Mladića (je ili nije heroj) - uvijek spremne da ispadnu iz ormara i iskoriste se za potkusurivanje s političkim protivnicima (Na fotografiji Aleksandar Vučić)
Foto: 
HINA/ TANJUG/ Zoran ŽESTIĆ