Goran Borković
<p>
Karijeru započeo u Sinjskim skojevcima. Nastavio u više različitih klubova iz Splita i Zagreba s promjenjivim uspjesima. Igru više bazirao na asistencijama nego na pogocima. Odlučio da neće završiti u nižerazrednom Vratniku.</p>
Iako je komunistima bio krajnji cilj uspostava komunističke diktature, činjenica je da su u svim europskim zemljama osim Poljske komunisti bili glavni organizatori pokreta otpora Foto: Hrvoje Šimičević/H-alter.org
Prošli tjedan javnosti je predstavljena Antifašistička liga. Osnovale su je neprofitne i manjinske organizacije koje su i do sada bile prepoznate u javnosti kao one koje beskompromisno upozoravaju na fašističke tendencije u društvu i bore se protiv njih. Nije im se pridružila nijedna nova, niti su dobili kakvu podršku od države ili grada Zagreba. Jednostavno se ljudi okupili i odlučili početi zajedno nastupati u nadi da će ih se bolje čuti.
Društvo je možda najbolje kratkom rečenicom opisao Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća, koji se prisjetio 1989. godine, kada su manje-više isti oni koji su se i u petak okupili pokušavali napraviti isto. Nije Pupovac kazao da tada nisu uspjeli, ali je rekao da situacija danas nije ništa bolja nego prije 25 godina.
I zaista, u publici su mahom bili isti ljudi. Bilo je tamo, doduše, i mlađih. Onih koji se 1989. nisu ni rodili. Uglavnom novinara i novinarki. Jedna od njih, sudeći po mikrofonu koji je prebacivala između Pupovca, Vesne Teršelič iz Documente, časne starine Đuke Hrženjaka koji je osobno sudjelovao u oslobađanju Zagreba i inicirao osnivanje Lige i Ivana Fumića iz SABH-a, novinarka je najvažnije radiostanice iz devedesetih. Vrijeme dok su se iznosile programske orijentacije, odnosno razlozi osnivanja Lige - zajedno s kolegicom iz konkurentske radiostanice - kratila je "skrolanjem" na mobitelu prebirući što se događa na "fejsu". Tek bi s krajem izlaganja poskočila i s osmijehom zaostalim na licu od neke dobre fore s međumrežja, prebacila mikrofon na novog govornika.
Bila je, dakle, potpuno nezainteresirana za to što uvaženi skup ima za reći.
Treba li joj na tome zamjeriti?
Teško, jer kako možemo zamjerati mladom čeljadetu bilo što u situaciji kada se prigodno-deklarativna antifašistička Vlada nije sjetila ni formalno obilježiti 70. obljetnicu Trećeg zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, održanog prije 70 godina u Topuskom?
Kako možemo zamjeriti kada je na Topusko zaboravila i prigodno-deklarativna antifašistička Socijaldemokratska partija Hrvatske kojoj su puna usta antifašizma kada njezino čelništvo osjeti da joj se to isplati biti?
Što joj zamjeriti kada se ni deklarativno-prigodni antifašistički predsjednik države Ivo Josipović nije sjetio jednog od najvažnijih datuma u povijesti ovoga naroda koji je, na kraju krajeva, i utkan u Ustav Republike Hrvatske, tek toliko da položi vijenac i primi izaslanstvo SABH-a?
Treba li njoj zamjeriti kada čelnik najveće opozicijske stranke i do jučer vladajućeg HDZ-a Tomislav Karamarko onako hladno zaprijeti da se nakon što oni dođu na vlast više neće smjeti slobodno i javno misliti, a kamoli govoriti?
Kako zamjeriti što na vrhu antifašističke povorke, održane isti dan poslijepodne, malo tko prepoznaje Domagoja Margetića koji danas ustaje protiv fašizma, a devedesetih je kao jedan od čelnika mladeži HDZ-a sprečavao vraćanje imena Trgu žrtava fašizma?
Treba li zamjeriti voditeljici tog marša, koja je, sasvim ne-anti-fašistički zagrmila preko megafona: "Dosta su ovdje kamenjari dolazili i vladali…" reagirajući na nekolicinu nesretnika s Trga bana Jelačića kojima svaka vrsta antifašizma, pa i ovaj marš jedva stotinjak ljudi, ide na živce, a koji su vikali "Za dom spremni!", na što su ih ne osobito revni pripadnici MUP-a RH izdvojili, pa odmah potom i pustili. Jednoga čak ni to.
Što reći kada gradonačelnik Splita Ivo Baldasar podiže vijenac ordinarnoj ustaškoj bojni HOS-a koja se pod imenom "Rafael-Boban" pridružila IV. gardijskoj brigadi i marširala Splitom, a danas slavi zajedno sa SDP-ovim gradonačelnikom?
Ili kako objasniti da je Zagreb možda jedini glavni grad u Europi koji unatoč jakom antifašističkom pokretu danas nema ulicu kojom bi se slavilo oslobođenje u Drugom svjetskom ratu?
Kako onda zamjeriti neupućenim mladcima koji na nogometnim stadionima Joeu Šimuniću na njegovo: "Za dom!" odgovaraju sa "Spremni!" i nikako im nije jasno zašto je Šimuniću zabranjen nastup na Svjetskom prvenstvu?
Kako zamjeriti i onima koji misle da je obilježavanje tog dana rezervirano za "komunjare" ili u najboljem slučaju za političke dinosaure?
Kako im objasniti ono što fašizam danas jest kad ni kroz "dosadno gradivo" u školi nisu svladali ni osnove Drugoga svjetskog rata?
Mogu li oni uopće dokučiti opasnosti novog fašizma koji na puno suptilniji način dokida prava jednakosti i ravnopravnosti?
Ili će kao takvi i ne znajući postati njegovi promotori, a prema antifašizmu se – prema potrebi - držati onako, prigodno i deklarativno?