Borut Šeparović: Pravo na pobačaj nije „palo s neba“, izboreno je u dugim i mučnim procesima

Kao finale šire multimedijske platforme, umjetnički kolektiv Montažstroj u nedjelju organizira humanitarni događaj „Ljubav i ekonomija“. Tim povodom razgovarali smo s prvim čovjeka Montažstroja Borutom Šeparovićem.

Humanitarni dio je jasan: prihod od ulaznica ide Društvu za poboljšanje kvalitete života siromašne i nezbrinute djece Mali zmaj, ali što mislite pod ovim „događaj“? Što očekuje one koji dođu 11. lipnja, u nedjelju, u 20 sati u zagrebačko kino Tuškanac? Kazališna predstava očito ne…

Riječ "događaj" ovdje služi tome da izbjegnemo krute podjele na nešto što se žanrovski ne može lako odrediti. Možda mi je čak draža riječi "priredba", da budem iskren, ali ta riječ danas nema PR težinu. Radi se o hibridnoj izvedbi. Prije svega, to je događaj na kojem ćemo prezentirati publici sve što smo napravili na mrežnoj stranici cijankalij.montazstroj.hr  Na toj smo stranici obradili kultni njemački komad "Cijankalij §218". Već u samom startu smo se odlučili da komad ne insceniramo kao klasičnu kazališnu predstavu, već smo ga obradili kroz radiofoniju, kroz istraživanje povijesnog konteksta njegova nastanka i kroz građansko-aktivistički moment glumaca koji su dali video izjave o pitanju pobačaja.

"Ljubav & Ekonomija" je i dokumentarni performans u kojem će Jelena Berković publiku povesti na povijesno putovanje regulacije pobačaja na našim prostorima od 1929. godine nadalje. Ono što nas je zanimalo, zapravo, jest kako su različiti zakonski okviri za sobom povlačili razne etičke dileme u praksi, u implementaciji zakona. Pokazat ćemo kako su liječnici reagirali na represivne zakone 20-ih i 30-ih godina. Drag mi je citat liječnika i ginekologa Bazale iz 1934, koji je napisao da je abortus ventil na pregrijanom kotlu u kojem vrije sav tadašnji kulturni, ekonomski i socijalni poredak. Ta se rečenica jednako odnosi na Hrvatsku danas, koliko se odnosila i na Kraljevinu SHS tada kada je napisana. Od kralja Aleksandra, preko NDH do socijalističke Jugoslavije, rasprave o pobačaju ne zamiru. Ponekad se čini da vodimo jedne te iste rasprave kao i prije otprilike sto godina, ali vjerujem da nas zapravo taj uvid može nešto naučiti o sadašnjosti i budućnosti. U konačnici, događaj obuhvaća i javnu raspravu, u kojoj ćemo pokušati dokazati da je dijalog o ovoj naizgled polarizirajućoj temi, ne samo moguć – nego i nužan. U raspravi će govoriti Jadranka Brnčić, biblijska hermeneutičarka i Marina Katinić, doktorantica filozofije. U raspravi će moći sudjelovati i publika, a ulogu moderatora preuzet će Borna Sor, debatant, novinar i satiričar. U događaju će sudjelovati i glazbenik Miki Solus, koji će izvesti tri glazbena broja vezana uz temu pobačaja.

Cilj je, najavili ste, ponuditi odgovor na pitanje kakve veze ima njemačka proleterska tragedija iz 1929. godine s Hrvatskom 2017. godine. Premda je „multimedijalna povijesna čitanka“ bazirana na komadu Fridericha Wolfa o paragrafu 218 kojim je u Njemačkoj zabranjen pobačaj, nemoguće je ne zapitati se i o drugim sličnostima između dvaju povijesnih razdoblja koji povezuju Njemačku u osvit fašizma i tranzicijsku Hrvatsku? Koliko je društveni kontekst sličan?

Rekao bih da nije moguće povući jednodimenzionalnu paralelu. Ali postoje određeni procesi koji su tada pojavili u Europi, na samom prijelazu 20-ih i 30-ih godina, koje možemo prepoznati i danas. Prije svega, kapitalizam svoje probleme rješava krizama, kakva se pojavila kao odraz kraha burze 1929. godine. Ta je kriza uzdrmala same temelje socijalne države, odnosno socijalne mjere koje su tadašnje vlade provodile kako bi spriječile širenje socijalističkih ideja. Konkretno u Njemačkoj, obustava isplate američkih kredita dovela je do problema plaćanja ratnih reparacija i socijalnih programa. Prvo su pokušali problem riješiti rezanjem rashoda, odnosno oštrim mjerama štednje. To je dovelo do paralize ekonomije i drastičnog pada životnog standarda njemačkih radnika. Nezaposlenost je vrtoglavo rasla i u takvom je trenutku "upalio" desni populizam, koji se ponudio kao ruka spasa. Bez većih problema, nacisti dolaze na vlast demokratskim putem. U tom smislu, možemo povući neke paralele, jer i danas možemo prepoznati desni populizam i razna zveck

No da se vratim na komad "Cijankalij §218" koji je napisan u okviru propagande Komunističke partije Njemačke i Društva socijalističkih liječnika. Friedrich Wolf je bio članom obje organizacije. Njegova je misija bila rušenje paragrafa 218 – zakonske zabrane pobačaja. Nakon rata, a neposredno prije smrti 1953. godine, Wolf je izrazio nadu da će njegov komad uskoro postati dio ropotarnice povijesti. Sam Wolf nije doživio legalizaciju pobačaja u Njemačkoj, za koju se borio i kao liječnik, i kao komunist, i kao pisac. Rekonstrukcija ovog komada danas u Hrvatskoj može se činiti i anakronom, jer mi danas nemamo situaciju zakonske zabrane pobačaja. Ali možda je najveća vrijednost njegove reaktualizacije u osvještavanju povijesnog kontinuiteta 20. u 21. stoljeće. Mislim da je važno podsjetiti na tekovine borbe iz 20. stoljeća, koje već vodimo i vodit ćemo iznova u 21. stoljeću ako za neka prava pomislimo da su, eto, "pala s neba". Nisu pala s neba, izborena su u dugačkim i mučnim procesima. Pritom, ta su prava izborena relativno nedavno, još uvijek su krhka i zapravo su dio neke recentne, a ne daleke prošlosti. Tako da je naš projekt edukativan, jer podsjeća na ove povijesne činjenice.

Montažstroj je u svom projektu naglasak stavio na sociološki i ekonomski problem pobačaja. Manje ste se bavili rodnim, ženskim, temeljnim ljudskim pravima, odnosno pravom žene da odlučuje o svome tijelu?

Mi smo fokusirali problem upravo tamo gdje ga je i sam Wolf fokusirao. On u komadu jako dobro pokazuje da jedna imućna dama, unatoč paragrafu 218, pronalazi način da prekine trudnoću na siguran način, jer to može platiti. Zabrana pobačaja ima razorne posljedice prije svega na one koji to ne mogu platiti, a to su u Wolfovom komadu siromašne radnice. Upravo je siromašnim ženama mogućnost kontrole rađanja važna, jer one ne mogu uzdržavati djecu koju rađaju uzastopnim trudnoćama, bez ikakve kontracepcije, edukacije, izbora... Postaviti pitanje pobačaja u socio-ekonomski aspekt je nužno, jer često raspravljamo o etičkom, znanstvenom, demografskom, vjerskom aspektu... Ali što moralna uvjerenja i etički principi znače kada do tog i tog datuma moraš platiti ratu kredita, režije, hranu i još pritom omogućiti svom djetetu bezbrižno djetinjstvo jer ga voliš više od bilo čega drugog? Mislim da se ljudskopravaška priča kroz nekoliko desetljeća ispuhala, izgubila je svoje argumente, jer ljudska prava su nešto što je jako lijepo i plemenito na papiru, ali se ta ljudska prava pokušavaju implementirati u sustavu koji po svojoj biti onemogućava ispunjenje tih istih prava.

Na kraju, od svih ljudskih prava, pravo na privatno vlasništvo je najvažnije i diktira pojedinačno ispunjenje svih drugih. Mislim da su ljudska prava i razne identitarne politike nešto zasigurno važno, ali su ne samo razvodnile ljevicu, nego ju i udaljile od brojnih drugih možda i važnijih pitanja. Stambeno pitanje, socijalna skrb, zdravstveni sustav... Sve su to pitanja kojima se bavimo tek kad bukne požar u obliku kreditne krize. Ali zar nisu tada baš kao i danas domove deložiranih branili članovi transideološkog Živog zida, a ne ljevica, odnosno oni koji su ljevicom nazivali i nazivaju? Pravnu bitku s bankama s jedne strane i aktivističku obranu domova s druge strane, nije nitko uokvirio u jednu progresivnu, lijevu priču prava na dom. A to su pitanja koja se tiču svih, ma kakvim god identitetima pripadali. I ako razmatramo pobačaj kao medicinski zahvat u zdravstvenom sustavu, svjedočimo kontinuiranom raspadanju vizije javnog zdravstva, komercijalizaciji, privatizaciji, raznim hibridnim oblicima javno-privatnih partnerstva. Svaka čast pojedinačnim javnim istupima, ali opet nema nikakve sustavne zagovaračke priče koja bi barem branila ostatke ostataka tih tekovina. Spominjem te stvari jer su upravo one ključne u podizanju obitelji, odgoju djece. Govoriti o pravu na raspolaganje vlastitim tijelom je zgodan borbeni slogan, ali mi ovdje pričamo o perspektivama u životu, o pravu žene da imaju barem neki izbor o tome kako će izgledati njihov život i kakav će život imati njihova djeca.

U Hrvatskoj sve više jača konzervativni pokret baziran na američkim fundamentalističkim kršćanskim skupinama koji manje ili više otvoreno želi zabraniti pobačaj. Mislite li da je zabrana abortusa ono što nas čeka u nekoj skoroj budućnosti? Kako je uopće došlo do toga da debelo u 21. stoljeću ova tema ponovno postane aktualna?

U Hrvatskoj se neće desiti paragraf 218 u smislu eksplicitne zabrane pobačaja. Ali to gotovo i ništa ne govori samo po sebi. Postoji velika opasnost da se u kreiranje novoga zakona uključe ljudi koji će ga ostaviti dovoljno prihvatljivim na papiru, taman da se umiri refleks lijevo-liberalnog građanstva, ali će ga ostaviti punim pukotina koji će u praksi pobačaj učiniti teško ili sasvim nedostupnim. Postoje brojni suptilni mehanizmi za to: priziv savjesti, cijena medicinskog zahvata, poček od odluke o prekidu trudnoće do zahvata, nužno savjetovanje žena u tom procesu gdje uopće ne želim zamišljati tko sjedi u “komisiji”... Praksa bi mogla biti takva da se doima kao da je paragraf 218 na snazi – žene koje imaju novac, platit će zahvat kao robu na crnom tržištu, u privatnim klinikama, a žene koje nemaju novac, neće imati mogućnost izbora.

S druge strane, nismo baš toliko debelo zagazili u 21. stoljeće. Pobačaj je legaliziran 70-ih godina prošloga stoljeća u većini europskih zemalja, dakle relativno nedavno. Zvuči bizarno, ali već je u vrijeme nastanka komada "Cijankalij §218”, dakle pred stotinjak godina, bilo jasno da su socijaldemokrati izdali svoje principe, interese radnika i socijalno ugroženih. Današnja socijaldemokracija na razini čitave Europe je toliko potrošena zbog svoga kontinuiranog pristajanja uz neoliberalnu paradigmu, da je veoma teško povući granicu između onoga što bi se u parlamentarnom smislu smatralo "lijevim" ili "desnim". Takvim parlamentarnim strankama, istrošenim političkim elitama, onda ne preostaje ništa drugo nego potezati tzv. svjetonazorska pitanja o pobačaju, partizanima i ustašama, i drugim indikatorima svjetonazorskog opredjeljenja, kako bi biračima dali neki očajan razlog da glasaju za njih. Tako nas je Milanović plašio Karamarkom kao što se malu djecu plaši baba-rogama, pa je govorio "mi" ili "oni", a da pri tom sam nije ponudio baš ništa vrijedno za što bi trebalo glasati. Jednako je HDZ pozivao na jasnu podjelu onih koji valjda sanjaju hrvatski san od stoljeća sedmog, od onih koji taj san ne sanjaju. Te njihove crno-bijele priče ne korespondiraju sa stvarnim životom. Postavite jednog prosječnog, da tako kažem, "pro-life" građanina s istim takvim prosječnim "pro-choice" građaninom u istu sobu, da pričaju o rješenjima pitanja pobačaja. Kladim se da će se te dvije osobe razumjeti i da to neće nužno ispasti razgovor gluhih kako to često izgleda u mainstream medijima. Šta nam to govori? Možda će ti građani zapravo lako složiti u antikapitalističkom sentimentu. O tome će na žalost malo teže govoriti kada izađu iz te sobe, u javnom prostoru…

Desnica je očito preuzela „lijevi“ model društvenog pritiska pa preko nevladinih udruga i stranih financijera pokušava progurati svoje interese pod opće. Pritom strada i kulturni pluralizam što smo jasno vidjeli za vrijeme mandata bivšeg ministra Hasanbegovića, a ni njegova nasljednica Nina Obuljen nije otišla daleko od „nove kulturne paradigme“ koju je zacrtao njen prethodnik. Rekli ste prošle godine u intervju također za Forum.tm da je kultura pritom „simbolički plijen preko koje se odašilju političke poruke“?

Da, slažem se - kultura, mediji i sve ono što je vidljivo javnosti su svojevrsne crvene krpe koje se bacaju u lice političkim protivnicima, da im se onako infantilno kaže – “Evo! Sad smo mi na vlasti! Evo vam srednji prst!” Nije samo HDZ tome sklon. Pri tom, kulturni radnici, umjetnici, novinari, njihove sudbine, obitelji, djeca, za njih su potpuno nebitni. I kada razmišljam o tome, ne mogu ne spomenuti Antu Perkovića, koji je također u čistkama Trećeg programa Hrvatskog radija postao dio ljudi koje takve političke igre brišu s kulturne i medijske scene. Mogu spomenuti i program Kulturpunktove školice mladih medijskih radnika, kojima je Ante pokušavao prenijeti svoje novinarsko iskustvo, a koji se također našao ugroženim u toj novoj "kulturnoj paradigmi". Ono što je u toj borbi nezgodno, jest kada kulturni i medijski radnici bivaju stjerani u kut da se bore za vlastita prava, jer tada mahom ne dobivaju podršku šire javnosti. Tada su "uhljebi" koji se bore za svoje privilegije, koji "sišu" državni proračun i valjda u očima razjarene javnosti bivaju samim uzrokom svega što ne valja u ovoj državi. To smo vidjeli na više primjera, to je nezgodno otvaranje bokova. Kako umjetnost vidim kao javnu djelatnost po svojoj biti, kakvo je i novinarstvo, opet je važno da gradimo mreže solidarnosti s ljudima koji nisu dio našega užeg miljea. Moramo se otvarati, umjesto da se zatvaramo. Moramo širiti, umjesto da sabijamo redove.

A što se tiče kulturne politike u Hrvatskoj, od Hasanbegovića koji je možda doživio više slave nego što je zaslužio, jer je bio samo izvršitelj taktike tadašnjeg HDZ-a, dan-danas mi imamo vladu kontinuiteta. Nikakvi briselski epiteti, kojima mainstream mediji tepaju Plenkoviću, ne mogu sakriti činjenicu da se nalazimo u vladi kontinuiteta. Dapače, pozivani smo kao umjetnici da poštujemo religijske osjećaje pri stvaranju umjetnosti, što eto, doživljavam jako problematičnim – da li bi me trebalo biti strah ako se bavim temom pobačaja, jer bi to moglo vrijeđati nečije religijske osjećaje? Takve izjave, s kojom god namjerom rečene, uopće nisu benigne, jer pozivaju na autocenzuru, što možda neće prigrliti sami umjetnici koji ionako dobivaju mrvice i već su na rubu egzistencije, ali možda će prihvatiti ravnatelji kazališta koje ionako postavlja i blagoslivlja politika.

Otišli smo toliko daleko da se čak, kao što je bio slučaj u Splitu s Oliverom Frljićem, pokušavaju zabraniti igranje predstave? Slično je prolazio i Wolf u Njemačkoj sa svojim Paragrafom?

Postoje razlike. Sasvim sam siguran da je Wolf imao podršku Komunističke partije Njemačke i ne treba bježati od toga da je to bio svojevrsni agit-prop, komad s tezom. Predstava "Cijankalij §218" je nedvojbeno imala iza sebe jaku mašineriju koja ju je gurala i po Berlinu i po većim njemačkim gradovima, a onda i na turneje u inozemstvu. Predstava je nailazila na oprečne reakcije, ljudi su se sablažnjavali već kada bi glumica izgovorila repliku mlade radnice Hete – "Nisam ju dobila..." Taj "pornografski" šok je za tadašnje kazalište bio velik, jedna tema koja je privatna, tabu, sve dok ne postane vidljiva javnosti preko trbuha žene koji raste u trudnoći, sada je na pozornici, u fokusu javnosti. Kada se komad prvi put postavljao 1930-te u Lodzu, u Poljskoj, protiv njega su prosvjedovali članovi katoličke mladeži, a na jednoj su izvedbi bacili suzavac kako bi prekinuli predstavu. Poljska! Zvuči tako poznato, gotovo predoslovno, zar ne? Ta transgresija ove teme ženskih reproduktivnih prava iz sfere privatnosti u sferu javnosti, kao političko pitanje, kroz tadašnje je kazalište uspjela. Ali Wolf u tome nije bio sam. Brojni su umjetnici pisali komade o paragrafu 218, skladane su pjesme, snimani su filmovi, oslikavani su plakati... Bertolt Brecht je paragrafu 218 posvetio jednu baladu. To je bilo pitanje koje je ujedinjavalo i komuniste i socijaldemokrate, feministe i umjetnike. Još jedan dokaz da kultura, u sinergiji s drugim djelatnostima i poljima društvene borbe, može dati svoj doprinos, ako se samodopadno ne bavi samom sobom. To je umjetnost u koju ja vjerujem, mislim da jedino takva umjetnost i ima smisla, pa i ovaj Montažstrojev projekt je nastao u uvjerenju da možemo doprinijeti javnoj raspravi i naglasiti neke specifične aspekte ovog pitanja, koji su za mene od vitalnog značaja.

U nedavnoj izjavi za Novosti, povodom svega onoga što se dogodilo na Marulićevim danima, kazali ste da smo za stanje u državi dobrim dijelom i sami krivi dopustivši da se braniteljima i obespravljenima desetljećima bave desničari i Crkva, dok smo mi uživali u svojim klasnim i građanskim beneficijama prema kojima te „zvijeri“ možemo gledati svisoka. Možemo li uopće taj odnos promijeniti?

To je ključ profiliranja bilo kakve progresivne lijeve politike. Jednostavno ne možemo više biti intelektualno napuhani i sve druge proglašavati zadrtima, neobrazovanima i nebitnima. Ne smijemo se baviti temama koje su samo nama važne iz vizure građanskog miljea, nego temama koje su važne socijalno ugroženima, obespravljenima. Jer to je populacija koja je prirodni adresat ljevice, ali je podložna i populističkoj desnici, ili otpatku ljevice kakav je Bandić koji na tome skuplja glasove. Vidim šansu u mogućnosti da se postojeće parlamentarne stranke razgrade u vlastitoj žabokrečini, pri čemu ponajviše želim što bržu razgradnju SDP-a, koji više ničime ne zaslužuje glasove građana niti ikakvu pomoć da se održi na životu.

Ako govorimo o pitanju pobačaja, ne možemo sebe proglašavati pametnijima jer smo ateisti, ako se velika većina naših sugrađana izjašnjava kao vjernici. Zašto bismo prozivali vjernike, tjerali ih iz javnog prostora, kada upravo oni trebaju protestirati protiv trgovaca moći i utjecajem među svojim redovima? Često sam baš od samih vjernika čuo da ih smetaju političke poruke s oltara, jer je vjera njihov prostor nade, utjehe i mira. A određene organizacije taj njihov prostor oduzimaju i hram pretvaraju u političku arenu. Mislim da vjernicima treba dati i više prostora, jer ne vjerujem da se svi vjernici slažu s onima koji ih reprezentiraju u javnom prostoru.

Uistinu želim razgovarati s ljudima koji su "pro-life", pri čemu ne mislim na one koji profesionalno guraju tu agendu, već na obične građane. Vjerujem da u takvom dijalogu može doći do konsenzusa koji će prije svega biti usmjeren na pomoć roditeljima i posebno majkama u podizanju djece. Doći ćemo do konsenzusa da smo svi mi "za život", ali da se to uvjerenje mora konkretno ekonomski i politički operacionalizirati, namjesto uvođenja restrikcija koje neće dovesti do dobrih rezultata. Kao ljevičar, razumijem koncept solidarnosti, jednako kao što svaki vjernik razumije koncept empatije. To je prostor kojega moramo zajednički oteti iz ralja umjetnih podjela, prostor koji nudi šansu. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu