Braco Dimitrijević: Umjetnik koji je kreirao vrijeme

„Ja sam već sa deset godina znao da ću napisati autobiografiju“, kazao je sarajevski i svjetski slikar, konceptualni umjetnik, ali i – pokazuje to njegova knjiga „Louvre je moj atelje, ulica moj muzej“ u izdanju nakladničke kuće „Fraktura“ – sjajan pisac, na promociji autobiografskog djela održanoj na 29. Pulskom festivalu knjige i autora – Sa(n)jam knjige u Istri. 

„Stajao sam na bini s mikrofonom, a iza mene na divovskom ekranu, kao na odjavnoj špici, vrtjelo se petsto imena ljudi koje sam sreo u životu: bilo je tu od prolaznika do umjetnika i predsjednika. Netko iz publike izabrao bi jedno ime s ekrana, a ja bih onda rekao nešto o toj osobi, ispričao poneku anegdotu, u trajanju od dvije minute, nešto što se nije moglo naći u knjigama. Izgleda da je ljudima bilo zanimljivo jer se performans produžio na sat vremena. Bilo je među izabranim imenima mladih umjetnika i prolaznika, ali neizostavno i pitanja o Josephu Beuysu, Warholu, Micku Jaggeru. Bila je to moja digest biografija ispričana kroz sjećanja na ljude koje sam susretao, pred tisuću meni uglavnom nepoznatih slušatelja. Ta verzija mog života nastala nasumičnim izborom onih koji su se zatekli jedne ljetne večeri na terasi muzeja, malo prije jednog rock-koncerta, ponukala me da pomislim da se ova priča s prethodnih stranica mogla ispričati i kraće“, piše Dimitrijević nešto prije kraja knjige od čak 1128 (slovima: tisuću sto dvadeset i osam) strana i kilogram i šesto petnaest grama žive vage. 

Svaki tekst, kako je jednom kazao Bracin nekada sarajevski, a sada povremeno zagrebački sugrađanin, Miljenko Jergović, ima svoj kontekst, računajući i one svete, a Dimitrijević autobiografiju započinje kontekstom koji će do dovesti prvo do njega, a zatim mu olakšati snalaženje kako među svjetskim liderima i umjetnicima, tako i među, parafrazirajući Seju Sexona, samim pjanama i jalijom. 

Dok piše o ocu Voji – velikom i važnom bosanskohercegovačkom likovnom umjetniku, anifašisti i prvoborcu - i majci Jeleni, pripadnici ilegalnog pokreta otpora i suradnici, uz ostale, Vladimira Perića Valtera, njihovim mirnodopskim životima i ulogama u Narodnooslobodilačkoj borbi, te slučajnom prvom susretu u Tuzli 1943., Braco pokazuje koliko je u pravu bio pokojni novinar, dramski pisac, pjesnik, urednik i kazališni redatelj Predrag Lucić, kada je rekao kako su Jugoslaviju stvarali najbolji među nama, a srušili oni najgori. 

Kroz život Bracinih roditelja i kasnije i u manjoj mjeri njegov – jer nisu iz Drugog svjetskog rata svi Vojini i Jelenini prijatelji i prijateljice izašli živi - prošle su gotovo sve najznačajnije ličnosti partizanskog pokreta i poslijeratne Jugoslavije: Josip Broz Tito, Konstantin Koča Popović, Oskar Danon, Danijel Ozmo, Avdo i Olga Humo, Veljko Vlahović, Alija Hodžić, Mustafa Dovadžija, Milovan Đilas, Moša Pijade, Ivo Lola Ribar, Desa Koštan, Vladimir Velebit… I sve tako do narodnog heroja Slobodana Principa kojem je Vojo Dimitrijević, dok ga je držao u naručju i gledao kako se rastaje s dušom nakon ranjavanja, obećao da će sina nazvati po njemu. 

„U mome okruženju jednostavno sve dokud seže i pogled i um bila je historija. Prostor na kojem sam živio – Balkan, velika je svjetska raskrsnica na kojoj, nažalost, samo povremeno radi semafor. U mojoj zemlji bio je moguć sudar aviona i čovjeka, a da su oba u logičnom položaju: u lijepom Mostaru nisi bio pilot ako nisi proletio ispod 22 metra visokog mosta, a nisi bio ni frajer ako s istog mosta nisi skočio u Neretvu“, piše Dimitrijević koji, koliko je poznato, nikada nije skočio sa Starog mosta, ali je bio i ostao frajer koji je u kupnju kuće u Engleskoj krenuo sa samo petnaest posto potrebnih sredstava, a ostalo skupio tako da mu je vlasnički list mogao koristiti i kao dokaz točnosti sentence sa samog početka autobiografije: „Moj je život pun nevjerojatnih slučajnosti koje sam sam kreirao“. 

Jedan od onih mudraca kojima je Mile Kekin posvetio stih „imamo stav kad' nemamo pojma“ je nekada i negdje uspjeh Brace Dimitrijevića pripisao, prije svega, njegovom pripadanju „crvenoj aristokraciji“, te dobio odgovor u kojem mu je umjetnik objasnio da pripada samo aristokraciji, jer su mu djed i otac studirali u Londonu i Parizu prije nego što su komunisti organizirali otpor, otišli u šumu, stvorili ozbiljnu vojnu silu – jednu od četiri koja je, uz britansku i američku vojsku, te sovjetsku Crvenu armiju – oslobodila Europu od Adolfa Hitlera i njegove kopiladi poput Ante Pavelića, Draže Mihailovića i slične gamadi.

Opus Slobodana Brace Dimitrijevića je impresivan - „Da bih napravio svoj opus, upotrijebio sam materijal vrijedan nevjerojatnih 7,9 milijardi dolara“ - njegova uloga u povijesti suvremene umjetnosti ogromna -„Svijet umjetnosti koji sam zatekao na početku svoje umjetničke karijere uspio sam promijeniti – nakon mog prolaska ni muzeji, ni zoo-vrtovi, niti ulice neće ostati isti“ - talent velik kao svemir, smisao za humor raskošan, erudicija zadivljujuća, profesionalizam i posvećenost radu japanski, a gard i govor kao da je prekjučer otkrio da jedina dva naseljena mjesta na ovoj planeti nisu sarajevske općine Centar i Stari grad, one u kojima ne postoji slovo č, ali zato postoji meko š. 

Slobodan Braco Dimitrijević je prvu samostalnu izložbu imao kao učenik četvrtog razreda osnovne škole, a tri godine prije razgovarao je sa Josipom Brozom Titom! U lipnju 2023. Braco je napunio sedamdeset i pet godina života kojeg nije živio „po već napisanim biografijama“, već je „ispisivao svoju“ i konačno je objavio. Sada je samo treba nastaviti dopunjavati, pa ako treba i učiniti duplo debljom. Dimitrijević je, naime, sjajan pisac kojem i dokazani autori i autorice mogu samo zavidjeti na blistavim rečenicama, a mnogi umjetnici na svemu, pa i tome što samo njemu i knjizi o njemu pristaje naslov: „Louvre je moj atelje, ulica moj muzej“. Jer to je, jednostavno, činjenica.  

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu