Čeka li nas arbitraža i zbog Vrdoljakova bušenja Jadrana?

Pravo, a ne crno, zlato ovih se dana ponovo našlo u centru pažnje rumunjske javnosti, a slučaj rudnika u tamošnjoj regiji Rosia Montana mogao bi imati vrlo veliki značaj i za Hrvatsku - ako nikako drugačije, a ono kao lekcija koja ne bi smjela pobjeći hrvatskim političarima, a još manje građanima.

Korijeni priče sežu u više stoljeća dugu tradiciju iskorištavanja bogatog rudnog nalazišta u planinskom masivu Apuseni, na zapadu Transilvanije. Rudarski alati još iz doba Rimskog carstva svjedoče o dugovječnosti rudarstva na tom području, a kopalo se tamo i u vrijeme Austro-Ugarske, kao i u vrijeme komunističke Rumunjske.

Rudnici, koji su nakon 2. svjetskog rata bili u vlasništvu rumunjske države konačno su, zbog lošeg upravljanja koje je rezultiralo neprofitabilnošću, zatvoreni 2006. godine, neposredno pred ulazak Rumunjske u EU. No, istraživanje provedeno početkom dvijetisućitih pokazalo je da se na području i dalje nalaze vrlo značajne količine zlata i srebra. Toliko značajne, dapače, da se najavljivalo kako bi se tamo mogao otvoriti i najveći europski rudnik tih plemenitih metala.

Koncesiju za iskorištavanje rudnog bogatstva i razvoj projekta Rosia Montana dobila je kompanija Rosia Montana Gold Corporation koja se nalazi u 80-postotnom vlasništvu kanadske kompanije Gabriel Resources Ltd., dok je gotovo cijeli preostali udio neizravno u vlasništvu rumunjske države. Kao što je već uobičajeno u takvim situacijama, najavljivala su se milijunska ulaganja i tisuće novih radnih mjesta. Nimalo različito od situacije koja okružuje najave iskorištavanja nafte u hrvatskom dijelu Jadrana.

No, problemi u Rumunjskoj su nastali nakon što je objavljeno da će se zlato i srebro iskopavati u površinskom kopu, tzv. otvorenoj jami, i da će se samo zlato izdvajati u procesima u kojima se koriste kemijski spojevi cijanidi. Uz stanovnike područja Rosia Montana koji su odbijali prodati svoja zemljišta za potrebe rudnika, protiv projekta pobunile su se mnoge organizacije koje se bave zaštitom okoliša, a podršku su im dale čak i rumunjska ortodoksna, katolička i unitarijanska crkva. Iako su kompaniji odobrene nužne dozvole za početak eksploatacije, one su ukidane odlukama sudova temeljem tužbi organizacija za zaštitu okoliša.

Vrhunac pobune nastupio je u jesen 2013. godine kada se pred rumunjskim parlamentom našao prijedlog zakona kojim bi se, de facto, kanadskoj kompaniji omogućilo zaobilaženje zakonske regulative kojom se štiti okoliš i kulturno nasljeđe (na spornom području nalaze se crkve i rimske iskopine). Da je zakon prihvaćen, kompanija bi mogla nastaviti s izvlaštenjem zemljišta i, u konačnici, otvaranjem rudnika. No, prihvaćanje zakona spriječili su najmasovniji prosvjedi rumunjskih građana još od rušenja komunističke vlasti.

Iako su se sporadični prosvjedi nastavili, projekt Rosia Montana donekle se izgubio iz fokusa javnosti sve do 21. srpnja ove godine. Kanadski konglomerat Gabriel Resources (većinski vlasnik kompanije koja ima koncesiju za rudnik) tog je dana objavio da je zatražio pokretanje arbitražnog postupka protiv Rumunjske. Arbitraža je zatražena od Međunarodnog centra za rješavanje investitorskih sporova koji djeluje u sklopu Svjetske banke, i to temeljem bilateralnog trgovinskog sporazuma koji postoji između Rumunjske i Kanade.

U priopćenju kanadska tvrtka navela je kako je "kroz svoje postupke kao i nedostatak poduzimanja postupaka, Rumunjska blokirala i spriječila provođenje projekta bez pravnog procesa i bez kompenzacije, efektivno oduzimajući Gabrielu [kompaniji, op.] cijelu vrijednost investicije". Iznos kompenzacije koji kompanija potražuje od Rumunjske ne navodi se u objavi, no, iz tvrtke dolaze informacije da je dosad u rumunjski projekt uloženo pola milijarde američkih dolara. U intervjuu koji je dao još prije dvije godine, glavni izvršni direktor Jonathan Henry najavljivao je da će tvrtka tražiti četiri milijarde dolara kao naknadu štete ako se projekt Rosia Montana ne realizira.

Kako se u sve to uklapaju Hrvatska i njeno crno zlato u Jadranu?

Jadransko dno kao plodno tlo za istraživanje zaliha nafte u žižu ekonomskih interesa vratio je ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak. Cijeli proces zahuktao se donošenjem Zakona o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika sredinom 2013. godine. Kako se ističe u samom Ministarstvu: "nakon više godina potpunog zastoja, pokrenuto je istraživanje i stvoreni su uvjeti za velika ulaganja u istraživanje i eksploataciju ugljikovodika".

Uz kontroverze oko snimanja hrvatskog podmorja koje je pod upitnim uvjetima provela norveška tvrtka Spectrum, u konačnici su na javnom natječaju dozvole za istraživanje i iskorištavanje ugljikovodika dobila dva konzorcija (Marathon Oil i OMV, te Eni i Medoilgas), i hrvatska INA. Koncesijski ugovori između hrvatske Vlade i tih ponuđača još nisu potpisani, a ovih je dana objavljeno da je od toga odustao konzorcij Marathon Oila i OMV-a, kao i da se iz posla povlači i američki ExxonMobil koji je podršku u istraživanju trebao dati INA-i.

Još od objave namjere da se određena područja srednjeg i južnog Jadrana iskoriste za vađenje nafte, projekt se našao pod pritiskom organizacija za zaštitu okoliša, slično kao i u Rumunjskoj. Za razliku od Rumunjske gdje je dio otpora tamošnjem rudarskom projektu došao i iz redova zaštitnika kulturnih dobara, u Hrvatskoj je njihovo mjesto zauzeo turizam. U javnosti nije nedostajalo primjedbi kako je naftni biznis uz hrvatsku obalu vrlo riskantan za turističke planove, iako je sam ministar turizma Darko Lorencin izjavio kako nema ništa protiv naftnih platformi na Jadranu.

Uz tu razliku, između Hrvatske i Rumunjske postoji još jedna. Rumunjski zakonodavci pod pritiskom javnosti nisu izglasali zakon koji bi stranom investitoru omogućio zaobilaženje redovne procedure i poštivanje propisa o zaštiti okoliša i kulturnih dobara. U Hrvatskoj takav zakon već postoji. Donesen je 2013. godine i zove se Zakon o strateškim investicijskim projektima RH, a bogatim investitorima omogućava zaobilaženje redovne procedure, ako požele investirati u Hrvatsku.

Kako je istraživanje i iskorištavanje ugljikovodika uređeno već spomenutim istoimenim zakonom i kako u njemu postoje odredbe koje ga stavljaju iznad drugih zakona, ali i odredbe koje kažu da se u pitanjima koja nisu uređena tim zakonom primjenjuju "odredbe onoga propisa koji uređuje takva pitanja", zatražili smo od Ministarstva gospodarstva te od Agencije za ugljikovodike odgovor na pitanje može li se istraživanje i iskorištavanje nafte u srednjem i južnom Jadranu proglasiti investicijskim projektom u smislu Zakona o strateškim investicijskim projektima. Kada bi to bilo moguće, naftne kompanije bi imale opciju zaobilaziti razne procedure koje im nameće redovan proces.

Iz Ministarstva gospodarstva do objave teksta nismo dobili odgovor, a Agencija za ugljikovodike je na godišnjem.

Uz to neraščišćeno pitanje dolazi se do idućeg, još važnijeg. Općepoznato je da investitori zaobilaze Hrvatsku u velikom luku dobrim dijelom i zbog nestabilnosti pravnog sustava. Česte promjene zakona, neujednačeno i sporo pravosuđe zastrašuju zainteresirane ulagače koji se okreću sustavima koji im pružaju adekvatnu pravnu zaštitu.

Nepoštivanje dogovora i izigravanje zakona naš su nacionalni sport, a već i samo pitanje upravljanja i vlasništva u našoj najvećoj naftnoj kompaniji, koje nikako da se zadovoljavajuće riješi već godinama, potvrda je koliko promjene u državnoj administraciji mogu biti kobne po tumačenje ugovora, pravilnika i zakona.

Stoga uopće nije izlišno pretpostavljati da bi se u budućnosti, bilo pod pritiskom javnosti, bilo zbog promjene vlasti, provođenje ugovora koje bi Hrvatska trebala potpisati s koncesionarima moglo dovesti u pitanje. Kanadski Gabriel Resources je, kao što smo opisali, zbog toga pokrenuo arbitražu protiv Rumunjske i to, ponovimo, temeljem bilateralnih trgovinskih sporazuma koje ta država ima potpisane s Kanadom.

Upitali smo, stoga, Ministarstvo gospodarstva i mogu li, prema sadašnjim ugovorima koje Hrvatska ima potpisane s drugim državama, inozemni koncesionari tražiti naknadu od hrvatske države u slučaju da se oni odluče na eksploataciju nafte, a Hrvatska im to u konačnici ipak onemogući. I tu smo ostali bez odgovora.

Rumunjski slučaj, iako u ovom trenutku brojkama ponešto atraktivniji od istraživanja i vađenja nafte u hrvatskom dijelu Jadrana, vrlo je jasan znak koliko podilaženje korporacijama može biti skup sport. Hrvatska bi vlast trebala biti puno pametnija i učiti na greškama drugih umjesto da njene pogreške, kao i uvijek dosad, na kraju plaćaju građani.

ceka-li-nas-arbitraza-i-zbog-vrdoljakova-busenja-jadrana-3485-3720.jpg

Hrvatska bi vlast trebala biti puno pametnija i učiti na greškama drugih, recimo Rumunjske, umjesto da njene pogreške, kao i uvijek dosad, na kraju plaćaju građani
Hrvatska bi vlast trebala biti puno pametnija i učiti na greškama drugih, recimo Rumunjske, umjesto da njene pogreške, kao i uvijek dosad, na kraju plaćaju građani
Foto: 
nacional.hr