Crveno-crna koalicija protiv Trumpa

Možda bi prikladniji naslov teksta što slijedi bio „Ima li za Evropu još ikakve šanse“. Možda. Čitateljima je prepušteno da sami odluče.

Od sto glasa, glasa čuti nije, tako bi se mogao - najkraće rečeno - opisati odnos Evrope prema američkom predsjedniku. Ili: Trump je provodio ono što je htio, a Evropa je pognute glave slušala. I izvršavala, nerijetko stisnutih zuba, ponekad pokušavajući „izvrdati“, da bi na kraju ipak izvršila. Osim toga, Evropa je mirno, kao da ne čuje, kao da ne vidi, primala izjave i postupke trenutnog stanara Bijele kuće; mada je svakom s tri zrna soli u glavi bilo jasno, moralo je biti jasno, kako svijet ima posla, u najmanju ruku, s mitomanom.

Trump nikada nije priznao rezultate predsjedničkih izbora koje je izgubio. Dakle, da ponovimo - on nikada nije izgubio predsjedničke izbore, kao što govori do dana današnjega. Mada nije istina. No tada, Trump je pozvao rulju svojih pristaša - ne postoji bolji izraz - da jurišom na Kapitol nasilnički promijene izborni rezultat. Ne priznaje, dakle, pravni poredak vlastite zemlje. Demokracija? Koga briga za to.

Nakon što se poslije četiri godine, nakon Bidena za kojega se zaista nije znalo „tko mu glavu nosi“, ponovo uselio u Bijelu kuću, Trump je odmah pomilovao sve one nasilnike koji su u njegovo ime i za njegov račun, pokušali silom izmijeniti rezultat onih izbora što ih je izgubio. A za koje tvrdi da ih nije izgubio.

Malo zapetljano, svakako, ali sve to valja imati u vidu, kada se razmatra, ili tek pokušava razmatrati odnos Evrope prema Trumpu. 

Evropa je kolijevka zapadne civilizacije, one civilizacije koja je - na temeljima antičke Atene - iznjedrila demokraciju kakvu danas poznajemo; za koju su mnogi čvrsto uvjereni kako je njezina novovjeka „kolijevka“ upravo Amerika, i za koju, demokraciju naime, sami sebe uvjeravamo kako od nje boljega nema. 

To je sadašnje stanje stvari. S jedne je strane, dakle, Stari kontinent, s druge je Novi svijet. Navodno na istom „valu“. Na valu demokracije. Međutim, je li zaista tako? Kratak, ali decidirani odgovor na to pitanje glasi: ne, nije tako!

Obje, dakle i Evropa i Amerika, izdale su demokraciju.

Evropa, kada je izbrisala riječ „mir“ iz svojega vokabulara, mada je morala biti svjesna kako bez mira neće i ne može biti ni demokracije. No, ipak ta Evropa, kakva bila da bila, Evropa koja se naoružava do zuba, još održava u najmanju ruku privid demokracije. Kažemo: privid.

A Amerika, odnosno Trump? On se po kratkom postupku demokracije riješio, odrekao, uvodeći neskriveno samovlašće, vladajući - da, da, to je pravi izraz - vladajući dekretima, uz sekundiranje „kabineta“ u kojemu je, na sjednici vlade, prvi i najvažniji zadatak svakog prozvanog ministra da najprije održi panegirik Trumpu. Kongres se ništa ne pita. Demokracija? Možda, ali Trumpova, ako se to uopće tako može nazvati. 

Tko će ga znati zašto, tek većina Evropljana, riječ je o političkim strukturama - naravno - kao da je i dalje uvjerena kako ona baklja što je u visoko podignutoj ruci nosi Kip slobode, sije nepomućenim jarkim svjetlom slobode i demokracije. Kažemo: većina. 

Jer, od američke agresije na Iran, a da je to bila prava agresija koja ne zaslužuje nikakvo drugo ime, o tome valjda ipak nikakve sumnje nema, od te agresije - dakle - kao da se nešto u Evropi promijenilo. Ili se tek počelo mijenjati. Dosada čvrsti blok obožavatelja Amerike, pa čak i Trumpove Amerike - što iskrenih, što oportunista - počeo je pokazivati prve pukotine. I to na način da su se profilirala dva pola, nazovimo to tako, koalicije protiv Trumpa.

Čudna neka koalicija, crveno-crna. Njene su vodeće figure predsjednik španjolske vlade Pedro Sánchez, do izbora na tu funkcija glavni tajnik Španjolske socijalističke radničke stranke, i talijanska premijerka Giorgia Meloni, čelnica desničarske stranke Braća Italije (Fratelli d'Italia) i prva žena na toj dužnosti u povijesti Italije.

Bilo bi više nego naivno pretpostaviti da bi ta crveno-crna „koalicija“ u kojoj partneri ne mogu biti različitiji no što jesu (socijalist, odnosno jedva prikrivena neofašistkinja) mogla izvući Evropu iz ratnog ponora u koji je duboko, preduboko zaglibila. No, ipak ta je čudna kombinacija možda, ali zaista samo možda, početak. Pod pretpostavkom, naravno, da nije prekasno.

Jer, sve počinje i sve završava s odnosom prema ratu, ali i - što je jednako tako važno - s odnosom prema Americi, odnosno s odnosom Evrope prema Americi, a u kontekstu rata (ratova). „Puklo“ je kada je Madrid zabranio Americi korištenje svojih zračnih uporišta na tlu Španjolske u vrijeme američke agresije na Iran. Sánchez je tu bio do kraja jasan. „Naša je politika 'ne' ratu“. I tome se nema što dodati, osim podsjetiti kako Španjolska uporno odbija Trumpov diktat prema kojemu su sve članice NATO „dužne“ povećati izdvajanja za obranu na 3,5 posto nacionalnog proračuna (čega se „uvijek vjerna“ Hrvatska, naravno, drži).

Meloni je pošla tragom svojeg španjolskog kolege, mada je inicijalno dopustila nekoliko stotina američkih borbenih letova, iz baza u Italiji, u kampanju protiv Irana. A što znamo zahvaljujući glavnom tajniku NATO-a, Rutteu, jednome od najglasnijih zagovornika kako evropskog rata protiv Rusije što se vodi na tlu Ukrajine, tako i upravo skandalozno poslušnički raspoloženoga - u odnosu na Ameriku. 

U Evropi je doista postojalo kolebanje kada je Trump izravno zatražio sudjelovanje saveznika (NATO) u agresiji na Iran. Ne, naravno, nitko se nije usudio izustiti tu riječ, jer „znamo“ da agresor može niti i jest samo Rusija. Ali nitko se nije ni žurio pohrliti u novi rat, tako da je Trump bio doveden u situaciju da se ironično zahvali Nijemcima, Francuzima i Britancima koji su, naknadno, nudili svoje ratne brodove za otvaranje Hormuškog tjesnaca, zatvorenog ne zbog Irana, nego zato što je Iran, nakon što se ga napali Amerika i Izrael, zatvorio Hormuz.

Nitko, naravno, nije pitao - osobito ne glavni tajnik NATO-a - po kojem bi to članku Povelje NATO-a, zemlje članice trebale „pomoći“ Americi kada ničim izazvana napada, neku, bilo koju, vanevropsku zemlju. Jer, NATO je savez za obranu Evrope, važno je to zapamtiti, i ne postoji nikakva obaveza da se bilo kome pomaže u agresiji protiv drugoga. Legendu o tome kako Iran samo što nije proizveo atomsku bombu, a što godinama (!) priča premijer Izraela (i uvijek je riječ o »najviše tri tjedna«) ostavimo po strani. Drugo i ne zaslužuje.

Dakle, i opet složeno. No, takva i jest politika, bolje reći ono što nam se danas prodaje pod pojmom politike. A što je svedeno na goli interes - bez načela, bez pravila - onoga tko drži u ruci „veću batinu“. I tko misli da može i da smije sve, ama baš sve.

U ovome slučaju, suočen s neočekivanim iranskim otporom, Trump nije dobio ono što je htio (i kad je htio) i reagirao je upravo „trumpovski“.

Hrpom optužbi, ali i laži koje mu je talijanska premijerka nimalo nježno stavila „pod nos“. Bez da je upotrijebila tu riječ, Meloni ga je optužila da laže, što se do sada nitko u Evropi ni u primisli nije usudio. Na njegovu tvrdnju kako ga je na samitu G7 moljakala da se fotografira s njome, navodno zato što joj popularnost u Italiji pada, odgovorila je kako „nije sigurna“ da  je poznanstvo s američkim predsjednikom pozitivno utjecalo na njezinu popularnost, dodajući, doslovno, kako ni ona, ni Italija nikoga ne mole!

Šamar u lice, na što američki predsjednik nije znao odgovoriti nikako drugačije, nego da ponovi (demantiranu) priču o fotografiranju, uz već poznate ocjene o tome kako su Italija i Španjolska „vrlo loše“ („bad, very bad“), a prigodno je dodao i Njemačku i Francusku, mada se obje ove nekada stožerne države Evrope, trude kako bi ga na sve moguće načine održale u dobrome raspoloženju.

I to je trenutna slika stanja. Žalosna slika. Pri čemu je najžalosnije to, da demokracije koje su nam puta usta, i u čije smo ime spremni i ubijati, nigdje (više) nema. Evropa je i dalje u strahu od Trumpa - što će biti sa nama, ako nam Trump „okrene leđa“? Pa zapravo i nije nikakvo čudo što Sáncheza i Meloni nije nitko podržao. Čak ni tzv. „katoličke“ zemlje, na primjer Hrvatska koja, mada laička, samu sebe voli tako definirati. Ni one nisu smogle snage da podrže „crveno-crnu“ koaliciju; iako su tako mogle, makar naknadno, podržati Papu kojega je - nema tome dugo - Trump koji se od mirotvorca pretvorio u ratnika - upravo prostački napao. 

Većinska je Evropa i dalje u euforiji naoružavanja, spremanja na rat s Rusijom. Evropski čelnici nikako da shvate (neće ili naprosto ne mogu, nisu u stanju) da su im strah (od Rusa) u kosti utjerali Amerikanci u sklopu svoje politike „obuzdavanja Rusije“. Ta je politika prethodila svemu što se unatrag četiri godine događa u Ukrajini, s time što se ruski napad na Ukrajinu (koji nedvojbeno jest agresija) u nju, tu američku politiku, savršeno uklopio. 

I onda - što? Ima li nade da bi „crveno-crna« koalicija mogla postati jezgra oko koje bi se okupila, nazovimo je tako, „nova Evropa“, naravno na bitno drugačijim osnovama od dosadašnjih? Evropa Evropljanima? Ima li još uopće šansi za Evropu? Može li „Stari kontinent“ postati više od onoga na što se sveo, a to je „američki potrčko“? Ima li još negdje iskra onog istinskog nacionalnog ponosa, zaista istinskog, a ne onoga što se agresivno iskazuje prilikom praćenja sportskih natjecanja? Ima li makar ostatka svijesti o tome što su vitalni nacionalni interesi i da se oni ne ostvaruju isključivo „protiv“ nekoga? 

Ovaj novinar prati međunarodnu scenu decenijama. I mislio je da nešto ipak zna, da je nešto shvatio i naučio. Kao, na primjer, da zna odgovoriti na pitanja što ih je sam sebi postavio, promatrajući svijet oko sebe.

Nažalost. ispisavši ovaj tekst shvatio je da ne zna. Tužan završetak priče, ali možda i neminovan.