Da nije proračuna, ni Čadež se ne bi najeo kruha

Srbi su opet izašli iz rezervata i treba ih milom ili silom vratiti natrag da se u njemu bave sobom ispijajući prošvercanu "vatrenu vodu". Najnovijeg utjerivanja Srba u rezervat prihvatili su se tjedni prilog Jutarnjeg lista Magazin i njegov novinar Tomislav Čadež.

EPH-ove perjanice odaslale su otvoreno pismo predsjedniku Srpskog narodnog vijeća i saborskom zastupniku Miloradu Pupovcu prozivajući ga zbog toga što je kao izdavač tjednika Novosti dopustio objavljivanje autorskih tekstova Ivice Đikića i Viktora Ivančića u kojima, tvrdi se, blate i sramote ponajbolje hrvatske muževe, Krešimira Dolenčića i Tomislava Čadeža.

Morbidno je već to što jedan novinar i jedne navodno liberalne novine prozivaju izdavača drugih novina zato što objavljuje autorske tekstove svojih novinara. Magazinu i Čadežu nije prvi put da polemiziraju s drugim novinama i novinarima. Ovaj su put, međutim, nasrnuli i na izdavača podsjećajući ga da novine izdaje zahvaljujući novcu hrvatskih poreznih obveznika, jer je, eto, riječ o tjedniku mizerne prodane tiraže i s prevelikim brojem zaposlenih novinara koji se bez državne sise ne bi vode napili i kruha najeli.

I toga u Hrvatskoj ima, da novine i novinari čijem se izdavaču zahvaljujući interventnim mjerama države u predstečajnoj nagodbi otpisuje značajan dio višemilijunskih dugova vjerovnicima kako bi opstao na tržištu i sačuvao barem dio radnih mjesta prigovaraju drugim novinama i novinarima što su tržišno neuspješni.

Zaslijepljeni bijesom zbog verbalnih batina koje su u polemici oko Dolenčićevih izjava s početka devedesetih godina prošlog stoljeća o "divljačkoj i zločinačkoj srpskoj kulturi" dobili od Pupovčevih "hrvatskih plaćenika" Đikića i Ivančića, Magazin i Čadež pobjegli su od teme polemike i prihvatili se dokazivanja "čija majka crnu vunu prede".

I pritom nisu nimalo originalni. Kao i mnogi prije njih koji su odlučili "prizvati pameti" Srbe i njihove čelnike, odmah su potegli argument da svoja manjinska prava i identitet konzumiraju i čuvaju zahvaljujući hrvatskim proračunskim sredstvima. Prešućuju pritom da taj proračun pune i Srbi koji su, unatoč svemu, preostali u Hrvatskoj i uredno izvršavaju svoje porezne obveze tako da barem dio svojih prava, uključujući pravo na informiranje, zapravo sami financiraju.

Da li pritom iz proračuna uzimaju više nego što u njega ulažu, bez posebne je računice teško reći. Sudeći po tvrdnji premijera Milanovića da kao država i društvo godinama svi više trošimo nego što privredimo, moguće je i da Srbi isto čine. Iako, s obzirom na podatke o njihovoj podzaposlenosti u državnim i javnim službama možda i nije tako. No, u krajnjem slučaju to i nije bitno, bitnije je da imaju univerzalno pravo na informiranje i čuvanje i promicanje svojeg nacionalnog identiteta i hrvatska je država, ako je demokratska, dužna osigurati im konzumiranje tog prava u granicama svojih mogućnosti.

I nije to slučaj samo sa Srbima i pripadnicima drugih manjinskih zajednica. Magazin i Čadež spočitavaju Novostima, Pupovcu, Đikiću, Ivančiću, ali i svima onima koji svoje informacije i tekstove prodaju u maloj nakladi na kiosku pa njihovu nekomercijalnu i neprofitnu "rabotu" moraju uglavnom plaćati porezni obveznici. Po njima je prodaja na kiosku krunski dokaz jesu li novine dobre ili loše, cvijeće ili smeće, informativne ili lažljive, uspješne ili neuspješne. Ako je kiosk jedini i glavni kriterij opstanka novina, onda bi koliko sutra svi novinski izdavači morali staviti ključ u bravu, pa i oni koji pozitivnu posluju zahvaljujući marketinškim prihodima koje ostvaruju jer bez njih samo s prodanom nakladom ne bi mogli opstati na tržištu. I Čadež se prodajom svojih kazališnih kritika ne bi kruha najeo, barem ne današnjeg, možda onog starog odbačenog.

Jedni manjak prihoda, dakle, pokrivaju marketinškim prihodima, a drugi proračunskim sredstvima. Nije nevažno i da su u prva dva desetljeća hrvatske tranzicije vlasnici komercijalnih medija vlasnički kontrolirali distribuciju novina na kioscima i sve tiskare, a i s najmoćnijim marketinškim tvrtkama bili su na "ti", u najmanju ruku u izvanbračnoj zajednici, tako da je upitno koliko su bili komercijalno uspješni zahvaljujući svojim uređivačkim politikama, a koliko zahvaljujući monopolu koji su uspostavili na tržištu.

Aktualne predstečajne nagodbe razgolitile su i njihovo navodno "gađenje" prema proračunskim sredstvima. Vrlo ih rado uzimaju kad god i gdje god mogu. I ne samo u predstečajnim nagodbama. Pritom ih "usisavaju" iz proračuna netransparentnije nego Novosti i drugi mediji koji ih dobivaju preko javnih natječaja i odlukama nadležnih tijela državnih institucija. Zato sve glasnije napadaju proračunsko sufinanciranje neprofitnih medija od kad se ono nastoji sustavnije i transparentnije voditi. Onako kako se to radi u razvijenim demokratskim društvima s isto takvim medijskim tržištima. I u njima se pravo na informiranje ostvaruje proračunskim sufinanciranjem neprofitnih medija, jer komercijalni mediji nisu i ne mogu biti jedini jamci slobode govora i javne riječi, odnosno prava na informiranje.

U njima je, međutim, sustav raspodjele proračunskih sredstava javan i transparentan, s jasnim kriterijima. Uzimanje proračunskog novca ispod žita, zakulisnim igrama i komplotima iza zatvorenih vrata ministarskih kabineta i drugih državnih ureda, nedopustivo je i politički kažnjivo.

Magazin i Čadež, međutim, o tome šute, nego su u svojoj polemičkoj nemoći komercijalno-divljački nasrnuli na neprofitnog izdavača Novosti kako bi ušutkali Ivicu Đikića i Viktora Ivančića i vratili Feralov duh natrag u bocu, gdje je prije desetak godina smješten nakon što je "propao na kioscima".