Dan mladosti u Kumrovcu - 130 godina poslije

Najpoznatije selo na svijetu, Kumrovec, obilježilo je 130 godina od rođenja Josipa Broza Tita, još jedan Dan mladosti, dan radosti na kojem su se okupili poklonici, ljubitelji, štovatelji, sljedbenici lika i djela bivšeg predsjednika SFR Jugoslavije, države koja je uvelike počivala na Titovim plećima, na njegovom autoritetu i čvrstom vodstvu. Nije dugo trebalo nakon Titove smrti da sve ode „u vražju mater”, da dva glavna nacionalizma, koje je razmjerno i balansirano, nekad  grubo i prisilno nastojao zatomiti i izmiriti, prsnu kao tempirana bomba koju nastojiš zagušiti lijepim riječima i policijskom čizmom, po potrebi.

Ispada da je Tito Slovenac, bar po onom što se moglo u Kumrovcu na Dan mladosti doživjeti, što po majci, a što po udjelu posjetitelja. Većina sudionika skupa bili su Slovenci, ali bilo je tu rijetkih gostiju, uglavnom „visokih uzvanika” iz svih bivših republika koje su nekoć činile jednu državnu i kulturnu cjelinu.

O Titu je toliko toga napisano, osim nekoliko tomova Dedijerove biografije i danas se pišu debele knjige kako bi objasnile tko je bio Broz, jel' bio heroj ili zločinac. Čovjek koji je od dječaka iz siromašnog zagorskog sela postao vojskovođa, državnik, bonvivan i prijatelj mnogih svjetskih državnika, svakako je pokazao kako ličnost i politika mogu evoluirati, zajedno s narodom koji je od tvrdih staljinističkih parola s početka poslijeratne karijere na kraju evolucijom došao do rock and rolla i novog vala, do Poleta i Mladine.

Kada uđete u Kumrovec na Dan mladosti na prvi pogled doživite pravi seoski dernek, tu riječ turskog porijekla od koje se da napraviti fin anagram 'rednek'.

„Neće biti baš puno gostiju ove godine”, pomalo nezadovoljno govori čuvar parkinga, zapravo jedne od friško pokošenih kumrovečkih livada po kojoj je nekoć sigurno trčkarao mali Broz.

Nakon naplate parkinga posjetitelja dočeka zamamni prizor s dva odojka koja se sinkronizirano vrte na ražnju. Odmah zatim ide red suvenira, majice, antikviteti, broševi, zastave, sve s likom Tita i sloganima. Slijede jela s roštilja, improvizirani ugostiteljski objekti, tako da neki zalutali Papuanac, koji ne poznaje domaću ikonografiju, ne bi baš razlikovao Kumrovec, Čavoglave ili neki oveći katolički dernek. Jedino što bi Papuanac mogao odmah primijetiti jest da u Kumrovcu svi nose crvene, a u Čavoglavama crne majice. I da u Kumrovcu verbalno ne napadaju novinare jer bi isticali zakonom zabranjeno znakovlje, ali to primijete samo novinari.

Titoimitatori i titostalgija

Fotoreporteri i snimatelji raznih svjetskih agencija dolaze svake godine u Kumrovec kako bi uslikali likove, pojave koje bi u južnijim krajevima mogli nazvati oriđinalima, lerima, ridikulima, a takvih je ove godine bilo tek nekoliko. Uzalud se ove godine kamerama tražilo Titovog dvojnika u bijelom maršalskom odijelu s cigarom u ruci koji je godinama vješto pozirao u Titovom stavu.

Pored Augustinčićeve skulpture Tita, dugo je u stavu mirno na vrelom zagorskom suncu stražario postariji gospodin Laube Euro kako bi svojom egzotičnom, oriđinalskom pojavom nahranio megabajtove stranica domaćih i svjetskih agencija i ostavio uspomene u mobitelima koji su također stajali cijelo vrijeme u uspravnom stavu mirno.

Gospodin Euro u plavoj uniformi, za koju tvrdi da je takvu imao Tito, i da ih doma ima još deset, sve osim cipela, jako cijeni Titovo vrijeme.

„Danas sam tu radi našeg komandanta Tita. Svako leto dođem ovamo da ga vidim, da ga pozdravim i ja bih htio da je živ, ali ne može...”, govori kroz smijeh i dodaje: „...ali sam ja namesto njega, desna ruka njegova.”

Još jedna pojava koja je izazvala pažnju u Kumrovcu je Egipćanin Ali Khudari koji je na Dan Mladosti stigao u bijeloj plemenskoj odjeći. On je jedan od ključnih kumrovečkih predstavnika Pokreta nesvrstanih koji odmah u razgovoru spominje Nasera, da ne bi bilo zabune. U vrijeme Jugoslavije završio je trogodišnji studij u Zagrebu, nakon čega se trajno odselio u Ljubljanu.

„Bili smo neovisna država i bili smo sretni zbog našeg druga Tita”, kaže kratko i samouvjereno na slovenskom Ali.

Odjednom se iz smjera etno-sela preko mostića začuje poznata melodija, Kozaračko kolo u izvedbi majstora na harmonici kojega prati oduševljena gomilica.

„Koliko je, joj koliko je, na Kozari lista, još je više, joj, još je više, mladih komunista. Širi kolo, joj širi kolo, kozaračka lolo. Širi veće, joj širi veće, bolje se okreće. Širi jače, joj širi jače, da se bolje skače”, pjeva harmonikaš, potom u zanosu pada na koljena na mostiću, i dalje ne gubeći ni ritam ni tipku, dok oko njega obigravaju mobiteli i jedna gospođa razočarana da od kola ipak neće biti ništa.

U masi penzionera, bračnih drugova i živopisnih boema, ne nedostaje i mladih ljudi, ka ni onih srednjih godina. Uglavnom su im djedovi bili partizani, a njihove poruke zvuče hipijevski, vođeni su idejama mira, bratstva i sloge među zavađenim narodima koji govore međusobno razumljive jezike. Smatraju da je Tito vodio veliku i značajnu državu čija je riječ vrijedila u svijetu, da je znao balansirati između istoka i zapada i da je bio svoj, odnosno naš.

Bez straha od zakona

Kumrovečko sunce počinje se sve više penjati prema zenitu, vrućina biva sve osjetnija, mnogi se hlade u sjenama suncobrana, ispijajući pivo i sokove.

„Živio Tito”, poviknu preko razglasa voditelj s pozornice nešto iza 11 sati.

„Živio!”, zaori se iz gomile u kojoj je najglasniji stariji gospodin čije su se oči vidno ovlažile suzama u navali emocija.

„Obavještavamo vas da će policijski službenici Ministarstva unutarnjih poslova sukladno članku 79. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima snimati ovaj skup”, ponovo će voditelj programa.

„Nek' snimaju! Nek' snimaju!”, začuje se iz desetaka obližnjih grla pomirljivo, dok se promalja jedan, o zakonu o javnim skupovima neupućen ženski glas, razaznatljivo i prijekorno: „A zašto će nas snimat'?!”

Za to vrijeme, jednom dva policajca u plavim uniformama, kamufliranih iza visećih klipova kukuruza na katu drvene kuće, odmah iza spomenika Titu, mala HD kamerica neprimjetno zaigra u ruci.

Nakon što voditelj ceremonije pozdravi sve uglednike u prvim redovima, izaslanike saveza boraca iz bivših jugoslavenskih republika, pozdravlja i bivšeg hrvatskog predsjednika u dva mandata Stipu Mesića, nakon čega se u gomili prolomi gromoglasan pljesak i skandiranje: „Stipe, Stipe”. Oprostili su neke davne Stipine izjave.

Između krajnosti

Činjenica da je Tito bio ključna osoba koja je formirala republičke granice današnje Hrvatske, da je vratio otetu Istru, Dalmaciju i Rijeku, da je kasnijim Ustavom omogućio pravo na odcjepljenje, povijesna je stvarnost koju bi ipak trebalo imati na umu kada se govori o Titu.

Jedan od najpoznatijih antiteista, novinar Christopher Hitchens, braneći ideju ateizma od vjerskih ideologa koji su upravo ateizmu pripisivali sve Staljinove zločine, shvatio je da su komunisti maknuli klasičnu religiju i boga iz društva, a umjesto njih postavili ljudsku figuru i komunističku ideologiju. Jednu religiju zamijenili su drugom.

Porazna je činjenica da je svaki pokušaj socijalizma, filozofski uzvišena ideja društvenog uređenja zasnovanog na jednakosti, prerastao u neki oblik kulta ličnosti.

Ako su kapitalizam i socijalizam dvije krajnosti, dva polariteta između kojih osciliraju sva društvena uređenja, onda svakako treba očekivati povratak socijalizma s malo više starog grčkog začina, demokracije. Ni demokracija u staroj Grčkoj nije sličila današnjoj, ni budući socijalizam neće sličiti prethodnom. Nije bilo vječne Jugoslavije, neće biti ni vječne Hrvatske, samo da sve opet ne ode u „vražju mater”.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu