Nije tek do problematičnosti stava na papiru; stvar ima svoje tragične posljedice u fizičkom prostoru
U Slobodnoj Dalmaciji izašao je u tiskanom izdanju 4.5., a na webu 9.5., intervju s arhitekticom Rajkom Bunjevac, kategorijalno označen kao "Riječ struke", u nadnaslovu. Naslov pak dobro ocrtava sadržajni okvir, sastojeći se od najava lokalne i opće teme, pri čemu na potonjem polju u tiskanom izdanju glasi "Legalizacija neće riješiti niti jedan problem izazvan bespravnom gradnjom", a na webu "Ugledna arhitektica: Ispostavilo se, nažalost, koja je jedina svrha legalizacije".
Sjajan intervju, inače. Zlatnim slovima zbori kolegica! Svaka joj ka u Njegoša!
Samo – to je nešto sjajno u sadržaju na sličan način kao i kad Bandiću svaka ka u Njegoša i zlatnim slovima zbori o tome kako nema sreće dok se budu birali podobni umjesto sposobni. Smjeli bismo shvatiti kao trolanje prije nego išta drugo.
10 TOČAKA ZLATOUSTE STRUČNE ETIKE
Intervju dolazi kao lista upalnih žarišta u sustavu. Sve je tu od bitnih teza, sve rečeno točno onako kako i treba reći, upozoriti javnost – valjda primarno opću, jer stručnoj je to sve samo ne nepoznato, no s korišću i za nju u pregnantnoj verbaliziranosti na jednom mjestu:
1. da bespravna gradnja, kao gradnja najčešće i bez projekata, predstavlja kapitalno zagađenje u prostoru, gore i od zagađenja plastikom ili kemikalijama, pa je recimo preklanjski požar u okolici Splita (primjer koji smo i sami ovdje koristili pretprošlog ljeta za upozoriti na pogubnost libertarijanskog razmišljanja u prostoru, koje zna samo za privatni plot, ne razumije pojam trga, odnosno javnog, ni čemu služi urbanizam) pokazao svu važnost praćenja gradnje odgovarajućom komunalnom infrastrukturom i javnim površinama, odnosno do čega dovodi praksa bespravne gradnje i što bi trebala podrazumijevati sanacija tako devastiranih područja (kao puno skuplji sport nego da se isto radilo planski);
2. da proces legalizacije nije, međutim, urodio proklamiranom pratećom sanacijom devastiranih prostora, nego je ostao svrha sam sebi, kao puka birokratska evidencija, dok je prikupljeni novac potrošen mahom na samo administriranje legalizacije (Azoniz: Agencija za ozakonjenje nezakonito izgrađenih zgrada i famozna fotografija table s tim nazivom koja je na društvenim mrežama postala predmet podsmijeha i nevjerice, katkad s pridruženim mimom: "pa di to ima, država ti pomaže da zajebeš zakon"), ali, doduše, dodao bih sa svoje strane, i na administriranje obnove poplavljenih kuća u Gunji po duploj cijeni, 1700 € kvadrat;
3. da se zakonodavstvo u resoru prostornog uređenja i gradnje pretvorilo u službu partikularnih skupova interesa;
4. da je na predstavnicima vlasti odgovornost javni novac kojim raspolažu koristiti transparentno i najbolje moguće za očuvanje i unaprjeđenje prostora, uz važnost i participacije javnosti, kao i struke, u inzistiranju na tome te nepodilaženju samovolji vladajućih garnitura;
5. da se kvaliteta građenja javnih objekata srozala u odnosu na vrijeme o kojem možemo gledati u seriji "Betonski spavači", otuda što je jedini kriterij za odabir projektanta, po načelima javne nabave, postala najniža cijena umjesto kvalitete usluge, tzv. "jeftimba";
6. da je nužno, umjesto redukcije na javnu nabavu, uvesti provođenje javnih natječaja kao obavezno, odnosno kao podzakonski akt, za sve zahvate financirane javnim novcem (i, dodao bih, na površinama od javnog značaja), kao i vratiti institut ocjene arhitektonske uspješnosti za sve projekte;
7. da proces izrade ili mijenjanja prostornih planova ne smije biti podložan hirovima aktualnih političkih čelnika, odnosno ispunjavanju želja pojedinačnih investitora kao nadređenom kriteriju (idealne ilustracije: projekt "Zagrebačkog Manhattana", grickanje park-šume Marjan u korist širenja privatne gradnje, ali i slučaj osječkog Pampasa, kada je gradska urbanistička služba prodaju zemljišta za izgradnju protivnu vlastitom GUP-u bez pardona argumentirala vrhunaravnom važnošću onoga što se naklapa "u krugovima investitora" te lamentacijom o tome kako urbanisti bezveze nešto planiraju napamet dok još ne znaju konkretnog investitora "koji će odrediti namjenu tome");
8. da je kontraproduktivno parcijalno i privremeno planiranje, često mimo arhitekata i urbanista, koje ne sagledava širu sliku (ilustracija: izmještanje autobusnog terminala u Splitu kao "gašenje vatre benzinom");
9. da su arhitekti, zato što se štiti partikularne interese, rijetko uvažavani u njihovom pozivu bivanja "policajcima prostora" (s obzirom na zahvate koji ugrožavaju javni interes, budući razvoj grada ili prostornu baštinu), te možemo okačiti mačku o rep usvojenost Arhitektonskih politika RH 2013-2020. (ApolitikA) od strane Vlade, kad ih se realno ne provodi ni na jednoj razini vlasti);
10. da je nivo edukacije opće javnosti i njene svijesti o kulturi prostora i građenja vrlo nizak, uslijed čega izostaje kvalitetna korektivna participacija javnosti kod javnih investicija, kao i traženje kvalitetnih rješenja od arhitekata kod privatnih.
SODOMA I KOMORA
Nastavno na zadnju točku, gđa Bunjevac kaže: "S obzirom na to da se godinama u Hrvatskoj komori arhitekata bavim edukacijom širokog građanstva o kvaliteti izgrađenog prostora i arhitekture, svjesna sam kako građane treba uporno educirati na svim razinama." Radi se o nemogućoj rečenici, slabe suvislosti. Godine bavljenja edukacijom građana dovele su je do svjesnosti – o potrebi bavljenja edukacijom građana? Pa to je tautologija prosta kao izaći na ulicu i konstatirati da je kolnik kolnik, semafor semafor, a gradnja divlja; nije jasno zašto je trebalo godinama sjediti u Komori za doći do te spoznaje. A postavljaju se i druga logična pitanja.
Ako netko izjavi da je godinama sjedio u Komori na ime bavljenja edukacijom širokog građanstva, dok istovremeno ustvrđuje žalosnu razinu educiranosti širokog građanstva, treba li to onda čitati kao drugarsku samokritiku? Tuži li se to ona javnosti na rezultate vlastitog rada?
Što, nadalje, čitati iz činjenice da se od svega što bi moglo biti smisao sjedenja u Komori, kao prvu i jedinu stavku navede bavljenje edukacijom građana? Upitno je koliko je to uopće zadatak za HKA – ne bi li, koliko je do strukovnih organizacija, možda radije padao na UHA (Udruženje hrvatskih arhitekata) i regionalna društva arhitekata? – a kamoli da bi se radilo o onome za istaknuti u prvi plan. Premda jest ugrađen u ApolitikU kao opća smjernica – nije, recimo, ekspliciran ni kao 15-ta od 15 točaka koje HKA navodi kao službeni popis svojih zadaća.
Ako bih pokušao rezimirati tih 15 točaka, razdijelio bih ih u dvije suštinske kategorije skrbljenja: čojstvo i junaštvo. Junaštvo: štititi svoje članstvo od drugih – prava i interese ovlaštenih arhitekata i urbanista. Čojstvo: štititi druge od svoga članstva – paziti da ovlašteni arhitekti i urbanisti rade svoje poslove po zakonu, planu i uzusima struke.
Gospođa Bunjevac tu, međutim, nadograđuje drugarsku samokritiku. "Posljednjih nekoliko godina Komora se više bavi administracijom nego li strukom, a takvo stanje je u budućnosti potpuno neodrživo" – kritična je neuvijeno. Zakazanje primarno prepoznaje na planu junaštva (premda je, da dometnem, i čojstva stegovnih postupaka spram članstva bilo manje nego članova zrelih za to): – "Iz toga je proizašao opravdan bunt članstva koje od Komore očekuje demokratskije odlučivanje, transparentnije poslovanje, zakonsku i sindikalnu zaštitu članova, stručnu pomoć u svakodnevnom radu i osiguranje uvjeta za rad i život dostojan društvenog ugleda koji arhitekti i dalje uživaju. Do bitnog zaokreta možemo doći samo ako se u potpunosti promijene percepcija i ustroj Komore i ako se ona ojača novim, kreativnim, mladim snagama."
Posljednjih nekoliko godina? Idemo neke fakte, kad smo već kod godina u retrovizoru. Gospođa sjedi u Komori cijelo jedno desetljeće, od čega je u dva mandata, 2009-2015., tj. od samog osnutka kao samostalne organizacije, bila njen drugi čovjek, dopredsjednica, a od 2015. do danas je članica Upravnog odbora. Koji se sastoji od 9 članova, zanimljivog načina rada: pored ex predsjednika Tomislava Ćurkovića i njegove ex zamjenice Bunjevac, tu je još i zaposlenik njegovog arhitektonskog ureda, koji je tu da veže konja gdje mu gazda kaže, kao i još par članova koji služe tome da se na sjednicama pojavljuju u vidu punomoći danih ex predsjedniku i njegovoj ex zamjenici da glasaju u njihovo ime. Pa ako dotična već pita za probleme ustroja i demokratizacije odlučivanja – odgovor koji si može dati glasi da tim Ćurković & Bunjevac presudno participira u odlučivanju i upravljanju Komorom svih 10 godina otkako je i Komore (uključujući i autoreproduktivno onemogućavanje preko kontroliranja većine u UO dokinuća opisanih shema koje im garantiraju tu većinu).
Ne postoji otuda način da se intervju "ugledne arhitektice" ne pročita kao da – stilom Tereze Kesovije kad rečenicu o tome kako nizašto na svijetu ne bi prodala svetu flautu koju je u rukama imao Ivo Robić u stopu poprati rečenicom o tome kako je flautu u međuvremenu prodala jer nije bila bogznašto, ne razaznajući samopobijanje ili se barem ne obazirući na njega – tereti samu sebe za, kako ono reče, neodrživo stanje u Komori. Koje traži bitne zaokrete – valjda od odraza u ogledalu?
"Neke čudne osobe
Draga lica gode mome sjećanju
A onda se okrenem i vidim
Pa to sam ja u ogledalu"
(Branimir Štulić, Smiješan osjećaj)
Konačno, ako netko s indignacijom u javnosti progovara protiv deficita demokratskog odlučivanja u Komori, transparentnog poslovanja ili junaštva u potpori struke – kako se to slaže, sve i da stavimo na stranu vlastito bivanje u posjedu moći odlučivanja, već i s pukom činjenicom upornog nastavljanja sa sjedenjem u Upravnom odboru? Zašto ne dati ostavku u ime odbijanja da legitimiraš vlastitim sudjelovanjem politike protiv kojih progovaraš? Ili zašto, u duhu zahtjeva za demokratizacijom i preustrojem – koji, očekivalo bi se, u najmanju ruku ne bi trebao podrazumijevati sukob interesa i druge sodomizacijske prakse – ne zatražiti ostavku ili Ćurkovića ili zaposlenika njegovog ureda? Ili zašto, kritizirajući stanje i učinak na npr. urbanističkom polju, pitanje o tome ne postaviti radije kolegama iz UO službeno zaduženima za poticanje urbanističke djelatnosti, a neslužbeno za dostavljanje punomoći timu Ćurković & Bunjevac?
Isturajući vlastito komorsko bavljenje edukacijom građanstva koja također nije urodila rezultatima, u prvoj sljedećoj rečenici gospođa podvlači odgovornost predstavnika vlasti te korektivne participacije javnosti za zdrave javne politike u prostoru; odnosno "na svima nama" da je odgovornost. Ali ako je na djelu samovolja vladajućih garnitura, ako je ApolitikA mrtvo slovo na papiru, ako caruje "jeftimba" i natječaji se provode samo tamo gdje slučajno ima dobre volje, ako se planovi točkasto mijenjaju kako zatreba kom igraču s lovom ili sredstvima pritiska, ako je i samo zakonodavstvo u službi partikularnih interesa, radeći nauštrb i arhitekata i investitora i građana, ako smo stigli do spoznaje da legalizacija ne rješava nijedan problem izazvan bespravnom gradnjom i novci nisu plasirani u sanaciju, doista ne treba više od logičnih pitanja za, specifičnije od difuzno raspršene odgovornosti "svih nas", potegnuti odgovornost slabog nekog čojstva i junaštva u kategorijama skrbljenja s popisa zadaća Komore upravo "ugledne arhitektice" koja njome, u predvodničkoj ulozi ovog ili onog stupnja transparencije, kontinuirano drma od osnutka naovamo, dok danas tako ubojito kritizira ono što čitavo jedno desetljeće radi (ili ne radi).
KONGRES HRVATSKIH ARHITEKATA U SJEVERNOJ KOREJI
Pitanje legalizacije plasirano je kao prva među temama članka, izvučena i u naslov, a novinar počinje citiranjem intervjuirane: kako je "jednom prigodom" ocijenila to i to na tu temu, itd. Ali govorenje na tu temu pitanje je datiranja: od kad je? Radi li se o govorenju 2019. ili možda govorenju 2012.?
A.D. 2012. bila je za legalizaciju, uslijed stupanja na snagu zakona o njoj (ironično, iste godine kad je i Vlada usvojila ApolitikU), ono što 1991. za zadnji rat – tu se pita: di si bio dvije i dvanajste? Svatko je pozvan osobno odgovarati. Osobno... ma muvao se nešto jesam tim bojnim poljem, ali nemam ničega dokumentiranoga za pokazati, moralo bi mi se vjerovati na riječ. Imam zato iz '13! U Osijeku je, naime, te godine održan 4. kongres hrvatskih arhitekata – u organizaciji UHA i HKA – pod nazivom Zemlja, što je nosilo tematska značenja svačega nečeg, ali se u Pozivu za prijavu radova specifičnije tražilo posvećivanje "upravo minuloj temi legalizacije koja je intenzivno okupirala arhitekte proteklih mjeseci", s obaveznim programom prijedloga za sanaciju. Pa se i javih.
Ali digresija! Taj je poziv bio potpisan od strane Sanje Cvjetko Jerković, kao zamjenice predsjednika UHA i izvršne direktorice kongresa. Fast forward na par godina poslije: nije neposredno povezano, ali u najmanju ruku daje kontekstualnu sliku prilika u strukovnim ogranizacijama. Kolegici Cvjetko Jerković pripala je, naime, nezavidna rola u drami bez presedana koja se odigrala prvih dana '17: dogodio joj se, efektivno, impeachment. Tada je već figurirala kao predsjednica UHA, a UHA istovremeno drži i svoj Sud Časti, ali više onako pro forma, pusti se njih par starijih i zaslužnijih da drijemaju u ćošku, čisto da tijelo postoji i da se može reći da postoji, jer negdje piše da ga se mora imati. Ne očekuju se bogznakakvi desanti s njegove strane. Nije običaj barem. Kad ono! Naš je Sud časti nimalo pospano pregledao svu dokumentaciju vezanu uz slučaj multimedijalnog centra u Labinu, te predsjednicu Cvjetko Jerković i ortakinju joj Branku Petković, inače samu članicu Stručnog savjeta UHA, osudio za tvrdo dokazano nečasno postupanje, jer su – da skratimo dugu priču – lokalnim spletkama preotele posao realizacije autorskom timu koji ga je pošteno dobio na javnom natječaju (uz to što predsjednica promućurno nije gurala nos u svoj posao zažmirivši na ukidanje propisane obaveze raspisivanja natječaja i za širu zonu gradskog centra).
Po odlasku s mjesta predsjednice, skrasila se – s tako svježom, tako jakom i tako pogodujućom referencom nečasnosti u CV-u – kod nečasnog doktora, na mjestu pročelnice Bandićevog Gradskog ureda za strategijsko planiranje i razvoj Grada. Sve bistro? Si? Si. Prava žena na pravom mjestu za projekt ZG Manhattan. Napomenimo još i da su novo vodstvo UHA dočekale dubioze u iznosu od pola milijuna kuna stvorene višegodišnjim neodgovornim financijskim poslovanjem za dva mandata dok su udruženje vodili Hrvoje Hrabak i Sanja Cvjetko Jerković.
Vratimo se u '13-tu. U pozivu na koji sam se odlučio javiti, potpisanom od strane buduće Bandićeve desne ruke u planiranju grada, tražilo se refleksije na temu legalizacije, ali – pozor – ne bilo kakve, nego obavezno afirmativne. Malo sjevernokorejski model: drugovi i drugarice, ustanimo svi bez razlike i zaplješćimo kolegici Mrak-Taritaš, koja nam ministarskom silom poput kakvog anti-Prometeja donosi baklju legalizacijskog mraka. Uz uvodnu konstataciju kako je "spomenuti proces legalizacije od samog početka nailazio na oštre kritike u našoj struci", sa svrhom u želji "i dalje osnaživati razvoj arhitektonske misli", poziv nije ipak dan kao apel na slobodno kritičko razmišljanje, nego kao usmjerivanje arhitektonske misli ka kritici ovih oštrih kritika, napućujući "na zajedništvo u tvrdnji da je besmisleno zatvarati oči pred realnošću i da je upravo ovo iskustvo bilo potrebno kako bi se uredilo stanje u prostoru; ostvarilo temelje za budućnost u kojoj će nezakonito djelovanje biti nepoznato" (jasno, jer bit će ozakonjeno).
Moj je rad odbijen pristojnim izostankom obrazloženja (slovom da ga je organizacijski odbor ocijenio "kao vrlo zanimljiv no nažalost nismo ga u mogućnosti uklopiti u izložbu radova") – što me nije puno iznenadilo, jer radilo se o prijedlogu sanacije kao neskrivenoj performativnoj provokaciji osnovne postavke afirmativnosti koja se tražila od radova. Objavljen je zato na sam prvi dan kongresa, hvala ondašnjem UO Društva arhitekata Zagreba, na web stranici DAZ-a, kao i ipak pročitan na samom kongresu, hvala selektoru izložbe prof. Tihomiru Jukiću, koji ga je na svoju ruku uvrstio, diskrecijskom gestom, reklo bi se, selektorskog neposluha.
Čime sam se, uostalom, već i hvalio, ne krijem da mi je došlo kao satisfakcija i čast – ali iznimno ovom prilikom nije poanta u hvastanju ranim radovima (ne stidim se ja reći kad jest), pa čak ne toliko ni u razmetanju gdje sam bio... dobro, trinaeste ako ne dvanaeste. Poanta je da je rad mogao biti čak i kao provokacija odbijen naprosto zato što ne valjajući i ne zadovoljavajući neki kvalitativni standard, dok spomenute objave i uvrštenja mimo organizacijskog odbora kongresa potvrđuju kako je doista odbijen samo zato što se radilo o preslobodnoj kritičkoj misli umjesto zadanom obliku kritike kritika – što više nego o radu govori o strukturama naših arhitektonskih organizacija koje su stajale iza kongresa. Poanta je, napokon, u pitanju: gdje su one bile dvanaeste ili trinaeste, dok na svojim odgovornim položajima?
Kongres je otpočeo, uz govore visokih političkih pokrovitelja, umilnim riječima predsjednika HKA (Ćurković) i predsjednika UHA (Hrabak), što po sebi nije toliki problem kao onaj da gospoda ni do samog kraja nisu ton na temu promijenili iz umilnog, niti se pomaljali van iz stražnje mračne strane nazočne kolegice ministrice, koja je udarila takt skupu traženjem da se umjesto zaziranja od legalizacije okrenemo "posebnom iskorištavanju ovog trenutka u projektima sanacije prostora". Obilježavala ih je krotkost dobrih janjaca u meketanju diktirane zborne pjesme – a ta je srdačna krotkost bila nimalo slučajnog, nego institucionaliziranog karaktera, vjerno odražavajući politiku afirmativnosti organizacijskog odbora, eksplicitno zadanu u pozivu za prijavu radova te u praksi provođenu kroz njihovu selekciju.
To je ono čemu sam vlastitim očima i ušima imao priliku svjedočiti, a za vratiti se još godinu unazad, kad je inicijalno grmilo, postoje svjedočenja s usmenog lica mjesta i o tome da je već '12 UO Komore, predvođen predsjednikom Ćurkovićem i dopredsjednicom Bunjevac, odlučio podržati ministričin zakon o legalizaciji, bez ijednog javnog istupa ili ispaljenog metka. Ali zato s izrazitim suprotstavljanjem glasovima, uključujući one iz Nadzornog i Upravnog odbora, koji su htjeli oštrije postavljanje te predlagali medijsku pobunu i bojkot provedbe legalizacije. Koješta, tko bi se još štel zamerati strani moći u resoru kad je i privatno vlasnik prominentnog arhitektonskog ureda ili barem draga prijateljica ministrice? Interes vlastitih fotelja u servilnosti, netalasanju i neometanom dotoku vrhunskih vina za prismok na teret članstva, vodstvo Komore pakiralo je kao činjenje (nečinjenjem) u korist članstva, tobožnji akutni interes struke i mudriju taktiku od "neprimjerene i radikalne" borbe.
A nije da nisu i dokumentirani u danas tako nezgodno izgledajućem višku afirmativnosti prema zakonu o legalizaciji – unatoč priznavanim negativnim stranama, ali da nam baš treba to kad se sve zbroji i oduzme.
Bunjevac je recimo snimljena kako 2014. u studiju HRT-a drži tercu frendici ministrici (s početkom na 32 minute u videu), ne poričući da bespravna gradnja čije se ozakonjenje omogućilo predstavlja "jedno zagađenje u prostoru koje će trajati barem sto godina", potencirajući pritom teret bespravnih graditelja ("to je nešto što su građani ove države ostavili svojoj djeci"), jer jasno, samo njima pripada sva krivnja za ozakonjivanje tih nezakonitosti, dok iskazujući podršku zakonu o legalizaciji, kojim "će se problem bespravne gradnje administrativno riješiti", te da stoga – govoreći u kolektivno ime struke, ne sasvim istinito, uzurpirajući pravo na to mi – "mi kao arhitekti jesmo bili za legalizaciju" (uz tek ogradu o iznimkama za objekte protivne prostornim planovima, što opet nije riječ kontra zakona, jer se radi o iznimkama unesenima i u sam njegov tekst).
Hrabak je od isprva oštrog i gorljivog kritičara – s ocjenjivanjem, još dok je zakon u proceduri bio, kako je "prema jasnim strukovnim kriterijima u potpunosti neprihvatljiv i antieuropski", ili, pred donošenje, da je "čista katastrofa", jer "ako sada legaliziramo stvari koje nisu trebale nastati, to je katastrofalna situacija", decidirano poričući da će se (kako je išlo pravdanje zakona) tim zakonom popraviti uvjete življenja u zonama bespravne gradnje – dogurao do toga da "na valu 'pozitivne kemije' s osječkog kongresa", na trilateralnom intervjuu s Mrak-Taritaš i Ćurkovićem, sve te aktualne "etičke dvojbenosti i upitnost za budućnost prostornog planiranja" nadograđuje afirmativnom otvorenošću za mogućnost da "u periodu koji nam se brzo približava" vidimo hoće li legalizacija donijeti "pozitivne pomake", apostrofirajući omogućenost da ljudi "napokon stave ograde i pročelja i završe kuće" ili da zone ozakonjene gradnje budu "urbanistički sanirane i uklopljene u urbano tkivo u velikom mjerilu."
A i Ćurković solo je hvatan napismeno povodom kongresa u Osijeku. Primjerice, u intervjuu Glasu Slavonije (2.10.2013., autor/izvor Dario Kuštro), gdje je krasnoslovio o tome kako "u današnje vrijeme tržišne ekonomije i liberalnog kapitalizma moramo težiti redefiniranju uloge arhitekata" – s nešto filozofskog treptanja okicama: što je mjesec, što je zvijezda, što je arhitekt? "Što je zapravo arhitekt, je li on ono što je nekad bio? Odgovor je – ne. Mora stoga doći do transformacije struke, do približavanja običnom građaninu." Kako i zašto točno arhitekt baš u tim i takvim vremenima više nije ili ne treba da bude što je bio – za biti transformiranim u smjeru približenosti "običnom građaninu", što god to značilo – i je li to na neki način povezano s temom legalizacije? "Nitko od nas nije bio oduševljen raditi legalizaciju, jer je to suprotno etici koja se uči na fakultetu" – kaže, no u stopu dodajući suprotni veznik: "No, to je naša nužnost, što zbog ulaska u EU, što zbog pospremanja u svom dvorištu." Zašto je to nužnost? I otkud da nužnost zbog ulaska u EU, zar se pravo pa iz Europe tražilo od nas ozakonjenje bezakonja (premda se, kako je lijepo Hrabak znao navesti prethodno pridruživanju u afirmativnosti, radi o zakonu "izrazito antieuropskom jer se ozakonjuje nešto što u razvijenim zemljama Europe, s izuzetkom Italije, nije moguće")? I stoji li u kakvoj vezi s onime o transformiranju i približavanju?
Možda bi nam o tome nešto više mogla reći činjenica da su par dana ranije Ćurković, Hrabak i Cvjetko Jerković, kao organizacijski odbor, "donijeli zaključke i zatvorili" osječki kongres na način da su se na temu legalizacije osvrnuli istovjetnim izrazom kojim Ćurković potom argumentira potrebu transformacije struke u skladu s vremenima tržišne ekonomije i liberalnog kapitalizma (ali sjevernokorejskog tipa, očito): da je "proces legalizacije arhitektonsku struku približio građanima i da je sad na redu sanacija". Aha, to je znači to približavanje! Pa lijepo.
APOLITIKA I APOLITIČNI
Općenito govoreći, zaključci kongresa propisani su pak kao "okrenuti budućnosti u kojoj treba raditi na sljedećem: koheziji, strategiji, arhitektonskom aktivizmu, politici i vrijednosnom sustavu".
Na jednom se mjestu u intervjuu iz Glasa našla i referenca na tvrdnju da su se "u posljednje vrijeme mnogi arhitekti prehranili zahvaljujući Zakonu o legalizaciji" – iz intervjua na Tportalu koji je uoči kongresa s Ćurkovićem napravio kolega Marko Sančanin – plasiranu kao argument u prilog legalizacije u sklopu odgovora na općenito pitanje o odrazu ekonomske krize na broj ovlaštenih arhitekata u Hrvatskoj. Prave pikanterije su, međutim, tek slijedile, s fokusom na sferu arhitektonskog aktivizma, politike i vrijednosnog sustava.
Na Sančaninovo pitanje o unutarnjim sukobima "na arhitektonskoj sceni i tijelima komore i udruženja arhitekata" u pogledu dva modusa postojanja koje nosi uloga arhitekta – s jedne strane da, po vokaciji, bude društveno angažiran na strani javnog interesa, a s druge biva "intimus investitora i političara", po aspektu nužnog kruhoborstva, jer od nečega se mora živjeti – Ćurković odgovara načelnom floskulom pozdravljanja društvenog angažmana arhitekata, ali (opet sa suprotnim veznikom u stopu) da isti "ne smije biti politikanstvo u kojem se gube stručna uporišta". Politikanstvo? "Mi smo profesionalci na prvom mjestu", napominje. Aha, razumijem, s jedne strane antinomije – o kojoj ovisi prikladnost društvenog angažmana – je profesionalnost, s druge politikanstvo. Ali hoće li nam ponuditi i definicije tih pojmova kako ih koristi?
Na Sančaninovo izravnije pitanje slaže li se "s inicijativama koje strukovna udruženja pokreću sa organizacijama civilnog društva", Ćurković odmah zna o čemu je konkretno riječ: pobuna protiv "golfa" na Srđu, gdje se Zelenoj akciji i inicijativi "Srđ je naš" pridružila i UHA (Hrabak, treba mu priznati, tom prilikom nije bio umilan kao poslije oko legalizacije) – a odgovor je ponovo floskulast: "I da i ne." Zašto ne? "Kad nas povezuju sa udrugama koje imaju sumnjivi kredibilitet, onda nam to može štetiti." Iz čega izvodi sumnjivost kredibiliteta? To je u najmanju ruku, za ne ulaziti u teorije antipatija šireg porijekla, aluzija na njihovo nepripadanje struci. Ćurković je ponovo brz na obaraču da angažman – potrebu za kojim priznaje na nekoj načelnoj, apstraktnoj razini, ali samo zato što ne može naglas izgovoriti da ne priznaje – u bilo čemu konkretnom (pa evo čak i dibidus slučaju lišenom prostora za dvojbe o stručnoj ispravnosti angažmana) veže uz napuštanje stručnih uporišta i time politikanstvo.
Podtekst se otkriva kroz pukotinu u demagoškom omotaču na bazi unutarnjeg cijepanja u identitetima – kad prizna da bi kao privatna stručna osoba možda drugačije govorio nego u svojstvu predsjednika Komore. "Ja vam sa ove pozicije najprije mogu govoriti ispred upravnog odbora Hrvatske komore arhitekata. Dakle ono što bih možda govorio kao Tom Ćurković koji sjedi u svom uredu, možda i ne bi bilo ovako 'zamotano', ali mislim da je pozicija koju zastupam kvalitetna upravo zato jer zastupa mnoga suprotstavljena, ali ipak na kraju usaglašena mišljenja."
Logika po kojoj čelnik institucije mora biti predsjednik svih svojih članova, a neki od članova Komore su ovako, neki onako raspoloženi po pitanju društvenog angažmana. Ali riječ za to je, ne znam, totalitet ili integral raspoloženja – što ne može predstavljati artikuliranu poziciju bilo kakve vrste, mimo neke floskule tipa "mnoga suprotstavljena, ali ipak na kraju usaglašena mišljenja". Ne radi se o minimalnom zajedničkom nazivniku stručnosti ili stručnih uzusa koji bi objedinjavao sve. Laž Ćurkovićevog jezika u tome je što pokušava to tako prodati, zamijeniti jedno za drugo; od stručnosti i profesionalnosti čini plutajuće označitelje koje koristi kao mistifikacijsku ambalažu za sumu divergentnih raspoloženja pod krivuljom svekolikog članstva.
Da ne krećemo od toga što su nas učili na fakultetu o pozivu arhitekta (o čemu se, u krajnjoj liniji, priseže i zakletvu pri primanju diplome), dostaje zadržati se na ciljevima ApolitikE, kao važećem strateškom dokumentu RH o politikama arhitekture i prostornog planiranja, kojim se službeno definiraju ti famozni stručni uzusi. Pod točkom 1. "društvena svijest" – i među onime što se u tu svrhu nalaže: podizanje društvene svijesti; obaveznost javne rasprave za odluke koje se odnose na razvoj, planiranje i uređenje prostora; unaprjeđenje načina sudjelovanja zainteresirane javnosti... Pod točkom 4. "razvoj, planiranje i uređenje prostora" – navodi se, između ostaloga, da uređenje prostora treba počivati na prostornoj viziji ugrađenoj u dokumente prostornog uređenja, koji prolaze javnu raspravu, a ne na vlasničkim odnosima, kao i planska zaštita i očuvanje posebnosti i raznovrsnosti krajobraza i izgrađenog prostora. Pod točkom 9. "prostor i arhitektura kao pokretači gospodarskog razvoja" – posebno se naglašava opći interes u ukupnoj zaštiti i korištenju nacionalnog prostora i da stoga gospodarenje njime mora biti osmišljeno kao dugoročno održivo, preduvjet održivog razvoja, zasnovano na integralnom prostornom planiranju. Zanimljivo, ne piše ništa o tome da mu smiju biti nadređeni partikularni skupovi interesa.
I drugih je 7 točaka lijepo za čuti, ali fokusirao sam se na relevantnost za slučaj Srđ. Naravno da se radi o lajanju na mjesec, uslijed transgresija moći politike i kapitala u gospodarenju zemljom, pri čemu se stručne uzuse naprosto ne ferma, čak i kad ih Vlada usvoji kao službeni dokument. Ali i dalje nema prostora za raspravljanje što stručni uzusi uopće jesu i kako glasi strana struke. Nije porecivo da profesionalno ponašanje predstavlja upravo društveni angažman u inzistiranju, primjerice kod slučaja Srđ, na ciljevima 1., 4. ili 9. ApolitikE, dok propust da se to čini predstavlja, Ćurkovićevom frazom upotrijebljenom protiv njega, gubljenje stručnih uporišta. Nema načina da se kaže, osim u vidu zamjene teza, da referendum o Srđu, kako reče, možemo podržati "kao pojedinci odnosno bilo koji drugi građani ove zemlje", ali ne i u ime struke, jer da bismo time izašli izvan stručnih uporišta, u prostor politikanstva (te da nećemo pogriješiti ako se umjesto toga – pažnja, ide opet brutalna floskula – "držimo onoga o čemu znamo govoriti, što je vezano na naše svakodnevno profesionalno djelovanje").
Ne, nemamo mi, kako on to pokušava prikazati, objedinjenost na razini neke apstraktne abrakadabre stručnosti koju smo svi naučili ("onoga o čemu znamo govoriti"), uz onda tobože legitimno divergiranje oko raspoloženja za društvenu angažiranost, npr. hoće li se podržati ili ne pokret otpora opsadi Srđa, nego je angažiranost, i to ona sukladna ApoliticI, neodvojiv dio stručnosti i profesionalnosti, gdje je onda sva priča u tome hoćemo li je se držati ili ne. Neki neće. Jer su ili cinični u marenju samo za naplatu, pa se svrstavajući uz kapital i politiku a priori, ili apolitični u vidu, umjesto ApolitikE, sklanjanja u zavjetrinu anestetiziranog estetiziranja, larpurlartističkog autizma, ili barem funkcionerske poze koja buržujsku blaziranost vezuje kao inherentno pripadajuću uz arhitektonsku profesiju.
Ova temeljna laž, koja služi legitimiranju cinično ili apolitično raspoloženih kolega, uzrok je i Ćurkovićeve nervoze povodom asociranja sa "sumnjivim" udrugama: "Ne smije se dogoditi situacija kao u Dubrovniku gdje se javno govorilo o podjeli na arhitekte aktiviste i tradicionaliste koji traže samo poslovnu priliku"... Ali opravdati te što samo traže poslovnu priliku i one koje boli uvo – može se jedino tako da se zamjeni teze i stručni te profesionalni pristup (sve tražeći "transformaciju struke" u vrlim novim vremenima) odrekne, obratno, onima koje uvo ne boli, pa slušamo konstrukcije tipa "pretjerano političan za jednog profesionalca".
Ćurković je poput Borasa, koji jednom notornom politikantskom gestom proglasi počasnim nečasnog doktora, a onda kao "politička" diskvalificira protivljenja sastavnica Sveučilišta.
KOME ZVONO ZVONI?
Premda se i Ćurkoviću ime koči u ApoliticI, ne treba posebno čuditi što su mu proklamirani ciljevi brzo izblijedjeli: nije bio član radne skupine koja ju je pisala, nego tek jedan od potpisnika uvodnih pisama podrške (uz ona Ive Josipovića, Anke Mrak-Taritaš i Borisa Magaša), pri čemu se sa svoje strane zadovoljio ispoljavanjem zadovoljstva "partnerskim odnosom s Ministarstvom graditeljstva i prostornog uređenja" i drugim institucijama, te dubokim zahvaljivanjem "svim ministricama i ministrima, gđi Anki Mrak-Taritaš, g. Ivanu Vrdoljaku, g. Branku Bačiću i gđi Marini Matulović Dropulić, jer bez njihove podrške i iskrenog zauzimanja, utemeljenog na dubokom razumijevanju", itede, bla-bla. Pa je odmah suvišno i čuditi se da je oko istovremenog skandala zakona o legalizaciji prioritetno bilo ne kvariti tako sjajne "partnerske odnose", koji ti ga uvaljuju zguza kao najidealniju moguću legislativnu antitezu strateškog dokumenta namijenjenog da ostaje mrtvo slovo na papiru, dok te kupuju i mažu ti oči romantikom njegovog načelnog usvajanja – tj. sve da ostaje parole, prazne parole, kako čin usvajanja tako onda i dokument kao takav.
Šteta samo da mu dopredsjednica tada još nije živjela u 2019-oj, pa da mu i sama napiše u Slobodnoj 10 točaka stručne etike – kad je već 10 ciljeva ApolitikE izgubio putem do Dubrovnika, ili ako ćemo o vremenu radnje, do vremena tržišne ekonomije i liberalnog kapitalizma s transformacijama struke u svrhu približavanja običnom građaninu. Da ga u vezi opsade Srđa bistro i zlatousto pouči primjerice borbi protiv činjenja od prostornih planova funkcije hirova političkih čelnika u ispunjavanju želja i pozdrava pojedinih investitora, važnosti participacije stručne i opće javnosti u nepodilaženju samovolji vladajućih garnitura. Te obavezi upravo u svojstvu čelnika Komore da prakticira te stavke stručne etike, umjesto da se od njih izvlači pozivanjem na nebivanje u svom privatnom nego institucionalnom identitetu.
Kao i sama što je bila dočelnica Komore, napokon. Ovaj flashback do ustajalih Ćurkovićevih intervjua i retroaktivnog obračuna s njima nije svrha sam sebi, nego je svjedok optužbe protiv friškog intervjua gđe Bunjevac u Slobodnoj. Jer: gdje je i ona bila 2013.? U naslovu ovog teksta sam to pitanje iz jednog ultimativnog razloga pomaknuo s '12 na '13: ako bismo i oprostili ranu godinu šutnje na skandal legalizacije (k'o ono, najbolje namjere, još tinjajuća nada u sanacijsko iskupljenje i slična izvlačenja na sporo kapiranje), sve alibi priče postaju nemoguće za uvažiti najkasnije nakon odšućenja Ćurkovićevog intervjua za Tportal po kongresu '13, kao gotovo pa manifesta operativne prakse vođenja Komore, a koji u jednom širem i fundamentalnijem zahvatu poništava svu hvalevrijednu stručnu etiku kojoj nas Bunjevac danas zlatousto podučava.
To je ta točka ultimativnosti. Ako predsjednik Komore govori u ime UO – kojega si član, i pritom dopredsjednica – govoreći dakle i u tvoje ime, a govoreći pritom stvari s kojima se ne slažeš, moraš se ograditi od toga, distancirati, inače se piše da se slažeš, da podržavaš, da stojiš iza toga. Kako se to može 'ladno nemati primjedbu na ispoljeni stav suprotan i potpuno nespojiv s tvojih 10 teza iz intervjua Slobodnoj, pritom govoren u tvoje ime, ne osjetiti potrebu reagirati, viknuti, riknuti poput lava da je to neprihvatljivo (ili kako ono... da je stanje u Komori neodrživo, s deficitom bavljenja strukom), ali zato osjetiti potrebu i imati obraza danas soliti tim tezama, kao generalica poslije bitke? Ili-ili. Trebalo je ili onomad povući crtu na neke stvari ili, prešutjevši, šutjeti zauvijek.
O čemu se nije moglo govoriti, o tome se mora šutjeti, da parafraziram Wittgensteina.
Nije tek do problematičnosti stava na papiru; stvar ima svoje tragične posljedice u fizičkom prostoru. Diskurs borasovštine – kažem diskurs jer nije ex predsjednik Komore jedini, da se istu retoriku čuti i na drugim funkcionerskim mjestima arhitektonskih udruga – kojem je najbitnije "odvajanje politike od struke", a kritičko istupanje prema jedinicama vlasti ili regresivnom kapitalu nalazi kontraproduktivnim (da zbog stvorenog jaza između arhitekata i instanci moći ne urađa plodom, pa samo da je ne stvoriti jaz), diskurs, dakle, diskvalifikacijskih prozivki za politiziranje u ime koncilijantnosti prema moćnicima, diskurs koji se emancipira od struke u prodavanju lažne emancipacije struke od politike, dovest će do podržavanja šutnjom kronističko-šerifskih svinjarija, kao oblika grijeha propustom i efektivno suučesništva, ne samo kod izdvojenih paradigmatskih primjera otimačine Varšavske ili opsade Srđa, nego to postaje obrazac, modus operandi diljem mjesta i vremena radnji. Misli li tko da je slučajnost što se tijekom godina bilo kakvo javno reagiranje u ime Komore makar u epicentru našeg šerifskog kronizma – kao što je po svoj sili točaka ApolitikE ili onih iz intervjua gđe Bunjevac bilo apsolutno nužno reagirati u skandaloznim slučajevima poput Britanca, Trga žrtava fašizma i drugih prostornih žrtava bandićizma – moglo dogoditi jedino mimo tima Ćurković & Bunjevac?
I zato ne pitajmo po kome je to "ugledna arhitektica" u Slobodnoj Dalmaciji – i u ognjici ambicija u izbornoj godini, u pokušaju dodvoravanja članstvu novim sredstvima – sasula paljbu tako impresivno argumentiranom kritikom. Preciznim je hicima krivca u zrcalu sprašila ravno među oči.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu