Skoči na glavni sadržaj

Dok država uređuje broj ljekarni i javnih bilježnika, ne regulira kladionice pa ih imamo više od 5,5 tisuća

kockanje.jpg

Zabrinjava visoka zahvaćenost srednjoškolske populacije među kojom više od 10 posto njih pokazuje teškoće iz kruga ovisnosti o kockanju, a tri četvrtine povremeno kocka, ističe specijalistica psihijatrije i zastupnica Možemo Ivana Kekin
Foto: Wikipedia

Čak se 83 posto hrvatskih srednjoškolaca, prije punoljetnosti, barem jednom u životu kladilo, kockalo ili okušalo u nekoj drugoj igri na sreću, a svaki treći se redovito, jednom ili više puta tjedno kladi na sportske rezultate. Zabrinjavajući su to podaci koje je 2016. iznio doc. dr.sc. Neven Ricijaš s Odsjeka za poremećaje u ponašanju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. 

Rezultati prvog nacionalnog istraživanja prevalencije kockanja mladih, koje je dr. Ricijaš tada proveo sa svojim interdisciplinarnim timom znanstvenika i stručnjaka, među kojima su bili socijalni pedagozi, psiholozi, psihijatri i matematičari, bili su poziv na uzbunu, jer su ukazivali na to da je u Hrvatskoj postotak mladih, koji su zbog kockanja razvili ozbiljne psihosocijalne probleme, čak tri do četiri  puta veći nego u drugim zapadnim zemljama. 

Iako na papiru imamo čak osam pravilnika koji reguliraju igre na sreću te Zakon o igrama na sreću, koji zabranjuje sve vrste igara maloljetnicima, u praksi stvari se uglavnom svode na kršenje, a ne na poštivanje i provođenje tog Zakona. I dok se nacija kladi, zamjenjujući nadu u bolje sutra utopijskom nadom u dobitni listić, i dok sve veći broj maloljetnika, kladeći se već i prije osamnaeste glatko krši Zakon, iz godine u godinu istovremeno rastu i prihodi državnog proračuna od poreza i naknada od igara na sreću. Prošle su godine tako iznosili 311 milijuna eura, što je za 60 milijuna eura više nego u 2022. godini. No, s porastom prihoda, raste i broj ovisnika o kocki i klađenju, na što ovih dana glasno upozorava i doktorica medicine i specijalistica psihijatrije, Ivana Kekin, članica Nove ljevice i stranke Možemo, upirući prstom u krajnje agresivno reklamiranje.

„Ako populaciju, pogotovo mladu, izložiš reklamama za kockanje, ako im postaviš kladomat u svaki drugi kafić, ako ih s jumbo plakata gleda Luka Modrić dok reklamira klađenje, ako usred programa, u bilo koje doba dana, dobivaju pozive na klađenje i kockanje, onda će u toj populaciji biti puno ovisnika o kockanju. Naime, upravo je izloženost kockanju, dakle izloženost reklamama za kockanje, dostupnost i pristupačnost igara na sreću, kao i poticanje na kockanje, u direktnoj sprezi s veličinom javnozdravstvenog problema ovisnosti o kockanju u nekoj populaciji. Problem ovisnosti o kockanju u Hrvatskoj direktno pogađa oko 40.000 ljudi, a indirektno njih čak 240.000. Dodatno zabrinjava visoka zahvaćenost srednjoškolske populacije, gdje stručnjaci procjenjuju da više od 10 posto srednjoškolaca pokazuje teškoće iz kruga ovisnosti o kockanju, a tri četvrtine njih povremeno kocka“, naglašava Kekin, ističući kako i znanstvenici i liječnici već godinama upozoravaju da su ove poražavajuće i zabrinjavajuće brojke posljedica, prije svega, neadekvatnog zakonodavnog okvira, kojim se u Hrvatskoj uređuje kockanje, odnosno priređivanje igara na sreću.

Da je, kada je riječ o kocki, „nešto trulo u državi Hrvatskoj“, potkrepljuje i tvrdnjom da čitav niz EU zemalja prepoznaje ovisnost o kockanju kao važan javnozdravstveni problem, što se očituje i u njihovim zakonodavnim okvirima. Navodi primjer Italije, koja ima zabranu svakog oblika reklamiranja, uključujući i sponzorstva. Belgija je također uvela zabranu reklamiranja koja se implementira stupnjevito, do pune zabrane, uključujući sponzorstva, a koja stupa na snagu 2028. godine. Velika Britanija je, primjerice, uvela zabranu kockanja kreditnim karticama, a zemlje imaju i različite modele identifikacije igrača, modele samoisključenja i sankcioniranja onih koji se propisa ne drže.

I u Hrvatskoj, u kojoj su kocka i klađenje među maloljetnicima metastazirali, odnedavno se ipak naziru određeni pomaci. Naime, u ožujku ove godine ministar financija, Marko Primorac predstavio je Prijedlog izmjena Zakona o igrama na sreću kojima se, između ostalog, želi dodatno onemogućiti rad nelegalnim priređivačima igara na internetu, koji su većinom negdje u inozemstvu, pa ih je gotovo nemoguće kontrolirati. No, osim što širom otvora vrata maloljetnicima, nelegalno priređivanje igara putem interneta ujedno i „zatvara vrata“ državnom proračunu, koji ostaje bez prihoda, odnosno pozamašnog dijela svog kolača. 

 

Ivana Kekin (Foto: HINA/Denis Cerić)

Nove bi izmjene trebale postrožiti odredbe te se obračunati s agresivnim oglašavanjem. Prijedlogom se brani oglašavanje igara na sreću na javnim površinama. Zabranjeno bi bilo i oglašavanje igara na sreću u tiskanim medijima, dok će elektronički mediji imati vremensko ograničavanje oglašavanja – konkretno, od 6 do 23 sata na snazi bi bila zabrana oglašavanja, uz iznimku oglašavanja 15 minuta prije, za vrijeme, te 15 minuta nakon sportskog događaja.

„Pozdravljamo inicijativu da se trenutni zakonodavni okvir uredi te vidimo iz prijedloga, koji je prošao javno savjetovanje, da je djelomično prepoznat problem agresivnog i sveprisutnog reklamiranja kockarskih sadržaja. Pozdravljamo uvođenje mjere obavezne identifikacije svih igrača, kao i strože sankcioniranje onih priređivača koji se ne drže propisanih mjera. Pozitivnim ocjenjujemo i reguliranje postupka samoisključenja, kao i uvođenje registra isključenih igrača pri Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo“, kaže Ivana Kekin, no dodaje i kako je ovaj prijedlog, u ovom obliku, iako predstavlja iskorak s obzirom na dosadašnje, tragično loše regulirano stanje, ipak nedovoljan.

Prijedlogom zakonskih izmjena regulirano je oglašavanje, ali ne i sponzorstva, pa će tako, kao što je bio slučaj i do sada, u domaćem nogometu kladionice i dalje moći biti sponzori klubova i natjecanja. Na popisu minusa još je jedan - Zakon se, u ovim izmjenama, ne bavi niti udaljenošću objekata za igre na sreću od školskih ustanova. 

I dok Kekin podržava ograničavanje oglašavanja igara na sreću na javnim površinama, nedostatnim smatra reguliranje oglašavanja u elektroničkim medijima i publikacijama, gdje se zabranjuje oglašavanje od 6 do 23 sata, uz iznimku sportskih događaja uživo. 

„Navedena iznimka omogućuje da za vrijeme najgledanijih sportskih sadržaja, koji su često i cjelodnevnog karaktera, kao što su svjetska ili europska prvenstva te olimpijske igre, građani, uključujući i djecu, budu čitav dan izloženi agresivnom reklamiranju. Osim toga, ovaj zakonski prijedlog u cijelosti ignorira pitanje rasprostranjenosti prodajnih mjesta, kojih u Hrvatskoj ima 5500. I dok zakonodavac uređuje koji broj ljekarni ili ureda javnih bilježnika smije biti prisutan na nekom području i veže ga uz broj stanovnika, propušta ograničiti broj prodajnih mjesta za klađenje. Tako primjerice ovaj zakonski prijedlog uopće ne ukida kladomate, koji se nalaze po ugostiteljskim objektima - njih čak 3600“, upozorava naša sugovornica. 

Kladomati su, ističe, osobito problematični iz aspekta da se time visokorizične igre na sreću izmiču iz domene, ali i od odgovornosti priređivača. 

„Ako je kladomat u kafiću, tko je odgovoran za identifikaciju igrača i provjeru njegove dobi? Konobar? Ako je zakonodavcu cilj smanjiti vidljivost, izloženost i dostupnost kockarskim sadržajima, onda je nužno ukinuti kladomate koji su visokorizični, osobito za maloljetničku populaciju, a dodatno i značajno otežavaju održavanje apstinencije osobama koje su već razvile simptome iz sfere ovisnosti o kockanju“, poručuje Kekin. 

Iako iz stranke Možemo pozdravljaju dugo očekivani iskorak, u smjeru stvaranja boljeg zakonodavnog okvira koji regulira industriju igara na sreću, upozoravaju da je predložena izmjena, osim što je zakašnjela i nedovoljna te i dalje zanemaruje javnozdravstveni aspekt, osobito u pogledu zaštite maloljetnika, koji su od strane stručnjaka već prepoznati kao izrazito izložena, osjetljiva te kockanjem iznadprosječno zahvaćena populacija.

Nakon što je Hrvatska, početkom 2000-tih, prilično neozbiljno i nespremno, bez razmišljanja o mogućim posljedicama, liberalizirala tržište igara na sreću te ga otvorila privatnim priređivačima, dogodio se pravi tsunami prodajnih mjesta za kockanja i klađenja. Kladionice, koje su nicale posvuda, imale su samo jedno jedino ograničenje  - morale su biti bar 200 metara udaljene od škola. Samo petnaestak godina kasnije u Hrvatskoj smo imali čak 10 puta više prodajnih mjesta za kockanje i klađenje nego 90-ih godina. 

Osim klasičnih poslovnica, na scenu su ubrzo stupili i kafići koji imaju automate za sportsko klađenje, tzv. kladomate, automate za igre na sreću, a lutrijske se igre mogu uplatiti na svakom koraku, u dućanima, na kioscima, benzinskim postajama... Danas, globalizacija i informatizacija omogućavaju klađenje na bilo koji sportski događaj u svijetu, u bilo koje doba dana i noći. Rezultat – sve više ovisnika o klađenju i kocki, koji potpuno gube kontrolu nad sobom, svojim ponašanjem i nad financijama, što je put, bolje rečeno prečica, u pakao depresivnosti i anksioznosti, ali i brojnih drugih problema, poput zaduživanja kod zelenaša, a potom i krađa i razbojništava, kako bi se „opasnim dečkima“ namirio brzorastući dug. 

Tretman odvikavanja od kocke iznimno je zahtjevan i kompleksan proces, što znači samo jedno - treba ulagati u preventivu te i dalje raditi na konkretnim izmjenama politike i reguliranju igara na sreću, s nadom da kao država i društvo možda ipak još nismo propustili onaj zadnji vlak, koji vozi prema izlazu iz pakla ovisnosti o klađenju i kocki.