Dragana Rajblović - Korak po korak do vrha svijeta

Odrastajući na beogradskom asfaltu, Dragana Rajblović, prva žena s Balkana koja se popela na Mt. Everest, kao dijete nije imala prilike boraviti na planinama. Kako kaže, baka i djed živjeli su u Vojvodini, odakle su doselili iz Crne Gore kad je njena mama imala tri godine. Često bi ih posjećivala ali eto, u toj Vojvodini, sve je nekako bilo ravno.

Da joj odgovara zrak na višim nadmorskim visinama, Rajblović je shvatila kad je s obitelji prvi put otišla Crnu Goru u namjeri da posjete mjesto gdje se rodila majka.

„Tada sam prvi put izbliza videla stene i planine. Bila sam fascinirana. Otad se u meni rodila želja da idem tamo što češće. Kakvo more, kakva Vojvodina, ravnica.. Samo sam to htela, u planine. Kasnije, u godinama kada sam mogla da biram i da idem s društvom sama, sve više sam naginjala prirodi i uvek je bilo lepše spavati u šatoru nego doma“, kaže Dragana.

Priča nam to nakon predavanja koje je održala u petak, u Privrednikovom domu, gdje je predstavila svoju knjigu „Moj Everest i ja – San i Java“. Osim uspona na najviši vrh svijeta, u knjizi su ukoričena sjećanja na neke prijašnje ekspedicije koje su poslužile kao uvertira za pohod na nadmorsku visinu od 8850 metara, a prikazan je kratki dokumentarac o samom usponu.

Kako to inače biva kad planina obuzme čovjeka, Rajblović je ubrzo s Durmitora u Crnoj Gori prešla na fizički zahtjevnije izazove. Put ju je odveo do Kavkaza, odnosno Elbrusa koji je sa svojih 5642 metara nadmorske visine najviši vrh. Nakon tog uspona zaključila je kako nema potrebe za višim ambicijama, te da joj je Kavkaz sasvim dovoljan.  

No opet, kako to inače biva, usred privremenog  zasićenja ponuđen joj je najveći od svih izazova. Nakon osvajanja Elbrusa pozvana je da se priključi skupini devet alpinista iz Srbije u osvajanju Everesta. Time bi Dragana postala prva Srpkinja na najvišoj točki svijeta, što je svakako bila ponuda koju je bilo teško odbiti. Kako njoj, tako i sponzorima koji su financirali ekspediciju, koja je koštala oko 12.000 eura po članu.

Nakon što se godinu prije popela na Čo Ju, šesti vrh svijeta na 8200 metara nadmorske visine, 2007. godine njena ekspedicija krenula je u pohod na Mt. Everest.  

„To traje po mesec i pol, dva meseca. Potrebno je neko vrijeme da se telo aklimatizuje. Bazni kamp je na nekih 5000 metara. Mesec i po dana penje se do nekih 7600 metara, i to na način da se ide čas gore čas dole, penjemo se, pa se spuštamo. Kada se aklimatizujemo, ako je sve u redu i ako niko nije dobio visinsku bolest, idemo gore“ priča Dragana.

Ruta kojom su išli je ona sa sjeverne, tibetanske strane. Tamo, kaže, nije bila tolika gužva jer su Kinezi bili restriktivni u davanju dozvola, a njihove konstantne napetosti s Tibetancima također su odbijale penjače. Svjedočila je tome i Dragana u pohodu na Čo Ju. Bazni kamp za planinare bio je blizu Nepala. Tridesetak Tibetanaca pokušalo je preko planinskih prijevoja prebjeći u tu državu, na što je reagirala kineska vojska. Pala je i pucnjava, zbog čega su se neki članovi ekspedicije posakrivali u šatore. Ubijeni su mladić i djevojka, a njihova tijela ležala su nekoliko dana na snijegu prije nego su li ih pokupili.

„Planina je tu i neće pobeći“

Penjati se na Everest znači voditi brigu o najmanjoj sitnici, počevši od nanošenja kreme za sunčanje s visokim faktorom. Dragana je tako jednom zakasnila. Pet minuta bez naočala dok je jutro mahalo prvim zrakama sunca, koštalo ju je puknutog kapilara zbog čega je neko vrijeme imala krvavo oko.  

Najveći problem ipak predstavlja nedostatak kisika.

„Teško je zato jer je na vrhu 30 odsto kisika u odnosu na normalnu visinu, dakle, dve trećine manje.  Na 5000 metara je 50 odsto. Zbog toga se jako sporo kreće, ne može se doći do daha. Često se dešava da ljudima kad kašlju pucaju rebra. To penjanje sporo traje – jedan korak, nekoliko udaha pa onda dalje, drugi korak“.

Tu i tamo na putu bi ugledali pokoje tijelo u snijegu.

 „Videli bismo čitava tela jer se na tim visinama slabo raspadaju zbog nepostojanja gotovo ikakvih živih mikroorganizama. Imala sam strah da ću, kad vidim neko telo, da odustanem. Međutim, svi smo se nakon nekog vremena naviknuli. Prolazili smo pored tih tela i to je bila opomena da ne radimo ništa preko svojih mogućnosti te da, ako osetimo tegobe, bolje da se vratimo. Planina je tu i neće pobeći“ , kaže Dragana te dodaje da su neodgovorni oni koji idu kontra svojih mogućnosti i vremenskih uvjeta. Time ugrožavaju sebe, a potom i druge.  

Pohod na vrh svijeta prije svega zahtjeva strpljenje. Rajblović je sa svojom ekspedicijom na put  krenula 31. ožujka, a na Everest su se popeli 24. ili 25. svibnja – ni ona sama nije sigurna kad točno. U zadnji uspon krenuli su nešto prije ponoći, a na vrh su stigli oko devet ujutro. Cijela noć trebala je proći da savladaju 650 metara visinske razlike, za što bi inače, na nekoj normalnoj visini, bilo potrebno dva, tri sata. Na svom cilju proveli su četrdesetak minuta, i to sitno vremena činilo se, kako kaže, kao da stoje na drugoj planeti.

Onda je krenuo spust, inače puno opasniji od samog uspona.  Većina smrti događa se upravo pri silasku s vrha. Ljudi su neoprezniji jer su ga upravo osvojili, lažno samouvjereni a zapravo neispavani i izmoreni.

„Oko 15, 15:30 smo stigli u prvi visinski kamp na 7900 metara. Bila sam prva u ekspediciji koja je stigla, žene su inače poznate po tom, da se brže spuste.  Međutim kada sam došla do tog kampa, na 15 metara od šatora otkazale su mi noge i nisam mogla dalje. Već je počelo da duva,  spavalo mi se i sve me ošamutilo. Ali nekako sam se uspjela dogurati do šatora“, ispričala je Dragana okupljenima u Privrednikovom domu.  

„Ako mogu to, zašto ne bi mogla i ovo?“

Boravak na Himalaji promijenio joj je život. Povratak u betonski kaos bučne metropole bio je težak jer samo dva mjeseca bila su dovoljna da se navikne na mirnoću stanovnika Himalaje. Ubrzo nakon što se vratila u Srbiju, dala je otkaz u knjigovodstvenom obrtu koji je vodila njena sestra. Postala je planinarski vodič i pokušala živjeti od onog što voli – a to je prije svega boravak u prirodi.

Danas, 12 godina nakon uspona na Mt.Everest, često joj dođe da ode na neke planine koje su tehnički rizičnije i zahtjevnije. Međutim, kaže, problem je naći suputnika. Preduvjet svakog uspona je odricanje – potrebno je prikupljati sredstva a istovremeno se kondicijski pripremati za takav pothvat. Sada je privlače i neke druge stvari, htjela bi ići u džungle te posjetiti plemena.

 Dotad, svaki je vikend negdje, na nekoj visini. 

„Čovek se tu bori sam sa sobom. Nema nikog s kim se takmičiš, ali zato prelaziš neke svoje granice i mogućnosti. Tako postajem jača za neke druge stvari. Pređem neku granicu i onda pomislim: kad mogu to, zašto ne bi mogla i ovo, neke obične stvari? To je neki motor – daje mi snagu da budem snažnija i hrabrija“, zaključuje Rajblović.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu