1
Neke tamo godine Tiger Woods je uhvaćen u skandaloznoj serijskoj nevjeri. Pritisnut, priznao je brdo afera. Korporativna Amerika pretrpjela je milijunske gubitke. U roku odmah su mu otkazana sponzorstva i marketinški ugovori s kompanijama Gillette, Accenture TAG Heuer, AT&T, Electronic Arts, General Motors, Gatorade... s obrazloženjem da je postao "no longer the right representative". Kompromitiran, pa stoga i kompromitantan. Golf Digest, koji je prethodnih 13 godina jednom mjesečno objavljivao ekskluzivne Woodsove golferske instrukcije, obznanio je da za njegove članke kod njih više neće biti mjesta.
Woods je tada održao govor na televiziji, grozno lažan i patvoren, u kojem se – da bi spasio što se da od narušenog brenda Tiger – stao na sva zvona kajati i ispričavati i općenito primjenjivati ono što Amerikanci zovu saying all the right things. Rekao je ''I am sorry'', a osim toga je rekao i ''I am deeply sorry'', ''I am so sorry'', kao i ''I am truly sorry''.
Dobro, sorry – ali kome on to sorry? Stajao je za govornicom, s plavim zastorom u pozadini, čitajući unaprijed pripremljeno slovo, sav u pokajničkim klišejima, pred pomno odabranim nevelikim auditorijem. Tko su bili ti ljudi? Čije su to tmurne i uozbiljene face predstavljale publiku na licu mjesta? Ne znamo, ali prizor je svakako odisao imbecilnošću, za pući od smijeha. Po kojem su ključu našli za shodno ozbiljno se uživjeti u ulogu onih pred kojima će se ovaj ispričavati? Kako se dogodilo da su sve te kojekakve face ugurale svoje radoznale noseve i svoja povrijeđena načela u nečiju privatnu postelju?
2
Boris Rogoznica varao je Doris Pinčić s ex dominom Alex Ognjenom. Ne moram ni linkati; pouzdano to ne saznajete tek od mene – prije koju godinu su ove afere bili puni domaći mediji.
I bilo je to baš gadno. Sjećam se da sam čitao zgrožen i mislio kako bi smrada glupog, pokvarenog, trebalo za jaja objesiti nasred trga. Da mu nikad više takve gadosti ne padne na pamet raditi.
Zbilja, ne bi li se moglo u saborsku proceduru uputiti kakav prijedlog drakonskog kažnjavanja glavnih urednika bulevarske štampe zbog prenošenja tzv. seks-skandala? Čisto sumnjam da se ne bi dalo naći kakvu čvrstu zakonsku osnovu.
Slavni glumci Dominic West i Lily James uhvaćeni su "u javnom preljubu", kada su se, u predahu od zajedničkog snimanja, "prepustili strastvenom poljupcu", a i dodirima i maženju, ne mareći "za znatiželjne poglede". Za Westa je govoreno i kako je snimljen "da se ljubi s drugom", dok mu je supruga "ostala šokirana i slomljena srca". Za James se pak govorilo da su je uhvatili "u aferi s dvojicom oženjenih kolega", tj. "počeli su je optuživati i za krah braka Armieja Hammera i njegove supruge".
Uhvatili je i uhvatili ih? Skandalčina! Kako će se oprati od toga što su je hvatali i što su ih hvatali? Čime objasniti tu nezdravu rabotu?
Ovih starijih slučajeva sjetio me friški: koncert Coldplaya; kamera na velikom ekranu hvata par u zagrljaju, koji reagira paničnim razdvajanjem u trenu. Droljska besprizornost kakvu se zaista ne smije relativizirati.
Kamera nije mogla znati da se – po svoj prilici – radi o preljubnicima, ali besprizornost je sadržana u medijskom lešinarenju koje je uslijedilo. Meta-spektakl: sve žurnalističke drolje svijeta uvrebane su – once again – u moronskom vrebanju privatnog posla kao javne stvari. Jedva su dočekale.
Glupost je nešto nepokolebljivo, rekao je Flaubert. Ali nije to, kažem, za relativizirati ni opraštati. Nije dosta odmahnuti rukom. Kakvim medijskim kontra-obrascem da počnemo stavljati besprizornike na stup srama?
Problem svih takozvanih seks-skandala je što u premisi nose krivu svijest da je skandalozni sadržaj u činu koji se prokazuje umjesto u činu prokazivanja. Skandal je – once again – počeo u momentu kad mu je učinjen kraj. Posramljivanje posramljivanja švaleracije u literaturi ima dugu tradiciju (u najmanju ruku od evanđelja) – ali kako tu tradiciju pretočiti u konkretno razapinjanje žurnalističkih drolja za jaja posred trga?
3
U knjizi eseja Iznevjerene oporuke, Kundera evocira događaj iz doba nakon Praškog proljeća. Vlasti su nadzirale disidente i snimale sve njihove razgovore. Jednom su uhvatili dvojicu, među njima pisca Jana Prochazku, u vulgarnim i autokompromitantnim razgovorima (pričali gluposti, prostote, loše viceve, ogovarali, psovali, ponavljali se), pa dali to prenositi preko radija u nastavcima, da bi ih ponizili, osramotili i diskreditirali kao zadnje budale. "Naravno, u intimnosti svi se ponašamo kao Prochazka, ogovaramo prijatelje i psujemo; različito ponašanje u javnosti i u intimi iskustvo je svih nas, to je temelj na kojem počiva život svakoga pojedinca; čudno je da ta očitost ostaje podsvjesna, nepriznata, neprestano skrivena lirskim snovima o prozirnoj staklenoj kući i rijetko je shvaćena kao vrijednost koju treba braniti."
Isprva se češka javnost zgražala nad Prochazkom i prijateljem – da kako su mogli?! Činiti što svi činimo. Tek vremenom je došla do toga da je jedini i pravi skandal tu bila nazočnost indiskretnih prisluškivača tamo gdje im nije mjesto. "Kad sam iz te Čehoslovačke nabijene mikrofonima stigao u Francusku, ugledao sam na prvoj stranici neke revije veliku fotografiju Jacquesa Brela kako skriva lice pred hajkom fotografa koji su stajali pred bolnicom u kojoj se liječio od uznapredovala raka." Kundera povezuje: "radio prijenos Prochazkinih razgovora i fotografija umirućeg pjevača koji skriva lice pripadaju istom svijetu".
Problem oskvrnute privatnosti opsesivna mu je tema. U Besmrtnosti se zezao kako Mojsije s razlogom među božje zapovijedi nije uvrstio jedanaestu: ''Ne laži!'' – zato što tome prethodi imperativ ''Odgovori!'', što je privilegij nadmoći. Dragi Bog – koji tako smije s nama, kao vertikalni otac s djecom – nikada ga ne bi dao na raspolaganje djeci samoj (koja si trebaju biti sva jednaka, stajati u horizontalnom odnosu) da se međusobno njime ugnjetavaju. "Između onoga tko naređuje i onoga tko mora slušati nema tako radikalne neravnopravnosti kao između onoga tko ima pravo zahtijevati odgovor i onoga tko ima dužnost da odgovori." Kako je to povezano s problemom privatnosti? Jedna je stvar kad se npr. Woodward i Bernstein unesu Nixonu u lice sa zahtjevom "Odgovori!", odnosno "Ne laži!", zato što je Nixon tu Država, a na novinarstvu je da razotkriva laži i muljaže od javnog interesa – oni na političkim pozicijama dužni su polagati javnosti račune o tome kako vode javne politike. No, što kada se novinarstvo na isti način unese u facu privatnoj osobi?
4
Prije tri ljeta, tadašnja finska premijerka Sanna Marin sazvala je konferenciju za novinare kako bi pokušala objasniti procurjele klipove s privatne zabave. Bilo je čaganja, toplesa, poljubaca, a bio je i neki pjevač s kojim je Marin plesala, pa se on tu nešto naginjao prema njoj, grlili su se i doticali u plesu možda malo previše i kao da joj je ljubio vrat u jednom momentu. Sastavili su je zbog toga što udana žena, što majka djevojčice. Branila se pravom na zabavljanje u slobodno vrijeme, nečinjenjem ničega ilegalnog, ali i inzistiranjem da se između nje i pjevača nije dogodilo "ništa neprimjereno" – što je i on potvrdio – tj. da su plesali prijateljski i da je nije ljubio u vrat nego joj nešto šaptao. Ne izgleda baš tako na videu. Pravo pitanje je: pa šta ako ju je ljubio? Odnosno, tako bi glasio pravi odgovor na prozivke. Koga se tiče?
Ticalo se eventualno njenog tadašnjeg muža. Je li joj mogao on zamjeriti? Mi to ne možemo znati. Možda i jest – ali to je među njima.
Henry James je proklinjao "the invasion, the impudence, the shamelessness of the newspaper and the interviewer".
Lily James je na unešenost joj se u facu odgovorila smatranjem "da je javnost u posljednje vrijeme postala previše 'moralna'", dočim "niti jedna situacija nije "crno-bijela" već postoje brojna siva područja u kojima se sve odvija".
Zašto novinari, ako su face, nisu finsku premijerku imperativnim "Odgovori!" prozvali zbog uvlačenja zemlje u NATO bordel? Davna afera s Prochazkom nije da pripada istom svijetu samo s tabloidizacijom Brela nego je i pljunuti pseudo-skandal s čaganjem Sanne Marin, uz tu razliku da ono prokazivano – s pretenzijom da bi se radilo o vulgarnosti i autokompromitaciji – ne biva verbalno lajanje, nego razuzdano partijanje. Identičan je pak smisao u tome da se ponizi, osramoti i diskreditira na bazi ponašanja u intimnosti, onako kako se već ponašamo kad ne mislimo da nas slušaju ili gledaju uvijek budne službe. Taman i ako je varala muža – to se ne tiče tebe, novinaru, niti tebe, službo.
U svemu, međutim, čuči i temeljnije pitanje. Lako bismo za medijski sadržaj kad ne bi bilo pravih receptora za takav medijski sadržaj.
5
"Priznao preljub i izbačen iz stana!" – presijavao se veliki naslov svojedobno. Poznata afera kad su se Vanja Halilović i Goran Ivanišević pokušali sakriti, ali paparaci je imao zadatak da nam svima otkrije njihovu tajnu, jer javnost ima pravo na informaciju. "Odgovori!" – pitali su ga prvo lijepo i kulturno. Kad je lagao kako Vanju ne poznaje i da su tračevi izmišljotina, rekli su mu "Ne laži!" – i suočili ga javno s "ekskluzivnim fotografijama" na kojima je s Vanjom eksplicitno uslikan.
Uslijedio je ulični incident. U podnaslovu: "Nakon što je s torbom napustio svoj obiteljski dom, Ivanišević je golf-palicom brutalno napao fotografa kojem je potpuno uništio aparat". Koji je samo radio svoj posao, tj. vrebao, krajnje profesionalno, da uslika na što će lovina ličiti nakon megdana sa zakonitom Tanjom zbog megdana s nezakonitom Vanjom. "Potpuno izbezumljeno lice Gorana Ivaniševića želio je zabilježiti i naš fotograf Boris Beribak. Nakon što je vidio bljesak fotoaparata sa suprotne strane ulice, Goran se vratio do prtljažnika te uzeo metalnu golf-palicu broj 9 i trčećim se korakom uputio prema fotografu"... Pribravši se nakon šoka, Beribak odlazi u policijsku postaju i prijavljuje napad. Poslije smo mogli čitati po novinama i tužaljku kako je bio "na zadatku i trebao napraviti fotku Ivaniševića" i kako je, vidjevši da Ivanišević izlazi iz haustora, krenuo autom, stao malo ispred njega, pa izašao i "stajao s aparatom dok je on spremao torbu u gepek" – kad najednom ovaj pošizio i smrskao mu aparat.
Zanimljiva je psihologija paparacijevog, povrh prijave policiji, pojadanja javnosti na Ivaniševićevo ponašanje. U podlozi stoji vrednovanje po kojem je sam činio nešto skroz normalno i okej, tako progoneći čovjeka aparatom po ulici, nasuprot Ivaniševićevim postupcima, koji nisu bili okej ni prihvatljivi. Što je premisa psihologije pojadanja? Otkud pretpostavka po kojoj je prijestupnik tu Ivanišević, a ne Beribak?
Frcali su upitni-uskličnici zbog sad već očitosti "dokaza o preljubništvu" – kako je mogao?! Zvuk javne osude, kojem je to bilo "šokantno", pištao je po svim naslovima i podnaslovima, s podvlačenjem raznih aspekata "još najgoreg" u razotkrivenom činu nevjere. Beribakovu ispovijed slušali smo u Jutarnjem, bez ikakve ograde prema paparaci raboti, štoviše uz naslovno potenciranje novinarove uznemiravanosti na radnom zadatku i čak pretrpljenog straha. Podrazumijevano je solidariziranje čitatelja s reporterom, tj. sa stvari na kojoj radi. Morao je moći očekivati da će mu "javnost" – njen difolt normalnosti – davati za pravo!
Kao publika, ne brusimo se na novinarsku gestu prokazivanja upravo zato što smo nabrušeni na gestu koju novine prokazuju.
6
Kako ih nije sramota?!
Vrebanje James, Marin, Rogoznice ili Ivaniševića, kao i prisluškivanje Prochazke, ima strukturu legendarne scene iz Ko to tamo peva, koja na urnebesno duhovit način sažima problem legitimacije narušavanja tuđe privatnosti u činjenju nečega posramljujućeg.
– Kako ih nije sramota?!
– Od koga?
– Od nas.
– Pa mi smo došli njih da gledamo.
– Ha? Bez obzira!
Brkino "Bez obzira", u genijalnoj interpretaciji Bate Stojkovića, znači: imamo pravo oskvrnjivati njihovu privatnost na konto toga što rade nešto nevaljalo. Opravdano je da ih posramljujemo, premda smo nepozvani došli gledati. Problem besramnosti nije u našoj gesti, zato što je u njihovoj. To što oni čine je skaredno i stoga je na mjestu da ih prozovemo u uvrebanosti, invazivnom karakteru vrebanja unatoč.
I unošenje u lice umirućem Brelu oblik je dolaženja da ga gledamo. Ali uz bitnu razliku. Jasno nam bude odmah što je problem s paparaci žurnalizmom onda kada ne da mira čovjeku u agoniji. Brel je bio bolestan, a ne kriv, ne gad time. Ničega skarednog ni nevaljalog. Ivanišević je ampak bio gad, zar ne? Čime nam priča počinje izgledati kao da je on, pohitavši palicom razlupati fotoaparat, umjesto da se suoči s nevaljalošću vlastitog čina i pripadajućom krivnjom, ljutnju projicirao na onoga tko tu skrivenu istinu izvlači van na površinu. Shoot the messenger, zar ne?
Neću reći da Ivanišević nije mogao biti kriv. Otkud znam! Tanji Dragović je valjda i bio. Ali stvar je upravo u tome: dužan sam reći da otkud znam. Kao netko sa strane nisam pozvan imati sud o međusobnom odnosu dvoje stranaca. To ne da se nikada ne može znati, nego se nikada ne smije znati. Kada bih si dozvolio suditi, legitimirao bih se kao ograničena budala. Oni s odgovorima bržima od raspolaganja svim činjenicama i uvidima – a ovo spada u situacije o kakvima se s ceste time ne može raspolagati – po definiciji su najindiciraniji na glupost.
Psihologija tabloidne proizvodnje skandala reproducira filmsko "Bez obzira". Neki D.K. nas je na Indexu (koji se, za divno čudo, ne deklarira kao puki tabloid) prvo rekapitulacijski upoznao s poviješću priče o Ivaniševiću između Tanje i Vanje, da bi završio ciničnom opaskom o tome kako nas, "poznavajući domaću javnu scenu", očekuju kojekakva "opravdavanja" uhvaćenih ljubavnika, uz zapitanost "hoće li se par, poput Tonyja Cetinskog i njegove 'PR plavuše', pravdati nevjerodostojnošću fotografija ili će na tepih doći neka sasvim nova metoda". Za D.K. i uredništvo Indexa, kao što vidimo, podrazumijeva se da se tu nešto pravdati javnosti imaju Halilović i Ivanišević. Kako to da nije bilo ciničnog spekuliranja o prozirnim načinima na koje će se vaditi Beribak? Brkin teritorij: Index podmeće pitanje kako preljubnike nije sramota, a uopće ne paparaci ekipu, čiju odgovornost ni potrebu za opravdavanjem ne oslovljava. U biti se prikazivanjem stvari u istom duhu pridružuje Beribaku u raboti.
Kako novine nije sramota? Otkud ta ideja da se pokvarenost u situaciji, zbog koje bi se valjalo opravdavati, krije u onima uhvaćenima u laži umjesto u isljednicima koji istjeruju istinu na čistac?
Sva dubina fenomena krije se, međutim, u tome što nije ni do ove ili one redakcije. Otkud u cijeloj podmetačini element podrazumijevanja?
7
Koju godinu prije nego će sam biti ukeban, "muž Doris Pinčić" je "napao Bačićku zbog Šimleše". I toga su bile pune novine. Lidija Bačić je, uglavnom, obrisala pod Brunom Šimlešom, skrenuvši mu pažnju da je ono što radi svojom "ljubavologijom" teški šund, prljavi lirizam, jeftini kič, u serijskom maltretiranju svijeta njuejdžerskom pozitivom. Nije ona to sve tako rekla, ali ispravno je zagrizla u odvratnost nadvijanja svisoka nad njen lowbrow iz middlebrow malograđanske pozicije poput Šimlešine, finog malog pseudo-dubokog mediokritetstva. Zabrinuti tatek, moralni paničar nad sisama i guzicama, nije mogao parirati ni sisom ni guzicom ni riječju, pa mu je u pomoć odlučio priskočiti još jedan takav patetičar, samo još malo gluplji.
Rogoznica se obratio estradnim radnicama poput Lidije i Nives (po imenu njima dvjema ili kako god da im je ime), dušebrižnički hineći kolegijalne najbolje namjere (doslovno je rekao da im piše iz takvih namjera). Primijetio im je da su, u tom pokazivanju viška kože i igranju na isturene atribute, osuđene na klikove "maloumnih drkadžija i poluretardiranih morona" i da kao žene zanimaju jedino horde "napaljenih seljačina". Pričali mu svirači iz njihovih bendova, koji Bogu zahvaljuju što kući dođu svojim ženama, nipošto takvima poput Lidije i Nives. Budući da se nedovoljno uklapaju u konzervativni normativ o ženi, "nikada neće naići na pravog muškarca koji će ih gledati kao majku svog djeteta, kao ženu njegova života". Uostalom, da mu štovana Doris nije uzorita gospođa, kako bi se i sam mogao promovirati kao uzoriti muž svoje uzorite gospođe? I po čemu bismo ga raspoznavali od ostalih panjeva koji razmišljaju identično zakrečeno i podmuklo poput njega?
Himbeni karakter bivanja iznad napuhane sisatosti i guzatosti razotkrit će se kao puka poza kad zaruži s Alex Ognjenom. Ali osveta zbog potiskivanja baš je zato morala biti tako otrovna i prijetvorna, s javnim predbacivanjem izraženijih oblina koje pjevačice automatski legitimiraju kao niži oblik života od njegove uzoritosti.
Primitivan karakter ovog Rogozničninog istupa, punog ne samo otrovne sluzi nego i neotesanog, konvencionalno-patrijarhalnog dupeglavaštva, niti jedan od urednika naših vodećih medija nije našao za shodno staviti na tapetu – prokomentirati ga kritički, ako ga se baš mora prenositi. Zato je medijski dirigirana javnost udarila u silna zgražanja nad Rogozničinom vanbračnom aferom, stavljenom na sve tapete, premda u tome po definiciji ne može biti nikakvog javnog značaja. Sve naopako. Kad se radi o privatnim poslima, razvlače ga prozivkama, a kad je javno bijedan i toksičan, pod ruku s milookim mamlazom Šimlešom, promoviraju ga afirmativno.
8
"Osobno je političko" – glasi klasičan feministički slogan, koji kritizira strogo odvajanje javne i privatne sfere, uključujući pitanja ljubavi, braka i seksa. Tradicionalno zatvaranje žena u rodnu ulogu, dodijeljenu im patrijarhalnom inercijom (Kinder-Küche-Kirche – što ima još žena tražiti izvan kuhinje i crkve, čime se drugim baviti osim djecom?), pri čemu nerijetko dobiju i po zubima u slučaju nepristajanja na ulogu, nije branjivo argumentom da se radi o privatnim poslima. Nije u redu biti poput bivše ministrice Murganić: to što je požeški župan Tomašević prebijao suprugu nazvala je privatnom, obiteljskom stvari, u kakve nam se nije miješati – i to s pozicije državne uprave, i to sa samog vrha tzv. obiteljskog resora!
Iza zatvorenih vrata odražava se politička struktura patrijarhalne opresije, utkana u internalizirane norme.
S druge strane, što kada bi pop u crkvi propitivao pojedine vjernice koliko obdržavaju nauk sv. Pavla o tome da žena mora biti podložna i pokorna svome mužu, jer "čovjek nije stvoren radi žene, nego žena radi čovjeka? Poseban naglasak, ima svud po poslanicama, ide na to da se "pristojno oblače, da se kite stidom i čednošću", budući da se žena može spasiti isključivo "vršenjem majčinskih dužnosti ako ustraje s čednošću u vjeri, ljubavi i posvećenju". Pop će upravo brisati granicu između privatnog i javnog, aplicirati zahtjev da osobno bude političko, tražiti da kućna vrata ostaju otvorena. Samo što će to, za razliku od ideje iza feminističkog zahtjeva za brisanjem iste granice, činiti poput represivnog organa: pozivat će na red oko obdržavanja patrijarhalnog kodeksa.
Tabloidna inkvizicija čini isto to. Praveći od osobnog političko pitanje, zahtijevajući npr. od Sanne Marin odgovor vara li muža, invazivna bestidnost žurnalista izigrava postrojavanje prijestupnika, provođenje određene političke norme. One konzervativizma, jasno.
Feministički zahtjev za transparentnošću mora ovdje biti obrnut. Upravo će zatvaranje vrata privatnog prostora štititi Marin od opresije, dok činjenje osobnog političkim biva reakcionarno, protuemancipacijsko, kao kontrola usklađenosti privatne sfere prema diktatu javnog, patrijarhalnog morala.
9
Offenbachovu operetu o Orfeju i Euridici – koja parodira kanonsku romantičnu verziju – otvara monolog stroge gospođe koja se predstavi kao Javno Mnijenje, "čuvarica morala".
Mada je Woodsov govor bio lažan od početka do kraja i izrečen samo da se izrekne, točno je ipak pokazao što društvo na tom planu želi čuti: javna ispričavanja, suze, ne samo priznanje krivnje nego i pokazivanje moralnog pokajanja. Kome? Pa zajednici.
Trebalo je da si nanese sramotu da bi napokon došao k sebi. Ali neće ići tako lako: da bi se vratio na pravi put, morat će uložiti mnogo truda – no, on sve okupljene i teledirigirane svečano obavještava da je spreman. Okupat će se sedmim znojem ako treba, samo da opet izađe na pravi kurs. Uviđa da si je sam skuhao kašu i da je on taj koji se mora promijeniti. Duguje svojoj obitelji, svojim najbližima da postane bolja osoba, bolji čovjek. Puno je rada na sebi pred njim. Arbeit macht frei! Moli stoga kolege s posla da imaju razumijevanja za njegovo drugo trudbeništvo, ono afterwork – moli PGA Tour, Povjerenika i sve igrače za njihovo strpljenje dok radi i na svom privatnom životu.
U pitanju je nešto drevnije od Abrahama. Kontrola seksualnosti (napose one ženske) spada u konstitutivni kanon stacionarnih civilizacija. Budući da akumuliraju viškove dobara (pa presudan značaj, nakon neolitske agrarne revolucije, zadobija pitanje tko je otac djeteta), hegemonija seksualnog konzervativizma postaje preduvjet reprodukcije unutarnjeg klasnog ustroja neke zajednice. Zato je iskon patrijarhata neodvojiv od iskona vlasti i podaništva – i zato je, otkad je svijeta i vijeka, potreban arhetipski puritanski svećenik kao nositelj moći, administrator teokracije. Mizoginija posvećenja čednosti – posebno karakteristična za abrahamske religije, po kojima je to postalo opakije – počinje s klasom. Tu zajednica na nečemu inzistira, ili točnije – onaj njen dio koji dobro stoji, vladajuća klasa. Hijerarhijskoj strukturi nasušno je da vlada Pavlov model ljubavologije (te da su zastranjenja strogo kažnjiva – preljub se ima kamenovati, itd.). Imperativ da štite intaktnost svojih rasplodnih potencijala kao ekskluzivne svojine muškog gospodara pred navalom drugih mužjaka u osnovi je škole ženske čednosti i jačeg potiskivanja seksualnog apetita (dan-danas se propisana ženstvenost, kakvoj se uči omladinke, veže uz više oduševljavanja zalascima sunca, s dovoljnom količinom držanja za ruke pod mjesečinom kao uvjeta da se pređe na druge dijelove tijela).
Mjera podrške razotkrivanju "nemorala" mjera je u kojoj se nasilni primitivizam Pavlove romantike, odnosno abrahamskog puritanizma, zadržao u kolektivnom svjesnom ili nesvjesnom kao nekakav osnovni moralni kompas. Redakcije kao "čuvarice morala" mogu računati, kad šalju paparacija da istjeruje istinu privatnog prostora, hvatajući preljubnike u laži, na podršku publike za besprizornika, umjesto za to da ga uhvaćeni uhvate i razbiju mu aparat.
Kako to da uporno opstaje pretpotopni moralni kod, čak i kod čitatelja žutih novina? Bilo kakav pokušaj objašnjenja mora poći od prenešenosti na kmetove – inače u svemu obespravljene – učešća u zastupanju prava zajednice.
10
Haj'mo preko još nekih reprezentativnih ilustracija, kakvih je tijekom godina bilo i uvijek bude.
Vijest prva: Dejan Lovren progovorio o golišavim fotkama! Tko se ne sjeća – hrvatske nogometne reprezentativce paparaci je u Brazilu ukebao gologuze na bazenu. I – što je imao Lovren za reći na to? Oženio je, odao se, Brku iz Ko to tamo peva. ''Tad mi je žena najviše patila. Bio sam jako ljut zbog toga. Prva poruka ujutro koja me dočekala bila je od žene koja je rekla – sramota.'' Čekaj, čija sramota? Valjda ovih žutih novinara, što su došli da nogometaše poskrivećki gledaju gole? Ne, drugačije nam on to predstavlja: ''Mene je stvarno bilo sramota.'' Zašto njega, majkumu?
To je kao i kad nas naslovi obavijeste da je "Žanamari zaplesala s mužem, a ispod haljine joj provirila guza". A što bi joj trebalo proviriti ispod haljine? Peraja? Kljove? Krila? Tentakuli? Što se točno očekivalo da će biti ugledano? Lovren, međutim, naglašava: "Mene je stvarno bilo sramota." Mene – eto tako baš reče. Bio je nedvosmislen da se sramota provirenja dupeta sastoji u tome da se ima dupe i da dakle pripada onome čije je i dupe. A iz obznanjene identifikacije s optikom svoje tadašnje žene, izvodimo da je i ženina optika bila da to njega ima biti sramota zbog dupeta otkrivenog u novinama, premda su ga u novine stavili oni koji su preskakali ograde u dolaženju da ga gledaju.
Kao kad se u Maratoncima Kristina i Mirko pobune na Đenkino nagovaranje: "Ko, bre, da se skida go?!" – negoduje Kristina. "Smiri se, kume, mi to nismo znali" – spušta loptu potom Mirko, kad im Đenka objasni da je sramota "ukrasti, biti lopov, slagati, prevariti, a nije sramota biti go".
Vijest druga i treća. Žena je kod Križevaca dobila prekršajnu prijavu, jer se u vlastitom dvorištu (s bazenom) pojavila u toplesu. Ne radi se o javnoj površini, ali hej, bile su povrijeđene oči susjeda koji su u njen vrt išli bacati poglede. Neka je pak žena prijavu fasovala u Osijeku, jer se na svom balkonu sunčala bez odjeće. I trebalo ju je oderati po džepu! Ne može više čovjek bezbrižno ni viriti na tuđe balkone, a da mu ne budu povrijeđeni moralni osjećaji.
Valjalo bi, štoviše, kazne propisati i školarkama – kako ih nije sramota razbaškariti se golim tijelima?! – kad im vršnjaci poslije tjelesnog vire kroz ključanicu svlačionice.
Ako sama građanska država sankcionira privatnu golotinju u kojoj te se uhodi, čemu se onda čuditi Lovrenu i njegovoj bivšoj ženi ili onom "Bez obzira" bilo kojeg usputnog brke?
11
Vijest četvrta: mlada Emily je od susjede primila prijekornu poruku. "Moj suprug vas može vidjeti preko kamere na špijunki. Molim vas, obucite hlače kad iznosite smeće!!!" Hapšenja u ovom slučaju doduše nije bilo, no zato je usađivanje krivnje zbog gledanosti kroz špijunku na visokoj razini – i to od vrsnije žene onoj manje vrsnoj.
Vijest peta i šesta. Hrvatski katolički portal Žena vrsna prozvao je loše katolkinje zbog nošenja bikinija, upozoravajući ih da im sigurno ne bi bilo drago da neka druga nosi ispred njihovog supruga kupaći kostim kakav one nose – te da nitko ne želi gledati sve njihove obline, da moraju dati "prostora čednosti" i da kostim vjernice treba pokazivati da je "sluga i voljeno dijete Božje". Postoje li žene na svijetu samo zato da bi bile okaljačice muškaraca? Je li Adam istjeran iz Raja samo zato što ga je Eva uvela u napast? Retorička pitanja. Citirajmo katekizam blaženog Orla Kristovog Ivana Merza: "uviđam da djevojka koja bi mi se otkrila, zlo čini" (te je "muslimansko skrivanje žena sjajna uredba", jer se žena "treba skrivati ako neće da navede na grješnu pomisao"). Isti je portal loše katolkinje drugom prilikom – također retorički i s uperenim kažiprstom – pitao "je li pošteno biti seksi", pa da ih poželi "nečiji brat, sin, muž, dijete, svećenik", je li pošteno da ih netko dotiče pogledom? Nije li, pitane su, "nasilno prema muškarcu da iskorištavaš njegovu slabost"? Nije li to nepošteno i prema "njegovoj djevojci, majci", a bogami i "prema dragom Bogu"?
Baš! Tko još ide biti tako zao – zlostavljajući nas našim činom gledanja?! Svaka je žena kojoj je pofalilo čedne zakopčanosti do vrata zapravo nasilnica! Udara nas "područjem oblina" u oko! Kao u onim prispodobama o žrtvi koja je odalamljena nečijim nosom u lakat.
Možemo se mi zajebavati s puritanskim fundamentalizmom opskurnog vjerskog portala, ali otkrivanje je tople vode reći da čitava "Bez obzira" fenomenologija počiva na posvjetovljenju takvih fundamentalističkih refleksa – duboko usađenih u genom naroda, nakon vijekova bogobojaznog kmetstva. Pa i u normativne akte i represivne prakse današnje države, nominalno sekularne.
12
Brkino "Bez obzira" apsurdno je zato što pretpostavlja promatrača; prethodi njima koji su došli da gledaju. Gesta dvoje mladih možda bi i bila besramna da su se svjesno išli kresnuti pred promatračima, ali na njih oni nisu računali. Koliko su mogli znati, skidali su se isključivo jedno za drugo. Brkino "Bez obzira" prethodi također i osudi preljuba, koji izostaje (netom su se vjenčali, i rade to jedno s drugim, sve je regularno i kršteno). Ispada da bi ih sramota trebala biti zbog razodijevanja i seksualnog čina kao takvog – što bi ipak bio puritanski fanatizam. Doslovno nije različito od situacije s ni krivim ni dužnim Brelom.
Brkino "Bez obzira" u nekoj svojoj jezgri ipak dakle počiva na ćudorednoj osudi samog seksualiteta, ma koliko to bizarno zvučalo.
Među Deset zapovijedi nalazi se zabrana poželjenja (obratimo pažnju: uopće poželjenja!) "tuđeg ženidbenog druga", ali i, generalnije, sagrješenja "bludno" (što god taj pojam sve imao značiti). A što je to stid? Poseban oblik internalizacije kojim se nametnuti kodeksi javnog morala prebacuju u upravljanja iznutra. Sjetimo se da imperativ stida zahvaća i samu otkrivenost dupeta ili nedajbože genitalija, upražnjavanje seksualnog čina, da je netko spolno biće koje radi te stvari. S presumpcijom nevinosti: svatko je nevin dok mu se ne dokaže da se jebao.
Vijest sedma: kad se neka španjolska političarka, učiteljica i majka dvoje djece, zatekla na internetu u procurjeloj snimci koja je prikazuje kako masturbira, brke su je na ulicama "dočekali pogrdnim povicima poput 'kuja' i drolja'". Uhvaćena je in flagranti, molim lijepo! U čemu to? Nije se čak ni radilo o nevjeri – snimak je bio za muža. Znači, "drolja" je zbog samog imanja ženske žudnje, za koju inače ne bismo mislili da je ima i da ju je normalno imati? Ni jedan jedini od tih što su joj galamili pogrde nije se nikad uhvatio između nogu? Ili samo misle da nije u redu da žena bude jebežljiva? Hakiranjem se pred svima otkrilo da ima potrebe, erotske zanose, uživa u diranju se, spolno je biće – besprizornica, kako smije?! Zar je to možda pošteno "prema dragom Bogu"?
Vjerujem da – vijest osma – nema neupoznatih kojima bi trebalo predstavljati slučaj Indexove ključanice, onog nekog oženjenog tipa s broda i što je Severina kroz "skandal" proživjela. Malo kao "razaračica braka", ali još puno više zbog golog toga što joj gledamo golo dupe na tipu.
13
Vijest deveta: neki je poznati ragbijaš dospio u probleme kad su procurile poruke koje je slao odvjetnici s kojom je varao svoju djevojku. Suspendirao ga je, naime, trener i natjeran je da se ispriča. "On je tad u suzama tvrdio da se s tom ženom nije ranije nalazio te treneru i čelnim ljudima reprezentacije lagao o tome što se zapravo dogodilo." Kakav sad jebeni trener, kakve suze pred trenerom, kakve isprike treneru (reprezentaciji?) i kakva uopće natjeranost da mora lagati? Ej! Pa je li mu to trener ili cura? Što uopće trenera (ili klub, reprezentaciju) briga? Zašto im samo nije mogao reći: šaram malo, šta vas se tiče? Zašto je tu trener poludio u moralnom infarktu, i što se trenera tiče gleda li mu igrač i druge žene ili će drpati samo svoju djevojku do kraja života? Nadrealno.
Poučak Lovrenâ: u nedostatku protuotrova, uhođeni će se podvrgnuti kanonu ćudoređa i, umjesto zadržavanja na ljutnji zbog povrede privatnosti, sami zasramiti. Lovreni bi možda i bili stanju dokučiti da se čovjek ne treba stidjeti golotinje, možda čak i da bi se stidjeti imali jedino paparaciji svog iskakanja iz grma, no upravljanje iznutra – kao mehanizam stida – radi preko pounutrivanja izvana nametnutih ćudorednih kodova. Zbiva se već time što percipiraju javno rasprostrto dupe kao svoju sramotu u očima drugih ljudi, svog svijeta, onako kao što i Mirko i Kristina percipiraju da je biti javno dokumentiran bez gaća sramota i gotovo. Ubacuju se u oči konvencije – zato se nisu u stanju emancipirati; ne moraju biti sami za sebe neki specijalni puritanci. Među suigračima nogometašu nije problem biti gol, jer je to u skladu s društveno prihvaćenim ponašanjem, no biti gol u novinama predstavlja prijestup socijalnih normi. Neće stoga osjećati tek nelagodu što je ostao gologuz pred svima, nego baš izloženost osobnoj sramoti – kao da je nešto skrivio.
Njegova se "krivnja", kao i ona španjolske političarke ili dvoje mladih iz Ko to tamo peva (koji u šumi gledaju svoja posla i ne vrše pritom preljub), svodi na šuplji reziduum puritanske jezgre važeće moralne konvencije. A ragbijaševa krivnja? Ako se, po Đenkinoj iluminaciji, suprotnoj tom puritanizmu, stidjeti ne treba golotinje, nego krađe, laži, prevare – pa i krivnja nevjere je realna, nije šuplja. Djevojka ragbijaša je zbilja bila lagana i varana. Kao i ljubavnica, uostalom, kojoj je lagao da nema djevojku.
Manimo se jeftinih doskočica o trenerovom posesivnom pozelenjenju (bio ljubomoran što igrač ima ljubavnicu ili što ona ima njega). Predložit ću jednostavnije objašnjenje: prosto to da treneri ne vole kad njihovi igrači neuredno ili razuzdano žive, kad ih ometaju distrakcije ili upadaju u nevolje. Može se loše odraziti na igračevu igru (a velika je lova u pitanju u profesionalnom sportu), uz to što baca loše svjetlo na klub ili reprezentaciju (koji žive od navijačke ljubavi). Loš PR kompromitiranosti, kao i u slučaju Tigera Woodsa. Trener tu, ljuteći se i uvodeći suspenziju, personificira javno ćudoređe; iz svojih se razloga ubacujući također u oči konvencije.
Kome se ispričava ragbijaš? Liku Javnog Mnijenja, u koji je ušao trener. Suze koje mora liti pred njim odgovaraju u toj opereti mehanizmu Lovrenovog prihvaćanja sramote: ubacuje se u oči svijeta. Svijet traži zadovoljštinu, kao da je njemu skrivljeno. Ne djevojci ni ljubavnici koje je lagao (ni trenera tu nije briga za njih, niti slušamo o suzama pred njima), već baš apstrakciji javnog morala.
14
Vijest deseta: komšiluk lijepi ceduljicu na vrata stana. "Draga susida! Kad van se muž vraća s broda jer se puno tiše seksate kad je on doma?" Požalili su se i da joj je ovaj zadnji još glasniji od nje. Oni su došli nju da slušaju. A di da idu za ne slušati je, pa žive u zgradi? A di ona da ide, pa i ona živi u svom stanu u zgradi? Ha? Bez obzira!
Vijest jedanaesta: dvoje uredskih kolega upustilo se nakon posla u prekovremeni rad, pa ih kroz staklenu fasadu vidjeli i ukebali kamerama indiskretni nosevi iz obližnjeg bara. Pretvorilo se u sapunicu u kojoj je javnost obaviještena da su oboje inače zauzeti (on oženjen, ona zaručena) i u daljnjim epizodama saznavala reakcije prevarenih partnera. Dabome da je "skandal", kao teret javne sramote, natovaren na dušu preljubnika, a nipošto barskih i medijskih nosina koje su došle da ih špijuniraju. Uhodama nije bilo neugodno, jer stroga gospođa Javno Mnijenje davala im je za pravo.
Vijest dvanaesta. U naslovu smo imali da je "seks afera uzdrmala struku", plus priznanje grijeha. Visoko pozicionirani epidemiolog, savjetnik britanske vlade za pandemije korone, dao je ostavku zbog vlastitog kršenja protupandemijskih mjera koje je konzultantski nalagao. Što je bilo – u karanteni ga posjetila ljubavnica, inače udana žena i majka. Nekom su suprugu nabijeni rogovi. Što ako je, slično kao kod nas u mnogim situacijama, epidemiologija poslužila kao instrument konzervativne reakcije? Uloga koronizme u seksualnoj kontrarevoluciji? Bi li sve prošlo na isti način da se nije radilo o "seks aferi", o skandaloznom preljubu, nego da mu je u izolaciji društvo pravila krštena, regularna partnerica? Naglašeno tabloidni zadah praćenja afere nagoni na zapitanost: da nije argument epidemiološkog licemjerja bio samo alibi za karakterističnu nisku strast puritanskih vremena da budu ćudoredno superiorna: tjeranje ljudi da se javno ispričavaju – i snose javne posljedice – zbog toga što smo mi došli njih da gledamo?
Vijest trinaesta: učenici su krišom snimili ravnatelja, oženjenog oca dvoje djece, kako u kabinetu oralno servisira nastavnicu matematike. Snimka je postavljena na internet, što su onda i mediji naravno rastrubili. Nedugo potom, ravnatelj je počinio samoubojstvo, jer je "pukao pod pritiskom". Javno ćudoređe našlo je svoju zadovoljštinu.
Komedija poput one s lošim katolkinjama (kojima docira Žena vrsna) ili one s Lovrenom i njegovom gospođom (koja je Brko), ponovit će se kao tragedija prije nego otkliže u farsu kao vazda ista priča, u vijeke vjekova amen.
15
Serijskom švaleracijom Woods je po bilo kakvoj definiciji zgriješiti mogao isključivo svojoj ondašnjoj supruzi (i recimo da posredno djeci). Pa je li TV spektakl upriličen zato da se ispriča ženi (i posredno djeci)? Tražim... tražim... hm, pa i ne baš – nema ničega takvog u govoru. Ženu spominje jedino utoliko da nas izvijesti kako što god njoj imao za reći – ili pokazati ponašanjem – to će se obaviti na nekom drugom mjestu, ne tu pred kamerama (što je i u redu). Ali za koga onda sav šou? Ne, o isprici ženi i djeci ni riječi, ali zato je bilo dosta riječi o "prijateljima", kao široko pojmljenoj kategoriji, za njima na drugom mjestu dolazili su "oni koji rade za njega" te "poslovni partneri", svi oni koji imaju ikakve veze s njegovom dobrotvornom zakladom, kao i studenti do kojih dopire. E, da, ni slučajno na kraju ne zaboravimo (ništa manje nego) sve klince svijeta i njihove roditelje ("parents used to point to me as a role model for their kids").
Svjestan je, reče, da je njegovo ponašanje uzrokovalo bol svima nazočnima u prostoriji i da je iznevjerio svoje navijače.
Govor je bio o tome kako je njih sve iznevjerio, osobno i profesionalno, da je gorko razočarao "all of you" – obraćajući se nazočnima, ali govoreći kroz njih: multimilijunskom televizijskom auditoriju. Ciljao je na najširu moguću publiku – sav svijet. Da ima zbog puno čega iskupiti se; da je učinio da moraju preispitivati tko je on i kako je mogao to učiniti; da je posramljen zbog stavljanja ih u takvu poziciju; da svatko od njih ima razloga kritizirati ga; da se želi svakome ponaosob ispričati zbog svog neodgovornog i sebičnog ponašanja.
Dobro, s njegove strane radilo se o kontroli PR štete, ali ponavljam pitanje: otkud to da je iznevjerio i uzrokovao bol svekolikom auditoriju, kako onom u prostoriji tako i onom televizijskom? Nije valjda da sve te mrke i zabrinute face zbilja smatraju da je i njima zgriješio? Na koju foru si utvaraju da bi imali razloga i prava da ga oni pozivaju na red?
Egzemplarna retardiranost prizora u tome je sadržana.
16
O Offenbachovom liku Javnog Mnijenja pisao sam u sklopu teksta o presudi Ani Magaš, koja je nožem ubila muža u činu izravne samoobrane.
Kobne se noći vratila iz diskoteke, gdje je navodno plesala s drugim muškarcem, iz čega je sudsko vijeće, predvođeno sucem Branimirom Zoricom, iščitalo "da oštećenika ne poštuje uopće ili makar u dovoljnoj mjeri", te da ga je na taj način "uvrijedila, odnosno napala njegovu čast i dostojanstvo". A što je reklo za to što ju je onda na licu mjesta verbalno napao kao kurvu? Da je reakcija oštećenika, s obzirom na magnitudu uvrede časti koju je pretrpio, bila "životna i logična" pa "čak i vrlo suzdržana". Vrijeđala je i ona njega – sudsko je vijeće pak našlo da to "u svojoj osnovi predstavlja protupravni napad". K tome se usudila poći kući za njim, zvoniti i lupati na vrata dok je ne pusti unutra – što je protumačeno kao znak "zapravo traženja sukoba" s njene strane, provociranje supruga "iskazanom upornošću da uđe u stan" (u kojem je i sama živjela!).
Ocijenjeno je, sve u svemu, da si je sama kriva što je bila napadnuta. Muževljev verbalni napad, van stana, protumačen je kao opravdan, s obzirom na pretrpljeni afekt, a uslijedili fizički, u stanu, kao razumljiv u neopravdanosti, jer isprovociran. Premda je fizički sukob iniciran njegovim činom neprihvatljivog nasilja (ščepao ju je za vrat i vikao da će "sad vidjeti što je muško") racionaliziran je i relativiziran u takvom karakteru. Premda se kod njenog čina nasilja radilo o akutnoj samoobrani (nož je potegnut sa svrhom da se "obrani od istovremenog protupravnog napada oštećenika, koji napad je trajao još i u trenutku nanošenja smrtonosne ozljede"), nije joj priznat karakter nužne samoobrane – uslijed eto isprovociranosti njegovog ponašanja njenim.
Čitav silogizam o njenom samoskrivljavanju napada na sebe, kao pravnoj osnovi za poslati je u zatvor, bio bi nemoguć da mu u zaglavnoj premisi nije stajalo činjenje zakonske odredbe od imperativa seksualne vjernosti. Ako je varala muža s drugim – nije skrivila samo njemu. Sudsko vijeće je našlo da se prijestupom običajnog prava o korektnom bračnom postupanju, eventualnom povredom muževljevog bračnog posjeda, ogriješila i o zajednicu – skrivila samoj državi.
Kao što ni Ivanišević nije onomad zgriješio tek Dragović, nego i svima nama dragovićima, čestitim građanima, koji uredno plaćamo porez i odvajamo za popa! Čitavom društvu, od zakonodavne države i dušebrižničke crkve, preko jedne i druge obitelji, prijatelja, kolega, susjeda, poznanika, polupoznanika, prolaznika na cesti pa do valjda svakog onog Woodsovog inspiriranog djeteta i djetetovog roditelja na svijetu. Nema te distanciranosti koja bi učinila da se nekoga ne tiče. Napućene usne svih ugurale su se između dvoje ljubavnika, jer jedino tako je i pravo. Zar i u privatnim trenucima? Kakvi privatni trenuci? Ne uzima se bezveze jedno drugo u sveti brak "pred Bogom i ljudima". Čovjek treba razumjeti da je prava ljubavna veza samo ona u kojoj se biva ne tek s partnericom ili partnerom, nego s cijelom domovinom – koja obnoć budno motri da je ne iznevjeriš.