Problem s Trumpom nije u tome što je duševno bolestan, nego što je rđav karakter
Time will explain. Jane Austen
Prošlo je nešto više od godine dana od trenutka kada je Donald Trump, biznismen i prvo lice reality showa The Apprentice, prisegnuo da će savjesno i sukladno ustavu obavljati dužnost predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Trumpova priprema za visoku politiku u godinama prije ulaska u Ovalni ured bila je upravo onakva kakvu smo očekivali.
Prije, a onda osobito nakon uspjeha njegovog reality showa, Trump se pojavljivao u različitim, veoma često drugorazrednim projektima i emisijama, od kojih je možda najzabavnija The Roast of Donald Trump snimljena 2011. Serijal The Roast televizijske mreže Comedy Central predstavlja neku vrstu pripitomljene verzije rituala javne denuncijacije i ponižavanja kroz koje su u prethodnim stoljećima prolazili kradljivci, preljubnici, loši glazbenici i drugi neprijatelji javnog morala. Naravno, suvremeni ritual medijskog ponižavanja mnogo je blaži od svojih historijskih prethodnika i sastoji se od mučenja osuđenika kroz jednosatnu, veoma zabavnu mećavu prostačkog humora. U Trumpovom slučaju na tapeti je bilo sve, od seksualnih sklonosti prema vlastitoj kćeri do moguće predsjedničke kandidature koja je u tom trenutku izgledala većini prisutnih kao još jedan propali projekt, uz bok Sveučilištu Trump ili notornim Trump odrescima. Njih je pak, kako ćemo saznati kasnije, reklamirao na isti način na koji će se natjecati u predsjedničkoj kampanji: „Vjerujte mi, ja se razumijem u odreske, odresci su moja omiljena hrana, a Trump odresci su najbolji“.
S takvom biografijom (a ona će tokom predsjedničke kampanje postati samo još gadežljivija kako su pojedine epizode seksualnog zlostavljanja izlazile na površinu) bilo je neizbježno da, nakon početnog čuđenja i nevjerice, glavni tokovi kritike Trumpove administracije budu usredotočeni na samu ličnost Donalda Trumpa. Ne događa se, naime, često da kombinacija Kaligule, Gordona Gekka i seoskog idiota zasjedne u Bijelu kuću, pa se, od prisege do danas, političko gađenje cijelog lijevo-liberalnog spektra veoma brzo prelilo u neprestano tranširanje i mljevenje osobe Donalda Trumpa, pri čemu im je ovaj gotovo svakim javnim nastupom nudio svježi materijal.
Tako je u protekloj godini omiljena razbibriga televizijskih analitičara i pozvanih komentatora postalo dijagnosticiranje nekog psihološkog poremećaja, najčešće patološkog narcizma, prikriveno prisutnog kod američkog predsjednika s prilično jalovom nadom da će na osnovi utvrđene mentalne nestabilnosti pokrenuti postupak opoziva prema 25. amandmanu američkog Ustava. Postoji nekoliko problema s takvim pokušajima, a na najznačajniji je ukazao Allen Frances, američki psihijatar, te jedan od autora kriterija narcističkog poremećaja ličnosti, sistematiziranih za Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja, neslužbenu Bibiliju suvremene psihijatrije. Prva je važna stvar da obilježja narcisoidne ličnosti, poput preokupacije s vlastitom veličinom i važnošću, nedostatak empatije, pompozna arogancija, iskorištavanje drugih ljudi za vlastiti interes itd. još uvijek ne znače da je osoba psihički bolesnik. Ako te karakteristike povratno ne ugrožavaju osobu o kojoj je riječ, ako ne umanjuju mogućnost njezinog funkcioniranja u društvu, ako joj povratno ne donose duševnu bol, onda nema elemenata za dijagnozu poremećaja. Kako primjećuje Frances, Trumpovo dosadašnje ponašanje, ne samo da mu nije naštetilo, nego mu je, u kombinaciji s nevjerojatnim oportunizmom, te obiteljskim novcem i vezama omogućilo društveni uspon do najviše političke pozicije u zemlji. Ukratko, problem s Trumpom nije u tome što je duševno bolestan, nego što je rđav karakter.
Međutim, još važnije, njegov ukupni politički učinak ne može se svesti na njegov karakter jer politički fenomen trumpizma predstavlja čvor gdje se dodiruju zamor politikom establišmenta, rasne tenzije, frustracije zbog ekonomske nejednakosti i prijezir prema političkoj korektnosti. Riječ je o fenomenima koji se samo djelomično preklapaju i ne dolaze iz istog izvora. Čini se, međutim, da još od vremena kampanje postoji neodoljiva potreba da se Trumpova politička platforma jednoznačno klasificira. U tom se kontekstu pojavljuje riječ populizam, izraz dovoljno fleksibilan, dovoljno širok i, usprkos svim naporima, prikladno nejasan da proizvede dojam pronađenog zajedničkog nazivnika za sve devijacije od uobičajenih načela i procedura mainstream politike.
Detaljna povijest interpretacije populizma bi nas vratila u pedesete godine prošlog stoljeća. U to su vrijeme liberalni publicisti poput Richarda Hofstadtera zacrtali shvaćanje prema kojem populizam predstavlja nedorasli način suočavanja s realnostima suvremenog tržišnog poretka. U toj su pripovijesti populisti jednostavno nazadni nostalgičari koji gledaju u prošlost umišljajući vrijeme obilja, društvo u kojem svatko dobivao ono što je zaslužio vlastitim radom, a moć nije korumpirala politiku.
Već je u tom prvom navratu izraz populizam bio dovoljno ambivalentan da obuhvati u jednom dahu zagovornike agrarne reforme na američkom jugu u razdoblju nakon građanskog rata i promicatelje teorija zavjera koji su uspone židovskih dinastija u Sjedinjenim Državama konfabulirali u žanru antisemitskih zavjera. Upotreba termina do danas je zadržala to obilježje, naime sposobnost da pod jednu kapu stavi u danom kontekstu progresivne zahtjeve za društvenom promjenom i granično slaboumne teorije temeljene na anegdotalnom materijalu.
U vrijeme unutarstranačkih izbora demokrata i republikanaca, prije završnog obračuna Trumpa i Hilary Clinton, teško se mogao naći ozbiljni politički komentator koji barem jednom nije usporedio dvije „populističke“ kampanje, onu Donalda Trumpa na republikanskoj strani i Bernija Sandersa na ljevici. Računalo se da, s obzirom da populizam između ostalog može značiti i davanje takozvanih neodgovornih obećanja biračima, oba kandidata odlično upadaju u okvir populističke politike. U slučaju da retorička čarolija uspije, što s Trumpom nije bio slučaj, moći će se jasno odvojiti ozbiljno od neozbiljnog, svijet odraslih od umišljaja političke djece cvijeća, uz dodatnu korist ostavljanja po strani rasprave o lijevom i desnom, ionako „prevaziđene“ prema općem mnijenju.
I tako je Trumpu i njegovoj politici pripisan atribut populizma, ne tek u medijima, nego i u ozbiljnim pokušajima da se izađe na kraj s Trumpom i fenomenom populizma, kakav je primjerice Müllerova knjiga Što je populizam?, objavljena 2016. godine. Trudeći se da dođe do održivog i jasnog određenja, Müller oblikuje svoje shvaćanje populizma kao uvijek prisutne sjene reprezentativne demokracije, ne u smislu korektiva, nego kao njezine deformirane inačice. Prema tom čitanju, populistički diskurs nema ništa protiv parlamentarne demokracije same po sebi, već u tom okviru drži da je on sam jedini mogući predstavnik volje naroda. Populisti će govoriti s prijezirom o elitama, biti će im bliska retorika „isušivanja močvare“, jednom riječju, nudit će moralističku koncepciju politike s jasnim linijama razgraničenja između moralnog i nemoralnog, poštenog i korumpiranog, proizvodnje i parazitizma itd., ali uvijek s namjerom utjelovljenja volje naroda. Populizam se u tom aspektu pokazuje kao suprotnost demokratskom pluralizmu i težnji da se proširi i osmisli sudjelovanje u političkom životu u mjeri u kojoj drži da samo on može predstavljati volju naroda.
Uzmimo zdravo za gotovo da je Müllerova rasprava dobro pogađa njegovu intenciju, odnosno da je populizam moralistička, antipluralistička politika. Prihvatimo također njegovu spekulaciju da kada populisti dođu na vlast pokušavaju okupirati državne aparate klijentelističkim i koruptivnim metodama uz napade na sve kritičke glasove, pogotovo one koje dolaze iz domene nevladinih organizacija. Usprkos tome ostaje jasno da se Trumpova politika u najboljem slučaju tek na marginama preklapa, odnosno dotiče s tako određenim značenjem populizma.
Prva stvar koju poistovjećivanje Trumpa i populizma izostavlja, a knjiga holivudskog novinara Michaela Wolffa Fire and fury izbacuje u prvi plan je neprestana borba između različitih frakcija unutar Bijele kuće. Ta je borba započela čim je postalo jasno da Trump pobjeđuje na predsjedničkim izborima, usprkos predviđanjima i nadanjima mnogih unutar Trumpovog kampa da se to neće dogoditi. Wolffova kontroverzna teza glasi da je sam Trump planirao izgubiti izbore, proglasiti cijeli proces namještaljkom mašinerije Clintonovih i cijediti materijalnu i simboličku dobit iz moralne pobjede kojom se namjeravao okititi.
Kako god bilo, u prvih su se pola godine rada Trumpove administracije koju je Wolff ispunio lutanjima po hodnicima Zapadnog krila, prikupljajući izjave i slušajući tračeve, formirale interesne frakcije od kojih samo ona kojoj su pripadali ljudi poput Stevea Bannona ili Sebastiana Gorke nosi neke prepoznatljive elemente populizma kako je gore opisan. Ostale utjecajne frakcije zapravo nemaju ništa od populističkog sentimenta, kako god ga odredili. U stvari, Trumpov zet Jared Kushner i glavni ekonomski savjetnik Gary Cohn, ministar financija Steve Mnuchin, savjetnica Dina Powell, sve redom investicijski bankari vezani uz Goldman Sachs predstavljaju ponajprije prepoznatljivu ideologiju američkog financijskog sektora, te bismo ih lako mogli zamisliti u administraciji Hilary Clinton.
S druge strane, umirovljeni i aktivni generali kojima se Trump okružio dio su standardnog republikanskog establišmenta, onog istog koji je od početka, s mješavinom sumnje i prezira, gledao na Trumpovu kampanju i kojemu je Bannon najavio otvoreni rat dok je još držao poziciju u Bijeloj kući. U drugoj polovini kolovoza 2017., nakon što je predao ostavku na dužnost, Gorka je u intervjuu za BBC opisao ulazak u Bijelu kuću kao neprijateljsko preuzimanje političke močvare u kojoj plivaju mnogi koji bi se osjećali dobro i u sasvim drugom okruženju, dodavši pritom da njegova ostavka označava ulazak u drugu fazu Trumpove MAGA (Make America Great Again) agende. Otprilike istu retoriku je ponudio i sam Bannon koji je prvi izgubio radno mjesto nakon neonacističkog marša u Charlottesvilleu i Trumpovog diletantskog pokušaja umiljavanja jednom dijelu njegove biračke baze.
Međutim, pravo je stanje stvari da ne postoji druga faza uspona desnog populizma u okviru Trumpove tekuće politike, već samo poznata konzervativna ideologija i politika, ni po čemu izazovna za najveći dio republikanskog establišmenta. Ako ostavimo po strani retoriku, jedini opipljivi politički uspjesi u cijeloj prvoj godini Trumpove administracije svode se na takozvanu poreznu reformu, a to znači redistribuciju dohotka kojom će najzadovoljniji biti korporacije i najbogatiji dijelovi društva i imenovanje Neila Gorsucha za suca Vrhovnog suda. Obje stavke bez većih poteškoća mogu biti upisane u bilo koju republikansku političku kuharicu.
Činjenica da se Trumpov mandat u najvećem dijelu sadržajno prelijeva preko rubova onoga što se može podvesti pod desni ili bilo kakav populizam ne znači da njegovo biračko tijelo ne upisuje u njega iluzije i obećanja zbog kojih je nepredviđeno dobio izbore. S jedne strane, Trumpova politička platforma je zlosutno ispražnjena od artikuliranih prepostavki i predodžbi o ciljevima koje treba doseći. U spomenutom bestseleru Fire and fury, Katie Walsh, republikanska djevojka koja obećava i bivša savjetnica u Bijeloj kući, kazala je jednom prilikom kako je Trump donio sa sobom jedan skup vjerovanja i impulsa koje ima već godinama, od kojih je nezanemarivi dio međusobno kontradiktoran, a još je veći dio neupotrebljiv za bilo kakve praktične svrhe u politici. To dovodi do toga da različite frakcije i utjecajni pojedinci pokušavaju prevesti njegove želje i nagnuća u politički program što uvelike nalikuje, kako kaže Walsh, na pogađanje što dijete želi.
S druge strane, usprkos hirovima i kratkoročnim oportunističkim planovima kojima je administracija u značajnoj mjeri bila podređena, a nije tajna da ju je to dosad činilo nedoraslom za kontrolu bilo koje nepredviđene situacije, njezino je djelovanje smješteno u društvo koje je iskusilo posljedice ubrzanog uspona financija, rasta nejednakosti raspodjele imovine i prihoda, priljeva slabo plaćenih poslova u uslužnom sektoru i nestanka sindikaliziranih tvornica. I upravo je to ono što omogućuje održavanje potpore na temelju prepoznavanja, odnosno pogrešnog prepoznavanja Trumpa u ulozi oponenta političkoj močvari i neprijatelja statusa quo. Uzroci pogrešnog prepoznavanja manjim su dijelom vezani uz činjenicu da uglavnom nitko nije pažljivije pratio o čemu je Trump govorio na predizbornim skupovima. To možda nije začuđujuće jer su se važniji dijelovi koje je trebalo čuti lako utopili u poznate fraze o čuvanju reda i zakona, borbi protiv ilegalne migracije i ISIL-a, katastrofalnim trgovinskim ugovorima uz pokoji plač o pokvarenoj Hilary i medijima koji rade za nju.
Ali Trump, toliko mu treba priznati, nikad nije formulirao kritiku establišmenta onkraj kritike političke klase (čitaj: nesposobnih političara). Ekonomska nejednakost, utjecaj korporativnih lobija na izborni sustav, institucionalizirani rasizam, ništa od toga nisu bile njegove središnje teme. Promotivna misao vodilja kampanje mogla se svesti na predstavljanje kandidata Trumpa u ruhu poznatog i priznatog biznismena koji će uspjeh iz poslovnih voda preliti u političke, ponajprije tako da spektakularno desetkuje „glavonje“ u Washingtonu kao što je to napravio s pripravnicima u deset sezona istoimenog realityja. Ako se zaustavimo na toj točki može se učiniti da su birači jednostavno nasamareni nekonvencionalno agresivnom i ideološki zavodljivom platformom u koju je bilo tko mogao projicirati ono što je njegova trauma tražila. Iz toga slijedi poznata, često reciklirana priča o biračima koji glasaju protiv vlastitog interesa.
Međutim, sve to nije baš tako jednostavno, ili je barem dovoljno komplicirano da lijevo-liberalni mediji potraže ispomoć u davno zaboravljenim raspravama marksističkih historiografa čija djela danas izgledaju neobično suvremeno. Potkraj 2017. Politico je pokrenuo u seriju članaka pod naslovom „Kako je Trump promijenio povijest“ u kojima se eksplicitno bave pitanjem da li su bijela radnička i srednja klasa Amerike pucale same sebi u koljeno glasujući za Trumpa. I tu se otvara mjesto za ljude kao što su William Du Bois i David Roediger, pisce čiji je interes bio usmjeren na bijelu radničku klasu američkog Juga u razdoblju nakon Građanskog rata i poraza Konfederacije. Ono što ih je kopkalo, ukratko rečeno, bilo je pitanje saveza bijelaca i crnaca poteklih iz radničke klase ili, točnije, razloga zbog kojih taj savez u Sjedinjenim Državama nikad nije bio formiran. Znamo da su materijalni uvjeti za takav savez bili zadovoljeni utoliko što pozicija bijelih radnika u društvu nije bila posebno bolja od one u kojoj se nalazila crnačka radnička klasa, pa ipak, umjesto udruživanja i borbe za zajedničke interese, ove su dvije frakcije, i to ne samo na krajnjem jugu, živjele u međusobnoj mržnji i sukobu. To je bio sasvim razumljiv ishod, objašnjava Du Bois, ako uzmemo u obzir da osim ekonomskih postoje i „psihološke nadnice“, što za njega znači onaj poseban simbolički dobitak proizašao iz tupe činjenice pripadanja bijeloj rasi. Rasna hijerarhija nasuprot klasnom interesu je ono što je krajem 19. stoljeća omogućilo da crni i bijeli radnici uklješteni u iste ekonomske tegobe na dotučenom i zaostalom američkom Jugu ostanu desetljećima u otvorenoj mržnji i neprijateljstvu kao u vremenu robovlasničke ekonomije prije rata. Nema sumnje da uvjeti koji stvaraju psihološke nadnice za bijelce mogu tokom vremena stvoriti i ekonomske privilegije, što se u stvari i dogodilo, no ovdje je poanta u onome što će sociologinja Arlie Russell nazvati „duboka priča“, a to je priča koju pričaju osjećaji ljudi jezikom simbola.
Konzervativna „duboka priča“, politički artikulirana u Tea Party pokretu, ne tiče se samo rasnih, nego i klasnih i rodnih odnosa. Iz perspektive konzervativne Amerike, dakle iz perspektive Trumpovog dominantno bjelačkog biračkog tijela (mnogo brojnijeg nego što je sam Tea Party), čini se kao da su se različite manjine, migranti i takozvane ranjive skupine progurale preko reda, te da sada pozivanjem na ljudska prava, oslonjenje na pravila političke korektnosti uzimaju ono što pripada, simbolički i materijalno, nekome drugom. Trump, u tom pogledu, predstavlja točku izlaska iz labirinta frustracije i ozlojeđenosti zbog dobitaka stečenih, ne zaslugom i radom, nego temeljem (manjinskog) identiteta uz pomoć i podršku liberalnih elita. Trumpova je kampanja postala pobjednička u trenutku kada je počela govoriti o „zaboravljenim ženama i muškarcima Amerike“, vrijednim i poštenim radnicima odbačenim od strane establišmenta kako bi se mogli namiriti crnci, nelegalni migranti, gayjevi i lezbijke, socijalni slučajevi i drugi.
Etnografija koju piše Arlie Russell nosi naslov Stranci u vlastitoj zemlji, i u posljednjem dijelu dojmljivo opisuje čisto zadovoljstvo koje je Trump, lišen bilo kakvih politički korektnih obzira prema Meksikancima, muslimanima ili ženama, donio simpatizerima i biračima koji su njegovu Make America Great Again platformu, ne bez razloga, razumjeli kao obračun s onime za što drže da je preguravanje i neopravdano privilegiranje, dotjeranim do vrhunca u vrijeme ekonomske krize i, što je još važnije, tokom mandata Baracka Obame.
Trump nije vješt strateg i političar, a nije ni briljantni komunikator kakvim ga se, ponajviše zbog (zlo)upotrebe Twittera, ponekad predstavlja. Štoviše, mnogi njegovi tweetovi su ne samo nepismeni, nego doslovce besmisleni, poput onog, sada već čuvenog, od 31. svibnja 2017. „Despite the constant negative press covfefe“.
Bez obzira na to, zazivanje zaboravljene bjelačke Amerike, tihe većine poštenih poreznih platiša, bila je dovoljna da se Trumpova platforma priključi na dominantne tokove straha i prijezira dajući im politički izraz i legitimaciju. Za Trumpove simpatizere, važno je to ponoviti jer oni sami to neprestano ponavljaju, nije samo riječ o onome što doista izgubili, već se radi o izgubljenom mjestu pripadanja i, iz njihove perspektive, iznevjerenim obećanjima (o „dobrom srednjoklasnom životu“) zbog vještačkog nametanja novih pravila igre koja ih povratno guraju na poziciju društvenih gubitnika. Otuda bijes prema političkoj korektnosti, novostvorenom skupu pravila javnog govora i ponašanja, za kojeg se drži da nije samo nametnut, nego zrcali sve što je pogrešno s ideologijom liberalnog establišmenta. Lakoća stjecanja političkih poena kritikom političke korektnosti govori o razini frustracije i Trump je od početka kampanje do danas taj bazen gotovo u potpunosti iscrpio učvršćujući biračku potporu.
No, konačni mozaik trumpizma ne može biti gotov bez spomena njegovih ključnih, iako možda nesvjesnih, saveznika – jezgre Demokratske stranke. Neprekoračiva je činjenica da je 2016. broj birača Demokratske stranke bio značajno manji u usporedbi s primjerice Obaminom kampanjom 2008.. Brojevi govore da je Hilary Clinton podbacila u gradovima poput Clevelanda ili Detroita, no još je gore prošla u okruzima u kojima je Obama izgubio i gubitak tih glasova je kumulativno nadmašio sve što je dobila u Kaliforniji i drugim utvrdama demokrata. No, to nije bilo ključno. Demokratska je stranka izgubila opće izbore na unutarstranačkim kada su središnji organi stranke učinili sve što je moguće kako Bernie Sanders, jedini kandidat koji se mogao suprotstaviti Trumpu i pobijediti, ne bi postao predsjednički kandidat. Stoga je povijest Trumpovog uspona istovremeno priča o gubitku kompasa u Demokratskoj stranci, ozbiljnom poremećaju koji je doveo Hilary Clinton u utrku, usprkos činjenici da se u tom trenutku teško mogao naći lošiji kandidat.
Danas, nakon prve Trumpove godine, iste tenzije između progresivnog krila i reakcionarnog establišmenta još uvijek su aktivne. Establišment demokrata je u nervoznoj potrazi za kandidatkinjom ili kandidatom koji bi mogao poraziti Sandersa i biti u isti mah ozbiljna prijetnja Trumpovom drugom mandatu. Oduševljenje Oprahinim govorom na dodjeli nagrada Golden Globes i, kasnije opovrgnutim, najavama njezine kandidature govori da je lijevo-liberalni mainstream još uvijek na mračnom mjestu, opsjednut učincima celebrity politike, bez jasne ambicije povratka k bazi i suočavanja s nezadovoljstvom koje je izbacilo Trumpa na političke obale. Drugim riječima, takvo stanje stvari daje Donaldu Trumpu, ukoliko mu istraga Roberta Muellera ne pomrsi planove, nezanemarive izglede za pobjedu na izborima 2020. godine. Takvom se scenariju može radovati samo republikanski establišment. I stand up komičari.