Grupno silovanje Radničke fronte

Informaciju o tome da je Milena Kramer, osumnjičena za ubojstvo majke u zagrebačkom kvartu Vrbani, bila na listi Radničke fronte za Hrvatski sabor na posljednjim parlamentarnim izborima, prvi je objavio „Jutarnji list“, a onda se taj, moguće je i nenamjerni, ali suštinski difamacijski podatak bez ikakvog javnog značaja, proširio poput covida. 

U copy/paste novinarstvu nije važno biti prvi u otkrivanju nečega ili, barem, u temeljitijem istraživanju već objavljene vijesti, sasvim suprotno: dovoljno je biti kao i ostali, pa će i klik već nekako doći. Sve drugo je u odumirućoj profesiji odavno manje važno. 

U isto, doslovno isto vrijeme, javljeno je i da je osumnjičena radila kao učiteljica u jednoj metropolitanskoj školi, ali njen naziv nije otkriven kao što, sasvim opravdano, nitko nije tražio izjavu resornog ministra Radovana Fuchsa. Svi, međutim, jesu od čelnice Radničke fronte, Katarine Peović.

Milena Kramer se jeste godinama vrtjela oko politike i nije nemoguće da je imala velike ambicije kao i, što je već izvjesno, ozbiljan suficit samopouzdanja. Prvo je nešto nebitno radila u Socijaldemokratskoj partiji u kojoj se ne mogu sjetiti po čemu bi se je uopće sjećali, da bi zatim pristupila Radničkoj fronti gdje je bila još jedna jedva nađena kandidatkinja na izborima na kojima nije imala ama baš nikakve šanse.

Kao dio statističkih podataka o broju prijavljenih kandidata i kandidatkinja, ona na ovdašnjoj političkoj sceni nikada nije postala bitna, ali u javnosti jeste nakon što je počinila zločin poslije kojeg se ispostavilo i da je imala psihičkih problema koji, naravno, nisu adekvatno liječeni. Tek tu, zapravo, počinje najvažniji dio priče o Mileni Kramer i tu je motiv da se nekakva izjava zatraži od ministrice zdravstva Irene Hrstić koja, treba to naglasiti, ne snosi krivicu, ali je i njena – kao i njenih prethodnika – dužnost da objasni kako se, zaboga, može dogoditi da osoba sa takvim poremećajem nije adekvatno zbrinuta i da, što je zaseban užas, radi s djecom! 

Milena Kramer je, slobodno se može pretpostaviti, bila zdrava kada se jednom davno zaposlila kao učiteljica. Za sve ozbiljne poslove u ovoj zemlji, a rad u prosvjeti bi trebao biti među najvažnijim i najozbiljnijim, treba imati i liječničko uvjerenje kojim se potvrđuje da se netko može i smije baviti predavanjem djeci, voženjem viličara, prodavanjem suvenira, vađenjem zuba, šišanjem… Jedino za politiku ne treba!

Ministrima i ministricama, zastupnicima i zastupnicama, predsjednicima i predsjednicama Republike, županima i županicama, gradonačelnicima i gradonačelnicama su dovoljni domovnica, punoljetstvo, dobra volja i famozni demokratski legitimitet da budu ono što je, vrag će to znati, možda željela biti i Milena Kramer. 

Da je sve kao što nije, da je, dakle, ona trebala liječničku potvrdu za pokušaj ulaska u Sabor, pa da je Katarina Peović ignorirala stručno mišljenje, odgovornost čelnice Radničke fronte zbog kandidature psihički bolesne osobe bi bila neupitna.

A da je, kao što također nije, Milena Kramar nekim čudom prešla izborni prag i ušla u Sabor, Katarina Peović bi imala obvezu postupiti kao Andrej Plenković nakon što mu policija odvede nekog ministra ili ministricu: sazvati konferenciju za medije, reći da je, kao što zbilja jeste, užasnuta, najaviti hitno isključivanje Milene Kramer iz članstva i, naravno, kazati da sa njenim činom stranka nema ama baš nikakve veze. 

Granica privatnosti javnih osoba daleko je fleksibilnija od one, nazovimo ih, nejavnih, što ne znači da na nju ipak nemaju pravo sve dok privatno ne postane bitno za javno. Drugačije rečeno, mahati nečijim zdravstvenim kartonom je odvratno sve dok u njemu ne postoji čvrst, neoboriv dokaz da taj ili ta zbog neke bolesti, bilo koje, ne može obnašati dužnost stečenu izborima ili voljom stranke. 

Milena Kramer, ponovimo, nije percipirana kao javna ličnost sve dok ubojstvom majke nije užasnula javnost. Do tog trenutka ona je za bila samo učiteljica u ranim šezdesetim, a oni koji su je poznavali iz zbornice mogu reći da li je i kako njeno zdravstveno stanje utjecalo na posao kojeg je imala. 

Nije, naime, niti nakon medijskog histeriziranja zbog članstva Mirele Kramer u Radničkoj fronti objavljeno da joj je, na osnovu dijagnoze, sudski ograničena radna sposobnost, što bi joj -  prema Zakonu o izborima zastupnika u Hrvatski sabor i izborima predsjednika Republike Hrvatske – uskratilo (i) političko pravo da se kandidira za bilo što. 

Prihvaćanje njene kandidature u Državnom izbornom povjerenstvu značilo je da ne postoji nikakva, baš nikakva prepreka da Mirela Kramer pokuša ući u Sabor. 

Sada postoji, ali tek nakon užasnog zločina koji sa njenim političkim odabirom nema nikakve veze, iako je desnoj komentatorskoj bojni ukopanoj u internet itekako priviđa. Samo jedna ideologija – fašistička – od ljudi pravi zločince, a sve druge zločincima služe kao krinka. Uostalom, komunisti su bili i Miroslav Krleža i Dobrica Ćosić, Miko Tripalo i Slobodan Milošević, a Jugoslaveni Josip Juraj Strossmayer i Mirjana Marković, baš kao što su Hrvati bili Srećko Badurina i Tomislav Merčep.   

Dragan J. Vučićević, vlasnik i urednik službenog glasnika Aleksandra Vučića, dnevnog lista „Informer“ – i istoimene televizije u čijem je programu javno slavljeno korištenje zvučnog topa na beogradskim prosvjedima 15. ožujka – je tabloidno novinarstvo objasnio u dvije rečenice sa tri riječi: „Jebe kevu! Tačka.“

Žurnalizam koji je nakon brutalnog zločina što ga je počinila psihički poremećena osoba kao najvažnije prepoznao to što je dotična bila članica i kandidatkinja neke stranke jebe vlastitu, ionako ruiniranu profesiju. Difamacija Radničke fronte u koju se, slučajno ili namjerno, uključio dobar dio medijskog mainstreama, već je grupno silovanje! Točka.