Heroji koji su se borili za bolje i ravnopravnije društvo

„Dragi druže Ivane, moram ti priopćiti bolnu vijest da je Lola danas ujutro poginuo na Glamočkom polju“, prepričali su u svojoj knjizi „Ivan Ribar i sinovi“ Stevo Reljić i Đuro Mihaljčić, trenutak kad je Tito ocu Ivanu priopćio najbolniju moguću vijest da je ostao bez sina.

Stari Ribar, tog 27. studenog 1943., samo je nijemo sjedio i nakon što se donekle sabrao, od Tita je zatražio da mu odmah pozove i pronađe sina Juricu. A upravo je Lola trebao javiti tu tužnu vijest ocu o pogibiji svoga mlađeg brata, no neprestano je odgađao nadajući se da će uhvatiti pravu priliku, ali nije je uhvatio i sam je otišao na put bez povratka. No ni tu nije kraj tragedija za ostarjelog revolucionara, jer će nekoliko mjeseci kasnije ostati i bez supruge i majke svojih poginulih sinova Antonije Tonice, rođene Šimat. Ribar je suprugu upoznao za vrijeme dok je radio kao advokat u Đakovu. Tonica je tada već imala troje djece, sina Žarka te kćerke Božu i Miru, a u braku s Ivanom rodit će Ivu, kojem je dala nadimak Lolo, i Juricu.

Glupost i brutalizam

Šekspirijanska tragedija koja je zadesila Ivana Ribara u samo nekoliko dana u normalnim okolnostima slomila bi čovjeka, ali ideali koje je dijelio sa sinovima o boljem svijetu i iskonska želja za življenjem tjerali su dalje, jer po shvaćanjima revolucionara to je bio dio borbe i procesa u borbi za bolje društvo. 

U Hrvatskoj danas malo je spomena na Ribare, poneka ulica ili trg, spomenik ili bista koje su često i na udaru vandala kao što je to bilo u parkiću na križanju Selske i Prilaza baruna Filipovića, gdje je stajala bista Ive Lole Ribara.

„Dobro da su je odnijeli i da se barem više nikada ne vrati. Nema dovoljno spomenika braniteljima, zašto bismo se mučili oko ove biste“, prenosili su svojevremeno izjavu nekog prolaznika koji se predstavio kao branitelj i komentirao slučaj ukradene Loline biste.

Takvo neznanje, glupost i brutalnost kojim se ovo društvo obračunava sa svojom prošlošću matrica je koja traje već trideset godina i toj se matrici  političke elite ne odupiru nego plivaju na njoj u strahu da će izgubiti pokoji budalasti glas. Ivo Lola Ribar i njegova obitelj ginuli su po stratištima za idealno i bolje društvo, a samim time i za bolju Hrvatsku. Nisu ljude dijelili na naše i njihove. Njegov otac je u svom Vukmaniću godinama upijao, gledao i stvarao dobar suživot i zajednicu Srba i Hrvata u svom rodnom kraju. Zajedno su dijelili muke teškog življenja, a onda su došli istinski crni, žuti i drugi vragovi koji su ljude zavadili i zakrvili. Ribari su se ustrajno protiv toga borili i zalagali se za bolje i ravnopravnije društvo te su, kako reče jedan komentator, „oni su Kennedyvi Hrvatske i ovih prostora“. 

Jedan od spomena na Ribare je i zbirka „Dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin – Ribar“ koja sadrži zbirku od 203 umjetnička predmeta, među kojima su i slike mlađeg sina Jurice Ribara. Građa iz ostavštine Ivana Ribara pohranjena je u Državnom arhivu u Zagrebu. Zbirkom, koju je gradu darovala druga Ribareva supruga Cata Dujšin Ribar, u ime Grada Zagreba upravlja Muzej grada Zagreba.

Kolijevka Ribara je selo Vukmanići kraj Karlovca, gdje se 1881. i rodio Ivan Ribar. U rodnom mjestu Ivan je polazio osnovnu školu, a gimnaziju je završio u Karlovcu. Pravo je studirao u Zagrebu, Pragu i Beču te je doktorirao na Sveučilištu u Zagrebu 1904. godine.

Rasni političar

U mladosti je pripadao hrvatskoj naprednoj mladeži i aktivno sudjelovao u svim akcijama protiv mađarona i frankovaca, a zalagao se za narodno jedinstvo, slobodu i neovisnost Hrvatske. Jedan je od osnivača Hrvatske napredne demokratske stranke. Kao član Hrvatsko-srpske koalicije izabran je prvi put za zastupnika u Hrvatskom saboru 1913. godine u Đakovu, gdje je 1906. godine počeo odvjetničku službu. Ribar se kao mladić, dok je služio vojsku, družio i s Franom Supilom. U knjizi  „Ivan Ribar i sinovi“ autori navode kako je bio oduševljen Supilom i njegovom vizijom o mogućoj budućnosti Hrvatske te o slobodi i ujedinjenju južnoslavenskih naroda.

Tijekom Prvog svjetskog rata, premda izabrani zastupnik, bio je talac, a potom je poslan na bojište protiv carske Rusije. Nakon završetka rata bio je veliki zagovornik nove zajednice te je nakon ujedinjenja jedan od osnivača Demokratske stranke. Krajem 1918. postaje članom Glavnog odbora Narodnog vijeća u Zagrebu, a 1919. predsjednikom Privremenog narodnog predstavništva SHS., a već iduće godine 1920. izabran je za zastupnika kao član Demokratske stranke, a iste godine postaje i predsjednik Ustavotvorne skupštine te na tom mjestu ostaje sve do 1922. Aktivno je zagovarao sporazum i suradnju s Hrvatskom seljačkom strankom, a predsjedao je skupštinskoj raspravi kada je Puniša Račić pucao u Stjepana Radića i ostale zastupnike HSS-a. Poslije zavođenja diktature kralja Aleksandra, Ribar - sada već rasni političar - tražio je da njegova stranka apstinira. U vrijeme diktature radio je s uvaženim intelektualcima na osnivanju Narodnog fronta slobode.

Tijekom 1941. godine podržava već aktivni otpor protiv neprijatelja. Nakon početka oružanog ustanka u Srbiji, jedno vrijeme ilegalno je boravio u Beogradu, a potom je otišao u Zagreb odakle se prebacio na oslobođeno područje. Tijekom 1942. godine radio je na pripremama za sazivanje AVNOJ-a te postaje predsjednik tog tijela.

Nakon rata, biran je kao zastupnik u Narodnoj skupštini FNRJ i u Saboru NR Hrvatske, a bio je i predsjednik Predsjedništva Narodne skupštine FNRJ. Iz političkog života konačno se povukao 1960. godine. Zajedno sa suprugom Catom živio je u Zagrebu, gdje je 1968. godine i umro u 87. godini života.

Ivanov stariji sin Ivo Lola Ribar rodio se 1916. u Zagrebu, gdje provodi prve godine života. Obitelj Ribar potom jedno vrijeme živi u Đakovu, pa u Karlovcu gdje Lola pohađa osnovnu školu te nastavlja školovanje u Beogradu, gdje je završio gimnaziju. Studirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu i političku ekonomiju u Ženevi. Za vrijeme studija pristupio je komunističkoj omladini te 1937. godine vodi omladinsku komisiju CK KPJ, a od 1937. je i tajnik CK SKOJ-a i na toj dužnosti ostat će sve do svoje smrti.  Od tog trenutka Ivo Lola je jedan od najpouzdanijih Titovih ljudi, kojemu povjerava oživljavanje svojih ideja o omladinskom pokretu. Prema tim idejama, SKOJ je poslije krize u koju je zapao 1936. godine trebalo iz osnova reorganizirati i pretvoriti u glavnu pokretačku snagu svejugoslavenskog pokreta mladih. Lolina najveća zasluga je što je SKOJ od idejno-pacifističkog pokreta, često vrlo nerealnih zahtjeva, postao glavna antifašistička snaga mladih u Kraljevini Jugoslaviji. Najjača mjesna organizacija u to vrijeme bila je zagrebačka organizacija SKOJ-a.

Lola vrsni organizator

Osim toga Lola je bio i organizator omladinskih akcija i studentskih štrajkova, pokretač i urednik omladinskih listova i novina, suradnik stranačkih organa, pisac letaka, proglasa, tekstova, a uz sav gtaj politički angažman još je i studirao. Krajem prosinca 1939. godine, zbog komunističke djelatnosti, uhićen je i od siječnja do travnja 1940. godine interniran u bilećki koncentracijski logor.  Nakon sloma i kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, sudjeluje u svibnju 1941. godine u Zagrebu na Savjetovanju KPJ-a kada je donijeta odluka o pripremama za oružani ustanak. Rukovodi sastankom Centralnoga komiteta SKOJ-a krajem lipnja u Beogradu, a bio je i jedan od šestorice članova CK KPJ koji su nakon sjednice 4. srpnja 1941. godine u Beogradu narodima Jugoslavije uputili poziv na oružanu borbu i ustanak.

U srpnju i kolovozu 1941. godine Lola neposredno rukovodi akcijama skojevaca u okupiranom Beogradu. a u rujnu iste godine prešao je na slobodnu teritoriju u Užice. Zbog uspješnijeg organiziranja Narodnooslobodilačkog pokreta putuje po svim krajevima okupirane Jugoslavije. Kao osobni izaslanik Josipa Broza Tita, na specijalnim misijama nekoliko puta odlazi i u okupirani Zagreb, gdje s Edvardom Kardeljom radi na organiziranju NOP-a u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i Makedoniji.

U listopadu 1943. godine, nakon što je bio oslobođen dužnosti tajnika SKOJ-a, određen je za šefa prve partizanske vojne misije u Stožeru savezničkoga zapovjedništva za Srednji istok u Kairu. U trenutku kada se spremao poletjeti zrakoplovom u Kairo poginuo je na Glamočkome polju, pogođen bombom iz neprijateljskog zrakoplova neposredno prije polijetanja 27. studenoga 1943. godine. Nakon pogibije pokopan je na Glamočkome polju a 1948. godine njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Grobnicu narodnih heroja ispod Kalemegdanske tvrđave u Beogradu. Na Glamočkome polju sagrađen mu je memorijalni muzej koji je danas u zapuštenom stanju.

Opjevani heroj

Vladimir Velebit, koji je bio član misije, u knjizi „Sjećanja“ potanko opisuje događaje koji su doveli do Loline smrti. Velebit navodi kako je jedan od propusta bilo to što su ljudi zaduženi za osiguranje, kada se pojavio maleni Dornier kojim je delegacija trebala letjeti za Kairo, počeli dječački da se raduju malom avionu.

„Taj propust imao je katastrofalne posljedice“, piše Velebit te dodaje: „Dok su se svi prisutni sjatili oko aviona i gledali kako se u njega penju Lola i Milentije Popović, neprimjetno se približio mali neprijateljski avion tipa Henčel... Iz grupe onih koji su bili u avionu ili pokraj njega prvi je primijetio neprijateljski avion komandant i pilot našeg aviona pukovnik Džemil Bukovac koji se već popeo na svoje sjedište. Znao je odmah da će naš avion biti cilj neprijateljskog napada, pa je upozorio Lolu da iskoči iz aviona. Lola ga je poslušao, ali u zao čas. Neprijateljske bombe nisu udarile u naš avion, već ispred njega, na strani na kojoj su se nalazili okupljeni vojnici gdje je Lola izašao. Od tih bombi poginuli su Lola, kapetan Kereković i jedan naš borac, a od Britanaca major Vetherley i kapetan Knight“, navodi Velebit koji dalje piše kako je dugo vremena kružila priča, koja se često ponavlja, po kojoj je tragedija na Glamočkom polju bila posljedica izdaje i govorilo se da je neprijatelj bio obaviješten o mjestu i vremenu polaska aviona. 

Velebit ističe kako je po njegovom mišljenju ta teza netočna te dodaje: „Ne isključujem mogućnost da je neprijatelj bio obaviješten o tome da je domobranski avion doletio na Livanjsko polje. Avion je prije nesreće na Glamoču nekoliko dana bio u blizini Livna te ga je svako tko je prolazio mogao vidjeti. Sigurno je da je u samom Livnu i mnogim okolnim selima bilo dosta neprijatelja NOP-a. Prema tome je lako moguće da je bilo i neprijateljskih agenata koji su našli put i način da saopće svoja zapažanja neprijatelju“, navodi Velebit i ističe da se za avion znalo, ali za misiju ne, jer da su znali za nju ne bi poslali maleni i spori Henčel avion, nego patrolu lovačkih aviona, s obzirom da se radilo o ozbiljnom zadatku. No maleni Henčel, eto, sasvim slučajno nanio je veliki gubitak Titu, partizanima i obitelji Ribar.    

Mjesec dana prije Loline smrti, njegov mlađi brat Jurica bio je teško ranjen u listopadu 1943. godine prilikom borbe Četvrte proleterske crnogorske udarne brigade s četnicima i Talijanima, za obranu oslobođenog Kolašina. Kao težak ranjenik prebačen je u selo Trebaljevo, u kuću porodice Rakočević, gdje je ubrzo preminuo. Najprije je sahranjen u Trebaljevu, a potom su poslije rata, po želji njegovog oca, njegovi posmrtni ostaci preneseni u Beograd, gdje su sahranjeni na Novom groblju, zajedno s njegovom majkom Tonicom.

Najmlađi Ribar, Jurica, rođen je 1918. godine u Đakovu. Već kao dvadesetogodišnjak  kao mladi slikar, bio je jedan od osnivača grupe „Desetorica“, u kojoj su pored njega bili i Ljubica-Cuca Sokić, Danica Antić, Bogdan Šuput, Stojan Trumić, Aleksa Čelebonović, Nikola Graovac, Dušan Vlajić, Bora Grujić i Milivoj Nikolajević. Kao i cijela obitelj, pridružio se NOB-u od samog početka, a već u Užicu, u jesen 1941. godine, bio je, zajedno s Jovanom Markovićem, urednik „Omladinske borbe“, organa CK SKOJ-a.

Ivo Lola Ribar u prošlim vremenima bio je simbol mladih i mladosti, a novonastajući rock bendovi poput Korni grupe u svom repertoaru opjevali su i legendarnog omladinca i heroja Lolu. Pjesmu „Ivo Lola“ Korni grupe možete poslušati ovdje.  

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu

heroji-koji-su-se-borili-za-bolje-i-ravnopravnije-drustvo-7619-10353.jpg

Neznanje, glupost i brutalnost, kojim se ovo društvo obračunava sa svojom prošlošću, matrica je koja traje već trideset godina i kojoj se političke elite ne odupiru nego plivaju na njoj u strahu da će izgubiti pokoji budalasti glas (na fotografiji Ivo Lola Ribar)
Neznanje, glupost i brutalnost, kojim se ovo društvo obračunava sa svojom prošlošću, matrica je koja traje već trideset godina i kojoj se političke elite ne odupiru nego plivaju na njoj u strahu da će izgubiti pokoji budalasti glas (na fotografiji Ivo Lola Ribar)