Goran Borković
<p>
Karijeru započeo u Sinjskim skojevcima. Nastavio u više različitih klubova iz Splita i Zagreba s promjenjivim uspjesima. Igru više bazirao na asistencijama nego na pogocima. Odlučio da neće završiti u nižerazrednom Vratniku.</p>
Sve je u zadnje vrijeme naopako, pa tako i ideološke, odnosno političke podjele.
Baš ovih dana SDP, koji se deklarira i kao lijeva stranka, nagazio je na radničku klasu žešće nego najtvrđi konzervativci.
Prema onome što su nas podučavali iz političkih teorija, stranke koje se nalaze na lijevom političkom spektru po svom temeljnom određenju trebale bi, kao što im samo "socijaldemokratsko" ime kaže, biti bliske radništvu. Ili barem onome što je od njega ostalo. Dakle, ljevica bi trebala svoje birače tražiti među ljudima koji žive od plaće, pa će ih na određen način, ako se tako može reći, i ljepše gledati kada je na vlasti.
Od konzervativnih opcija očekuje se drukčiji pristup i više sklonosti prema bogatijem sloju stanovništva. Tako bi se desnica, na primjer, trebala boriti protiv većih poreznih davanja koja bi, da ima logike, lijeva vlast nametnula financijski jačem sloju stanovništva.
Ali kod nas nije tako. SDP zadnjih mjeseci gazi radnike kao najljuće neprijatelje. Najprije su najavili da će se u starosnu mirovinu ubuduće ići s punih 67 godina, što je dvije godine više nego do sada. Pa su zaprijetili da će kažnjavati liječnike koji olako daju bolovanja, a nagrađivati one s težom rukom. Onda su seljake policijskim kaznama i blokadama, "tačerski precizno", kako je napisao komentator Marinko Čulić, spriječili u prosvjedovanju i dolasku u glavni grad. Potom su nasrnuli i na studente ukidajući im zdravstveno osiguranje nakon 26. godine, pozatvarali birtije radi sedam kuna viška u blagajni…
Sve tako redom. Nema smisla dalje nabrajati sve "ne-lijeve" poteze Vlade Zorana Milanovića. Naravno, da je neke od njih bio prisiljen napraviti zbog neracionalne politike koja je prethodila dolasku ove Vlade na čelo države. HDZ je kao desno-konzervativna stranka vukla socijaldemokratske poteze, pa je SDP-u i njegovoj koaliciji u pravilu prepuštala da promijeni Zakon o radu kojim se zaposlenima smanjuju prava, držala tisuće ljudi u radnom odnosu u brodogradilištima na čije su održavanje potrošene milijarde eura, dogovarala isplate subvencija i poticaja seljacima čim bi ovi upalili traktore s namjerom da dođu u Zagreb, stvorila ogromnu i nefunkcionalnu administraciju zapošljavajući sebi podobne kadrove.
Nismo toliko naivni da bismo pomislili kako je to HDZ radio jer je radnički osjetljiv. Socijalni mir se kupovao kako bi se lopovluk koji je ovu stranku odveo pred sud, mogao odvijati u tišini, bez uznemiravanja mase koja se lako može pretvoriti u bijesnu rulju.
I gdje smo sada?
Posao imaju samo sretnici, a i među njima je puno onih koji plaću vide svakog prestupnog mjeseca. Tvrtke propadaju, nema investicija, krediti stišću…
I što je najgore, nema alternative, jer ovaj ideološki obrat upravo završava. Socijaldemokrati polako nestaju, baš kao i konzervativci, a da u Hrvatskoj zapravo te opcije nikada nisu ni zaživjele. I jedni i drugi utapaju se u iznimno opasnu amorfnu globalnu pojavu dezideologizacije koja pod maskom neoliberalizma, odnosno neolibertarijanstva, može biti jednako opasna baš kao što je bio opasan višak ideologije čiji je zametak, nastao prije stotinjak godina, doveo do najveće svjetske klaonice.
Jer ne treba puno da prekarska masa postane bijesna rulja…