Iluzorno je očekivati da Josip Reihel Kir bude heroj u Hrvatskoj

„Gdje je nestao Kir“ naslov je knjige koju je u četvrtak na FALIŠ-u promovirao Elvis Bošnjak. Trideset godina nakon ubojstva Josipa Reihel Kira, zapovjednika osječke policije kojeg je u zasjedi ubio hrvatski policajac dok je išao na pregovore s pobunjenim Srbima, ta tema i nerazjašnjene okolnosti ubojstva ovog mirotvorca još uvijek su itekako aktualne.

Bošnjak kaže da mu je devedesetih godina, u onom bombardiranju informacijama za vrijeme rata, ta priča promakla i da je tek naknadno čuo za nju. U razgovoru s Krunom Lokotarom, autor je objasnio da je najprije napisao poemu posvećenu Kiru te da se nakon toga čuo s Jadrankom Reihel Kir, suprugom pokojnog Josipa, bez čije suglasnosti se nije želio primiti ovog poduhvata.

„Proučio sam sve što se moglo o ovoj temi. Nisam želio pisati dokumentarni roman, jer je stvarnost dovoljno ružna sama po sebi. Dvije godine sam radio na knjizi baveći se ovim herojem čija je sudbina prilično kompleksna, jer se suprostavljao svojima. Imao je on, naravno, problema i s drugima, ali je točno naslućivao da će veći biti problemi s njegovima“, kazao je Bošnjak.

Na Lokotarovo pitanje je li Kirova smrt bila uzaludna, s obzirom da je do rata ipak došlo, Bošnjak odgovara da je već činjenica da se o ovoj temi, trideset godina nakon ubojstva, razgovara na FALIŠ-u dovoljan dokaz da nije bila uzaludna.

„Sat u Kirovoj kući i danas stoji na 1:20, kada je ubijen. Istina je da je rat je stvorio bijes. I ja sam bio bijesan. Živio sam u stanu od 50 kvadrata s obitelji koja je morala izbjeći. Kosturi i dalje ispadaju iz ormara. Svi moji prijatelji stalno su ponavljali da žele iz rata izaći čisti. Kad shvatite da je netko drugi zaprljao tu ideju čistoće, promijeni se percepcija cijele stvari“, rekao je Bišnjak.

Govoreći o herojstvu u ratna vremena, autor je istaknuo posebnost Kirove pozicije koji je kao policijski zapovjednik činio sve da zaštiti zakone države, a time i sve građane. „Uporno je razgovarao s obje strane i vrlo često uspijevao u sprečavaju sukoba i micanju barikada. Neki su, međutim, pod svaku cijenu željeli rat vidjevši u njemu jedini smisao. Rat se vodi da bi netko na kraju bio poražen, a Kir je želio da u ovoj državi pobijede svi. Možda je to iluzorno, ali baš zato je on junak“, ističe Bošnjak.

Ispričao je da usprkos više od 3000 predstava, koliko je kao glumac odigrao, nikada nije osjećao takvu tremu kao na prvom predstavljanju svoje knjige u Đakovu, gradu u kojem je Kir živio,  pred 50 ljudi među kojima su najvećim dijelom bili Kirovi prijatelji i rodbina. Tom su prilikom, povodom 30. godišnjice smrti, postavili vijenac na njegov grob. Bošnjak ističe da je tužna činjenica da su to, osim njih, učinili tek Documenta i Policijska uprava osječko-baranjska, a da se nitko od državnih službenika nije sjetio tužne obljetnice.

„On je poginuo za ovu zemlju. Nevjerojatno je da ga se nitko nije sjetio. Njegova supruga je jaka i hrabra žena koja je u svemu ovome ostala sama. Kad sam počeo raditi na knjizi, jedino u što sam bio siguran je to da je ne smijem izdati. Kir je slutio što ga čeka. Čak je slutio što ga čeka taj dan. Deset dana ranije bio je kod tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca na razgovoru. Boljkovac ga je namjeravao premjestiti da predaje u akademiji u Zagreb. Kir mu je rekao da mora obaviti još nešto, a to nešto su bili pregovori Srba iz Tenje i osječke vlasti. Zanimalo me koji je to moralni zakon koji ga je tjerao da ide prema smrti. Taj dio svakako je najzanimljiviji dio Kirove osobnosti. Vjerojatno bi da to nije napravio bio nesretan do kraja života, jer upravo ta činjenica dijeli običnog čovjeka od heroja. Rekao je: 'Dao sam riječ da dok je on živ rata između Srba i Hrvata neće biti na tom području'. Rat je, međutim, već krenuo. A dalje znamo što se događalo“, ističe Bošnjak.

Kazao je da Kir vjerojatno nikada neće biti službeni heroj u Hrvatskoj, jer će se uvijek naći netko tko to neće htjeti. Kir danas nema ulicu u svom gradu, a ime mu se nalazi na spomen ploči žrtava srpske agresije. „U Hrvatskoj smo vezani uglavnom uz plitke stvari, vezali smo identitete uz zastavu, grb ili sport. Zato je iluzorno očekivati da će heroj biti netko poput Kira. Osjetio sam potrebu da ga vratim, pa tko želi neka ga uzme“, zaključio je Bošnjak.