Istina je voda bistra

Ako je Nezavisna država Hrvatska bila ostvarenje tisućljetnog sna o samostalnoj državi, ako je „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav čije je značenje iz prošlosti bilo moguće promijeniti u Domovinskom ratu, ako Jasenovac nije bio tvornica smrti, pa ako, u konačnici, Zagreb nije oslobođen u svibnju 1945., onda dijagnozu znamo. Terapija je, što također znamo, kompleksna, a jedan od lijekova svakako je i knjiga Ive Goldsteina „Hrvatska u Drugom svjetskom ratu 1941. – 1945.“ (Fraktura, lipanj 2025.).

„Drugi svjetski rat koji je u Hrvatskoj trajao od 6. travnja 1941. do 9. svibnja 1945. bio je najduži i najrazorniji u nacionalnoj povijesti. Odnio je najviše života i donio najviše razaranja. No o njemu se i danas, osamdeset godina nakon završetka, u javnosti vode žestoke političke i ideološke, a manje historiografske rasprave. Raspravlja se o osnovnim činjenicama i političko-ideološkim postavkama toga razdoblja. Stoga sam smatrao da je ovakva knjiga utoliko potrebnija (…) Ispričati priču o Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj nije bilo jednostavno. Pišem o Drugom svjetskom ratu već desetljećima i nikad nisam dvojio kako odgovoriti na pitanje o tome tko je bio na 'pravoj strani'. Nisam imao tu dilemu ni pišući ovu knjigu. U njoj sam po svojim najboljim znanjima, profesionalnom iskustvu te znanstvenoj i ljudskoj savjesti pokušao predstaviti čitatelju svu slojevitost, dramatičnost i tragičnost događanja u Hrvatskoj tijekom te četiri ratne godine (…) Bio bih najsretniji kada bi ona bila dio procesa osvještavanja hrvatske te javnosti susjednih zemalja o jednom traumatičnom, ali izuzetno važnom, zapravo ključnom razdoblju nacionalne povijesti o kojem u posljednjih 35 godina često nije bila informirana na pravi način“, piše Goldstein u prvom, uvodnom, te završnom poglavlju knjige koju, iako to nevjerojatno zvuči, manje važnom čine velika tema i temeljit autorski pristup, nego duh vremena u kojem je objavljena i u kojem se poviješću bave kineziolozi, stariji maloljetnici na stadionskim okukama, kojekakvi miletići, penave, kovači, bulji i njima slični, javnosti manje ili više poznati diletanti opće prakse.

Goldstein je ozbiljan znanstvenik, ali i pisac koji zna kako svaki tekst ima, prvo, svoj kontekst, a posljedično i jezik kojim ga ima smisla ispisati unutar najpraktičnije forme. Od 55-e stranice ove knjige on čitatelja vodi kroz ratne godine u pet opširnih poglavlja podijeljenih na niz kraćih u kojima opisuje bitke i pozadinske slomove, heroinsku ovisnost NDH-a o Trećem Reichu, nastanak, krize i trijumf partizanskog pokreta, zločine, međunarodnu percepciju sukoba unutar granica Pavelićeve države i  kasnije Socijalističke Republike Hrvatske te Titove Jugoslavije. 

Na prethodnim – ispisanim i zbog onih „35 godina“ u kojima javnost „često nije bila informirana na pravi način“ o „ključnom razdoblju nacionalne povijesti“ – autor daje publici „Kratku povijest neuspjeha jugoslavizma i sloma prve Jugoslavije“, te opise ključnih aktera onoga što će uslijediti, dakle ustaša i partizana. 

Pri tome, Goldstein prve ne mora prikazivati kao ološ, a druge kao vojsku jednog ozbiljnog pokreta. Za njega to obavljaju činjenice koje, ovako posložene, povijesnoj knjizi daju dinamičan, romaneskni narativni tok.

Za razliku od Francuskog pokreta otpora ili talijanskih partizana čiji je doprinos pobjedi nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu bio simpatičan, Hrvatska je svoje mjesto na pravoj strani povijesti itekako krvavo platila, što nije bilo, niti je i dalje, smetnja da se upravo to pokuša obezvrijediti. Malo je, ako ih uopće ima, zemalja koje su vlastitu, pobjedničku poziciju u Drugom svjetskom ratu svele na moralno upitnu. Naivno je tvrditi de je riječ o posljedici „Obračuna sa narodnim neprijateljem“, kako taj proces naziva Goldstein, odnosno brutalnoj partizanskoj osveti koja se nije dogodila samo na Bleiburgu i takozvanom Križnom putu, niti su u njoj stradali samo etnički Hrvati.

Uostalom, sovjetska silovanja Njemica u oslobođenom Berlinu ili američko bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki – poslije čega su prihvaćeni ključni i od ranije poznati japanski uvjeti za kapitulaciju – jesu bili zastrašujući ratni zločini, ali ni kao takvi ne mogu promijeniti činjenicu da bi Hitlerovo zlo drugačije i za civilizaciju gore završilo bez Crvene armije, Amerike, Velike Britanije i partizanskog pokreta koji je bio najbrojniji i najbolje organiziran upravo na teritoriju današnje Hrvatske. 

„Već u siječnju 1942. na oslobođenim se područjima pojavljuju prve novine, kao dokaz da partizanski pokret ima i takve organizacijske sposobnosti (…) Polovinom rujna 1941. partizani su počeli graditi barake u Petrovoj gori, a petnaestak dana kasnije partizanska je bolnica primila prve pacijente. Funkcionirala je do kraja rata. Bila je to prva izgrađena šumska partizanska bolnica u Jugoslaviji i prva u Europi – fascinantan pokazatelj organiziranosti NOP-a“.

U sadašnjim granicama Hrvatske – u kojima su, opet zahvaljujući partizanima, Dalmacija, Rijeka i Istra – također su počinjeni najstrašniji zločini, ali ne uslijed povijesnih okolnosti na koje se nije moglo utjecati, već isključivo zato što je NDH u svom korijenu imala istrebljivanje Židova, Srba, Roma i „narodnih neprijatelja“, odnosno komunista i drugih članova pokreta otpora: „Prema poslijeratnom iskazu Ljube Miloša neki su ustaše već u emigraciji na Liparima 's Pavelićem razgovarali o tome kako će iskorijeniti Srbe u Hrvatskoj(…) kako će sami izazivati pobune među Srbima ukoliko se Srbi ne budu sami bunili, te na taj način bi našli za likvidaciju istih'“. 

Nekoliko godina kasnije, ustaške će kame prerezati vratove i 500-tinjak Srba koji su bili lojalni novim vlastima, što su potvrdili  i prelaskom sa pravoslavlja na katoličanstvo!    

Goldstein se, osim partizanskim i ustaškim pokretom, u knjizi bavi i onim četničkim u kojem je na teritoriju NDH bilo i oko 800 etničkih Hrvata te 780 Muslimana i s kojima je – ali ne zbog „sunarodnjaka“ katoličke i islamske vjere – Pavelićeva država surađivala bez obzira na to što je „promicao ideju o 'velikoj' i 'homogenoj' Srbiji koja je podrazumijevala stvaranje nacionalno i vjerski čiste i kompaktne cjeline“.    

„Masovni četnički zločin nad Hrvatima i Srbima koji se nisu s njima slagali ostao je u Hrvatskoj“, piše Goldstein, „ipak ograničen na dijelove Dalmatinske zagore, Kninske krajine i na mali dio Like. Kako slikovito svjedoči Ilija Jakovljević 'postradalo je dosta katoličke i muslimanske djece po krajevima u koje se zaletješe četnički condottieri. Te su bande znale isto tako stručno nabosti na nož dijete kao i ustaški heroji'“. 

Da je sve kao što nije, knjiga Ive Goldsteina „Hrvatska u Drugom svjetskom ratu 1941. – 1945.“ bila bi od koristi, prije svega, studentima povijesti, te onima koji se za prošlost zanimaju, kažimo tako, hobistički. Sve je, međutim, naopako, pa je upravo zato još važnije da se čita, posebice među onima što su zbilja povjerovali u prijesne laži o NDH kao ostvarenju tisućljetnog sna o samostalnoj državi, pozdravu „Za dom spremni“, Jasenovcu kao umjetničkoj koloniji ili okupaciji u svibnju 1945. godine.

Jednostavno je to, da jednostavnije biti ne može: bez partizanske pobjede u Drugom svjetskom ratu, izborene u nemogućim uvjetima i uz zastrašujuće žrtve, ne bi bilo ni obrane Hrvatske 1991. niti oslobođenja 1995. i još mnogo toga, dok bi bez Nezavisne Države Hrvatske naša prošlost bila manje krvava. Znatno, znatno manje.  

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu