Ivana Kekin: „Hrvatska je kronični i zapušteni pacijent, no srećom vjerujem da se ne radi o neizlječivoj bolesti!“

Od prvog kruga višestranačkih poslijeratnih izbora u SR Hrvatskoj, održanih u travnju 1990., prošle su pune 34 godine. Generacije rođene tih devedesetih odavno su punoljetne te su ovladale vještinom 'upotrebe' prava glasa na izborima. Ipak, od te devedesete, kada je na birališta izašlo preko 84 posto glasača, na hrvatskoj se političkoj sceni malo toga promijenilo. Hoće li ovogodišnji parlamentarni izbori za 11. saziv Hrvatskog sabora, koji će se održati u srijedu, 17. travnja, za građane ove zemlje biti pogodak "u sridu" ili '"u ništa", pokazat će, na prvu, prebrojeni glasački listići, a potom i vrijeme u kojem će se iskristalizirati koliko dugo, nakon izbora, mogu preživjeti predizborna obećanja i hoće li bar poneko od njih doživjeti realizaciju. O stanju u Hrvatskoj danas, gotovo tri i pol desetljeća nakon prvih izbora, te o bolestima koje su ju napale, dijagnozama i terapiji, razgovarali smo s doktoricom medicine i specijalisticom psihijatrije, Ivanom Kekin, članicom Nove ljevice i stranke Možemo.

Kada bismo Hrvatsku stavili u položaj pacijenta, te kada bismo na trenutnu gospodarsku i političku situaciju gledali kao na zdravstveni problem, kakve bi po vama bile dijagnoze i terapija?

Hrvatska je, na žalost, kronični i zapušteni pacijent, no srećom vjerujem da se ne radi o neizlječivoj bolesti. Uz hrabrost i optimizam 17. travnja, te predan i uporan rad, nakon toga, uvjerena sam da vrlo brzo možemo postići značajno bolju kliničku sliku. 

Trenutno stanje u zdravstvu nije dobro, bolnice su prezadužene, dugovi prema ljekarnama se gomilaju, a liste čekanja su konstanta. Ima li rješenja u tom kolopletu problema?

Da bismo počeli rješavati brojne tegobe u zdravstvu moramo otkriti uzroke problema. Osnovni uzrok većine simptoma, koje ste u svom pitanju naveli, jest iznimno zapuštena i opustošena primarna zdravstvena zaštita. Naime, desetljeća zanemarivanja i obezvrjeđivanja dovela su do porazne situacije u kojoj je polovica liječnika i liječnica koje rade na mjestu obiteljskog liječnika nema specijalizaciju. Radi se naime o ljudima koji čekaju specijalizaciju u nekoj bolnici, a za to vrijeme čekanja krpaju rupe u praznim ambulantama obiteljske medicine. No, takvi liječnici, na žalost, nemaju dovoljno iskustva, edukacije niti znanja da adekvatno zbrinjavaju pacijente u okviru svoje ambulante te se značajan dio prelijeva u već prezagrijani bolnički sustav. 

Dakle, potrebno je osnažiti primarnu zdravstvenu zaštitu na način da se na tu razinu privuku najbolji i najstručniji kadrovi koji će biti visoko iskusni, visoko educirani i visoko motivirani da upravo cjelovitom perspektivom, kakvu samo liječnik obiteljske medicine ima, rješavaju većinu zdravstvenih potreba naših građana u svojoj ambulanti i pritom racionaliziraju troškove zdravstvenog sustava te čuvaju bolnički sustav od pregrijavanja. 

S obzirom na porazne pokazatelje prevencije i rane detekcije bolesti, te činjenice da je Hrvatska u vrhu po broju smrti od sprječivih bolesti, potrebna su značajna ulaganja u taj segment, koja će se također reflektirati i na smanjenja troškova i na smanjenje lista čekanja. Uz to, potrebno je promjenom modela upravljanja, gdje će upravljači birani po sposobnosti, osigurati bolju efikasnost bolničkog sustava, između ostalog organizacijom konkurentno plaćenog rada kojim se rješavaju liste čekanja unutar javnog sektora, a ne kao do sada u privatnom sektoru kojeg plaća HZZO, odnosno javni novac. 

Pati li javno zdravstvo zbog angažmana liječnika u privatnim poliklinikama? 

Javno zdravstvo ponajviše pati radi strateškog oslabljivanja na račun privatnog sektora, tj. onog njegovog dijela koji je povezan i naplaćuje se iz HZZO-a. Dat ću paradigmatski primjer Medikola, privatne poliklinike, koja već 17 godina ima monopolske ugovore s HZZO-m, za pretragu PET CT, koja je iznimno važna pretraga za onkološke pacijente. Hrvatski su građani Medikolu isplatili više od milijardu kuna, a istodobno su se 4 PET CT aparata, koji su potrebni cjelokupnoj javnosti, mogla kupiti za 60-ak milijuna kuna. To je izračun upravo nekadašnjeg HDZ-ovog ministra zdravstva Kujundžića. Treba spomenuti da je Medikolova privatna bolnica jedini strateški projekt u području zdravstva obje Plenkovićeve Vlade, a vrijedi se i prisjetiti da se protiv Rajkovića, vlasnika Medikola vodi kazneni postupak, radi bespravne gradnje. Dakle, naši građani ulijevaju u HZZO, a HZZO ulijeva Rajkoviću, koji onda ulijeva u bespravnu vilu. No i mimo Medikola, odljev novca građana i pacijenata prema privatnicima, u sljedećem koraku vuče i zdravstveni kadar i to nam se nažalost već događa te sukladno tome javni zdravstveni sustav postaje još nedostupniji i u začaranom smo krugu. 

Stoga je prioritet nove vlasti da odmah i energično pristupi osiguravanju uvjeta za obavljanje svih neophodnih zdravstvenih usluga unutar javnog sektora, a kako bismo prestali bezglavo i nepovratno prelijevati resurse iz javnog u privatni. Što se tiče dvojnog rada liječnika, držimo da je potrebno unutar javnog sektora zdravstvenim radnicima ponuditi konkurentno plaćen dodatan rad, kako bi se aktivno radilo na smanjenju lista čekanja, uvjereni smo da bi bilo interesa.

Vaš stav o pobačaju i prizivu savjesti – koliki se postotak hrvatskih liječnika danas poziva na priziv savjesti i je li taj postotak drastično viši nego u zemljama EU?

Zadnja istraživanja koja sam gledala govorila su o gotovo 60 posto ginekologa i ginekologinja s prizivom savjesti unutar našeg zdravstvenog sustava. Za usporedbu, u susjednoj Sloveniji priziv je svega 3 posto. Takav razbujali i krajnje neregulirani priziv savjesti rezultat je, između ostalog, atmosfere i toga što se u zdravstvenom sustavu smatra poželjnim ponašanjem. Nama je apsolutno neprihvatljivo da žene nemaju osiguranu zdravstvenu skrb i držimo da pobačaj mora biti dostupan i besplatan! Dapače, kao što smo ga vratili na Sveti Duh, omogućit ćemo ga svim građankama. 

Inače prema zadnjim preporukama Svjetske zdravstvene organizacije, pitanje dostupnosti pobačaja, može se rješavati i njegovim izmicanjem iz bolničkog okruženja. Dok je pobačaj bilo moguće obaviti isključivo kirurškom metodom jasno da se morao obavljati unutar bolnica, no danas, kada postoji opcija medikamentoznog pobačaja, koji je uz to i jeftiniji i poštedniji i sigurniji, nema razloga da se pobačaj mora obavljati isključivo u bolničkom setingu i to su neke zemlje počele primjenjivati. Donijet ćemo novi zakon, regulirati priziv savjesti i proširiti dostupnost pobačaja, koji će uz to biti besplatan, a također ćemo i pravo na izbor staviti u Ustav. 

Često se poteže pitanje o smanjenju broja bolnica u Hrvatskoj, nije li veći teret za proračun glomazan birokratski aparat i teritorijalni ustroj RH. Treba li po vašem mišljenju smanjivati broj općina, gradova i županija i zašto to do danas nije učinjeno?

Nije učinjeno zbog manjka političke volje, odnosno zato što se općine i gradovi, unatoč manjku fiskalnih i ljudskih kapaciteta, koriste kao leno stranačkih “zaslužnika”. To je još jedan od mehanizama kojim se ova naša zemlja zarobila. Jedinice lokalne samouprave moraju biti u stanju upravljati vlastitim razvojem, a da bi to mogle potreban je određen broj radno aktivnog stanovništva i fiskalni kapacitet koji iz tog broja proizlazi. Drugim riječima, teritorijalni preustroj se neće raditi samo zato da se smanji broj gradova i općina, nego će to biti neminovan ishod razvojne politike. 

Hrvatska i femicid - nakon nedavnih ubojstava dviju žena u Zagrebu izjavili ste da femicidi nisu incidenti, nego rezultat društvenog okvira u kojem se nasilje ne prepoznaje na vrijeme, a nasilnici ne dobivaju odgovarajuće kazne. Smatrate da država nije učinila dovoljno da adekvatno zaštiti žene, kakvi su vaši konkretni prijedlozi, što treba učiniti da se smanji broj tragedija?

Čitavo vrijeme upozoravamo da država ne čini dovoljno, bilježimo trend rasta slučajeva nasilja u sferi kaznenoga prava, kao i rast broja ubojstava žena od strane bliskih osoba i intimnih partnera. To upravo upućuje na neučinkovitu prevenciju, neučinkovito prepoznavanje i uklanjanje uzroka, neučinkovitu i nedovoljnu zaštitu žrtava nasilja. Nužno je, u svrhu prevencije rodno uvjetovanog nasilja, zaštite žrtava te odgovarajućeg kažnjavanja počinitelja u potpunosti implementirati Istanbulsku konvenciju. Stoga ćemo u javnosti podizati razinu svijesti i razumijevanja o različitim oblicima rodno uvjetovanog nasilja, kao i njegovim posljedicama. Promicat ćemo na svim razinama obrazovanja načela rodne ravnopravnosti, prava na život bez nasilja i nenasilnog rješavanja sukoba. 

"Desetljeća zanemarivanja i obezvrjeđivanja dovela su do porazne situacije u kojoj je polovica liječnika i liječnica koje rade na mjestu obiteljskog liječnika nema specijalizaciju" Foto: Denis Cerić/HINA

Educirat ćemo stručne osobe uključene u kontakt sa žrtvama ili počiniteljima nasilja u obitelji za pravovremeno prepoznavanje svake pojave rodno uvjetovanog nasilja i adekvatnu reakciju na njega. Žrtvama nasilja ćemo osigurati zaštitu te različite oblike podrške, uključivo psihosocijalnu, zdravstvenu, pravnu, financijsku, stambenu. Uspostavit ćemo adekvatan broj skloništa te kriznih centara i telefonskih linija za pomoć žrtvama rodno uvjetovanog nasilja i osigurati dugoročno financiranje nezavisne podrške ženama žrtvama nasilja kroz aktivnosti specijaliziranih ustanova te udruga i organizacija civilnog društva. Aktivno ćemo stvarati sustav koji potiče i omogućava da žrtve nasilja u obitelji, svjedoci nasilja u obitelji, stručne osobe koje znaju ili sumnjaju na to da je počinjeno nasilje u obitelji, kao i sve druge osobe koje imaju takva saznanja, to prijave nadležnim tijelima. Osigurat ćemo da se istrage i sudski postupci u vezi s nasiljem u obitelji odvijaju žurno i bez odgađanja. Osigurat ćemo pažljivu procjenu opasnosti za žrtve nasilja od daljnjeg nasilja, zastrašivanja, osvećivanja te od daljnje viktimizacije uz poduzimanja žurnih mjera zaštite žrtava.

Što mislite o „uvozu“ stranih radnika u Hrvatsku, jesu li zadovoljeni svi preduvjeti za to, imamo li potrebne zakonske okvire, imaju li ti ljudi zdravstvenu zaštitu i pune li hrvatski proračun ili je to još uvijek, kako mnogi tvrde, siva zona? 

Ako želimo osigurati kakvu-takvu održivost mirovinskog i zdravstvenog sustava te osigurati bazične socijalne, ali i usluge u sustavu zdravstva, Hrvatska će morati uvoziti radnu snagu. Međutim, stihijski pristup HDZ-ove vlade, koja je 2021. fleksibilizirala zapošljavanje radnika iz trećih zemalja, a definiranje potreba i uvjeta rada prepustila poslodavcima, rezultirao je značajnim kršenjima prava stranih radnika, ali i dampingom cijene rada za domaće radnike, što je bio još jedan poticaj za iseljavanje aktivne radne snage. 

Naš program predviđa aktivnu migracijsku politiku koja će radnike iz trećih zemalja privlačiti temeljem identificiranih društvenih potreba i deficitarnih zanimanja, a potrebe će se definirati kroz tripartitni dijalog. Državljanima trećih zemalja omogućit će useljavanje na temelju radnih dozvola, koje nisu vezane uz poslodavca, nego uz kvalifikacije potrebne na tržištu rada. Naravno, vodit ćemo računa i o njihovoj kvalitetnoj integraciji u naše društvo. Istovremeno, uvjereni smo da će naše politike vezane za priuštivo stanovanje, kvalitetu radnih mjesta i povećanje standarda, kao i one koje smjeraju izmjeni društvene klime iz beznađa u perspektivu jedan dio onih koji su odselili potaknuti na povratak. 

Prema mišljenju demografa, Hrvatska je doživjela demografski slom – smatrate li da je moguće zaustaviti taj trend i kako?

Mislimo da se trend iseljavanja radnika može riješiti jedino sveobuhvatnim pristupom, čija je svrha povećanje kvalitete života i radnih mjesta, a to uključuje ulaganje u obrazovanje (od vrtića do cjeloživotnog obrazovanja), povećanje plaća granskim kolektivnim pregovaranjem, sustavan plan povećanja plaća u javnom sektoru, mjere aktiviranja radno neaktivnog stanovništva, mjere veće ravnoteže između poslovnog i privatnog života te mjere koje će povećati dostupnost javnih servisa za radnike i radnice. Podizanjem kvalitete života (priuštivo stanovanje, dostupni vrtići, dostupno javno zdravstvo i kvalitetne socijalne usluge) poticat ćemo povratak naših građanki i građana iz inozemstva. U vanjskopolitičkom djelovanju povezivat ćemo se s onima koji su iselili, vraćati njihovo povjerenje u hrvatsko društvo i koristiti profesionalni i znanstveni kapacitet koji postoji van granica RH. 

U Njemačkoj se ovih dana vodi debata na temu „Treba li našu djecu pripremati za rat?“, a povod je uvođenje civilne zaštite u školske programe? Treba li takav predmet hrvatskim školarcima te što mislite o vraćanju obaveznog vojnog roka?

Hrvatska je ulaskom u NATO profesionalizirala vojsku. Osim toga, Hrvatska ima i dobrovoljni vojni rok pa svi koji žele, mogu i danas služiti. Ako je potrebno više ljudi u profesionalnom sastavu, treba unaprijediti promociju i kvalitetu tog zanimanja među mladima, ali i unaprijediti uvjete rada u vojsci. Obavezni vojni rok se pokazao neprovedivim. Skoro 80 posto mladića se, u godinama prije ukidanja obveznog vojnog roka, pozivalo na prigovor savjesti pa je vjerojatno da bi se to i sada dogodilo. Ročna vojska zahtijeva i značajna sredstva pa ako sada moramo uložiti više u obranu, zbog globalne situacije, nije li važnije ulagati u profesionalnu vojsku koju imamo i eventualni dobrovoljni vojni rok? Umjesto obaveznog vojnog roka, smatramo da u srednje škole treba uvesti edukaciju oko vještina iz domene civilne zaštite s programom koji obuhvaća pružanje prve pomoći, vatrogastvo i nošenje s rizicima koji se događaju zbog klimatskih promjena i gdje možemo, kao zajednica, sudjelovati.

Vaš je mandat, kao zamjenici zastupnice Rade Borić, započeo 15. rujna 2021. – jeste li požalili zbog odluke da uđete u politiku, ili ste danas još jače uvjereni da treba nastaviti borbu?

Nisam požalila, i dalje sam iznimno motivirana za političku borbu, a nakon lokalnih izbora pogotovo, jer vidim kakvi se rezultati mogu postići upornim, temeljitim, predanim i poštenim radom. 

Ako vas Zoran Milanović pozove u koaliciju, kakav će biti odgovor, kako ćete se osjećati kao predsjednica ugasle Nove ljevice, kao kandidatkinja, ali i kao žena?

Dakle, prvi preduvjet ikakvog ozdravljenja jest micanje HDZ-a s vlasti, a nakon toga, sljedeći korak uključuje dogovor oko prioriteta buduće Vlade. Kao što smo najavili, mi jesmo i bit ćemo brana crnoj desnici u Vladi, a isto tako beskompromisno ćemo stajati uz naše temeljne vrijednosti. Uvjerena sam da naši birači to prepoznaju, uvjerena sam da nam vjeruju jer nikada nismo pogazili svoju riječ i uvjerena sam da će nam pokloniti povjerenje u toj mjeri da će naša snaga i pozicija u novoj Vladi biti garancija stvarne promjene.

Za kraj, što očekujete od ovih izbora?

Očekujem da će lijeve i centrističke stranke osvojiti većinu, pospremiti HDZ u opoziciju i krenuti prema budućnosti kakvu smo do sada mogli samo zamišljati.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu