Amerika će se skinuti s Trumpa samo da bi se navukla na Elona Muska, što je put od heroina do cracka. Musk će, predviđaju mnogi, upokojiti Twitter, mašinu koja je proizvela Trumpa (ali i obrnuto)
Samuel Fuller (1912-1997), “autentični američki primitivac” (kako ga je blagonaklono i sa simpatijama nazvao Andrew Sarris) i redatelj s jednom od najimpresivnijih filmografija u historiji, započeo je svoj profesionalni život s tek dvanaest godina kao “copy boy” za New York Evening Graphic. Mali Sam je bio zadužen da kao potrčko nosi tekstove od novinara do urednika i natrag, u vrijeme kada su redakcije i novinske kuće zavisile od toga koliko hitro su dječaci širom Amerike hodali od stola do stola, od štanda do štanda, od kioska do kioska, i od kuće do kuće, raznoseći sirove vijesti, radne verzije tekstova i, konačno, gotove, odštampane novine.
Zamislite ritualnu kvalitetu zastarjele tehnologije – saznanje postaje vijest, vijest postaje tekst, tekst završava na papiru koji ide iz ruke u ruku, kolekcija vijesti postaje novine itd. – i uzmite u obzir vrijeme koje je bilo potrebno za taj spori i kompleksni proces. Rezultat kojeg su bile, u najboljem slučaju, jutarnja i večernja izdanja… i ništa između. Vrijeme je diktiralo fokus, oprez i kontemplaciju o tome što se zapravo desilo, što to činjenično znači i kakve su posljedice. Jednom riječju – pažnju.
Ovo nije (mada bi mogao biti, i što da ne?) ludistički i nostalgični lament za davno prošlim vremenom kada je, eto, sve bilo bolje. Ali jeste podsjećanje da je to što je danas u apsolutnom deficitu – prije svega, pažnja i kontekst – nekada bilo ugrađeno u proces. Kao što su dječje bolesti strateški ugrađene u proces odrastanja.
Fullerovo “ljubavno pismo” američkom tiskovnom novinarstvu, autobiografski film “Park Row” (1952), vrlo plastično i melodramatski, ali s iskrenim uvjerenjem opisuje trenutak kada je Gutenbergova štamparija tranzicirala u puno brzu linotipnu tehnologiju. To je samo jedan od momenata kada je automatizacija dodatno erodirala naš kapacitet za strpljivost i pažnju.
Fuller u “Park Rowu” (mislim nesvjesno, jer nije dosljedno s ostatkom njegovog opusa) staje na stranu brzine, efikasnosti i instantne gratifikacije. Njegovi novinari u “Park Rowu” sve su manje reporteri vijesti, oni postaju vijest, protagonist i neizbježno - “brand”. Nova tehnologija, tako, omogućava komodifikaciju informacija, koje prestaju biti činjenice, a postaju njihova slobodna interpretacija. A potom ni to. Na kraju, s kolapsom konteksta i pažnje, sve postaje zabava i razbibriga, spektakl i buka.
Ključna rečenica iz “Park Rowa” još uvijek rezonira: “Tisak je dobar ili loš onoliko koliko su dobri ili loši njegovi vlasnici”. Pošto “tisak” više ne znači puno, hajmo tu riječ zamijeniti s “medij”. Tko su, onda, vlasnici medija u Americi? Da li su to dobri ili loši ljudi? I da li mediji odista korespondiraju s etičkim, moralnim i ljudskim kvalitetama svojih vlasnika?
To su jednostavna pitanja, s jednostavnim i alarmantnim odgovorima. Jeff Bezos (Washington Post), Mark Zuckerberg (Meta/Facebook/Insta), Robert Murdoch (Fox News, Sky News, Wall Street Journal, New York Post), Disney (ABC), Comcast (NBC, MSNBC), Paramount (CBS), Warner (CNN), Sulzbergerovi (New York Times)… Spisak može ići u beskonačnost s neumitnom predvidljivošću: vlasnici medija su kapriciozni multi-zilioneri ili transnacionalne korporacije. Nitko od njih nije u potrazi za istinom, tek za klikovima i profitom.
Da, jasno mi je da svi mi sve to itekako dobro znamo, ali baš to i jest perfidni motiv za oslanjanje na “opće znanje” i prihvaćeno “stanje stvari”. Kada “očitost” i “činjeničnost” postanu nebitni ili neprimjetni, onda je i moralni kod potpuno relativiziran.
Jednostavnije, svima je jasno da su Zuckerberg, Bezos i Murdoch cinični sociopati (baš kao što je to bio i vrhovni svetac modernog kapitalizma Steve Jobs), te da su biznis prakse Disneya i Comcasta malevolentne. Što ne sprečava ni najbolje među nama da konzumiraju njihove medije, i, još gore, da budu “konzumirani”.
To nas, naravno, vodi ravno do Trumpa. Njegova politička briljantnost počiva u gerilskoj manipulaciji medija za potpunu uzurpaciju gore spomenutog “općeg znanja”. Amerika se od 2015. budi s Trumpom u mislima, očekujući svaki njegov potez sa strepnjom ili ushićenjem, svaku riječ s disciplinom kojom bolesni uzimaju lijekove, a junkie heroin. To je, dakle, odnos ovisnika (Amerika) i dilera (Trump), koji neminovno vodi … ovisnošću o još težim drogama.
Amerika će se zato skinuti s Trumpa samo da bi se navukla na Elona Muska, što je put od heroina do cracka. Musk će, predviđaju mnogi, upokojiti Twitter, mašinu koja je proizvela Trumpa (ali i obrnuto). On, međutim, nije samo novi vlasnik najletalnije medijske platforme. Musk je i novi gazda Amerike, s apetitima daleko izvan njenih poroznih granica, gospodar medijskih i drugih prstenova, omniprezentni kreator, (pre)prodavač i “disraptor” svih eko-sistema.
On je, konačno, stečajni upravitelj niza “sredstava za proizvodnju” – Tesla, Twitter, Space X, Neourolink itd. Trump je tek dobar podstanar (kojeg, kad mu se prohtije, Musk može deložirati), uzurpator i foler. To je ključna razlika, i razlog što se Musk tako efektno katapultirao u sam centar američke kolektivne svijesti. Mada je njegovo upravljanje Twitterom čudan bastard potpune distopijske kontrole i kvazidemokratskih upitnika (Da li da vratim Trumpa? Da li da dam ostavku?), Musk zapravo patentira sveobuhvatnu kolonizaciju ovog društva.
Kao što su novine u Fullerovom filmu redefinirane prelaskom iz Gutenbergove u linotipsku štampariju, tako će i Američki eksperiment evoluirati u neo-feudalizam s Muskom, Bezosom i Zuckerbergom i još nekolicinom odabranih, kao apsolutnim gospodarima. Njima neće trebati ni nasljednici, jer svakako namjeravaju da žive zauvijek. Što ovdje, što na mjesecu.
Nastavlja se…